Pratite nas

Kolumne

Hodak: Nije loše biti prvi u ‘državi’ u kojoj Ministarstvo kulture financira predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šup*a

Objavljeno

na

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Završio je “vječni“ derbi. 2:0 za Hajduk. Zasluženo. K’o što je Rijeka više nego zasluženo prvak RH. Da smo slučajno u Jugi, koje bi to slavlje bilo! Ne možeš imati baš sve. Nije loše biti prvi ni u “državi“ u kojoj Ministarstvo kulture financira kazališnu predstavu u kojoj glumica izvlači hrvatsku zastavu iz šupka. Ili skoro iz šupka… Moj Dinamo se sad može mirno i kvalitetno “pripraviti“ za narednu sezonu. Trebalo bi odmah, opreza radi, produžiti ugovor s Petevom bar do 2029. Tako bi otišao s vlasti s Erdoganom kojem iste godine ističe sultanski mandat. Simetrija sa sultanom nije slučajna. Petev je u Turskoj odradio sjajne pripreme i Maminjo mu je odmah produžio ugovor iz misterioznih razloga. Kad je došao, odmah ga je Željko Sopić upozorio da Ante Čorić, igrač vrijedan 10 milijuna eura, nije za Dinamo. Što je savjet kojeg se Bugarin drži k’o Svetog Pisma. To se vidjelo i u subotu kad je, vječna rezerva Čorić, u jednom trenutku, u kaznenom prostoru Hajduka, predriblao četiri igrača bijelih. Čudno da ga Bugarin nije odmah povukao na klupu s koje je i ušao na teren. Drugi “genijalan“ potez Peteva bio je “šimecki“ u tur Juniora Fernadeza, Čileanca koji je u Dinamu zabio 47 službenih golova. Umjesto njega doveden je još bolji strijela(c) Guiherme koji je do sada postigao – slovima i brojkama – jedan gol. I to za drugu ekipu u drugoj ligi. Kako bi rekao genijalni pok. Tomica Židak ”takav pregled igre“ imao je još samo Ray Charles! I dok Junior zabija u jakoj Turskoj ligi, naš Guiherme čeka da eksplodira. Nadam se da mu neće neki ISIL-ov “navijač“ iz Velike Kladuše tutnuti bombu u gepek da bi napokon eksplodirao. Ali važno je da su plavi “gospodski klub“ kojeg svi mrze. A oni imaju tako veliko srce. Poklonili su Kramarića, Andijaševića Rijeci, Fernadeza Turcima. Dali su veliku lovu za dva desna beka Matela i Stojanovića, a umjesto njih igra na desnoj strani Šitum, koji je, inače, lijevo krilo. Masno su platili Samira, a umjesto njega igra mladac Knežević koji je dugo bio ozlijeđen. Inače, za kraj samo konstatacija: šupački klub u jadnoj državi! Pljuvanje i hračkanje sa svih strana, a “Diname“ čkomi. Bijela boja je sinonim nevinosti. Znamo iz života da se mnoge dame koje dolaze pred oltar u bijelim “nevinim“ vjenčanicama ne mogu sjetiti kad su zadnji put bile nevine. Uglavnom, Dinamu, uz par dobrih igrača, fali i rezolutni, kompetentni i elokventni glasnogovornik da igračima u “bijelim“ dresovima iz Večernjeg, SN, Jutarnjeg i s HRT-a može na vrijeme dati do znanja kako uvijek, nakon 11 igrača (jedanaest prvenstava), na red dolaze rezervni igrači koji su, zbog legendarnog strpljenja i trpljenja, zaslužili svoj trenutak sreće.

Sad kad je prvenstvo odlučeno, vjerojatno će zečevi prestati jurišati na starog krepanog lava pa stoga jedan mali zgodan vic o zečevima u bijelim dresovima.

Pitali tako zeca: ”Zeko koja ti je najveća želja?” ”Naučiti igrati šah!” odgovori zec. ”Zašto baš šah?” ”Da pojedem lovca!” – odgovori zeko…

Tip se zove Igor Ružić. Selektor predstava koje će se igrati na ovogodišnjem “Splitskom ljetu“. Rigidni i tupoglavi desničari iz svojih ognjišta tule, cvile i beštimaju jer je Igor uvrstio “Frljićevu“ predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje.“ Predstava koja je tako oduševila poklonike kazališta u Poljskoj da je Frlja na vrat na nos morao dati petama vjetra, a u “klerofašističkoj“ Poljskoj čekaju ga oduševljeni ”progresivci” da mu predaju ključ od – ćelije! Radnja je kozmički univerzalna, puna metafora i sugestija svima koji razmišljaju antifašistički, progresivno i koji bi opet malo svećenike nabili na ražanj kao u legendarnom Srbu 27. srpnja 1941. g. Evo zašto zatucani desničari misle da je ta predstava blasfemična. Žena s hidžabom iz spolovila izvlači poljsku (u Splitu vjerojatno hrvatsku) zastavu, zatim Isus silazi s križa i siluje je… Ma koji ”briljantni um” je uspio smisliti ovu povijesnu scenu. To je definitivno jače od epske scene već spomenutog 27. srpnja 1941. u Srbu kad su svećenika Gospodnetića vrtjeli četnici na ražnju. Igor Ružić vjerojatno planira uvrstiti na Splitsko ljeto i drugu Frljinu genijalnost, a to je predstava “Izopćenje“ u kojoj frljava glumica oralno zadovoljava pokojnog Ivana Pavla II. koji na sebi ima tablicu s natpisom “zaštitnik pedofila“. Za te “gromoglasne“ uspjehe Olivera Frljića već zasigurno zna kazališna javnost u Poljskoj, Austriji, pa i u Hrvatskoj. I sad na scenu stupa selektor Ružić koji je pameću i mudrošću oduševio i moju vjerojatno bivšu Facebook prijateljicu Selmu Katunarić. Kaže Ružić: “Za pametnu i argumentiranu raspravu je uvjet da se pogleda predstava. Nakon toga možemo pričati ako treba i molitvenim susretom.“ Pametni naš Igor! Svi na Splitsko ljeto pa, uz predočenje plaćene ulaznice, kritizirajte ako ste hrabri. Tek da se zna, ne radi se tu o praizvedbi nego o predstavi čiji sadržaj i intencija govore tko tu treba psihijatrijsku pomoć – izvođači ili “oduševljeni“ gledaoci. ”Molitveni“ susret je ta predstava imala u Sarajevu. Tamo su na predstavi bili istinski ljubitelji hidžaba koje je Frljić oduševio scenom kad Isus silazi s križa i siluje glavnu glumicu. Većina euforičnih ljubitelja kazališta, naročito iz Sandžaka, bila je uvjerena da je scena s hidžabom povijesno utemeljena.

Ovih dana vodi se “pametna i argumentirana“ rasprava o “povijesnoj reviziji“ u filmu Jakova Sedlara “Jasenovac i istina“. Tu je Sedlar stvarno pretjerao. Svi, baš svi, koji su skočili na zadnje noge zbog tog “revizionističkog“ filma isti su gledali samo se ne mogu sjetiti kad i gdje. Umjesto da se napokon k’o ljudi složimo da su ustaše i “domaći izdajnici“, kako to slikovito navodi Zoran Šprajc, pobili cirka 700.587 Srba, Židova i Roma, Sedlar to revidira na nekakvih 70.000 tisuća. ”I što je ostalo od povijesti?” grme Goldstein otac i sin. Telegram malo predviđa događaje, a malo se nada da bi nesretni Jakov mogao dobiti tri godine bukse zbog revizionizma. Pa neka režira u Lepoglavi nadaju se Bule i ekipa. Na zaprepaštenje “kulturnjaka“ i gledatelja Žikine dinastije, Sedlar je nominiran za “Nagradu srama Zagreba“. Evo ti ga na! Lijepo su mu “spustile“ Pupovčeve Novosti. Sram Zagreb. Sad sam i ja pomalo ponosan što i dio moje love ide Novostima. “Lepa naša haubica“, ”Šupačka republika“, “Sram Zagreb“. Sve to zbog “falsifikatora“ Sedlara. Slobodoumni narod “nitko ne sme da bije“ kako je to nadahnuto govorio Sloba. Da je Sedlar plitki revizionist postoji ohoho čvrstih dokaza. Jedan imam i ja u spisu Joa Šimunića kojeg zastupam pred sudom u Strassbourgu. Naime, UEFA je u Lozani, gdje se “sudilo“ Šimuniću, pozvala vještaka iz SAD. Tamo su vještaci, za razliku od naših, uvijek objektivni i zbog njihovog ogromnog znanja ono što oni kažu svojevrsni je “sveti gral“ destilirane istine. Pojavio se tako u Šimunićevu slučaju vještak pred sudom, malo se nakašljao i izdiktirao u zapisnik otprilike ovo: u granicama NDH do dolaska Pavelića i ustaša velika većina stanovnika bili su Srbi, Židovi i Romi. Hrvati su došli zajedno s ustašama nakon 10. travnja 1941. Probajte pogoditi tko je “uglednom vještaku“ servirao te “antifašističke istine“. Sad jedan “notorni“ Sedlar, kako to lijepo kaže antifa Luka Benčić u Jutarnjem, ima hrabrosti izvrnuti naglavce istinu koju je potvrdio “vještak“ koji je čak iz Amerike došao da nam utuvi u desničarske glave kako je “historija“ egzaktna znanost.

Čitam mog ljubimca Vladu Vurušića i sjetih se prekrasnog međimurskog jezika. Ne laži se u Međimurju kaže “Lagati treba ni!“ Dohvatio se Vlado i Sedlara. Zašto zaostati kad ga “ceo progresivni svet čereči“. Da ne zamaram moje i tako rijetke čitatelje, Vlado najprije zaključio da je Sedlar dobio nagradu “smrada“ Zagreba “ za očiti povijesni falsifikat. Nešto znam o filmu čija je osnovna teza da je Jasenovac bio i ustaški i komunistički logor. To, naime, i nije sporno. Sad, u stilu “lagati treba ni“, naš Vladek piše da je u filmu opaka teza kako je Jasenovac “bio komunistički, a ne ustaški logor smrti koji je za vrijeme NDH zapravo bio tek malo nabrijaniji zabavni park“ u kojem je, i po Sedlaru, ubijeno oko 70.000 ljudi. Mrak od zabavnog parka!!! Ali Vlado Vurušić, kad krene, onda je nezaustavljiv. “Sedlar kaže da ne širi mržnju, ali je na kraju svog mučnog uratka, recimo, pokazao potjernicu s fotografijama ljudi s kojima se ne slaže (Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i slična “stoka sitnog zuba“…“ Prije svega, nejasno je zašto vrijeđati “stoku sitnog zuba“ uz svu zubatu stoku bez koje ne možemo živjeti. “No, to po njemu (Sedlaru) nije širenje mržnje nego istine“. Slažem se, tko normalan ne bi volio naše hrvatske Jugoslavene. Jedinstvena je to vrsta kao iz serija ”The Walking Dead”. Pravi hodajući mrtvaci. Ante Tomić širi oko sebe pastoralu, ljubav i toleranciju. Napisao je jednom da sve desničare treba dovesti na Maksimirski stadion, uzeti mitraljez i ta, ta, ta. Na to se Vlado pravio mutav. To je, inače, klasična psihoza kod naših ljevičara, pa tako nije nikada o svom kolegi i istomišljeniku ni zucnuo nakon njegovog primitivnog podoficirskog ispada.

Pun je jugo finoće i Jurica Pavičić koji je hrvatskog klasika Slobodana Novaka nazvao ”kretenom” jer nije pljuvao po Tuđmanu. Miljenko Jergović, vrativši se iz slobodarskog Beograda, napisao je u Jutarnjem da je Tuđman “lešina s Mirogoja“, usput šireći ljubav prema “trodimenzionalnom“ Draži Mihajloviću. Ta je “ljubav“ iziritirala Velimira Viskovića kod kojeg je popustila “partijska“ disciplina pa je javno napao našeg pastoralnog Miljenka. Zadnji s tobožnje potjernice je notorni Jugoslaven Boris Dežulović, nagrađen zbog boljševičke kolumne u kojoj iskreno priznaje da je dobro što je Vukovar pao. Vlado Vurušić nezaustavljivo napreduje na ljestvici jugo piskarala. Uskoro će dostići Jelenu Lovrić, Borisa Vlašića, Branimira Pofuka, Davora Butkovića, Vedranu Rudan itd. Čudim se samo kako se Vurušić, u pljuckanju po Sedlaru, nije poslužio s jednim relevantnim kritičarem opće prakse. Zvijezda Centra Simon Weisenthala je Ephraim Zuroff, vjerodostojan kao na primjer kad bi Lavrentij Pavlovič Berija počeo bulazniti o ljudskim pravima. To je čovjek koji negira genocid u Srebrenici. Čovjek koji se stalno javlja iz Beograda. Čovjek koji kao da ne “zna za čuvenu “depešu“ Milana Nedića Hitleru kojom ga obavještava da je Srbija prva u Evropi “Juden frei“. I na kraju zamislite euforiju, iskreni aplauz, Večernjakovu ružu, Zuroffovo slinjenje da je nagradu Grada Zagreba dobio veliki hrvatski redatelj, ovjenčan nagradama iz Poljske, Austrije, Sarajeva, Rijeke – Oliver Frljić. Koju bi tek sreću osjetila naša “gospođa ministrica“ Nina kao osoba koja je nesebično, sa našom lovom, ”podboltala” našeg Olija. Ognjištari pomalo dvoume je li ona kao političarka ustvari ukrala naš novac za svog Olia.

Neprekidno se ponavlja jedno zlobno pitanje: koja je razlika između političara i lopova? Odgovor s Facebooka je za peticu: jedina razlika je što mi biramo političare, a lopovi biraju nas…

Sad pokoja kraća mudrost kojom nas obasipaju ljevičari. Josip Juratović Jura, hrvatski Jugoslaven koji je dogurao do Bundestaga, čest je gost u Jutarnjem i Večernjem. Maršalov obožavatelj je neki dan osvanuo i na HRT-u. Svoj mudri automehaničarski govor završio je otprilike ovako: zahvaljujući europskim vrijednostima, mi nismo u zadnjih 70 godina imali rata u Europi. Jura lupa k’o “Maksim po diviziji“, a novinarka HRT-se ljubazno smješka uglednom gostu… E, moj narode!!! Sad znaš da smo dobili državu bez rata. K’o Česi i Slovaci. Vražju sreću smo imali.

SDP je opasno zaprijetio Banskim dvorima. Imate osam dana da maknete HOS-ovu ploču u Jasenovcu, a petnaest dana da promijenite grb na ploči. Klasičan primjer pucanja samom sebi u nogu. Grb HOS-a s pozdravom ZDS legaliziralo je Ministarstvo uprave u Vladi Ivice Račana. Nakon Račana SDP je bio na vlasti još četiri godine pa “zloglasnom“ grbu nije pala ni jedna “ustaška“ dlaka s glave. Ako ova Vlada ne bude poštivala prekluzivne rokove od osam i petnaest dana, SDP će još jednom postaviti oštro pitanje Vladi. I tako u beskraj… barem dok ne prođu lokalni izbori.

Zove me čitatelj iz Splita. Nekad je radio Ministarstvu vanjskih poslova. Moli da putem ove kolumne postavim pitanje gdje su završile dvije skupe slike Krste Hegedušića? Prva je poznata “Krvavi tragovi“, a druga “Jesen na kanalu“. Obje je slike Ministarstvo vanjskih i europskih poslova kupilo, ali po njegovim saznanjima nikada nisu stigle na Zrinjevac. Nisu čak ni u veleposlanstvima RH diljem svijeta. Znam da ovu neuglednu kolumnu ne čita nitko u MVP, ali obećao sam svom čitatelju kao i zbog pokojnog Krste Hegedušića koji bi gore u oblacima volio znati gdje su završile njegove slike. Ako ništa drugo, to bi barem trebalo zainteresirati Patriciju Kiš, likovnu kritičarku Jutarnjeg.

”Tolerantni “Oscar Wilde piše: “Glavna zadaća kritičara umjetnosti trebala bi biti da uvijek i o svemu – drže jezik za zubima“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati