Pratite nas

Kolumne

HODAK: Izbori su prošli. Za HDZ dobro, za ljevicu loše, a za duboko podijeljenu Hrvatsku još lošije

Objavljeno

na

Svojedobno su novinari pitali Stipu Mesića kako misli pomoći sve brojnijoj hrvatskoj populaciji u Haagu, a Predsjednik je navodno spremno odgovorio: “Tražit ćemo postavljanje dvojezičnih natpisa.“

Dan je 10.rujna 2016. ljeta Gospodnjeg. Izborna šutnja. Ima i pametnijih zemalja od nas koje nemaju izbornu šutnju. Što ona uopće znači? Na fejsu sve vrvi političkim izjavama kao na Jakuševačkom sajmu. Ne šute ni stranke ni budući sabornici.

Možda bi šutnja i imala nekog smisla kad bi šutjeli likovi kao što je carigradski patrijarh Bartolomej I i ostala pravoslavno-crkvena elita koja je sudjelovala u pravoslavnoj liturgiji u spomen 700 tisuća srpskih žrtava u logoru Jasenovac. Bartolomej, Portfirije, Amfilohije, Ćulibrk. Sreća da oni nisu brojali žrtve Jasenovca, inače bi imali 7 milijuna heroja i novo-mučenika kako je to od oka ocijenio Bartolomej I.

Suvremena Barolomejska noć koja nas podsjeća na onu 24. kolovoza 1572.g., kad je poklano više tisuća hugenota uoči blagdana sv. Bartolomeja.

Masakr se od Pariza proširio po cijeloj Francuskoj pa je na kraju stradalo oko 25.000 hugenota. Znači 1572,g. uspjelo se doći do približno točnog broja ubijenih hugenota, a 2016.g. dolaze nam Bartolomej, Portfirije, Amfilohije, Ćilibrk i Aleksandar Vulin te nam prodaju pokvarenu bozu o 700 tisuća pravoslavnih žrtava u Jasenovcu.

Hrvatski politički poltroni, kmetovi i iskompleksirani slučajni politički prolaznici šute, čkome i muče… Gost iz Carigrada kaže: ”Poštujemo sve nevine žrtve“. Poštuje li i onih otprilike 600 tisuća izmišljenih koji se nalaze na popisu, a koji su umrli prirodnom smrću, ili onih koji za vrijeme Drugog svjetskog rata nikada nisu kročili nogom u Hrvatsku, a kamoli u Jasenovac?

Ako poštuje sve žrtve zašto nije spomenuo Ovčaru, Srebrenicu, Hudu jamu u kojoj je bilo zazidano 3.000 živih ljudi, 570 tisuća političkih protivnika maršala Tita, kako to tvrdi Daily Mail, koje je Maršal dao u dvije godine nakon rata smaknuti.

Taj očiti povijesni falsifikat, tu prijesnu laž “puše“ Tihomir Orešković, kardinal Bozanić i ostali. Pojavio se i židovski “mučenik“ Efraim Zuroff, tajnik Aleksandra Vulina, koji nam je nedavno otvorio oči tvrdnjom da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer su tamo ubijeni isključivo muškarci!!!

Nešto me čudi: zašto na tu jeftinu i naivnu provokaciju nije reagirao Zoran Milanović? Zašto baš on? Zato jer je od svih hrvatskih političara jedino još on pokazao hrabrost da jasno kaže “popu pop, a bobu bob“. Pokušajte si zamisliti, vi koji se još sjećate, kako bi na to reagirao pok. predsjednik dr. Franjo Tuđman. I to za vrijeme rata kad je Jovan Ćulibrk u uniformi niškog specijalca bio u Petrinji, na domak Zagreba.

No, dobro. Samo-nepoštivanje, kukavičluk, kmetski mentalitet i poltronstvo hrvatske političke nomenklature postaje trajna, fosilizirana konstanta. To je Lijepa naša! Na žalost! Što je najgore, poltronski mentalitet širi se i izvan zagađenog političkog prostora.

Sjetite se čuđenja Marina Čilića koji nije mogao objasniti beogradskim novinarima tko je pozvao Thompsona u njegovu kuću prilikom proslave na US Openu i tako pljunuo istome u lice. Sandra Perković opet u razgovoru za beogradsku ”štampu” cmizdri za Jugoslavijom jer bi tobože Hrvatska i Srbija“ prošetale“ Olimpijadom.

Bez obzira što je Hrvatska u Riju bila 17-ta najuspješnija država, a Srbija 32.

Turistička razmjena Hrvatske i Nizozemske u zadnjih 20 godina rekordno se povećala. Nizozemci su dolazili u Hrvatsku da potamne, a Hrvati su odlazili u nizozemske tamnice.

Čitam u Jutarnjem i trljam oči. Naslov: “Za HDZ je ulazak BiH u EU ključno pitanje vanjske politike“. Napokon jedna dobra, ohrabrujuća vijest. Dr. Davor Božinović, nekadašnji ministar obrane Jadranke Kosor, a sada navodno budući ministar vanjskih poslova u možebitnoj vladi Andreja Plenkovića je pravo osvježenje.

On je odmjeren političar kome su strani ideološki sukobi i podjele. Ako slučajno opet izbije “socijalni bunt“ pa iz istočnog Mostara “obespravljeni“ narod krene paliti kuće i ustanove u zapadni Mostar onda će tako i tako tamo jurnuti Zoki Milanović, a odmjereni Davor zamolit će Jasmilu Žbanić da ne bude pretjerano gruba prema Zokiju.

Davor je mlad i neodmjeren. Za njega ravnopravnost preostalih Hrvata u BIH nije bitna, barem ne previše. Ustavni sud je referendum o 9. siječnju kao Danu Republike srpske proglasio neustavnim. “Ustavni sud“ BiH se sastoji od 9 članova, dva Bošnjaka, Srbina i Hrvata te tri stranca, time što Bosanci i stranci uvijek glasuju za istu stvar jer imaju 5 od 9 glasova. I takova BiH je vanjskopolitički prioritet eventualnog novog HDZ-ovog ministra vanjskih poslova.

Kakav treći etnitet, kakva sustavna politika zatiranja hrvatskog življa u BIH… to odmjereni ministar nema ni u peti. Kad postane ministar, ako politička volja od njega bude zahtijevala da u ministarstvu nađe mjesta za Stipu Mesića i Ivu Banca, on će to sigurno bez pogovorno odmah učiniti. To su naši stameni borci za prava preostalih Hrvata u BiH!

Velik uspjeh bi bio kad bi se u 11 javnih poduzeća u Sarajevu zaposlio još jedan Hrvat. Tada bi se taj broj povećao za 100%. Evo, za sada znamo barem jedan vanjskopolitički prioritet RH ako ministar vanjskih poslova postane dr. Davor Božinović. Briga je to za državu, koja po mnogočemu istinski sliči međunarodnom protektoratu, zvan BiH, uđe u EU.

Dobro, da ne budem preoštar Ustavni sud BiH je sigurno i u odnosu na strance bolji od Ustavnog suda RH. Tako je ne tako davno moj klijent Ivan Bender, jedan od osnivača Herceg-Bosne, bio optužen zbog zloupotrebe položaja u slučaju prodaje mostarskog hotela “ERO“ pa je nastala šteta za Zavod PIO federacije BIH.

O tome je li Zavod PIO bio oštećen ili ne ovisila je formalno-pravna sudbina Ivana Bendera. Strani “sudija“ koji je vodio predmet odredio je, što je i logično, vještačenje i vještaka financijske struke. Vještak je u svojoj opservaciji još i povisio iznos kojim je oštećen Zavod PIO. To i ne čudi kad se saznalo da je strani sudac za vještaka odredio člana nadzornog odbora Zavoda PIO. Znači zaposlenika Zavoda PIO tj. krajnje zainteresiranu osobu da Ivan Bender bude osuđen. I na temelju takvog “vještaka“ i takvog “vještačkog nalaza“ Bender dobiva 4,5 godina bezuvjetnog zatvora.

I što je ono Zoran Milanović rekao nedavno za takovu državu? Državu koja tenkovima pljačka svoje banke. Što nije radio ni Al Capone dvadesetih godina u Chicagu. Uostalom tko je kriv Ivanu Benderu što je išao osnivati Herceg-Bosnu. U perspektivi je bio Dejtonski sporazum kojim su miroljubivim Srbi dobili 49% BiH, a Hrvati slobodan i neometan izlazak iz BiH. Sad RH preuzima na svoja EU leđa da ovu ovako čvrstu pravnu tvorevinu dotegli kao svježu krv u anemičnu EU.

I na kraju jedno pitanje koje se nameće samo od sebe: da je taj strani sudija slučajno sudac u svojoj zemlji bi li u činjenično i pravno istom predmetu dozvolio da mu glavni vještak bude osoba krajnje zainteresirana da okrivljenik bude osuđen? Da to napravi već bi se drugi dan našao na ulici. Kako bi rekao Andrić čekala bi ga “Prokleta avlija.“

Rezultati izbora u BIH dobiveni su zbrajanjem i oduzimanjem glasova.

Biskup Košić opet diže tlak antifama, stranci Pametno, Jeleni Lovrić, Anti Tomiću, Vedrani Rudan i sličnima. Mirjani Mirt se j… jer nije ni shvatila što biskup želi reći glasačima. Antife koji su zgroženi ukidanjem presude Kardinalu Stepincu jer se nije dovoljno miješao u politiku, sada su konsternirani što se Biskup miješa u politiku.

Oni bi se miješali u rad Crkve tako da se Crkva, kao u stara dobra vremena, gurne niz stepenice zajedno s Stepincem. Naravno za njih je potpuno nebitan naputak o uključivanju vjernika u politički život koji su 2002.g. donijeli papa Ivan Pavao II. i tadašnji predsjednik Kongregacije za nauk vjere Ratzinger (poslije papa Benedikt XVI). Po tom naputku crkva ima pravo davati smjernice vjernicima. Ljevica ne vjeruje.

Svaka budala, kad si želi osnažiti svoj progresivno društveni položaj, udara se u prsa kao Tarzanov Čita i dere se ”ja sam ateista!”. Ponekad ipak počnu vjerovati, obično pred smrt kad ih uhvati trta. Dok se bore za svoje pozicije i vlast jedva mogu tolerirati dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Njegovim izjavama osobito vjeruju Predrag Štromar, HNS-ov varaždinski župan, te Dubravko Bilić, SDP-ov gradonačelnik Ludbrega.

Pametni Bilić odmah je skužio opasnost te je zamolio varaždinskog biskupa Mrzljaka da Košiću ukaže što građani žele čuti. Samo Evanđelje… SDP-ov Bilić savršeno zna što građani ”Saragrada” žele čuti. I on s njima i Sarom Kolak. Koja je usput rečeno morala zbrisati najprije u Rijeku, a onda u Celje jer joj je Bilić, umjesto koplja, htio uvalit SDP-ovo Evanđelje. Novinar Tomislav Mamić zvani Maminjo je, u stilu Agathe Christie, opisao modernu katoličku dramu: “U ovom slučaju blagoslov za Košića dao je varaždinski biskup Mrzljak, i to na inicijativu msgr. Josipa Đurkana, rektora sveučilišta Predragocjene krvi Isusove u Ludbregu… Mrzljak nije bio za Košića, no budući da se nije htio svađati s rektorom…“ Bravo Maminjo!!!

Sjajna analiza odnosa države koju predstavljaju HNS i SDP i Crkve koja na vjerskim svečanosti ne želi govoriti isključivo o Evanđelju nego i o živim ljudima. Želi ih usmjeravati,savjetovati i uputiti u onom pravcu koji smatra dobrim za vjernike.

A za nevjernike ostaje lijeva medijska falanga. Tatjana Munužaba, Ante Tomić, Indeks, Pofuk, Marko Špoljar, Silvana Perica, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović, Vedrana Rudan, Mirjana Mirt, Stipe Mesić i mogao bi ih nabrajati do sutra. Čemu, kad se javi samo jedan biskup u ovom slučaju Vlado Košić i odmah nastane takovo medijsko cviljenje, šmrcanje, depresija, partijski jauk i kuku lele.

Odmah se hvataju za skutove biskupa Uzinića. Ali uzalud drugovi i drugarice! RH je 86% katolička i vjernička zemlja. U vaša idilična vremena biskup Košić već bi tucao kamenje na Golom otoku. A biskupi će govoriti ono što im savjest i ljubav za svoj narod nalažu.

Ako vam se to ne sviđa, to gore po vas!

Čega se je odrekao Stipe Mesić u prvoj korizmi nakon što je postao predsjednik RH Hrvata u BIH.

Na Brijunima je 5.i 6.rujna održana “Regionalna konferencija tužitelja za ratne zločine“.

Prvi put od 2007.g. nisu se pojavili srpski tužitelji, što je rastužilo Slavicu Lukić. I iznenadilo. Zašto? Pa pogledajte što nam prodaje Bartolomej I., Irinej, što poručuje Sveti sinod SPC-e. Sve samo ratni zločini, genocidi i ostale gadosti koje su činili isključivo Hrvati.

Zašto bi onda srpski tužitelji trebali sudjelovati u nečemu o čemu se barem u Srbiji sve zna. Vučić kaže da je u četiri godine u Jasenovcu bilo ubijeno 500.000 Srba. Nikolić kaže da ih je bilo čak 700.000. I za Srbe je tme sve jasno. Ali nije jasno da hrvatski DORH, usprkos svemu, pribavlja i transferira dokaze Srbiji kad ona sudi Veljku Mariću.

Ključni dokaz o ubojstvu naoružanog civila Petra Sljepčevića pred beogradskim sudom osigurao je DORH. Uz bratsku pomoć Freda Matića. Očito je da se tu ne radi samo o političkom poltronstvu. Nego o jedinstvenom pravosudnom fijasku DORH-A Lijepe naše.

Svojedobno su novinari pitali Stipu Mesića kako misli pomoći sve brojnijoj hrvatskoj populaciji u Haagu, a Predsjednik je navodno spremno odgovorio: “Tražit ćemo postavljanje dvojezičnih natpisa.“

Izbori su prošli. Za HDZ dobro, za ljevicu loše, a za duboko podijeljenu Hrvatsku još lošije. HDZ 61 mandat, SDP 54, Most 13, Živi zid 8 itd. Izlaznost na birališta i nije bila tako loša. Prema podacima iz zemlje je do 19 sati izašlo 10.000 ljudi. Neki su iznenađeni, a neki uvrijeđeni. Sad je samo pitanje tko će prijeći preko mosta ili ga zapaliti.

Mostarina će biti izuzetno skupa. Plus PDV. Slaba izlaznost koštala je SDP. Jugonostalgičari i orjunaši nisu mogli oprostiti Milanoviću “grubi“ nasrtaj na njihovu vječnu ljubav Srbiju. HDZ-ovci disciplinirani k’o Prusi uvijek izlaze i glasuju za “naše“. “Pametno“ će se nastaviti onako žestoko antifašistički boriti protiv vjeronauka, ali izvan Sabora. Autentični članovi Živog zida ostat će opozicija te će i nadalje pomagati onima kojima je pomoć potrebna sad, a ne u nekoj apstraktnoj budućnosti. Novi igrači “kupljeni“ u zadnjem prelaznom roku brzo će pronaći nove (zastupničke) klubove.

Milan Bandić 365 ostao je s opet dva zastupnika stabilan prvoligaš. Dijaspora 2 mjesta HDZ-u, a jedno generalu Glasnoviću. Šteta što se nije mogao kandidirati Stipe Miočić. I kaj sad? Bez koalicije neće ići. Male ili velike. Velika koalicija bila bi dar sa neba.

Kad se dvije stožerne stranke slože ne treba nam više ni opozicija ni izbori. Treba samo pošteno i pravedno raspodijeliti ministarstva i državne ustanove. Da svi budu zadovoljni i siti. Sve za Hrvatsku… U toj situaciji najbolje je Most rekonstruirati, a Živi zid dati mladeži stranke Pametno za crtanje revolucionarnih grafita. Onda svi možemo “napadat’“ Srbiju i stavit’ Stipu Mesića bez bojazni da ćemo popušiti izbore.

Ne mogu završiti ovaj tekst, a da još jednom ne citiram starog cinika Harimmana koji još davno rekao: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti.“

Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati