Hristos se rodi, a naš već hodi

2

Umoran od potraga za Atenom Posejdon se izvuče na obale Crvenoga mora. Ožednje i trozubom udari u tlo stvorivši tako novo vrelo nedaleko od Moračne. Polako se mračilo te se skrije među masline u toj uvali jer je znao da će uskoro početi dolaziti ribari i izvlačiti čunove. Naletje prvi Platihljeb, za njim Hlapac, potom Gulišija, a za njim Poruga. Barbarski izvukoše čunove i ne pogledavši more da mu zahvale. Srdilo je to Posejdona, ali ne mogaše učiniti ništa jer odavno je prošlo vrijeme bogova olimpskih. Posljednji među njima dođe Svebor očiju mutnih od vjetra i vrata crvena od sunca. Razmicao je polako na brzinu rasute čunove kako bi se poslije mogao na miru iskrcati, svoj je čun zavezao za pristupak te se ozirao oko sebe jer bijaše čuo šumove. „Nisu li u pravu Platihljeb i Hlapac kad tvrde da me obuzimaju bjesovi? Posve sam sam na obali morskoj, još sam i čekao da svi odu, a i dalje mi se doima kao da me netko motri!“ Kad je čun bio privezan i vesla složena, sklopi Svebor ruke, kleknu i zahvati malo vode morske. Proviri Posjedon između grana i vidje Svebora kako ljubi more. Činio je to svake večeri kad bi se vratio s Tajana. Govorio mu je Kalojanis da su tako činili njegovi predci na Crnome otoku. Iako ne bijaše Grk, Svebor je prigrlio tuđi običaj isprva jer mu se činio vrijednim, a nakon što ga je Kosjenka napustila, smatrao je da mu je more jedinim prijateljem te da će do kraja života moći cjelivati samo njega i Tješidruga. Gledaše ga iz prikrajka Posejdon, prikrade se do suhozida i čuđaše se tomu čudnovatu barbarinu koji čini nešto što su i njegovi štovatelji pobacili. Čuđaše se, čuđaše, ali mu se ne usudi prići.

– Posejdon nikad nije rekao Perzefoni da je nekoć davno obljubio njezinu mati, a Demetra pak njoj nikad nije rekla da je nekoć bila božicom morskom te se uvijek čudila otkud Perzefoni tolika ljubav prema moru. Demetra bijaše toliko bijesna na Posejdona da je svaki njegov otisak sa svojega tijela prala u rijeci Ladon, a Perzefona nikad nije doznala da ima polubrata i polusestru. Ipak, kad je postalo izvjesno da će zauvijek morati barem dio godine proboraviti u Podzemlju, Demetra je pozvala Posejdona da joj pomogne u potrazi za psihopompom. Posejdon je uvjerio Hekatu, strašnu troglavu i trotijelnu božicu, da joj postane pratiteljicom u strašnome podzemnom svijetu, a Helije je naveo da Demetri oda u kojemu se kutu Podzemlja Perzefona skriva. Zimi je Helije kroz vrtače i ponikve Perzefoni slao Sunčeve zrake ne bi li je podsjetio da zima ne će trajati vječno. Vidiš, Tješidruže, kad ugledaš dugi Sunčev trag za južnoga dana što se zlati po plavetnilu morskome, to Helije išće Perzefonu. Išće je, išće, sve dok je ne pronađe. Samo dvaput u godini ista Sunčeva zraka obasja Perzefonu i Tomrisa. Tada Tomrisove oči ožive i u mraku Podzemlja išću Perzefonu, a zvijezde čiji odsjaj vidiš u palucanju mora zlato su koje Helije prosiplje kako bi Perzefona nekad, tko zna kad, napokon pronašla Tomrisa kakva je ostavila večer prije negoli što ga je usmrtio Sinis. Ne kupi stoga zlato, Tješidruže, koje nije tvoje i pomakni se s Helijeva svjetla! – Dok je Kalojanis dovršavao svoju priču, u kuću uniđe Svebor. Gledaše u ozarenoga Tješidruga, a iako je čuo samo posljednje rečenice staroga Grka, upita se negdje duboko u sebi zašto su mu bozi ugasili svjetlo i zašto nema ćup zlata da ga odnese Svarogu ne bi li mu pokazao put do Kosjenke. Sjede potom, zagrli Tješidruga i otpije s Grkom žmuo crnoga vina s Crnoga otoka.

I dok Kalojanis i Svebor sjede pred kućom, svaki sa svojim brigama, na obali morskoj autor se ovih redaka u potrazi za malim Bogom (Božićem), koji također nastoji pobjeći od blještavila, podsjećao nekih misli pokojnoga don Branka Sbutege. On je na nekome sličnom samotnom mjestu „nakon svih borba naslijeđenih strasti“ zurio u more zboreći: „

Gledamumoreibrdaimislimkolikisuprijemenesjediliigledali. Njihnema, kaonitate, ali, akosubilidobri, onisuunebu. Zato i ja želim biti dobar i otići u nebo. ABokajetakolijepa, paakojemogugledatisvi, ionikojinisudobriionikojisudobri, jamislimkolikolijeljepšeunebukamoidusamoonidobriikakojeondjemorejoš višeplavo, abrdajoš moćnijaiveća,igalebovibjeliji,ikolikovišeraznobojniholendararastekrajobala.“ Pa iako sam osobno u pogledu onostranosti daleko sumnjičaviji i pesimističniji, spomenem se katkad don Brankovih riječi jer kad zamišljam raj, ne mogu ga zamisliti podalje od obale morske. Bogu mi se pak čini zgodnije pokucati u kojoj praznoj bokeljskoj ili popovskoj crkvi negoli ga zamisliti kako čita novine i pije kavu u trgovačkome centru. Uostalom, danas se Božić najbučnije i najrastrošnije slavi u samozvanim bastionima agnosticizma. No, ljudi je sličnih don Branku, koje katkad i nismo razumjeli, ljudi koji su znali nadići našu zatvorenosti i uljuljkanost u uvriježena mnijenja, bilo i na drugoj strani. Tako je Popovac, sveti Vasilije Ostroški (1610. – 1671.), o kojemu srpska inačica Wikipedije veli da je „utvrđivao u pravoslavlju svoje vernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskoga lukavstva“, pisao papama Aleksandru VII. i Klementu X. nastojeći, za dobro svih kršćana pod osmanlijskom vlašću, prevladati Crkveni raskol. I dobro zbori sukolumnist mi Damir Pešorda kako sve više srljamo, gradeći društva bez alternative, u crno-bijeli svijet lišen bilo kakva stupnjevanja. Upravo su božićni blagdani prigoda da iziđemo malo iz vlastite kože te pokažemo da možemo biti bolji i širokogrudniji čak i kad nas nazivaju natražnima jer nekad je i ljudima iza kojih ne stoje djela dano da izreknu nešto što i nas i njih same nadilazi, a kadšto su djela snažnija od bujice slatkih riječi.

 

 

Mene je pak uhvatio ovih dana kašalj, a kad me uninana u vlastite misli zaustavilo naše redarstvo, rekoh njegovu predstavniku da oboljeh od sušice. To je ionako bolest mahnitih književnika, pa zašto ne bi bila i mahnitih kolumnista?

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 10. siječnja 2014.

facebook komentari

  • Domagoj Izvrstan kao i uvijek, moram priznat da mi je drag čovjek skroz!

  • Domagoj Izvrstan kao i uvijek, moram priznat da mi je drag čovjek skroz!