Pratite nas

Kolumne

HODAK: Što nam je dakle činiti kad antife iskese svoje vučje zube na sve hrvatsko?

Objavljeno

na

Mnogi ne znaju zašto je Fjodor Mihajlovič Dostojevski napisao svoj epohalni roman “Zločin i kazna“. Puno više žitelja Lijepe Naše zna zašto je Fjodor Mihajlovič napisao djelo s tako sugestivnim nazivom kao što je to “Idiot“.

Gledajući, čitajući što se na dnevnoj bazi događa u našoj državi, refleksivno mi pada na pamet “Idiot“ genijalnog pisca.

To nipošto ne znači da se ne sjetim i “Zločina i kazne“. Osobito kazne…

Pa kad smo već kod besmrtnih ruskih klasika, prisjetimo se i Lava Nikolajevića Tolstoja i njegovoga romana “Što nam je dakle činiti?“ Na taj roman podsjetio me je ovih dana izvrsnim osvrtom Željko Ivanjek u Jutarnjem. Što nam je dakle činiti? Odgovore kao i obično tražim kod nepretencioznih genijalaca na fejsu. Pjevač Grdović kaže: “Radije bih skupljao boce nego piva u Srbiji“. Cinik u liku Sandre Karamatić poručuje: “Da je samo skuplja svoje boce, ne bi mora više ni pivat’“. Isti dan kad su pucali na Mamića, izlazi na fejsu komentar: “Mamić je sam uhvatio napadača i odmah ga prodao za 20 milijuna eura u Tottenham”.

Što nam je dakle činiti kad antife periodično iskese svoje vučje zube na Crkvu optužujući je  recimo za pedofiliju? Mladen Visković na fejsu, bez malo razumijevanja za “ljubičicu bijelu”, hladno konstatira: “A vođa im se 1921. u 29. godini oženio s petnaestogodišnjakinjom“. Bio je on u “ozbiljnoj“ vezi i s trinaestogodišnjakinjom. Bila su to revolucionarna vremena, kažu lakonski u nevladinim udrugama. Naši ljevičari obožavaju i Tita i homoseksualce koje je taj isti Tito od 1941. pa do 1945. nemilosrdno strijeljao! Što nam je, dakle, činiti kad ”Zagreb pride” i ”Trans Aid” traže “da muškarci koji se osjećaju kao žene“ trebaju biti prihvaćeni u skloništa za žene? Znači li to da mogu slobodno i ponosno ulaziti recimo i u ženske zahode? Molim, to je samo ideja. Mnogi će se sami proglasiti transseksualcima i kao u transu jurnuti u ženske WC-e. Zamislite da to dozna, recimo, omiljeni Maršal gore u oblacima. A vi se kunete u njega. Što činiti kad urednici židovskog portala Breitbart izmisle riječi pape Franje o migrantima koji su nam važniji tobože od nacionalne sigurnosti, pa kad katolici “prekomjerno“ granatirati Papu. Još jedna skoro pa kolektivna pušiona ”fake newsa” uz zadovoljno cerekanje Ive Josipovića i Ivice Maštruka. A o gledateljima Žikine dinastije da i ne govorimo.

Što nam je, dakle, činiti kad se antife hitro i bodro dignu na zadnje noge na spomen “spomen ploče“ ustaškom zapovjedniku Juri Francetići koji je ubijen u klasičnom linču kao na Divljem zapadu, a u isto vrijeme nitko ni šaptom ne spominje spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca s uklesanim riječima punim ponosa: “Poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi, na mostu život dao za mladi srpski narod ponosno si pao, otišao večno i ne reko zdravo“. Što nam je činiti kad znamo da i dan-danas stoji spomenik legendarnom četniku Vukašinu Šoškočaninu koji se nalazi samo par stotina metara od spomenika dvanaestorici hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu?

Vukašin je bio vođa oružane pobune u Borovu Selu i zapovjedio je masakr hrvatskih redarstvenika te je sam ubio policajca Stipu Bošnjaka. Na spomeniku piše: “Ovde počiva Vukašin Vule – Šoškočanin. Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. Komandant obrane Borova Sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sad gledam Borovo, rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje“. Moram i sam biti malo zloban prema hrvatskim vlastodršcima. Čuveni “ubica“ iz Beogradske skupštine, Puniša Račić, koji je 20. lipnja 1928. izveo atentat na Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu bio je “osuđen“ tako da je 1944. dočekao svoje četnike u Beogradu. Tito ga je dao smaknuti po kratkom postupku, pokazavši pritom određenu hrabrost. Za razliku  od današnje Hrvatske, ratne pobjednice, koja se ne usudi dirati u agresorske spomenike. Čak se sprema saviti kičmu i ukloniti legitimnu HOS-ovu ploču u Jasenovcu s grbom koji je registriralo Ministarstvo uprave HR. I to za vrijeme Ivice Račana! Za Francetića imaju hrabrosti reagirati, ali za Babića i Šoškočanina nemaju. Ne smiju naljutiti koalicijske partnere. I što nam je dakle činiti? Na fejsu se pitaju isto. “Jug Hrvatske gori, u centru Zagreba azilanti pokušavaju silovati Hrvatice, uvozni lobiji truju nas otpadcima iz EU, Rusi nam otimaju  slavonske žitnice, strane banke gospodare kapitalom u Hrvatskoj, mladež napušta domovinu, hrvatski branitelji se ubijaju u svojoj nemoći…” razmišlja na fejsu Željko Dvekar. Tko zna “Što nam je dakle činiti ?“

Ernest Hemingway je napisao: ”Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.“ Utješno?

Dok Dalmacija gori, policija je riješila jednu goruću nepoznanicu – tko potpaljuje Lijepu našu. Požare podmeću Hrvati paleći srpska sela kod Benkovca! Uhvaćene su dvije Hrvatice te je jedna priznala da mrzi Srbe jer su joj oni za vrijeme rata zapalili kuću. Slijedi optužnica za zločin iz mržnje. I sad još treba pasti kiša, osuditi Hrvaticu koja je sve “priznala“, ispričati se našim Srbima iz Benkovca, zamoliti kninskog gradonačelnika  da “apeliše“ na njih da se što prije vrate u svoju SAO Krajinu, zatim nominirati novinara Novosti za godišnju nagradu DNH zbog genijalnog naslova u svom listu “Lijepa naša lijepo gori“, javno priznati da ovi požari nisu ni usporedivi s onim pravim požarima kad se palilo po selima SAO Krajine nakon Oluje.

Treba angažirati Puhovskog, Čička i “poznatog hrvatskog“ novinara Mislava Horvata da naprave usporednu analizu današnjih požara i onih nakon 5.kolovoza 1995.g. te ih zamoliti da sve to još jednom pošalju u Haag. Možda ovaj put upali kad je upalilo u Dalmaciji. Pritom prestanimo s insinuacijama da požare podmeću pripadnici srpske manjine i turističke većine koja kod nas letuje na poziv kninskog gradonačelnika. Istina da ih je uhvaćeno 8-9 kako podgrijavaju konzerve, ali ni jedan nije priznao kao ona Hrvatica. Njezino priznanje ujedno je i krunski dokaz fašizacije Hrvatske. Ima dokaza i o hrvatskoj “humanosti“ samo je treba u pravo vrijeme ponosno promovirati. Sjećate li se lika koji je uhvaćen kako pokušava potpaliti vatru na Marijanu iznad Splita. Nakon što je oštro upozoren da se to ne smije, lik je pušten. Par sati nakon toga uhvaćen je opet kako u šumi pokušava “podgrijati“ konzervu. Još neko kaže da nismo humani. Tko je kriv ženi koja će na sud zbog zločina iz mržnje, tko joj je kriv što ne voli konzerve. Zaključak se nameće sam od sebe. Požare ne izazivaju krijesnice nego živi ljudi. Vođeni raznim motivima. I to treba priznati. Hrvatica je priznala i njena sudbina je barem pravno izvjesna. Za desetak Srba, maloljetnih ili punoljetnih, policija i vlast još petljaju. Istraga je u tijeku ili kako je napisala jedna progresivka na fejsu “Oni koji podmeću požare nemaju nacionalnost.“ Osim one Hrvatice… I još nešto. Bilo bi pohvalno da se požarom uništene površine ne pretvore u građevinska zemljišta. Kad bi se to dogodilo puno toga bi bilo jasnije.

Vijest s fejsa: “Predsjednik Turskog narodnog vijeća otkrio je kraj Sinja spomen ploču za poginule Turke i poručio da je održavanje Alke govor mržnje.“

Dijana Vican ne odustaje. Čitava demokratska javnost na čelu sa Borisom Jokićem, Perom Lučinom i Slobodanom Uzelcem daje drugarsku podršku resornoj ministrici Blaženki Divjak koja snažno inzistira na “depolitizaciji“ reforme školstva. Zbog toga je uostalom i izašla na ulicu i demonstrirala protiv bivšeg povjerenstva jer ga je instalirala politika. Ako ona ne bude na čelu povjerenstva to će iskreno ogorčiti radne ljude, narod i narodnosti iz HNS-a pa evo nama novih izbora. Članica “šeste ličke“ iz Večernjaka, Petra Maretić Žonja, ima pouzdan izvor iz HNS-a te kaže: “Sve vam je u Plenkovićevim rukama. Mi smo vam svi nebitni igrači. On mora donijeti odluku što sad, već je trebao. On se mora odlučiti“. Kaže izvor. To što je Plenković ne jednom rekao da ima povjerenje u Dijanu Vican ne uzbuđuje previše ni “izvor“ ni Žonju. On “mora“ donijeti odluku da na čelo povjerenstva dođe Blaženka blažena Divjak. To će tek biti znak depolitizacije reforme jer Plenki i nije neki političar čim nije HNS-ov kadar. HNS je evidentan primjer stranke koja je pametnija i od stranke pametnog bračnog para Puljak. Sa svojih 1,5% podrške biračkog tijela, pametnim koalicijskim ulaganjima neprekidno vladaju javnim ustanovama i državnim firmama u Lijepoj našoj. I sad je sve u rukama Plenkovića. Ili-ili. Ako je za Crnu Goru dobar model koji je osmislio Bora Jokić onda je dobar i za Lepu njihovu. To što su Crnogorci prepisali Jokićev kurikulum od riječi do riječi k’o da je diplomski rad, a ne obrazovna reforma, nacionaliste na fejsu ne ljuti. Predlažu da Crna Gora još angažira Jokića i Blaženku Divjak. Ako smo im poklonili Boku i Prevlaku možemo i Boru i Blaženku.

A sad malo o ljevičarskim parolama kojima nas hrane iz dana u dan. Kao sekularna smo država. Crkvu treba strogo odvojiti od države bez obzira na to što se 94 % državljana izjašnjavaju kao vjernici. Da 1991. Vatikan nije stao na stranu Hrvatske mnoge bi se stvari drugačije odvijale. Crkva je svojim čvrstim stavom itekako “armirala“ temelje RH. To što po njoj danas pljuckaju Maštruci, Josipovići i slični samo govori kako im je teško. Moraju živjeti u katoličkoj džamahiriji. Moraju se buditi svako jutro među 86% katolika koje bi oni “strogo odijelili od države“. Nema druge. Moraju izdržati. I ja sam izdržao 45 godina.

Česta je parola ”antifašizam i Tito”.  Dana 23. kolovoza bio je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dan kad je bio potpisan pakt o nenapadanju i prijateljstvu Njemačke i SSSR-a 1939.g. u Moskvi – poznatiji kao pakt Molotov i Ribentrop. Jeste li što pročitali o tom danu od Žonje, Lovrićke, Pufoka, Tomića, Pavičića…? Jasno da niste jer Europa podjednako osuđuje komunizam i fašizam i nacizam. A osuditi komunizam još nekako može proći, ali osuditi komunističkog diktatora Tita, e, to nikako! Kako osuditi plemenite ideale NOB-a kao što su masovna smaknuća nakon 8. maja 1945., ubojstva neistomišljenika, Križni put, zatvaranja, mučenja, konfiskaciju židovske imovine, prisilni rad, gubitak građanskih prava, Huda jama, Jazovka… Sve to nosi vidljivi ili nevidljivi potpis ljubljenog Maršala.

Pridruživanje dijela zemlje koje je Rapalskim ugovorom srpski kralj Aleksandar I Karađorđević darovao Italiji ostvarilo se tek časom talijanske kapitulacije 1943.g. Vladimir Lončarević u Večernjem to potvrđuje plastičnim primjerom – proglasom “Istarski narode“ od 13. rujna 1943., kojim se “Istra priključuje matici zemlji i proglašava ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom“, s poklikom “Živjela hrvatska Istra!“ Znači, istarski antifašisti ni ne spominju Tita i Jugoslaviju. Niti su Tito ni Jugoslavija imali blage veze s kapitulacijom Italije. Kasnije su Tito i komunisti “pobjedonosno priključili“ Istru Jugoslaviji. Kao što su i Boku Kotorsku priključili Crnoj Gori, Banat Srbiji itd. Znači, izlizane parole o epohalnim djelima čovjeka na čelu umjetne države. Država koja se devedesetih raspala tako da je u ime “bratstva i jedinstva“ armija te iste Jugoslavije izvršila agresiju na Hrvatsku. To su neoborive činjenice. Pa ti sad probaj o tim činjenicama razgovarati recimo Radom Borić, Jelenom Lovrić, Pofukom, Vlašićem i čitavim kolonama 6. ličke u medijima. Nema šanse. Oni će odgovoriti serijom izlizanih parola. I što nam je dakle činiti? Pisati, uporno pisati. Služiti se samo i isključivo povijesnim činjenicama i stalno ponovno demaskirati ljevičarske parole. Treba uporno tvrditi kako je Josipović zapravo konzument bunike, a ne biskup Barišić. Postavljati pitanje što nam je ostalo od Tita? Država, gospodarstvo, sustav…?! Možda jedino njegov komunistički svjetonazor. Naravno, zahvaljujući Radi, Radi i familiji te tisućama tvrdih titoističkih dinosaurusa taj se svjetonazor održava kao lišaj i truje mlađe naraštaje.

Kroz prozor na Bolu gledam more i nikako da ugledam BiH nosač aviona ili barem bosanski ”luftmadrac”. Izetbegović izgleda ne shvaća da put BiH u EU vodi direktno preko Pelješkog mosta. Ako je tako, a tako je, onda netko od naših umnih i hrabrih političara to treba ”urbi et orbi” priopćiti Izetbegoviću i bosanskom ministarstvu pomorstva. Ako ne tako davno EU nije imala za Hrvate nikakve alternative, onda to isto valjda vrijedi i za BiH i naš Pelješki most. Zato treba imati minimum hrabrosti.

Jean Paul Rihter je napisao: “Plašljiv čovjek se preplaši prije opasnosti, kukavica dok opasnost traje, a hrabar nakon nje“.

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati