Pratite nas

Kolumne

HODAK: Zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše ‘5. kolovoza 1995.’?

Objavljeno

na

Za ljubav često kažu da je slijepa. U SAD idu korak dalje pa tvrde da je ljubav jedna vrsta duševne bolesti.

Čini mi se da su u pravu. Dokaz je to odlazak Tita u Povijesni muzej ili kako se to akademski kaže u ”ropotarnicu povijesti”. Komšije bi rekli “na đubrište istorije“.

U izvrsnoj kolumni “Životinjska farma“ Borislav Ristić u Večernjaku piše: “Njih dvjesto cijeli je život mukotrpno radilo kako bi osnovali 23 udruge, i sad bi jedan povijesni revizionist htio sve to poništiti oduzimajući im 45 milijuna kuna prihoda?“ Potpisujem, osim cifre od 45 milijuna kuna. I 45 milijuna eura je premalo koliko nas koštaju “duševni bolesnici“ koje  plaćamo. I tako crveni, do ušiju zaljubljeni u maršala, demaskirali su i povijesno razgolitili i njega i sebe. Sneška Banović cmizdri i ujedno misli što se nije moglo pričekati još tih tričavih 700 godina. Nisu pomogle ni sovjetske zastave, ni crvene zvijezde, ni ogroman broj od 123 nabrijanih i bijesnih antifa. Nedi Raukar ne ide u glavu kako su to drugovi dopustili da se maršalov trg zamjeni “ustaškim“ Trgom Hrvatske Republike. Možda drugovi nisu bili budni? Iznenadila ih je “proustaška diverzantska skupina“ Hasanbegović, Esih i Glasnović. Kad je prvi šok prošao, odmah je nastupila izlizana mantra: što se bavite ustašama i partizanima? Brinite o gospodarstvu da nam mladi ne odlaze iz zemlje, da Slavonija… itd. Na fejsu ognjištari uzvraćaju: “Tko vam brani baviti se ekonomijom? Prestanite plakati za Titom, organizirati gay prideve, razmišljati o zajedničkim klozetima za muške i ženske, tražiti ukidanje vjeronauka u školama, progoniti ljude koji se zalažu za život i eto vam prostora za ekonomiju“. Naravno da je jednonogi diktator aut.

Hajmo se sada, umjesto ekonomijom, baviti malo pločama. Tu imamo dijapazon za svakog pravog antifu tipa Zorana Pusića, Nede Raukar, Dubravke Ugrešić, Mire Furlan, Frljića, Štromara, Pofuka, Gerovca, Jelene Lovrić, Matije Babića, feralovaca, 6. ličke i gledatelja Žikine dinastije. Tako imamo ćirilične ploče, HOS-ove ploče, nadgrobne ploče, šperploče i luku Ploče. Neki koji nisu shvatili sofisticiranost hajke na ploču u Jasenovcu, pišu po fejsu: “Koliko je HOS-ova ploča bila sukladno zakonima i legalno postavljena u Jasenovcu, a jeste. Zašto je skinuta?” Kako mali Ivica zamišlja načelo zakonitosti u RH, lijepo i smireno je odgovorila Anka Mrak-Taritaš na tri “pobjedonosne“ stranice u Večernjaku. Kaže naš(a) Mrak: “Vlada je legalizirala ustaški pozdrav, a slučaj ploče HOS-a je kao da nacistička ploča ne može u Dachau, a može u Muenchen“, Iva Puljić-Šego se nije htjela šegačiti i podsjetiti predsjednicu liliputanske stranke GLAS da je nacističku ploču legalizirala vlada “starog ustaše“ Ivice Račana odnosno njegovo Ministarstvo uprave. U to se gospođa Anka ne bi ”štela mešati”.

Na ploče se vraćamo nakon male pauze. Iva, sva ozarena, nudi Anki loptu na 11 metara i uz prazan gol. “Kaže predsjednica da je to starohrvatski pozdrav?“ Misleći na ZDS. Što je naša Anka odgovorila jasno je i onima koje politika uopće ne zanima. Ustaški pozdrav… Tito na čelu kolone…to predsjednica jedne države ne izjavljuje…ona je predsjednica svih Hrvatica i Hrvata…trebalo bi možda pokušat s anonimnom anketom u Indexu, Telegramu, Novostima, organizatorima derneka “Antifašizam je moj izbor“… koliko je KGK njihova predsjednica. I Šego odmah poentira: ”Mislite li da je predsjednica time zapečatila šanse za drugi mandat…“ Drage Iva i Anka. Kako sam nadobudno tvrdio u ovoj kolumni (što se može provjeriti u roku od 5 minuta) da će KGK tijesno pobijediti Josipovića, Trump u USA tijesno pobijediti Hillary, a Bandić tijesno u Zagrebu tako i sada  kategorički tvrdim da će se KGK prošetati kroz izbore za drugi mandat. I to između ostalog jer je napokon netko osjetio bilo ovog naroda. Onih 70% koji jesu i ostat će dominantni “na ovim prostorima“.

Da završimo s pločama. Koje smo mi ploče mogli donijeti iz Domovinskog rata? Kaže jugo adolescent Zoran Pusić: “Da je pozdrav koji koristi HOS na njihovu sramotu i sramotu cijele Hrvatske…” Na fejsu se pitaju: “Je li sramota cijele Hrvatske i to što ni jedna postrojba u Domovinskom ratu nije imala pozdrav: ”Smrt fašizmu-sloboda narodu“? Je li sramota što ni jedna postrojba  nije imala ime neke proleterske brigade…? Je li sramota što ni jedna postrojba nije imala ime npr. ”Drug Tito“? Zašto su pobjedničke brigade uzimale imena Tigrova, Puma, Vukova… a ne “slavna“ imena Save Kovačevića, Rade Končara, Marka Oreškovića, Ive lole Ribara ili kako Mađari kažu ”Janoš Bećar Pecaroš”. I na kraju jedno pitanje svima nama: zašto još nigdje nije osvanula ploča na kojoj piše “5. kolovoza 1995. g“? To je dan kad je RH postala država u punom smislu te riječi. To je dan pobjede, ali je istovremeno i dan državnosti u punom smislu.

Na fejsu su neumoljivi. Zašto će nakon skidanja HOS-ove ploče u Jasenovcu HDZ-ovci operirati mandule kroz dupe? Zato što se nitko ne usudi otvoriti usta!

Slovenija nas blokira u namjeri da postanemo članovi Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). Naravno, blokiraju nas zbog arbitražne presude. Slovenci su jedinstveni za razliku od Hrvata. Evo te jedinstvenosti u praksi. Miha Pogačnik, jedan je od vodećih slovenskih eksperata međunarodnog i europskog prava i od 2001.g. do 2008.g. glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom. Evo što kaže dr. Pogačnik: “Kao profesor međunarodnog prava moram naglasiti da arbitražna presuda uopće ne postoji, ona je ništavna jer su bila kršena kogentna imperativna pravila međunarodnog prava. Zato je paradoksalno da se Slovenija i Hrvatska  bave presudom koje nema“. Mađari nas blokiraju jer su ljuti na nas zbog MOL-a i Hernadija. Pomorska sila BiH se ozbiljno ljuti jer želimo na svom teritoriju izgraditi Pelješki most. Vjerojatno misle da bi bilo primjerenije da Pelješki most gradimo između Bihaća i Velike Kladuše. Srbija nas blokira jer nismo s njihovom meteorološkom službom unificirali pojmove kao što su bljesak i oluja. Mi te pojmove pišemo s velikim slovima što Dačića, Vučića i Vulina jako ljuti. Crna Gora nas blokira jer se još uvijek nismo odrekli Prevlake iako s njima nismo nikada u povijesti ratovali. Barem nas je tako podučio svojevremeno Stipe Mesić. Makedonci nas blokiraju jer smo zavrbovali njihovog Veličko Georgijev Kerina da zajedno s ustašama 9. listopada 1934.g. ubije kralja Aleksandra. Zato smo godinama učili kako je nesretni monarh na samrti prošaptao ađutantu: “Čuvaj te mi Jugoslaviju“. Međutim, ađutant je kasnije također na samrti prošaptao ono što je njemu stvarno kralj prošaptao: “Upucaše me bre  p….im majčina.“ Kad još Česi doznaju da usijane glave žele uzeti ulicu Tomašu Masaryku, blokirat će nam obalu sa svojim legendarnim ”luft madracima”… Sve u svemu nismo baš omiljeni i svima dragi kao što si cimer-fraj iznajmljivači umišljaju.

Evo još jedne sa fejsa: Mi Hrvati smo zajebani ljudi. Nema k’o nas nije zajebao.

Zagrepčanin Tomislav Mihaljević postao je glavni direktor jedne od najprestižnijih klinika u SAD. Mladi post-doktorand na Fakultetu elektronike i računarstva “mijenja svjetsku avio-industriju“ jer je izmislio sustav FTC (Fault Tolerant Control) kojim se modelira magnetsko polje u generatorima te se može zaobići kvar i maksimalno koristiti neoštećene dijelove uređaja. Dimitri Krainc diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađen je jer je otkrio kako propadaju neuroni kod Parkinsonove bolesti. Trenutno vodi kliniku za neurologiju u Chicagu. Ivica Đikić svaki mjesec otkrije lijek protiv raka koji se još nije ni pojavio. Profesor Pavuna je jedan od vodećih fizičara u Švicarskoj, Profesori Damaška i Banac se napravili sjajne karijere na Yale University. Dr. Fran Supek dobitnik je 1,5 milijuna eura vrijednog projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC) namijenjenog znanstvenicima na početku samostalne karijere. To su Hrvati Kojima se svi ponosimo! S druge strane profesorica Blaženka Divjak je napravila karijeru onog časa kad je protestirala na Tomislavcu protiv rigidnih desničara koji su blokirali Obrazovnu reformu koju je pokrenuo njen favorit Bora Jokić. Ona smatra da reforma mora izazvati osmjeh na licima đaka. Ne samo osmjeh nego i salve smijeha kad “napredna omladina “ shvati da su Marulić, Krleža, Augustin Ujević, Slobodan Novak druga YU-liga u odnosu na Antu Tomića, Zorana Ferića, Johana Štulića, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić itd. izgubili rat 5. kolovoza 1995., ali ovaj jednako važan rat ne smiju izgubiti. Radnička klasa je “tigar od papira“, s tim tigrom ne možemo doći u dominantnu poziciju u RH. Zato se moramo izboriti za Obrazovnu reformu misle od prilike naši ljevičari. Trebamo daleko više Jakovina, Klasića, Perica i Markovina… progresivnih drugova. Što više Kapovića, Budaka itd. Evo, ”Dubravka Ugrešić kojoj je”, prema upućenima, ”prije dvije godine za dlaku izmakla Nobelova nagrada za književnost“ piše reklamni agent Denis Derk u Večernjaku. Kaže Duba: “Dublin slavi Joycea, a Zagreb Tuđmana“. Možda je lijevorukoj Dudi izmakla za dlaku Nobelova nagrada, ali vjerojatno za dlaku s konjskog repa. Crvenoj Ugrešićki je promaklo da Dublin slavi i George Bernard Shawa, irskog dramatičara kojem 1925.g. nije “za dlaku“ izmakla Nobelova nagrada nego ju je dobio. Zašto ga spominjem, a Dubravka ne. Zato što je veliki pisac za života bio tvrdi poklonik Benita Musolinija. I zamislite nije zbog toga bio osuđen i u roku 24 sata nakon presude i strijeljan kao na primjer Mile Budak. “Ako volite gušću jetru, to ne znači da morate upoznati gusku“ rekla je Maragaret Atwood autorica maštovitog romana “Gazela i kosac“. Ja autoricu “Lisica“ našu Dubravku nisam upoznao. Evo zašto to ne bih ni želio. Kaže ona: “U Dublinu su dva mosta, jedan je od njih savršenstvo, a zovu se po Jamesu Joyceu i po Samuelu Beckettu. A u Zagrebu se pristojan aerodrom zove po čovjeku kojeg ćemo pamtiti po rečenici da je sretan da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Hrvati pamte Tuđmana po tome što je stvorio ovu državu. A baš to mu Duda ne može oprostiti.  Po nesuđenoj “nobelovki“ Zagrebački aerodrom bi se trebao zvati po Anti Tomiću ili Oliveru Frljiću ili možda čak po njoj. Sad je jasno i zadnjem slijepcu zašto se lijevi ideolog Vjeran Zuppa s toliko zagriženosti zauzeo da Obrazovnu reformu dobije ili Jokić ili Divjak. Na radnike više ne računaju. Možda i zato što su ih radnici već davno “pročitali.“ Oni pak gušću jetru moraju imati na stolu. Za gusku ih i onako boli glava.

Pričaju da je tamo pedesetih godina prošlog stoljeća neki neoprezni zastupnik u Hrvatskom saboru rekao za Bakarića da je idiot. Naravno, osudiše ga na dvadeset godina i tri mjeseca. Kod izricanja presude nesretnik zapita predsjednika vijeća: ”Dobro, dvadeset godina sam očekivao, ali zašto ova tri mjeseca?” Sudac odgovori: “tri mjeseca za uvredu druga Bakarića, a dvadeset godina za otkrivanje državne tajne!“

Ne kužim ni pok. Akademika Ranka Marinkovića ni Zlatka Hasanbegovića. Što to imaju protiv Tomaša Masaryka? Tri puta je čovjek bio predsjednik Čehoslovačke. Nema ulicu u Bratislavi, ali ima u Zagrebu i Beogradu. Veliki zagovornik srpske dominacije i stvaranja Jugoslavije. U jednom eseju o južnoslavenskoj ideji Hrvate je nazvao “nižom vrstom Srba“. Žestoki je bio zagovornik Jugoslavije koja se raspala kao i Čehoslovačka. Znači politički vizionar tipa Sneške Banović i 700 godina Traga Maršala Tita. I sad bi nama i Denisu Kuljišu uzeli ulicu. Sad samo malo mašte. Da je vidoviti Tomaš, onako apstraktno rečeno, negdje rekao da su Srbi niža vrsta Hrvata, bi li Tomaš dobio ulicu u Beogradu? Točan odgovor pošaljite Denisu Kuljišu u Jutarnji list. Kriteriji su kod Tita i Masaryka sadržani u pridjevu-poznati. Tako crveni Ninić iz Šibenika kaže: “Drug Tito je najpoznatiji Hrvat“. Masaryk je najpoznatiji Čeh. Hitler najpoznatiji Nijemac. Bolje ne dirati Tomaša. Da nam jedno jutro ne osvane Pupovac…

Tamo negdje u jesen 1945. u razredu učiteljica pita: “Što je bilo prije, kokoš ili jaje?“ Javi se mali Mate. “Prije je bilo svega.“

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati