Pratite nas

Kolumne

HODAK: Ognjištarci iz ‘Slobodanke’ uvijek ostaju ognjištarci!

Objavljeno

na

Nedavno je Slobodna “poklonila“ jednu cijelu stranicu poznatom ”jugoslovenskom” režiseru Anti Jelaski da obriše pod sa mnom i mojim kolumnama. I Ante je uzeo svoj SKOJ-evski blajvajz da u ime KP i partizanskog pokreta demaskira još jednog klasnog neprijatelja.

U ‘Slobodnoj Dalmaciji’, našoj popularnoj Slobodanki, znali su se očešati o moju malenkost Ante Tomić i Jurica Pavičić dajući mi do znanja i ravnanja kako bi bilo primjerenije da branim džepare i ognjištare na sudu nego što uludo trošim vrijeme i papir pišući slabo čitane kolumne.

Moram priznati da sam pomalo u sebi osjećao neku mješavinu ponosa i gadljivosti zbog činjenice da su me zamijetili takovi giganti “jugoslovenske sinteze“. Na kraju bi ipak prevladala gadljivost. Što ćeš? Ognjištar uvijek ostaje ognjištar… Kad sam bio klinac, mislio sam da se pacijenti nalaze samo u bolnicama. Mladenačke zablude.

Naime, nedavno je Slobodna “poklonila“ jednu cijelu stranicu poznatom ”jugoslovenskom” režiseru Anti Jelaski da obriše pod sa mnom i mojim kolumnama. I Ante je uzeo svoj SKOJ-evski blajvajz da u ime KP i partizanskog pokreta demaskira još jednog klasnog neprijatelja. Naravno, da mi nije ni na kraj pameti baviti se u ovom tekstu sa jugo-musakom našeg Ante. Meni Dnevno hr. ne poklanja stranicu da podučavam nepismene desničare o novijoj hrvatskoj povijesti. Piše Jelaska: “Veliki salto mortale napravio je Hodak. Kao odvjetnik branio je jednako dobre i zle. A sada se bavi strastveno samo zlima. Pobjednicima iz Drugog svjetskog rata. Koji su bili hit čitavom svijetu. Bez kojih ne bi bilo današnje nam “moderne Hrvatske.“

Ajmo malo pročešljati nepročešljane misli jugo-Ante. Pobjednici iz Drugog svjetskog rata su oni koji su dobili bitku kod Staljingrada i na kraju zauzeli Berlin i oni koji su se na zapadu iskrcali u Normandiji, a 25. travnja 1945.g. blizu Torgaua susreli se na Elbi. SSSR i SAD. Veliki pobjednici Drugog svjetskog rata bili su na primjer Mađari, Talijani i Finci. Hitlerovi saveznici. Zato jer nitko od njih nije imao kod sebe 11.Dalmatinsku brigadu da ih nakon 8. svibnja 1945.g. tamani k’o zečeve i to… razoružane.

U Norveškoj je strijeljan Vidkun Quisling i par drugih članova njegove vlade. Bez Hude jame, bez njihovih marševa smrti, bez stotine tisuća strijeljanih i zakopanih po norveškim rudnicima.

To su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata. A ne oni koji su čitav rat bježali povlačeći se pred “nadmoćnim neprijateljem“, koje je “krenulo“ tek pojavom Rusa na Srijemskom frontu i koji su se prikrpali pobjednicima i tako zakrpani i prikrpani postali “hit“ u čitavom svijetu…!? Dementni režiser misli da ja lažem, mažem, mutim, palamudim, uzgajam floskule. Tipično komunjarski. Ako se činjenice ne slažu s njihovim neistinama – to gore po činjenice. Da se vratim na “hit čitavog svijeta“, partizane i Savu Kovačevića.

Naš Ante misli i piše da bez njih ne bi bilo “moderne Hrvatske“. Skojevački adolescent. Nije se zapitao zašto se u Domovinskom ratu Tuđman, Šušak i Gotovina nisu pozvali na “hit čitavog svijeta“ i proglasili pobjedu nad crvenom zvijezdom, srpom i čekićem te četničkom kokardom koja i danas živi u podsvijesti ponekih u Dalmaciji. Dragi crveni Ante! Zašto su se uopće formirale pobjedničke brigade Tigrovi, Pume, Vukovi… 4.Splitska kad je država stvorena u ZAVNOH-u od strane partizanskih hit-majstora. Kako to da ni jedna brigada, ni jedna postrojba u Domovinskom ratu koji je trajao 4 godine nije ni pomislila da uzme ime, simbol ili običan znak od onih koji su bili “hit u čitavom svijetu“. U tom ratu su se, uz hrvatske domoljube, borili i Francuzi, Englezi, Australci, oko 10.000 Srba, ali bez ijednog jedinog dalmatinskog orijunaša. Oni žive kao i Jelaska u lažnoj prošlosti. Jelaska me nadalje podučava: “Bez ikakve patetike! Split je bio grad heroj. Dani NOB u Splitu najslavniji su dani njegova dva milenija duge povijesti, a troipol godišnja patnja njegovih stanovnika, jednaka je epidemijama kuge u minulim stoljećima.“ I još nas upozorava: “Bez ikakve patetike…“ Ja bih rekao bez ikakvog srama. I po treći put spominjem Franu Tente. Maloljetnik, koji je 1947.g. na Marjanu skinuo jugo zastavu i umjesto nje razvio hrvatski barjak. Ne njemački, ustaški ili talijanski nego hrvatski barjak.

U srcu Hrvatske, u Splitu. Drug sudija “hit pobjednika“ odrapio je tom maloljetniku 5 godina robije. I Frane se više nikada nije vratio u svoj Split. Barem ne živ. I sad bi možda naivcima palo na pamet pitanje: je li možda Antu Jelasku, starog jugokomunistu, ražalostila sudbina maloljetnog Frane? Ne budite naivni. Njega ni njegove “hitovce“ nije sram ni Hude jame u kojoj je zakopano 3.000 živih ljudi, ni depeša koju je izvršitelj poslao naredbodavcu u Beograd: ”Druže Maršale, zadatak je izvršen“. Kad smo već kod Antinog Maršala, Ante se krsti od kuda meni podatak da je netko “ljubičicu bijelu“ proglasio jednim od najvećih zločinaca 20. stoljeća. To je starog hitovca razljutilo. “Bez imena, gospodine, nitko ste i ništa“. Engleski Daily Mail, a Englezi su nam stari “prijatelji“, stavio je Antinu trbušastu i pofarbanu ”ljubičicu bijelu” na 13. mjesto najgorih “masovnih ubojica 20. stoljeća”. Valjda samo zbog siće od 570.000 ubijenih političkih protivnika. Prvi je Mao Ce Tung. Drugi Josif Visarionovič Staljin, a treći Hitler čije brkove nosi Marko Skejo. I još slobodno šeće po rivi. Obrijao bi njega naš Ante da su tu “hitovci“ iz 11. Dalmatinske. E’ to su bila vrimena!

Recimo da isti list optužuje Benitta Mussolinija za smrt 250.000 ljudi. Evo, po tome proizlazi da Benitto nije do koljena našem Joži. Sad bi još trebao trošiti papir što je pisao o Titovim zločinima tjednik Ost Dienst… Možda bi mogao zapitati našeg skojevca zna li nešto o terorističkom savezničkom bombardiranju Splita nakon kapitulacije Italije u jesen 1943.g? Samo u prvih 6 mjeseci 1944.g. bilo je 640 uzbuna i 21 bombardiranja grada. 3. lipnja 1944.g. “saveznici“ su zasuli bombama Split od 10h do 15h s oko 800 bombi. Ubijeno 227 civila, žena i djece. Srušeno je 217 kuća. Dana 5. lipnja Radio London je izvijestio da je napad izvršen na zahtjev maršala Tita. Još jedna “epidemija kuge“ u prošlom stoljeću. Možda bi nam stari skojevac mogao otkriti “slatku malu tajnu“: zašto Tito nikada nije želio stupiti ni jednom svojom nogom u Jasenovac? Možda Ante zna zašto Pavelić, pa makar i u odsustvu, nikada nije bio u Jugi osuđen za ratne zločine? A znalo se da živi u Madridu. A Jelaska me u svom pamfletiću optužuje što ja ne osuđujem Pavelića i ustaše. Valjda bih trebao biti veći “pop“ od Pape. No, dobro. Žao mi je što naš Ante o meni misli sve najgore. Vidite, s obzirom na njegovu biografiju, ja o njemu mislim sve najbolje. Ali, čini mi se da obojica nismo u pravu. Ako Slobodanka da novi impuls g. Jelaski da pokaže svoj raskošni polemičarski antitalenat, molim moje prijatelje iz Splita da mi ne javljaju “tužnu“ vijest. Želim mu svako dobro i atraktivan san. Recimo, san kako s drugarima iz Beograda radi hit predstavu “Lepo gori lepa njihova.“

Mislio sam da nikada neće doći dan da se ja probudim s pozitivnim prijateljskim osjećajima za naše antife, skojevce, partizane… i bio sam u pravu…

U Hrvatskoj gori i dalje iako je ljeto za nama. IDS-ovci šalju poruku: Non pasaran brkovima Marka Skeje. U ”apsanu” sa svakim tko se zatekne na Cedevitinoj tekmi s njenim dresom. Igra igrač KrUšlin. Cedevita je odmah reagirala promptno i progresivno. Igrač se sad zove Kr…šlin. Na fejsu po običaju izmišljaju da je Boris Miletić župan, sin oficira JNA Alberta Miletića, te da je tatica 1991.g. prijetio da će raketirati pulsku Arenu jer je čuo da u njoj nastupa Thompson. Po lex Miletić u ”ćuzu” bi svatko tko javno podsjeća na simbole ili geste fašizma, nacizma ili ustaškog režima. Kad im netko spomene Rezoluciju Vijeća Europe 1481 iz 2006.g. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima onda se čude ‘k’o pura dreku’. To nam je prvi glas…! Ima jedna činjenica o Istri iz 1991. i 1992. godine. Radilo se o mobilizaciji i odlasku na front i drugim potrebama u obrani domovine. Od svih hrvatskih regija najveći je odaziv bio u Istri. Oko 86% Istrana se odazvalo. Među tih 86% vjerojatno je bilo jako malo ovih iz sadašnje projugoslavenske vladajuće nomenklature.

Osim što bi u ”apsanu” sa svima koji vide ZDS čak i u snu, današnji vladajući u Istri bi se malo i odvojili. Mudri i sugestivni ideolog Stazić misli da je Istra hrvatska Katalonija. To je isto k’o da N.K. Istru usporediš sa F.C. Barcelonom. Ako Istra postane, Božjom providnošću, Demokratska republika Istra onda bi Rade s familijom mogao postati politički komesar Briona. Cijena dana na Brionima stajala bi onda našeg Nenu 3,5 kuna umjesto sadašnjih ekstremno skupih 7 kuna. Sad se postavlja samo od sebe jedno zanimljivo pitanje: gdje je nestalo onih 86% koji su se devedesetih odazvali zovu domovine? Na to pitanje ne zna odgovoriti ni Peđa Grbin. Ali zna Damir Kajin. IDS-ovci se još nisu izjasnili, ako se slučajno odvoje, hoće li to biti od stola i postelje ili samo od postelje? Hoće li nesretni Skejo u buksu zbog svoga brka? Možda bi Staljinov brk lakše prošao nego Skejin. Nekako je više estetski i budi nježnije i rafiniranije osjećaje na Gulag, Goli otok…

Na kraju je i Predsjednica posijala sjeme zla. Na njen spomen Istarskog svećenstva prolomile su se salve zvižduka. I to spontano. Po dogovoru. Kao popovi su imali prste kod vraćanja Istre matici Jugoslaviji. Revizionizma nam je dosta! Mi smo svjedoci kako su naša herojska armija i dobrovoljci hipijevskog izgleda, dugačke brade i kose, s modernim opancima, borbom za svaki metar svete Istarske zemlje oslobađali istru od Talijana. Znakovito je što Damir Kajn šuti.

U Domovinskom ratu se Rade Šerbedžija bio povukao na rezervni položaj, pa mu je danas malo čudno što ga primamo s rezervom..

U Šibeniku, ni od koga pozvan, osvanuo je srpski ministar odbrane Aleksandar Aca Vulin. Lepo i uljudno nas je upozorio i postrojio da nam objasni što je to građanski rat. To je, misli Aca, kad građani jedne države na tenkovima obasuti “belim lalama“ krenu u drugu državu na tromesečni izlet. Pa se ne vrate četiri godine. Umjesto na tenkovima, vrate se na traktorima. I Vulin nam to, mirnim glasom bez imalo bijesa, reče, a patrijarh SPC Irinej nas blagoslovi i smiri riječima: “I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.“

Ono što je Beograd 1990.g. pokušao s balvanima, sad pokušava panjevima kao što su Vulin i Irinej. Srpski predsjednik Vučić, za razliku od KGK, smiruje uzavrele strasti i pomirljivo vuče paralelu između generala Ante Gotovine i majora Veselina Šljivančanina. Obojica su bili u Haagu. Šljivančanin je nepravedno osuđen, a Gotovina nepravedno oslobođen. I to je to. Vulin je spustio fudbalsku loptu na zemlju pa kaže: “Srbija nikada u svojoj povijesti nije bila agresor, nije pokušavala da zauzme tuđi teritorij…“ Samo je htjela vratiti svoju granicu koja ide do Virovitice, Zadra, Karlobaga i Karlovca. Na ustoličenju episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića bio je i biskup Barišić koji je rekao da smo dobili brata Nikodima. Malo je nezgodno što su braća bili i Kain i Abel. Kako je to završilo s braćom bolje je ni ne spominjati. I novi episkop pomirljivo poručuje da je Dalmacija mjesto susreta istoka i zapada. Očito zemljopis našem ”bratu” nije najjača strana. Granica istoka i zapada bila je i bit će rijeka Drina. Naravno, ako se Karlek Erjavec i slovenski arbitražni zbor s time složi.

Prema najnovijoj verziji Biblije KOKAIN je ubio ABELA…

Malo me je začudilo kad je KGK iznenada, rezolutno, bez zadrške stala na stranu Blaženke Divjak. No onda se mozaik složio s kamenčićem – Nenadom Bakićem koji je postao savjetnik za informatiku KGK. Tim činom rektorica Dijana Vican našla se na tankom ledu. Sad je otvoreno široko polje za informatički biznis. Još malo pa će i pravnici na pravosudnom ispitu morati polagati informatiku. Predsjednica KGK je, i ako pravnica, shvatila da je budućnost u STEM-u. Engleski science, technology, engineering i mathematics. Raj za trgovce informatičkom opremom. Šuvarizam se vraća na velika vrata. ”Tehnika narodu” govorili su nam u Jugi…

Rumunjska narodna poslovica:“ Jedni govore što znaju, a drugi znaju što govore”.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati