Pratite nas

Kolumne

HODAK: Srce i duša integralnog jugoslavenstva uvijek je bilo i bit će u Zagrebu, samo se tu može izdati Hrvatska i njezin jezik!

Objavljeno

na

Na sve strane niču talentirani satiričari. Najviše ih ima među potpisnicima Deklaracije. Čak su njene perjanice. Recimo, već legendarna Vedrana Rudan i još legendarniji Ante Tomić

Antifašisti, orjunaši, jugonostalgičari i napredna inteligencija na čelu s miljenicom proračuna RH Sneškom Kordić, već pomalo “živčani“, oglasiše se “Deklaracijom o zajedničkom jeziku“.

Zasjeniše svojom intelektualnošću i Agrokor, i Todorića, i Ruse i sve one koji će ostati bez posla zbog kraha Agrokora. Jedno je sigurno: Dubravka Ugrešić, Edo Popović, Daša Drndić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Bora Ćosić, Vedrana Rudan, Snežana Banović, Rajko Grlić, Ante Tomić, Dejan Jović, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Vesna Teršelič i stotine drugih jugoslavenčina neće nikada ostati bez posla. Mogu skliznuti s tračnica u Srbiji, BIH i Crnoj Gori, ali u Lijevoj Našoj ostat će kao i uvijek u sedlu.

Karizmatična jugoslavenka Sneška Kordić objavila je 2010. g. “fundamentalnu knjigu “Jezik i nacionalizam”. Za svoje “jugo-ideje“ nije ni tražila ni dobila lovu u Sarajevu, ni u Beogradu, ni u Podgorici. Tražila je lovu i dobila je jedino u Ministarstvu kulture RH.

”Dobri” ministar Biškupić i Nina Obuljen, vodeći se “stručnim kriterijima“, izađoše u susret veteranki zajedničkog jezika. I tako je krenulo. ”Para vrti gde burgija neće” kažu mudri Srbi. Zato je danas Hrvatska izbušena k’o švicarski sir. Poglavito zahvaljujući hrvatskim parama koje su dijelile hrvatske vlasti. Igrale se jugoslavenčine nasred zemlje Hrvatske… Ne znaju ni sami što žele, ali to žele odmah. Iz zajedničkog jezičnog “general štaba“ može se razaznati da žele jedan jezik i dvojezične ploče u Vukovaru! Kaže Sneška Kordić: ”Najvažnija etapa rada na Deklaraciji odigrala se u Zagrebu na sastanku proširenog odbora eksperata“. U to ne treba nimalo sumnjati.

Srce i duša integralnog jugoslavenstva uvijek je bilo i bit će u Zagrebu. Samo u Zagrebu može se financirati i izdati knjiga koja ne raspravlja o sudbini hrvatskog jezika nego taj jezik negira i ne vidi ga na lingvističkoj karti Europe. Samo u Zagrebu može se izdati Hrvatska, njen Ustav, nijekati hrvatski jezični identitet… Sve će to DORH proglasiti jednog dana tek – satirom. Na sve strane niču talentirani satiričari. Najviše ih ima među potpisnicima Deklaracije. Čak su njene perjanice. Recimo, već legendarna Vedrana Rudan i još legendarniji Ante Tomić.

U portalu “poliklinikabagatin.hr “. ”Napredna intelektualka“, kako bi je nazvao nezaboravni Maršal, piše: “O, kako je bilo krasno i prekrasno kad su se Hrvatskom valjale horde četnika. Neki su bili stari sedam, neki sedamdeset i sedam, ali smo, mi Hrvati znali kome treba sprašiti hrvatski metak u četničko čelo“. I kako onda prijaviti DORHU-u našu Vedranu kad i osobe sa intelektualnim teškoćama jasno vide da se tu radi i klasičnoj ”satiri”.

Inače, kad smo već kod toga, za napomenuti je da je 16. svibnja Dan osoba s intelektualnim teškoćama pa bi bilo više nego poželjno da se taj dan uzme kao dan kad smo od jednog jezika dobili četiri, a autori te jugo-alkemije postaju najozbiljniji kandidati za Večernjakovu ružu za 2017.g. U mojoj pokvarenoj mašti već vidim Branimira Pofuka kako s ružom u ustima prilazi Zoranu Šprajcu…

No, nije ozbiljan zdravstveni slučaj samo naša Vedrana. Pisac, scenarista, putopisac iz Češke, komunista-kolumnista, operirani humorista i briljantni podoficir JNA iz Bileće, Ante Tomić nam kratko i jezgrovito daje zanimljiv odgovor na pitanje svih pitanja: zašto je naša dika potpisao Deklaraciju? Kaže Antonio: “hrvatski jezik izmišljen je da bi Hrvate držao u strahu… O podoficirima JNA oduvijek sam imao visoko mišljenje. Još od služenja vojnog roka u Bitoli.

Fascinirao me naš “četni“ zastavnik Rile koji je na pitanje Žarka Modrića, novinara TV-Zagreb, “što ima novog u Indoneziji nakon svrgavanja Sukarna“ odgovorio da je tamo trenutno “status quo vadis!“ I što sad? Hrvatski jezik je ustavna kategorija, a i dvadeset i četvrti je jezik u EU. Je li to dovoljno da se odoli elitnoj navali prve lige feralovaca i kripto-jugoslavena kao što su Dean Jović, Vesna Teršelič, Rajko Grlić, Slobodan Šnajder, Edo Popović, Rade Šerbedžija, Srećko Horvat, Viktor Ivančić, Dubravka Ugrešić, Zdravko Zima, Jasmina Žbanić, Teofil Pančić, Željko Komšić, Lenka Udovički, Dragec Carlos Zvonimir Pilsel, Pero Kvesić( jedan od autora Šuvarove “Bijele knjige“ koja je označila kraj lovostaja na hrvatsku inteligenciju), Marinko Čulić, Snježana Kordić, Dragan Markovina, Predrag Lucić, Heni Erceg, Ivana Bodrožić… itd., itd.

Tko će na kraju zagasiti svjetlo u balkanskoj krčmi, a prije toga objasniti drugovima i drugaricama da je hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran kao službeni jezik u Hrvatskoj, kao jedan od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom? I točka. Pisac i novinar Balša Brković poentira: “Reakcije pokazuju da su nacionalisti svih boja znatno iritirani, što je sjajno!“ Točno! Nacionalisti u Hrvatskoj su toliko iritirani da se tresu od – smijeha!

Winston Churchill je jednom rekao: “Oni koji nisu ništa naučili iz povijesti, osuđeni su na njeno ponavljanje“. A da je tome tako govori i ova mala istinita anegdota. Klinac od 4-5 godina gleda crtiće na TV. U jednom trenutku slučajno prebaci na crtić koji se prikazivao na srpskoj TV. Nakon par minuta mali se okrene i kaže: “Mama, televizor se pokvario, ovi govore krivo“.

Vlado Vurušić je relativno umjeren i ne ekstremno lijevo eksponiran novinar Jutarnjeg. Ne bavi se spregom korporativnog kapitalizma i političkog establišmenta. Dobar je poznavatelj prilika u Rusiji. S velikim ruskim piscima i pjesnicima je na ti. Ali otkada je ljevičar Ogurlić počeo uređivati Jutarnji i naš Vurušić je naglo i znakovito evoluirao.

Vlašić, Vurušić i Biočina postaju progresivci, borci protiv ustašluka, fašizma, povijesnog revizionizma i manje-više svega, osim naravno komunizma. Dohvatio se tako naš Vlado Ivana Zvonimira Čička. Ni prvi ni zadnji. Čičak je na prezentaciji knjige “Kratka povijest komunizma (za nekomuniste), onako suptilan i pastoralno, oprezan rekao da su Picasso, Neruda i Krleža idioti koji su glorificirali komunizam. I u našem se Vladi probudio gnjev pravednika. On je u kolovozu 1995.g. bio uvjeren da je Čičak njegov istomišljenik. Sad odjednom “tako govori o svjetskim i nacionalnim veličinama koje su svi odreda ljevičari-antifašisti… to se uklapa u opću atmosferu revizionizma (do čega može dovesti revizija vidi se iz slučaja HAVC-a gdje se Hribar, nevin k’o Sanader, morao skloniti u slobodarski Beograd.) i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda“. Vlado je uzrujan. Kamo to sve zajedno ide?

“Nameće se normativ, sličan “idiotstvu“ Krleže, da su nam u Bleiburgu stradali Hrvati, kao takvi, a ustaše se nazivaju “hrvatskom vojskom“, mada su to uistinu bili partizani”. Slažem se! Partizani su bili “hrvatska vojska“ koja se borila za Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Jedna od sjajnijih pobjeda bio im je Bleiburg kad su herojski pobili razoružanog neprijatelja. I sad šećer na kraju. “Na Bleiburgu, za razliku od Jasenovca, nitko nije ubijen zbog svoje nacionalnosti ili vjere“!!! Svaka čast, Vurušiću!!! Zašto onda Bleiburg nije grobnica nekog drugog naroda?

Recimo, srpskog Ili crnogorskog? Slovenski umjetnik “idiot“ Gal Kirn čini se Vuršiću podobnim za citiranje i poentiranje. Kaže Gal (iz Asterixa i Obelixa) “Floskulom totalitarizma trebali bi izjednačiti partizane i fašiste, što je kompatibilno s europskim projektom izjednačavanja komunizma i fašizma…“ Zašto je Vlado metnuo idiot u zagradu nije sasvim jasno. Neka Asterix pogleda broj žrtava fašizma i komunizma pa neka si sam skine zagradu kojom ga je počastio Vurušić.

I za kraj nešto što je Vurušiću promaklo. George Bernard Shaw, irski dramatičar koji je 1925.g. dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio je najpoznatiji britanski “idiot“ jer je bio otvoreni obožavatelj Benita Musolinija. Kad je umro, 2. studenog 1950.g., neka laburistička zastupnica u Donjem domu, prozvala ga je ”idiotom”. Svejedno. Da je i bio slučajno zadojen komunizmom, kao Krleža, sad bi ga Čičak proglasio idiotom. No, duhoviti i mudri Shaw nije bio te sreće. Zato ga vrijedi citirati: “Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao ona starica što je tražila naočale, otkriti da vam je sreća čitavo vrijeme bila ispred nosa.“

Zlobni hrvatski desničari koji nisu trpjeli progresivnog Titovog šahovskog partnera Krležu, smislili su zgodan opis prijeratnog i poslijeratnog Frica. Krleža je bio čovjek ”od glave do (četrdeset)-pete”.

Uz Agrokor koji potresa našu izuzetno bogatu i uspješnu Hrvatsku nitko ne obraća pažnju na sudbinu i mrcvarenje BiH Hrvata na Međunarodnom (nakaradnom) sudu u Haagu. Suoptuženici su se dragovoljno predali sudu davne 2004.g. Devet godina kasnije izrečena im je bila nepravomoćna presuda, a četiri godine nakon te presude započeo je žalbeni postupak. Optuženici su čitavo to vrijeme proveli u pritvoru. Istodobno, Šešelj, oslobođen zatvora zbog preteške bolesti, danas čio i zdrav vodi predizbornu kampanju za srpskog predsjednika. Šljivančanin piše knjigu u kojoj on opisuje strahote koje je doživio u srpskom Vukovaru. I taj i takav Sud “s posebnim potrebama“ hrvatski poltroni i dalje smatraju sudom. Kazneni procesni postupak se zasigurno više poštuje čak i u Sjevernoj Koreji nego u Haagu.

Službenu Hrvatsku ova karikatura od suđenja uopće ne zanima. A posljedice, u slučaju da opstane osuđujuća odluka, mogu biti za Hrvatsku i gore od sloma Agrokora. Osuđujuća presuda jednako je katastrofalna kako za optuženu šestorku tako i za prvog Predsjednika RH Franju Tuđmana. Time i za RH. To otvara vrata BiH unitaristima da Hrvatsku “prekomjerno granatiraju“ sa stotinama i tisućama tužbi. Da ne govorimo o Hrvatima u BiH koji trenutno “uživaju“ u punoj ravnopravnosti koju su im priskrbili Komšić i Topić zajedno s lijevim klerom iz Vrhbosanske ili Sarajevske biskupije. Hrvatska se politika u zadnji čas ipak trgla. Haag traži od Slobodana Praljka par milijuna eura za troškove njegove obrane.

Hrvati su spremno prihvatili zadatak da za “časni“ sud pronađu Praljkovu imovinu kako sud ne bi bankrotirao. I Hrvati će, kao časni Hrvateki i tvrdi poltroni, nastojati da obave svetu dužnost denuncijanata svojih nevinih državljana koji već desetljeće trunu u Haaškim tamnicama. Sreća je samo što taj Sud nije tražio i od Gotovine, Markača i Čermaka da sami plate svoje obrane.

Odredba da optuženici, koji budu oslobođeni, ni nakon godina pritvora nemaju pravo na novčanu naknadu jedna je od najsramotnijih u povijesti pravosuđa. I baš ta odredba služila je SAD-u da se izbori da njeni državljani ne mogu odgovarati pred takvim tobožnjim ”sudom”. Čudno je samo kako je Amerima uspjelo izbjeći Haašku giljotinu, a velikoj i moćnoj europskoj poltronki Hrvatskoj nije? Na optuženičkoj klupi je po “zapovjednoj“ odgovornosti jedan čitav narod, ali o tome se u Hrvatskoj šuti i čeka. Možda Godota, Samuela Becketta..

Hrvate u BiH zadesila je sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj. Toliko ih pljačkaju i obespravljuju, pa im je jedini spas da im prikače Davidovu zvijezdu koja se danas, za razliku od nekad, jako respektira.

Piše mi čitateljica iz Zadra i pita postoji li po mojem mišljenju bilo kakova olakšavajuća okolnost za Tina Šunjergu koji je počinio stravičan zločin ubivši svoje roditelje. Odgovorio sam joj da ne vidim baš neke olakšavajuće elemente. Možda jedino da odvjetnik u završnoj riječi traži primjenu propisa o ublažavanju kazne jer je optuženi ”dijete bez roditelja”. Mišljenja sam da je Tin tipičan proizvod priglupih i preliberalnih odgojnih metoda kod nas. Plavi telefon, suci za prekršaje koji spremno trpaju u zatvor roditelje ako djeci prilijepe šamar. Tako od djece stvaramo “svete krave“ od koji stradaju i roditelji i profesori po školama.

Po zakonu djecu odgajaju roditelji. Problem je što ih odgajaju po propisima koji su nastali u liberalnim laboratorijima, a koji su nastali po uzoru na truli EU liberalizam koji je nekritički nametnut i Hrvatskoj. Tradicionalne vrijednosti se ismijavaju. Djeca sve više “šmrču“, a Centri za socijalni rad budno paze da nam “dječica“ ne bi slučajno bila traumatizirana od strogih roditelja.

Možda ova kozmička tragedija nekom ipak otvori oči. Ili su možda naši stari zaista bili ”Čičkovi idioti” odgajajući nas bez kokaina i mobitela. Seksualni odgoj u školama? Štulhoferi ili tako nekako… Hoće li će nas ovaj i slični tragični događaji natjerati da nešto mijenjamo u sustavu odgoja koji je očito manjkav i preliberalan?

Winston Churchill je rekao: “ Za poboljšanje – mijenjaj. Za savršenstvo – mijenjaj često.“

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

> HASANBEGOVIĆ: Radi se o vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati