Hrvati Bunjevci prepušteni sami sebi

0

Hrvatske kronike: Prema sredini rujna 2014.

Počela školska godina – u Hrvatskoj roditelji moraju kupovati Jovanovićeve udžbenike u kojima uz retardirani pravopis ipak ima i nekih novosti: u udžbenicima povijesti malo se ili nikako govori o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Budući da su Srbijanci i srpski teroristi u Hrvatskoj slomili zube devedesetih, sada je službena Srbija navalila na Hrvate Bunjevce u Bačkoj, šaljući malim Hrvaticama i Hrvatima udžbenike na ćirilici i tvrdeći drsko da Bunjevci nisu Hrvati.

Što govori povijest?

Povijest kaže da su Bunjevci Hrvati, i o tome nema spora. Došli su u Bačku iz Like, s hrvatske obale i zaleđa Dalmacije ( “Didovi nam izdaleka, ondud gdi je Buna tekla”), govore hrvatskim jezikom (ikavskim govorom koji se protezao od hrvatskoga mora preko Bosne do Slavonije, Srijema i Bačke). Doseljavali su se u Bačku već u 16. stoljeću, a glavne i masovne selidbe bijahu svršetkom 17. stoljeća pod vodstvom franjevaca, te Dujma Markovića i Jurja Vidakovića. Bila su to zadnja desetljeća turske vladavine, a u pjesmi koja slavi ljubav subotičkog kapetana Jurja Vidakovića i Mare Sučićeve presonificirana je veza bačkih Hrvata i hrvatstva na jugu. Pjesma se zove “Ženidba Vidaka kapetana”: Vidak(ović) se s proscima uputi od Dunava prema Neretvi, a sljedeći stihovi neodoljivo podsjećaju na znamenitu epsku pjemsmu: “Šta se ono u daljini bili?/ Il su bile na plandištu ovce/ il na vodi bili labudovi?”, pitaju pratitelji Vidaka a on odgovara: “Nit su bile na plandištvu ovce, niit na vodi bili labudovi, već su kule naše bile Bune.” Vidaković ne uzima samo Maru, nego s njim polazi i narod kojemu je turski zulum dojadio, a premda su i gore pri Dunavu (još) Turci, život je bolji, snošljiviji.

BunjevciUz pomoć pristiglih Hrvata Bačka je uskoro oslobođena od Turaka, ali ju potom pustoše mađarski Kuruci. U 18. stoljeću Hrvati Bunjevci se oporavljaju, Sombor i Subotica postaju kraljevski gradovi,no doseljavaju se Nijemci i Mađari – potonji imaju namjeru u drugoj polovici 19. odnaroditi Hrvate. Asimiliraju ih, ali i otpor je snažan. Kada propada Austro-Ugarska, bunjevački Hrvati (s ostalim narodima) prilaze novoosnovanoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a kada ova tragičnom zabunom uđe u državnu svezu s Kraljevinom Srbijom – počinju nove nevolje. Srbija i Srbi odriču Bunjevcima hrvatsko ime i hrvatski jezik, kao uostalom i drugdje. Ništa bolje nije ni u vrijeme komunističke Jugoslavije. U doba velikosrpske sablasti i srpske agresije na Hrvatsku, desetci tisuća Bunjevaca postaju izbjeglicama. Nakon rata nastavlja se nasilje nad Hrvatima u obrazovnom i kulturnom području, ali i prijetnje koje i dalje potiču na iseljavanje ili asimilaciju. Pod dugim i nepodnošljivim terorom srbijanskih vlasti, manji dio Hrvata Bunjevaca slama se i pristaje na velikosrpsku igru stvaranja “novoga naroda” s tezom da Bunjevci nisu Hrvati.

Otvorena asimilacija provodi se u školstvu, koje je ionako od 1918. u rukama Srba koji suzbijaju ikavicu i hrvatski jezik, te nameću srpski i ćirilicu. Bunjevački stari pisci pisali su isključivo latinicom, a fonetski je pravopis uveo 1730. fra Lovro Bračunjević. Knjige su dopremane iz Zagreba, ali su i u Zagreb stizale knjige bunjevačkih Hrvata, pjesnik Ante Evetović slavi hrvatsko ime, a jedinstvo bačkih Hrvata s drugom svojom hrvatskom braćom proslavljeno je zadnji put 1936. na 250. obljetnicu doseljenja jedne skupine Hrvata.

Ne može se reći da je samostalna hrvatska država baš u svim svojim godinama bila slijepa na bunjevački problem, ne može se reći da nije bilo kontakata i da Hrvatska nije pokušavala na razne načine, pa i utjecajem na škole (udžbenici) pomagati Hrvatima Bunjevcima, kao što je i na državnoj razini dogovorila ugovore o poštivanju hrvatske manjine – koji su glede položaja Hrvata u Bačkoj i drugdje uglavnom ostali mrtvo slovo na papiru. S druge strane, Hrvatska je podilazila srpskoj manjini u Hrvatskoj do granice mazohizma, premda ništa dobroga od njih ni u miru nije doživjela, te im i nadalje dopušta da preko svojih političara i novina guraju protuhrvatsku promidžbu. Srbijancima je takva tolerantnost nezamisliva i nastoje napakostiti Hrvatima u Vojvodini ( i drugdje) . A zašto i ne bi? Sve hrvatske vlade od početka stoljeća imaju zazor od “miješanja” u srpske posle, pa su Hrvati Bunjevci prepušteni sami sebi, što je četnički vojvoda Nikolić točno (tačno) zapazio i zato si može priuštiti skandalozne izjave da su “Bunjevci drugi narod”, da nisu Hrvati i da je pismo toga drugog naroda ćirilica (a jezik valjda nepostojeći ikavski srpski), te je četnik poslao hrvatskoj djeci udžbenike na ćirilici.

Kao u doba kada je Pavo Kujundžić početkom 20. stoljeća ustao protiv mađarizacije, tako sada hrvatski vođe u Bačkoj, Tomislav Žigmanov i Slaven Bačić ustaju protiv srbizacije Hrvata. Bilo je zanimljivo gledati i čitati medijske reakcije u Hrvatskoj: središnji Dnevnik HTV-a u nedjelju nema vijest o Nikolićevom danajskom daru, ali ima 3. Dnevnik. Središnji Dnevnik saznaje tek u ponedjeljak, a preuzima (dio) razgovora sa Žigmanovim od sinoćnjeg Trećeg. Reagira Josipović koji govori o asimilaciji, a Milanović dan poslije usred Makedonije govori da “to nije baš korektno”. Obje izjave su plahe, kurtoazne gotovo, a Milanovićeva k tomu i blesava jer odmah petlja vukovarski slučaj s ćirilicom i stavlja ga u opšti ćirilični kontekst s Nikolićevom provokacijom. Jedini je dr. Žigmanov u 3. Dnevniku (nedjelja) odmah rekao što hrvatska država treba poduzeti: pozvati srbijanskog veleposlanika u Zagrebu i podići viku do neba. (Navodno je Ministarstvo vanjskih poslova poslije pozvalo otpravnika poslova, tek da se nešto kao učini, ali odlučno se ništa nije poduzelo da se ne naruše odnosi u regiji, ne daj Bože, jer srbijanski je bezobrazluk valjda normalan i ne će naškoditi odnosima, ali ako Hrvatska reagira, eh, to već…) Što bi uradile Mađarska i Rumunjska koje svoje manjine u Srbiji i te kako štite i ne dopuštaju svinjarije poput Nikolićeve. No da, te dvije zemlje su članice EU, a Hrvatska…ma da, i Hrvatska je članica, samo što se to ni po čemu ne može zaključiti.

Od Žigmanova i Bačića saznali smo i kakav je novi status ” Bunjevaca koji nisu Hrvati nego neki drugi narod” – oni su, naime “nacionalna manjina čija je matična država Srbija”. Tako se farsa nastavlja nebuloznim objašnjenjima. Srbija je dala ideju i muslimanima u FBiH : da dio Hrvata prevedu u poseban narod (recimo: Hercegovci). Oni koji ne će, ostaju Hrvati, ali ih onda ima znatno manje i muslimanima je odmah lakše. Na sreću, to se ne može dogoditi.

zigmanov-GK-580x325Tomislav Žigmanov je i nadareni pisac, njegovu prozu pretočenu u dramu izvelo je nedavno kazalište “Histrion”( “Bunjevački blues”). Na kraju već znamenitog istupa u Trećem HTV-a, Žigmanov je ironično rekao da je slučaj sa ćiriličnim udžbenicima hipotetski sličan kao kad bi katolički biskupi u Hrvatskoj pisali “priručnike” (op.a.) hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Na taj je način ( u govornom jeziku nema velikih i malih slova) potpuno nenamjerno skrenuo prema temi koja se zove Hrvatska pravoslavna crkva i ovih je dana opet jednom u prvom planu.

Hrvatska pravoslavna crkva?

Da ili ne? U koju crkvu da pođu oni hrvatski građani koji nisu Srbi ( ni Bugari, itd.) ali su pravoslavci? Pitanje nije lako i ima više dimenzija. Katolička Crkva, koliko mi je poznato, nikada nije pokazivala oduševljenje mogućom pojavom ustanove zvane Hrvatska pravoslavna crkva, vjerojatno već i zato što pravoslavlje i Hrvati ne idu nikako rukom pod ruku. Hrvati su katolički narod i basta.

No oni koji ne razmišljaju (potpuno) tako, ne vide opasnost po Crkvu u Hrvata ali vide mogućnost kontriranja Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je po tradiciji Crkva srbijanske države i tako se ponašala uvijek u povijesti, pa i u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. O univerzalnosti tu nema govora, grčkoistočne crkve su ne samo vezane uz svoju državu i njezinu politiku, nego i poticatelji loših politika. Ako i postoji neka bojazan od Hrvatske pravoslavne crkve, ona je povijesno utemeljena: prije ili kasnije misle neki, i ta će pravoslavna crkva postati plijenom SCP-a, koji je u 19. stoljeću uvjerio sve pravoslavne Vlahe da su Srbi, pa što ne bi i sada djelovao na isti način?

Još o udžbenicima

Marin ČilićU emisiji “Studio 4” pojavio je stanoviti Goran Sunajko, autor udžbenika “Politika i gospodarstvo”. Udžbenik pisan po uputama bivšega Jovanovića a svakako pod lijevim utjecajem jer se kao čuvene pozitivne osobe djeci prikazuju vukovarski Sabo i sisačka Merzel. Na pitanje zašto je to učinio kad zna da je politika promjenjiva , Sunajko odgovara: “Pazite, politika je specifična, ona je najpromjenljivija…” Bože moj, tko sve piše udžbenike. Nego, sada je valjda takva igra da Ministarstvo bira nakladnike, a oni autore. Trebalo bi biti posve obratno: da se prvo izaberu atori, da njihov prijedlog udžbenika recenzira povjerenstvo sastavljeno od uglednih stručnjaka među kojima u humanističkom području svakako trebaju biti povjesničari, književnici i likovni umjetnici. Tek tada rukopis ide nakladniku.

Ruka na srcu

Ne ćemo mi biti jedinstvena, u svijetu poštovana nacija dok ne riješimo (uz mnoge druge) i problem ponašanja u trenutku sviranja hrvatske himne. I stranci to vide i čude se – jedni Hrvati stavljaju ruku na srce, drugi ne – kad se igraju reprezentativne nogometne utakmice, igrači, izbornik, nogometno vodstvo drže ruku na srcu, političari (iz sadašnje aktualne vlasti) ne. Dio publike da, veći dio publike ne. Neki kažu da samo HDZ drži ruku na srcu, što nije točno. Jesu li svi Amerikanci članovi HDZ-a? I može li nova hrvatska pomirba započeti barem tim simboličkim činom?

Tenis

Veliki uspjeh Marina Čilića, svakako. Izvrstan tenisač, jedan od najboljih u svijetu. Vjernik pa još rodom iz Međugorja, što mnoge navodi na pomisao da mu je pomogla Majka Božja. No, i nogometni je izbornik prije svjetskog prvenstva vodio igrače u Međugorje, pa ništa. Bogorodica šalje poruku: Pomozi sam sebi, pa ću ti i ja pomoći.

Nogomet

UstavUtakmica s Maltom održana “na Maksimiru” kako govori medijska klatež, uz časne iznimke. Podsjećam: još sedamdesetih prošloga stoljeća izbio sam športskim novinarima iz glave i pomisao da pišu “na Maksimiru” ( njima je to bilo prirodno, pa veli se “na Marakani”, itd.) Sada se to eto vraća. Publika povraća, ali tko ju pita. Odnosno nema je ni u Maksimiru ni na Maksimiru.

Ustav

Opet netko prčka po Ustavu, ovaj put gubitnik Josipović koji smatra da je narod blesav pa ne vidi što to radi i zašto radi. Ključno je pitanje regija, to jest ukidanje županija koje imaju tisućuljetnu tradiciju, a i više. Neupućeni narod navodi se da u anketama podrži tu svinjariju, tumači mu se da je županijski sustav preskup, pa kada ga se ukine – poteći će med i mlijeko. Patrijarh Irinej koji je ovih dana boravio u Pakracu, nema potrebe oglasiti se – sve ide po njegovim savjetima.

Uz Neretvu

HRTVozim se ovih dana uz Neretvu, uz lijevu obalu. Od Doljana do Čapljine (na desnoj) oznake mjesta samo na latinici. Bit će da je ispod naziva mjesta bila i ćirilica, ali su ju dečki uklanili masnom crnom bojom. Da se zna. I da nije samo Vukovar alergičan.

Ukrajina i Irak

Od HRT-a moglo se saznati da se ne može ništa saznati.

Škotska

Živjela nezavisna Škotska. Živjela cjelovita Irska. Živjela nevelika Britanija.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari