Pratite nas

Kolumne

Hodak: HDZ kao Dinamo – nitko ga ne voli, nitko mu ne dolazi na utakmice, a osvaja prvenstvo za prvenstvom!

Objavljeno

na

Kolinda je za prsa prva ušla u cilj. Ako je do prsa, onda je Kolinda predsjednica!

kolinda-pobjeda-620x330

Jutarnji je dobio novog vlasnika. Ovisnici o tiskanim medijima ili barem većina njih znatiželjno su pratili nadolazeće promjene. Neki su žalili za Butkovićem, Plešeom, Alborghettijem, a neki nisu. Meni osobno je drago što uvijek duhovita i beskrajno talentirana Tanja Torbarina Globusova ikona ostala, a kao ovisniku o tiskanim medijima još više mi je žao što su mnogi ostali. No, moje opservacije su potpuno irelevantne. Novi vlasnik ima koncepciju. A ima i još nešto. Sjetih se jednog američkog političara koji je otprilike rekao: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti. Slično je i u hrvatskim medijima. No da ima svježih i pozitivnih pomaka moglo se odmah primjetiti. Recimo procvala je kulturna rubrika – 8.siječnja. Veliki naslov: “KULTURA”, a ispod njega prava kulturna poslastica. Ogromnim slovima “urbi et orbi” kulturnom svijetu na znanje: “Snježne akrobacije Mile Kekina”, podnaslov još uzbudljiviji: “Frontman”Hladnog piva” s obitelji zimuje u francuskim Alpama.” Naravno, ogromni foto našeg Mile koji obaviještava svekoliku javnost: “Na skijama sam i dalje nesiguran.”

Mile-KekinListam dalje. Očekujem neku opservaciju nove Araličine knjige. Ništa. Osim opisa na dvije strane specijalnog izvjestitelja s francuskih Alpa kako se Mili skliže na skijama, a on ne zna zašto. Moj zlobni prijatelj Luka Zaradić kaže. “Hodak, meni je veća kultura onaj performans koji se desio Anti Tomiću u onom kafiću na Rivi. Ne ovaj zadnji s Poskocima. Mislim na onaj drugi.” “Znam na što misliš Luka! Slažem se! Možda Ante Tomić od skijanja Mile Kekina napravi putopis, a Splitsko narodno kazalište ga onda adaptira u Operu i premjerno izvede u režiji Olivera Frljića”. Već vidim avangardnu scenu kako naš Mile sa šubarom na glavi i u kupaćim gaćicama (na kojima je slika Kolinde) skija s obzirom da u Splitu nema snijega preko flaša hladnog piva. Oliver je odbrao flaše Heinekena jer je na njima uvjek velika crvena zvijezda. I kad se Mile vinuo do vrha, pomoću crvene zvijezde, prilazi mu s mikrofonom u ruci Danijela Trbović i naredi mu da opiše svoju kulturno-skijašku karijeru sa “da” ili “ne”. Kad se sve to objavi u kulturnoj rubrici Jutarnjeg, evo nam kulturnog događaja godine kojem ni Ploveće Kazalište nije ravno.

Parafraziram jednu misao Oscara Wildea o Anti Tomiću: On je uistinu jedan od naših najvećih pisaca. Uostalom, s time se i on slaže!

U Parizu se desio zločin. Tužan, ali nažalost očekivan. Zbog satire pobijena je cijela redakcija Charlie Hebdo. Sveti Otac je u četvrtak služio misu u spomen žrtava ovog terorističkog napada na karikaturiste čiji je grijeh bio što su satiričnim karikaturama navodno povrijedili nečije vjerske osjećaje. Sad se jasno odmah javljaju neki hrvatski farizeji. Kao treba biti oprezan kad se dotiču nečiji vjerski osjećaji. Pa makar i satirom i humorom. Slično razmišljaju i mediji u Britaniji. Na Otoku žale za ubijenima, ali im i zamjeravaju na satiričkom tretiranju Islama. Hvala Bogu, toga u Lijepoj našoj još nema.

Naši uglavnom lijevi mediji su oprezni i skoro brižni. Dnevno čitamo o klerofašističkim biskupima. O Košiću i Bozaniću. Traži se striktno odvajanje crkve od države i naroda. Traži se da novac koji država daje crkvi temeljem tzv. Vatikanskih ugovora (što znači međunarodnih ugovora) crkva vrati narodu. Kao da crkva i 86% vjernika pripada nekom drugom narodu.

đuro glogoški potpora2Večernji, kao demokratski, daje prostor tipičnom boljševiku dr. Alojzu Ivaniševiću. Za njega je dr. Kujundžić propali radikalno desničarki kandidat. HDZ mu je: “Karamarkov neopravaški, neokrižarski i neotuđmanistički HDZ.” Ma što god to značilo! Svoj neoboljševički bijes Lojz u strahu od onog što bi se moglo dogoditi u nedjelju 11. siječnja opisuje apokaliptično. Lojz mudruje kako će HDZ-ovo indoktrinirano biračko tjelo i u drugom krugu glasovati za Kolindu. A njen je zadatak da ona, u međuvremenu, pokuša za sebe pridobiti birače i biračice centra. Prevedeno drugove i drugarice recimo iz općine Centar. Stoga premudri Lojzek ovako mudruje. “Stoga je logično da se u njenoj blizini više ne pojavljuje ni Karamarko ni ostali HDZ-ovi turbonacionalistički jastrebovi, a zašutjeli su očito, barem nakratko, I glasnogovornici Karamarkove, Košićeve i Bozanićeve katoličko-džihadističke frakcije iz šatora pred Ministarstvom branitelja u Zagrebu.” Koliko nepročešljanih misli i mržnje u prof. dr. Alojza Ivaniševića. Džihadisti u invalidskim kolicima!? Osim što su džihadisti još su i frakcija biskupa Košića i nadbiskupa Bozanića!? Lojz inače radi u nekom institutu u Beču pa nama u regionu otvara oči. No pustimo jeftinu satiru dr. Ivaniševića.

Vratimo se onoj tragičnoj iz Pariza, ali i onoj povijesnoj. Mnogi smatraju da je i Ezop bio satiričar. Bili su to i Terencije Varon, Petronije, Apulej, itd. Satiričarem se smatra i Voltaire, genijalni Franz Kafka, Hašek, Kundera, Orwell. Kod nas Matoš, Krleža… Inoslav Bešker u svojoj odličnoj rubrici “Riječ dana” među satiričare ubraja Tanju Torbarinu, Viktora Ivančića, Predraga Lucića, Borisa Dežulovića, Đermana Senjanovića, Antu Tomića… Zanimljivo, svi su ti likovi, osim Tanje Torbarine, kako bi to umiljato rekao profa Ivanišević, turboljevičarski jastrebovi. Čudno da se Ino nije mogao sjetiti ni jednog neljevičarskog satiričara. S druge strane, kad imamo u vidu što se sve satiričarima u ova opasna vremena može dogoditi, možda je i bolje više ne nabrajati. Uglavnom, budimo oprezni kad satirom ili konkludentno vrijeđamo vjerske osjećaje vjernika. Osim naravno ako se ne radi o 86% katoličkih vjernika. Jedino ako njih – kao turbonacionalističke džihadiste – ne prepoznajemo samo u Lici. Jer tamo su kato-lički, ali tvrdi i opasni džihadisti.

Vrhunski cinik i satiričar Oscar Wilde je napisao: “Vjerovati je naporno i dosadno, ali je zato sumnjati zanimljivo i privlačno.”

Đuro Glogoški je neformalni lider džihadista iz šatorske Katedrale u Savskoj. Tako mu naime pastoralno tepa hrvatska lijeva novinarska falanga.
Popeo se čovjek svima na jetra. Niti se svađa, niti viče, ne vrijeđa. Ne možeš ga izbaciti – kako se to kaže – iz sedla. Razgovarao s Predsjednikom Vlade. Tvrdi – na incijativu Premijera! Ali deru se mirni i pomrljivi kukurikovci: Zašto je dosada šutio? Istina, Đuro to nikome nije rekao, osim svojim suborcima u šatoru. Zašto tu strašnu tajnu nije povjerio diskretnim novinarima naprednih, slobodarskih fizionomija koji znaju šutjeti? Ko da su se školovali u radio Tirani za režima Enver Hodže! Đuro se na svoj tihi svađalački način opravdava. Predlaže detektor laži za Premijera i sebe. Da se utvrdi tko je koga pozvao i tko je koga zamolio za primjenu “zakona omerte”. Među slobodarskim režimskim novinarskim poltronima nastale su salve smijeha. S običnim strojem dokazivati tko govori istinu. Ma, dajte molim vas! Svaki čas se pokvari veš mašina, mobitel, TV-RIZ, itd,. Jasno je da Premijer govori istinu. Pa još u nastupnom govoru, nakon pobjede na parlamentarnim izborima, obećao je da neće moguće neuspjehe svoje vlade prebacivati na bivšu gubitničku vlast. Obećao je i držao se toga ko pijan plota.

kolinda-pobjeda-2

Kako bi to rekao drug Tito. Ni on ni ministri nikada ni jednu lošu riječ nisu rekli o “zločinačkoj organizaciji” i njenoj nepravomoćnoj presudi. Iz toga je vidljivo da Đuro laže. Sve to zasolio je i ministar bez branitelja Fred Matić otkrivši napaćenom hrvatskom narodu strašnu istinu. Đuro mjesečno metne u džep 24.816 kuna. Zajedno sa svojom suprugom. A za što? Jer se vozika okolo kolicima i diže tlak Matiću i Vladi. Javiše se ogorčeni jednospolni i progresivni građani. One koje predsjednik Josipović s pravom naziva “građankama i građanima”, a čija lica ste mogli vidjeti među mnogobrojnim hrvatskim zastavama u Ivinom stožeru u prvom dijelu predsjedničkih izbora. Ti građani životare na Pantovčaku, u Bosanskoj, Novakovoj i u podnožju Sljemena, a često nemaju ni 15.000 kn mjesečno. On “križar s kukuljicom” kako ga lirski opisuje Klauški u 24sata prima 24 soma mjesečno. Kao da je Đuro jedini koji nema obadvije noge. I to je sad herojstvo! Oni u javnim i državnim ustanovama svaki čas daju nekom nogu. S posla! Ali nemaju veću lovu od ministara. Barem ne službeno. A mirni, šutljivi i ujedno svadljivi Đuro već 23 godine sjedi u kolicima i ništa ga ne može izbaciti iz koncepta, s turbonacionalističkim šalom oko vrata, kako ga vidi Lojz iz Bečke šume. I nudi svoja 24 soma zajedno s kolicima svakom onom klipanu koji misli da je 12.000 kn za svaku nogu previše u ovoj krizi.

Predsjednik Ivo Josipović kategorički odbija insinuaciju da je pomilovanje petorici Srba, osuđenih za ratni zločin, potpisao ćirilicom.

ZoranGotova je izborna šutnja, završili su izbori. Što se izborne šutnje tiče, bilo bi dobro produžiti je sve do parlamentarnih izbora. Kolinda je za prsa prva ušla u cilj. Ako je do prsa, onda je Kolinda predsjednica! U izbornom stožeru “građana i građanki” čak 3 hrvatske zastave! Predsjednik Vlade objektivan. Salonskim rječnikom, Kolindinu pobjedu proglašava “hajdučijom”, a njenu stranku zločinačkom organizacijom. Zločinačka organizacija već godinama ima na čelu daleko najnepopularnijeg političara – Karamarka. Nešto ipak smrdi. Najnepopularniji političar vodi osuđenu zločinačku organizaciju, a pobjeđuju u nizu: lokalni izbori, dva puta izbori za EU parlament i sada predsjednički izbori. Koliko su nepopularni, bojim se da će se prošetati i na parlamentarnim izborima. Pomalo podsjećaju na Dinamo. Nitko ga ne voli, nitko mu ne dolazi na utakmice, a osvaja prvenstvo za prvenstvom. SDP se mora zamisliti. Pošteni, svi ih vole, a gube utakmicu za utakmicom. U svakom slučaju, percepcija javnosti o strankama i političarima nakon ovih izbora više neće ovisiti o lijevim medijima i njihovim poltronskim agencijama za ispitivanje javnog mijenja.

Predsjednik vlade kaže da HDZ stvara praznu nadu, za razliku od njegovih koji su stvarali čisto beznađe.
[ad id=”40551″]
Zvonimir Hodak/dnevno.hr/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati