Pratite nas

Komentar

Hrvati Bunjevci prepušteni sami sebi

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Prema sredini rujna 2014.

Počela školska godina – u Hrvatskoj roditelji moraju kupovati Jovanovićeve udžbenike u kojima uz retardirani pravopis ipak ima i nekih novosti: u udžbenicima povijesti malo se ili nikako govori o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Budući da su Srbijanci i srpski teroristi u Hrvatskoj slomili zube devedesetih, sada je službena Srbija navalila na Hrvate Bunjevce u Bačkoj, šaljući malim Hrvaticama i Hrvatima udžbenike na ćirilici i tvrdeći drsko da Bunjevci nisu Hrvati.

Što govori povijest?

Povijest kaže da su Bunjevci Hrvati, i o tome nema spora. Došli su u Bačku iz Like, s hrvatske obale i zaleđa Dalmacije ( “Didovi nam izdaleka, ondud gdi je Buna tekla”), govore hrvatskim jezikom (ikavskim govorom koji se protezao od hrvatskoga mora preko Bosne do Slavonije, Srijema i Bačke). Doseljavali su se u Bačku već u 16. stoljeću, a glavne i masovne selidbe bijahu svršetkom 17. stoljeća pod vodstvom franjevaca, te Dujma Markovića i Jurja Vidakovića. Bila su to zadnja desetljeća turske vladavine, a u pjesmi koja slavi ljubav subotičkog kapetana Jurja Vidakovića i Mare Sučićeve presonificirana je veza bačkih Hrvata i hrvatstva na jugu. Pjesma se zove “Ženidba Vidaka kapetana”: Vidak(ović) se s proscima uputi od Dunava prema Neretvi, a sljedeći stihovi neodoljivo podsjećaju na znamenitu epsku pjemsmu: “Šta se ono u daljini bili?/ Il su bile na plandištu ovce/ il na vodi bili labudovi?”, pitaju pratitelji Vidaka a on odgovara: “Nit su bile na plandištvu ovce, niit na vodi bili labudovi, već su kule naše bile Bune.” Vidaković ne uzima samo Maru, nego s njim polazi i narod kojemu je turski zulum dojadio, a premda su i gore pri Dunavu (još) Turci, život je bolji, snošljiviji.

BunjevciUz pomoć pristiglih Hrvata Bačka je uskoro oslobođena od Turaka, ali ju potom pustoše mađarski Kuruci. U 18. stoljeću Hrvati Bunjevci se oporavljaju, Sombor i Subotica postaju kraljevski gradovi,no doseljavaju se Nijemci i Mađari – potonji imaju namjeru u drugoj polovici 19. odnaroditi Hrvate. Asimiliraju ih, ali i otpor je snažan. Kada propada Austro-Ugarska, bunjevački Hrvati (s ostalim narodima) prilaze novoosnovanoj državi Slovenaca, Hrvata i Srba, a kada ova tragičnom zabunom uđe u državnu svezu s Kraljevinom Srbijom – počinju nove nevolje. Srbija i Srbi odriču Bunjevcima hrvatsko ime i hrvatski jezik, kao uostalom i drugdje. Ništa bolje nije ni u vrijeme komunističke Jugoslavije. U doba velikosrpske sablasti i srpske agresije na Hrvatsku, desetci tisuća Bunjevaca postaju izbjeglicama. Nakon rata nastavlja se nasilje nad Hrvatima u obrazovnom i kulturnom području, ali i prijetnje koje i dalje potiču na iseljavanje ili asimilaciju. Pod dugim i nepodnošljivim terorom srbijanskih vlasti, manji dio Hrvata Bunjevaca slama se i pristaje na velikosrpsku igru stvaranja “novoga naroda” s tezom da Bunjevci nisu Hrvati.

Otvorena asimilacija provodi se u školstvu, koje je ionako od 1918. u rukama Srba koji suzbijaju ikavicu i hrvatski jezik, te nameću srpski i ćirilicu. Bunjevački stari pisci pisali su isključivo latinicom, a fonetski je pravopis uveo 1730. fra Lovro Bračunjević. Knjige su dopremane iz Zagreba, ali su i u Zagreb stizale knjige bunjevačkih Hrvata, pjesnik Ante Evetović slavi hrvatsko ime, a jedinstvo bačkih Hrvata s drugom svojom hrvatskom braćom proslavljeno je zadnji put 1936. na 250. obljetnicu doseljenja jedne skupine Hrvata.

Ne može se reći da je samostalna hrvatska država baš u svim svojim godinama bila slijepa na bunjevački problem, ne može se reći da nije bilo kontakata i da Hrvatska nije pokušavala na razne načine, pa i utjecajem na škole (udžbenici) pomagati Hrvatima Bunjevcima, kao što je i na državnoj razini dogovorila ugovore o poštivanju hrvatske manjine – koji su glede položaja Hrvata u Bačkoj i drugdje uglavnom ostali mrtvo slovo na papiru. S druge strane, Hrvatska je podilazila srpskoj manjini u Hrvatskoj do granice mazohizma, premda ništa dobroga od njih ni u miru nije doživjela, te im i nadalje dopušta da preko svojih političara i novina guraju protuhrvatsku promidžbu. Srbijancima je takva tolerantnost nezamisliva i nastoje napakostiti Hrvatima u Vojvodini ( i drugdje) . A zašto i ne bi? Sve hrvatske vlade od početka stoljeća imaju zazor od “miješanja” u srpske posle, pa su Hrvati Bunjevci prepušteni sami sebi, što je četnički vojvoda Nikolić točno (tačno) zapazio i zato si može priuštiti skandalozne izjave da su “Bunjevci drugi narod”, da nisu Hrvati i da je pismo toga drugog naroda ćirilica (a jezik valjda nepostojeći ikavski srpski), te je četnik poslao hrvatskoj djeci udžbenike na ćirilici.

Kao u doba kada je Pavo Kujundžić početkom 20. stoljeća ustao protiv mađarizacije, tako sada hrvatski vođe u Bačkoj, Tomislav Žigmanov i Slaven Bačić ustaju protiv srbizacije Hrvata. Bilo je zanimljivo gledati i čitati medijske reakcije u Hrvatskoj: središnji Dnevnik HTV-a u nedjelju nema vijest o Nikolićevom danajskom daru, ali ima 3. Dnevnik. Središnji Dnevnik saznaje tek u ponedjeljak, a preuzima (dio) razgovora sa Žigmanovim od sinoćnjeg Trećeg. Reagira Josipović koji govori o asimilaciji, a Milanović dan poslije usred Makedonije govori da “to nije baš korektno”. Obje izjave su plahe, kurtoazne gotovo, a Milanovićeva k tomu i blesava jer odmah petlja vukovarski slučaj s ćirilicom i stavlja ga u opšti ćirilični kontekst s Nikolićevom provokacijom. Jedini je dr. Žigmanov u 3. Dnevniku (nedjelja) odmah rekao što hrvatska država treba poduzeti: pozvati srbijanskog veleposlanika u Zagrebu i podići viku do neba. (Navodno je Ministarstvo vanjskih poslova poslije pozvalo otpravnika poslova, tek da se nešto kao učini, ali odlučno se ništa nije poduzelo da se ne naruše odnosi u regiji, ne daj Bože, jer srbijanski je bezobrazluk valjda normalan i ne će naškoditi odnosima, ali ako Hrvatska reagira, eh, to već…) Što bi uradile Mađarska i Rumunjska koje svoje manjine u Srbiji i te kako štite i ne dopuštaju svinjarije poput Nikolićeve. No da, te dvije zemlje su članice EU, a Hrvatska…ma da, i Hrvatska je članica, samo što se to ni po čemu ne može zaključiti.

Od Žigmanova i Bačića saznali smo i kakav je novi status ” Bunjevaca koji nisu Hrvati nego neki drugi narod” – oni su, naime “nacionalna manjina čija je matična država Srbija”. Tako se farsa nastavlja nebuloznim objašnjenjima. Srbija je dala ideju i muslimanima u FBiH : da dio Hrvata prevedu u poseban narod (recimo: Hercegovci). Oni koji ne će, ostaju Hrvati, ali ih onda ima znatno manje i muslimanima je odmah lakše. Na sreću, to se ne može dogoditi.

zigmanov-GK-580x325Tomislav Žigmanov je i nadareni pisac, njegovu prozu pretočenu u dramu izvelo je nedavno kazalište “Histrion”( “Bunjevački blues”). Na kraju već znamenitog istupa u Trećem HTV-a, Žigmanov je ironično rekao da je slučaj sa ćiriličnim udžbenicima hipotetski sličan kao kad bi katolički biskupi u Hrvatskoj pisali “priručnike” (op.a.) hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Na taj je način ( u govornom jeziku nema velikih i malih slova) potpuno nenamjerno skrenuo prema temi koja se zove Hrvatska pravoslavna crkva i ovih je dana opet jednom u prvom planu.

Hrvatska pravoslavna crkva?

Da ili ne? U koju crkvu da pođu oni hrvatski građani koji nisu Srbi ( ni Bugari, itd.) ali su pravoslavci? Pitanje nije lako i ima više dimenzija. Katolička Crkva, koliko mi je poznato, nikada nije pokazivala oduševljenje mogućom pojavom ustanove zvane Hrvatska pravoslavna crkva, vjerojatno već i zato što pravoslavlje i Hrvati ne idu nikako rukom pod ruku. Hrvati su katolički narod i basta.

No oni koji ne razmišljaju (potpuno) tako, ne vide opasnost po Crkvu u Hrvata ali vide mogućnost kontriranja Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je po tradiciji Crkva srbijanske države i tako se ponašala uvijek u povijesti, pa i u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. O univerzalnosti tu nema govora, grčkoistočne crkve su ne samo vezane uz svoju državu i njezinu politiku, nego i poticatelji loših politika. Ako i postoji neka bojazan od Hrvatske pravoslavne crkve, ona je povijesno utemeljena: prije ili kasnije misle neki, i ta će pravoslavna crkva postati plijenom SCP-a, koji je u 19. stoljeću uvjerio sve pravoslavne Vlahe da su Srbi, pa što ne bi i sada djelovao na isti način?

Još o udžbenicima

Marin ČilićU emisiji “Studio 4” pojavio je stanoviti Goran Sunajko, autor udžbenika “Politika i gospodarstvo”. Udžbenik pisan po uputama bivšega Jovanovića a svakako pod lijevim utjecajem jer se kao čuvene pozitivne osobe djeci prikazuju vukovarski Sabo i sisačka Merzel. Na pitanje zašto je to učinio kad zna da je politika promjenjiva , Sunajko odgovara: “Pazite, politika je specifična, ona je najpromjenljivija…” Bože moj, tko sve piše udžbenike. Nego, sada je valjda takva igra da Ministarstvo bira nakladnike, a oni autore. Trebalo bi biti posve obratno: da se prvo izaberu atori, da njihov prijedlog udžbenika recenzira povjerenstvo sastavljeno od uglednih stručnjaka među kojima u humanističkom području svakako trebaju biti povjesničari, književnici i likovni umjetnici. Tek tada rukopis ide nakladniku.

Ruka na srcu

Ne ćemo mi biti jedinstvena, u svijetu poštovana nacija dok ne riješimo (uz mnoge druge) i problem ponašanja u trenutku sviranja hrvatske himne. I stranci to vide i čude se – jedni Hrvati stavljaju ruku na srce, drugi ne – kad se igraju reprezentativne nogometne utakmice, igrači, izbornik, nogometno vodstvo drže ruku na srcu, političari (iz sadašnje aktualne vlasti) ne. Dio publike da, veći dio publike ne. Neki kažu da samo HDZ drži ruku na srcu, što nije točno. Jesu li svi Amerikanci članovi HDZ-a? I može li nova hrvatska pomirba započeti barem tim simboličkim činom?

Tenis

Veliki uspjeh Marina Čilića, svakako. Izvrstan tenisač, jedan od najboljih u svijetu. Vjernik pa još rodom iz Međugorja, što mnoge navodi na pomisao da mu je pomogla Majka Božja. No, i nogometni je izbornik prije svjetskog prvenstva vodio igrače u Međugorje, pa ništa. Bogorodica šalje poruku: Pomozi sam sebi, pa ću ti i ja pomoći.

Nogomet

UstavUtakmica s Maltom održana “na Maksimiru” kako govori medijska klatež, uz časne iznimke. Podsjećam: još sedamdesetih prošloga stoljeća izbio sam športskim novinarima iz glave i pomisao da pišu “na Maksimiru” ( njima je to bilo prirodno, pa veli se “na Marakani”, itd.) Sada se to eto vraća. Publika povraća, ali tko ju pita. Odnosno nema je ni u Maksimiru ni na Maksimiru.

Ustav

Opet netko prčka po Ustavu, ovaj put gubitnik Josipović koji smatra da je narod blesav pa ne vidi što to radi i zašto radi. Ključno je pitanje regija, to jest ukidanje županija koje imaju tisućuljetnu tradiciju, a i više. Neupućeni narod navodi se da u anketama podrži tu svinjariju, tumači mu se da je županijski sustav preskup, pa kada ga se ukine – poteći će med i mlijeko. Patrijarh Irinej koji je ovih dana boravio u Pakracu, nema potrebe oglasiti se – sve ide po njegovim savjetima.

Uz Neretvu

HRTVozim se ovih dana uz Neretvu, uz lijevu obalu. Od Doljana do Čapljine (na desnoj) oznake mjesta samo na latinici. Bit će da je ispod naziva mjesta bila i ćirilica, ali su ju dečki uklanili masnom crnom bojom. Da se zna. I da nije samo Vukovar alergičan.

Ukrajina i Irak

Od HRT-a moglo se saznati da se ne može ništa saznati.

Škotska

Živjela nezavisna Škotska. Živjela cjelovita Irska. Živjela nevelika Britanija.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari

Komentar

Kako su se Boris Miletić i povijest kao znanost posvađali

Objavljeno

na

Objavio

Gledam sliku, uredan, zalizan, k’o s plakata, ali izdrečen, krši i i lomi ruke, odaju ga oči, uznevjerno gleda ko da se boji da će taj čas banuti cvitak ili ne daj Bože još gore – kajić.

Voditeljica također uznevjerena, zapinje u strahu da ne postavi koje normalno i pravo pitanje, od tisuću mogućih, borba, patnja, stenju, znoje se, samo što ne pobjegnu, obadvoje…

Nisam gledao do kraja jer sam hitno morao ići šiljiti zob, ali se ne bih začudio da su pobjegli koliko ih noge nose, obadvoje… (http://hr.n1info.com/a249093/Vijesti/IDS-salje-zakon-Zatvor-za-ZDS.html)

I kako to obično biva, u želji da uopće ne talasa voditeljica počini ključnu grešku i zategnu kamenčinu u plićak, odnosno upita našeg junaka, između ostalog, sljedeće pitanje:

Kako gledate ne rješenje koje je Vlada donijela u dogovoru s HOS-ovcima vezano za spornu poloču prvo postavljenu u Jasenovcu, a sada preseljenu u Novsku?

… Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije, sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači. Premještaj ploče je po meni još gori potez. To je jednostavno trebalo maknuti i jasno definirati da to nije dozvoljeno. Stoga će IDS upravo u proceduru uputiti takav zakon koji će jednom zauvjek definirati koje stvari u ovoj zemlji ne možemo tolerirati. Ne da ćemo ih zabraniti – nego one koji se s time pokušavaju igrati – njih naprosto treba kazniti.”  B. Miletić

I eto problema. Naime, kako Boris Miletić nije baš volio povijest i slične discipline, o tim temama ne zna gotovo ništa, osim onoga što je na nekom derneku pokupio od povjesničara njegovog kalibra, koji su to isto čuli na nekom derneku od SKH komesara i starih partizana koji su završili više kurseva i tako stekli dr., mr., grr., krklj.,žvrlj., dipl krkan…, i slične titule, dakle to je posuđeno neznanje i nije opravdanje, bar ne bi smjelo biti inteligentnom i pametnom čovjeku, jer inteligentan i pametan čovjek zna što zna i nikad ne govori o onom što ne zna kao da zna. Nije sramota nešto ne znati, no sramota je biti toliko bezobrazan i bahat pa donositi sudove o ozbiljnim stvarima kao što su antifašistički pokolji u Istri, a sve utemeljeno na neznanju.

Idemo redom.

Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…” B. Miletić

Počinje Boro oštro o ustaškom pokretu koji je činio nešto po Istri, no zape, vjerojatno je razmišljao da lupi neku cifru od milionče ili dva, pobijenih Istriana Srba, al se u zadnji tren dosjeti da ustaše nisu ni bili u Istri, a bogami ni Srbi, pa bi bilo mnogo puno glupo…, a onda mu sinu – “odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…

Dakle, jadna mala neshvaćena Istra dugo je plakila, a plaki i stenje i danas sa Borisom na čelu, kad je ustaški pokret 26. lipnja 1921. sveže odrezanom kraljevom rukom potpisao te neke smiješne Rapalske ugovore o kojima Boris Miletić nije ništa čak ni načuo na drugarskim dernecima, a kojima je Italija dobila djelove Dalmacije, Rijeku, djelove Istre… Naravno, povijesne knjige ništa ne govore o ustaškom pokretu kad se spominju Rapalski ugovori, ali to nema veze, Bori je dovoljno da je nadređeni drug komesar to tako definirao i to mora biti povijest, a ako dokumenti i knjige povijesti tvrde drukčije drugovi će sve da ih spale, da dalje ne unose zabunu oko Istre i da napokon bude Boro i svi drugovi u pravu, povijesnim činjenicama uprkos i nasuprot, uz prigodnu parolu: Smrt istini, sloboda lažovima i neznanju!

…sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

Boro “ne zna i ne zna da ne zna”, za takve je veliki učitelj Kong Fu Ce rekao “Čuvajte ih se“.

Naime, na temelju kriterija o etničkom ključu kao principu razgraničenja (Londonska konferencija) crkvenoj statističkoj dokumentaciji istarskih svećenika predvođenih Božom Milanovićem te knjigom koja je rad više znanstvenika i koja je dokument – Cadastre national de l Istrie, Istra je (Pariška mirovna konferencija) pripojena Hrvatskoj. Antifašisti, oni sebe tako zovu od milja no svi znamo tko su i što su, su mogli donijeti i povijesnu odluku o pripojenju Beijinga, Tokya, Hong Konga, Londona, New Yorka, Kalkute, Jupitera i Fobosa, jednako kao i sve nabrojano ne bismo vratili ni Istru da nisu postojali crkveni dokumenti i da nije uložen mukotrpan rad da se sve sabere i prikaže u formi dokaza, za razliku od divljaka iz šume koji nisu shvaćali koncept pravnog vlasništva, etničke strukture ili općenito civilizacijskih normi. Divljaci su jedino znali mahati puškama, trpati Talijane i Hrvate civile u fojbe, zazidavati u rudnike, prijetiti osvajanjem Trsta oružjem, ali to ne ide tako i ne bi ni Istra nikad bila Hrvatska da su šumski divljaci bili jedini argument.
http://www.matica.hr/vijenac/484/je-li-bilo-pozitivnih-strana-18902/

Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

U Hrvatskoj nitko nije protiv antifašizma, nije nikad ni bio!

Hrvati su oduvijek antifašisti, u Domovinskom smo ratu bili antifašisti boreći se protiv fašističko nacističkih hordi sa zvijezdom i kokardom na čelu.

U drugom svjetskom ratu partizani se kite antifašizmom i najveći otpor fašistima – srpskim četnicima i Talijanima – daju upravo Hrvati.

I ono najbolje i neporecivo: Ustaški pokret nastao je utemeljen na antifašizmu kao otporu velikosrpskom divljačkom fašizmu i nacizmu. Izvorna ideja ustaškog pokreta je otpor fašističko nacističkoj okupaciji velikosrpskog hegemona, tko može poreći okupaciju i surovi teror velikosrpskog fašističkog okupatora nad hrvatskim narodom od 1918. do oslobođenja? Taj fašističko nacistički, velikosrpski i hegemon u Kraljevini Jugoslaviji uveo je rasne zakone ničim izazvan, tako su kao otpor i nasuprot fašizmu nastali ustaše.

Što se tiče pozdrava “Za dom spremni” ne znam i ne mogu shvatiti što je Miletić Titin tić mislio kad je rekao da svi znamo što on znači, no znam da meni i milijunima Hrvata znači za dom spremni. Dakle, spremni braniti svoj dom, onaj tko misli da će mene natjerati da ne budem spreman braniti svoj dom nekakvim okrutnim zatvorskim kaznama tipa Goli Otok (ili gore) je kompletna budala i definitivno neprijatelj moga doma i moje obitelji i može on mene u svom orwellovskom fašizmu spremiti na robiju, (ali ne bez krvave borbe) mučiti, ponižavati, no ako se vratim opet sam spreman braniti svoj dom, ako me ubijete jer želite moj dom = domovinu otimati/pljačkati, dočekat će vas moji nasljednici, spremni također. Moja je preporuka da se okanete više moga/našega doma/domovine i da razmislite o opciji da svoj dom i domovinu izgradite poštenim radom, a onda bih ja vas pitao jeste li  spremni braniti svoj dom?

Stjepan Radić u svojim je govorima molio braću Srbe za razum, pozivao na “sviest i čovječnost“, govorio o srpskom narodu kao braći i pozivao ih da zajedno gradimo društvo ravnopravnih, uporno pokušavao spriječiti ono što će se dogoditi, ako se nastavi surova fašistička okupacija, nije išlo… Glas razuma, glas ljubavi i prijateljstva, glas civilizirane budućnosti i zajedništva u ravnopravnosti, fašisti i nacisti odbiše i okrutno ga ubiše opijeni mračnom fašističko nacističkom moći. A onda, poučeni iskustvom, nastupiše ustaše, pa onda opet logično sve zasluge za stvaranje ustaškog pokreta, onakvog u kakav se pretvorio, idu velikosrpskom hegemenu bez duše, srca  i mozga.

Odmah u začetku stvaranja NDH djelovi mentalno i fizički zaostale vojske Kraljevine Jugoslavije i nabrijani srpski seljaci fašisti, naoružani oružjem okupatorske vojske koja se povlačila, pokrenuše pokolje diljem NDH, gotovo identično kao devedesetih. Naravno da pokolji Hrvata nisu na dobar način utjecali na ustaše i Antu Pavelića, pa nastade krkljanac u kojem ni antifašistički ustaški pokret ne ostade čista obraza. Dakle, uzrok i posljedica, ne može biti jednostavnije. No izvornom antifašističkom ustaškom pokretu se ne opravdava ono što je bilo pogrešno, zločini, kao što se to opravdava tisuću puta gorim zločincima partizanima, koji u neko doba sebe proglasiše antifašistima iako su nekoliko godina bili dio Sila Osovine, dok Hitler nije napao Rusiju. Istovremeno je KPH pregovarala sa Vladom NDH o legalizaciji stranke, no to je propalo napadom na Rusiju.

Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”.  Iz KPJ glasila broj 28. iz 1932. godine.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole i mi se na to ponosimo.”  B. Miletić

Prije petnaestak godina, otprilike, gledao sam političku emisiju u kojoj su se sučelila dva političara, s njima je u emisiji gostovao dr. sc. Goran Švob, filozof i profesor logike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ne sjećam se koja je bila tema, ne sjećam se niti jedne riječi, ali se sjećam kao da sada gledam kako je profesor Švob gledao lijevo, desno, lijevo, desno…, sat vremena, pokušavao je shvatiti o čemu ovi govore, ali jednostavno nije išlo, a zašto? Profesor Švob je bio odrastao čovjek, vrstan logičar, analitičar i onda se odjednom nađe između dva po godinama starija čovjeka, a priča ko u ludari. Meni je to bilo smiješno, ali razumijem da profesoru nije bilo, nego je bio u čudu i vjerojatno počeo sumnjati u svoj zdrav razum, jer čovjek jednostavno ne može vjerovati da ljudsko biće može odrasti, ostariti i biti na razini naše braće političara, tako se nekako i ja osjećam čitajući Miletićeve eskapade o vremenu komunizma i antifašizma.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe.” B. Miletić

Jednostavnom pretragom u Google “Savez komunista Jugoslavije“, dobio sam članak na Wikipediji u kojem stoji da je Komunistička partija Jugoslavije osnovana kao SRPJ (k) 1919. no 1920. preimenuje se u Savez komunista Jugoslavije, stoji također da je SKJ stao na čelo uspješnog otpora bla bla truć… da je totalitarno vladao Jugoslavijom, te da se 1990. raspao na nacionalne agenture po republikama. Rezultati pretrage “SKH” donose nam zastrašujuću vijest, za one koji nisu znali, da  je  SKH promijenila 1990. naziv u Stranka demokratskih promjena, a kasnije Socijaldemokratska partija, dakle SKH je i dan danas na životu. Tito je od 1937. bio generalni tajnik SKJ, te gospodar smrti i bijede do svoje smrti – 1980.

Što je veliki pjesnik, filozof i drug, gosp. Miletić hotio reći zasigurno će ostati skriveno svim budućim generacijama filozofa, povjesničara, psihijatara i znanstvenika svih vrsta. Ja kad bih išao gatati što je pjesnik htio reći pretpostavio bih da je drug i filozof pijan ko deva, ostalo ne smijem ni pomisliti, a osobito da ovakav lumen vodi neku regiju/religiju, zastrašujuće?

Kad bi se ovo i dalo raščlaniti/razdvojiti komuniste i tzv. antifašiste, a ne može jer je Tito bio komunist, komunistička partija vladala je do raspada Jugoslavije, vlada i danas preko sinova i unuka, onda bi bilo još zanimljivije objašnjenje masovnih pokolja tzv. antifašista po Istri, Naime, što se Istre tiče tu je partija odigrala još i najmanju ulogu, odnosno skoro nisu ni znali da je Istra ostala bez okupatora kad je Italija kapitulirala te ih je na poprištu događaja bio mali broj, a oni koje Miletić hvali kao antifašiste osobno pobiše desetke tisuća Talijana, Hrvata i Njemaca. I gle čuda, baš tamo gdje se veliki filozof Miletić htio distancirati od komunista, kao, sad je svima nama poznata činjenica o okrutnim komunistima i jako dragim nekim antifašistićima, ispada da su komunisti u ovoj priči većinom nevini, a simpatični mali antifašistići teški zločinci i masovni ubojice.

Prema preporuci “povjesničara” Miletića treba razlikovati antifašiste od komunista, koji valjda jedino u ovom slučaju blagog pojma nisu imali da njihovi mali antifašistići masovno ubijaju, no to im nije smetalo da dokazane ubojice odmah prigrle u svoje okrilje, dapače, a što sad sa znakovljem koljačke antifašističke bande reći će nam drug filozof i povjesničar u nekoj drugoj emisiji, kad malo dođe k sebi od ove.

Dakle, kad Boris Miletić hvali Tita i ponosi se ulicama, trgovima, wc-ima, kafanama… koji/koje nose imena najvećih koljača čovječanstva, onda se mora ponositi i proglasom o podršci ustašama iz 1932.. Mora se ponositi i pregovorima Titove KPJ i KPH koja je drugovala sa ustaškim režimom. Mora se ponositi fojbama i pokoljima 6 do 15 tisuća Talijana koje pobiše antifašisti a drug Furio Radin kao predsjednik tih istih antifašista koji pobiše stanovništvo Istre za te pokolje ladno u Saboru optuži Pernara i neke njegove sunarodnjake, ludnica otvorenog tipa. Mora se ponositi pokoljima Hrvata narodnjaka kojima isto napuniše fojbe nakon kakti oslobođenja, a sve u želji da nemaju nikakvu političku konkurenciju. Mora se ponositi i tim da se Tito pokoljem najmanje milijun nevinih vlastitih građana popeo na visoko deseto mjesto najvećih zločinaca svijeta, i ponosi se.

Čega se pametan srami time se budala ponosi!

Dalje voditeljica kao napada, a Miletić se kao brani, no groteskno izgleda kad voditeljica kao krimen antifašistićima navodi Goli Otok pokraj tisuća jezivih stratišta poput Hude Jame, Srba, fojbi i bespoštednog pokolja Talijana i Hrvata u Istri, 128 masovnih grobnica u i oko Zagreba, potpunog genocida nad Hrvatima u Lici, na Banovini, Hercegovini i po čitavoj NDH, a kasnije od Vardara pa do Triglava.

Groteskno izgleda kad Miletić navodi da je petokraka oslobodila Istru, u kojoj bitci, valjalo bi pitati ovog velikog povjesničara reda veličine Klasić, Babić, Tomić, Mirt, Šešelj, Krpelj.

Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnosolobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.” B. Miletić

Groteskno se osjećao prof. Švob davno jednom u jednoj emisiji slušajući razgovor između dva bića čiji su preci navodno sišli sa drveta i navodno otišli drugom linijim ostavivši braću čimpanze u čudu, groteskno se sad osjećam i ja kad moram naći paralelu za ove bezumne riječi?

Sadržajno, etički i logički identična izjava ovoj od istarskoga prvaka bi bila primjerice ova:

Treba vrlo jasno razlikovati Hitlerov nacizam kao jedno totalitarno uređenje od Hitlerove socijaldemokracije i bitke za boljitak njemačkoga naroda, te uređene Europe u kojoj se poštuju zakoni, okrutni i ubilački, ali zakoni. Za mene je Hitlerova socijaldemokracija donijela pozitivne stvari i prihvaćena je u Europi (zar ne?), a nacizam, sami ste spomenuli da se Hitler jednom derao na Evu i da se ona popiškila, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.

Ponekad, nakon razgovora sa nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, osmjehne se drvetu i sa puno poštovanja skine kapu pred magarcem.

Stjepan Štimac/Projektvelebit.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati