HRVATI I NDH 2.dio

    2

    Prvi “Memorandum” upućen je 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schroderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu u iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću.

    U rujnu mjesecu 1941. godine, najnovija verzija “Memoranduma” SPC , bila je već u engleskom glavnom gradu.

    U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno više od 180.000 Srba!

    Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove laži se medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena da taj broj srpskih žrtava iznosi preko 360.000!

    U srpskoj historiografiji i krugovima sklonim ovakvom poimanju povijesne “istine”, uvijek se polazi od toga da su na području (buduće) NDH, ustaše (odn. Hrvati) prvi počeli s masovnim klanjima i progonima srpskog (pravoslavnog življa) . Ove teze toliko su raširene da se danas u najvećoj mjeri uzimaju kao gotova činjenica koju nije potrebno niti provjeravati – unatoč logici i svim argumentima koji govore sasvim suprotno!

    Upravo iz tih razloga, nužno je podsjetiti na neke od ovih činjenica.

    Prije svega, treba reći da hrvatski narod u proljeće 1941. godine nije imao nikakvoga oružja ,pa stoga (na žalost) nije bio niti u mogućnosti organizirati nikakav oblik obrane vlastitih domova, čak i u slučajevima kada su zatirana čitava sela – to je tragična činjenica koja se nikako ne može osporiti. Ne svjedoče li, uostalom o tomu već spomenute činjenice o događajima iz desetljeća koja su prethodila Drugome svjetskom ratu, vezano za genezu sukoba Hrvata i Srba na području buduće NDH?

    Velikosrpski teror četnika i kraljevske žandarmerije bio je u dva desetljeća prije svjetskog sukoba tako žestok, da hrvatski seljak nije smio posjedovati ništa osim najnužnijih alatki za obradu zemlje, dok su malobrojni koji bi se odlučili na bilo koji način (pa makar i riječju ili pasivnim otporom) usprotiviti režimu, po kratkom postupku lišavani života (obitelji ubijenoga, potom je ispostavljan račun za utrošeni “kuršum” , kako državna blagajna ne bi trpjela štetu – što je bio monstruozan čin, usmjeren na to da se do kraja ponizi i žrtvu i njezine srodnike).

    U takvom sramotnom, jadnom i ponižavajućem položaju, potlačeni, zastrašeni i zbunjeni političkim previranjima i bezočnim velikosrpskim terorom koji sve više eskalira poslije uvođenja šestosiječanjske diktature (1929.) i naročito nakon sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske (kolovoza 1939.), Hrvati su mogli jedino trpjeti i čekati rasplet događaja, bez ikakovih mogućnosti utjecaja na vlastiti položaj.

    Unatoč svemu, većina hrvatskog naroda bila je čvrsto opredjeljena za HSS, jedinu istinski demokratsku opciju na prostorima tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a duboko ukorijenjeni katolički kršćanski nauk (koji je ujedno bio i temeljnom odrednicom djelovanja HSS-a), priječio je poduzimanje bilo kakvih akata nasilja, osim u nužnoj samoobrani. Poznato je, naime, da je hrvatski lider Vladko Maček, već tridesetih godina, morao organizirati nenaoružane odrede ‘Hrvatske seljačke i građanske zaštite’, kako bi Hrvati motkama (jer drugo nisu imali) branili svoja imanja i imovinu od velikosrpskih fanatika i četnika, koji su ih sustavno zlostavljali i pljačkali.

    Koga bi to, onda, Hrvati, i čime, napali prije uspostave NDH?

    Vezano za iznesene tvrdnje, treba podsjetiti na izjavu Episkopata Katoličke crkve i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca od 24. ožujka 1941. godine , u kojoj se kaže:

     Dok Hrvati u rukama nemaju niti jedne jedine puške, sa srpske strane počeli su zločini nad hrvatskim civilnim pučanstvom, uz razaranja i pogrom čitavih sela”

    Ova izjava kronološki se poklapa s brojnim pisanim dokazima, pa i s tvrdnjama samoga Philipa J. Cohena o organiziranim i razgranatim zločinačkim aktivnostima kraljevske vojske i njihovih glavnih pomagača – tzv. komita odn. četnika, koji na hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj dolaze u sve značajnijem broju čitavih mjesec dana prije napada Hitlera i kapitualcije Kraljevine Jugoslavije, vršeći brojna zvjerstva i klanja u mjestima s hrvatskim i muslimanskim pučanstvom.

    U prilog naprijed navedenim tvrdnjama, govore i činjenice koje u svojim djelima iznosi ovaj publicist, a odnose se na događaje što su se zbili kako prije 10. travnja 1941. godine, tako i nakon što je Pavelić proglasio nezavisnu državu:

    “Iako je srpski ustanak u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bio bez sumnje potaknut od strane ustaša, Srbi u Hrvatskoj i Bosni su započeli da se naoružavaju i vrše zvjerstva protiv nesrpskih civila, čak i prije invazije Sila osovine na Jugoslaviju. Prema njemačkoj obavještajnoj službi, oružane četničke formacije započele su pristizati u Hrvatsku još početkom marta 1941.”*

    ( * Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 116.; Na str. 214., autor u bilješci br. 58 kao izvore navodi: » N.A. mikrokopija T-81, rola 545, okviri 712; T-312, rola 450, okvir 121; T-312, rola 464, okvir 387. U vezi sa ovim izvorima: Funkhorch – radio presretanje – kompanije su nadgledale sve vojne i paravojne frekvencije, i izvještaje prosljeđivali Abwehru – njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi. Općenito govoreći, radio presretanje pružalo je najpouzdanije obavještajne informacije koje su stajale na raspolaganju objema stranama u toku Drugoga svjetskog rata )

    Isti autor govori i o brojnim krvavim akcijama što su ih skupa provodili četnici i pripadnici tadašnje jugoslavenske vojske, pri čemu je naglašena uloga naoružanih formacija koje su u Hrvatsku dolazile iz Srbije. Te srpske postrojbe, poput kaznenih ekspedicija, organizirano su pristizale u Hrvatsku, kako bi se tamo stanje što više destabiliziralo i stvorili uvjeti za nastavak represije:

    “Ovi ‘uvozni’ četnički odredi došli su da pojačaju postojeće formacije ili da započnu sa formiranjem novih. U prvim sedmicama hrvatske marionetske države, ovi srpski četnici oduzeli su živote stotinama hrvatskih i muslimanskih civila u jednoj seriji masakra, uglavnom u Hercegovini. Napadači su, u najmanje nekoliko slučajeva, bili članovi kraljevske jugoslavenske armije.Takvi četnički napadi zapravo su bili proširenje srpskih nacionalističkih pogleda, koji su na sve habsburške zemlje gledali kao na dominion pobijeđenog neprijatelja, na Hrvate kao nasljedno nelojalne Jugoslaviji, jednostavno zbog njihovog zahtijeva za nacionalnim identitetom, drukčijim od srpskoga.”*

    (** Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 118.; autor navodi kao izvore: N.A. mikrokopija T-120, rola 5799, okviri H310829-30; Hrvatski islamski centar, 1978., str. 69.-69.; Krvavi dokumenti o četničkim zločinima u Hercegovini, 1941., Zatvorenik, Zagreb, tom 2, br. 16., 1991., str. 1012.; Maček, 1957., str. 231-232.; Benković, 1947., str. 40.; )


    Davno prije sloma Kraljevine Jugoslavije, i Komunistička partija Jugoslavije imala je blagonaklon stav prema ustaškim akcijama, budući da im je cilj bio zajednički: rušenje diktatorskog i terorističkog karađorđevićevskog režima.

    Povijesna je činjenica također, da je ustaška kampanja terora protiv Srba (koja je provedena nakon ovih vojno-četničkih akcija), pomogla je Titu i komunističkom vodstvu da izgradi uspješan partizanski pokret u toku 1941. i 1942. Kako su Srbi bježali od ustaškog terora, mnogi su se pridružili četnicima, čija je brutalnost bila ravna ustaškoj. Drugi su se, pak, pridružili bolje organiziranim partizanima, a privrženost mnogih je usmjeravana čas na partizane, čas na četnike, u zavisnosti od toga čije snage lokalno prevagnu. Srpski partizani su težili da organizaciju vide kao isključivo srpsku i općenito su isključivali nesrbe. Nadalje, srpski partizani su često poduzimali na pade na sela svojih hrvatskih susjeda, kao odmazdu za ranije ustaške napade. Na taj način je u početku bilo teško, u pojedinim područjima, privući Hrvate u njihove redove.”

    ( Philip J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 119.; autor navodi kao izvor: Irvine, Jill A., 1993., The Croat Qestion: Partisan Politics in the Formation of the Yugoslav Socialist State, Boulder, Colo: Westveiw Press., str. 171 )

    Nakon ovih hvale vrijednih pokušaja Philipa J. Cohena, da objektivno prosudi stanje u kojem se događalo ono o čemu piše, važno bi bilo konstatirati slijedeće:

    1. Unatoč formalnom proglašenju NDH (10. travnja 1941. godine), Ante Pavelić nije bio u stanju uspostaviti nadzor nad tim područjem, jer nije imao niti potrebnih mehanizama vlasti, niti odgovarajuću oružanu silu (poznata je činjenica da je iz inozemstva došao s nekolicinom suradnika, nakon čega je uslijedilo novačenje i stvaranje buduće “vojnice”). Nadalje, na području NDH tijekom cijelog rata djelovalo je bar pet organiziranih oružanih formacija (partizani, četnici, ustaše, Nijemci, Talijani), a Hrvatska i Bosna i Hercegovina (koje su trebale tvoriti NDH), i formalno (i stvarno) bile su teritorijalno podijeljene demarkacijskom linijom na dvije okupacijske zone kojima su faktički sporazumno upravljale Sile osovine.

    Dobro je poznato (i tomu u prilog govore bezbrojni dokumenti i dokazi), da su se Talijani redovito miješali u civilne i vojne poslove i ustašama nisu dozvoljavali uspostavu faktičke vlasti u svojoj okupacijskoj zoni; čak što više, oni su poticali i izazivali krvoprolića između Srba i Hrvata (što im je išlo u prilog, jer su računali da će na taj način lakše zadržati okupirana hrvatska područja u svom posjedu), pa su iz istih razloga od početka (svibnja mjeseca 1941. godine) sustavno naoružavali skupine srpskih ekstremista i četničke postrojbe – s kojima su imali tijesnu suradnju i provodili zajedničke akcije, sve do kapitulacije 1943. godine. Samovolja Talijana ogledala se i u tomu da su oni često ulazili i u njemačku okupacijsku zonu, gdje su skupa s lokalnim srpskim ekstremistima i četnicima vršili pokolje i zločine.

    Njemci su u svojoj okupacijskoj zoni (na području cijele okupirane Jugoslavije, pa tako i u NDH), svu vlast držali u svojim rukama – počevši od državne uprave, financija, bankarstva i trgovine, do rudarstva i korištenja ostalih prirodnih resursa. Njihovi garnizoni bili su smješteni u svim većim gradovima i raspolagali su najbolje obučenom i najopremljenijom vojskom. Stoga nije čudno, da su najčešće samovoljno postavljali i smjenjivali, kako civilne, tako i vojne zapovjednike na svim razinama, do najnižih, lokalnih.

    Pavelić i njegov ustaški režim, samo su formalno “vladali” i “upravljali” državom – i to uz uvjet da se ne protive Nijemcima, nego da izvršavaju njihove naloge. Tako je ustaška vlast morala po njemačkoj direktivi usvojiti brojne zakone, pa i one o rasnoj diskriminaciji i progomu Židova. Zbog preplitanja ovlasti ustaške i njemačke policije i drugih tijela vlasti, često je dolazilo i do sukoba, ali stanje se nije bitno mijenjalo. Pavelićeva „vlast“ nije mogla parirati u to vrijeme najvećoj sili u Europi (kao što to nisu mogle niti daleko jače i veće zemlje, poput Francuske, Rumunjske, SSSR-a i drugih) i provoditi svoje interese.

    Upravo u tim činjenicama leži jedan bitan problem koji je ponekad može stvoriti zabunu , a on se svodi na slijedeće:

    U svim raspravama koje današnji neo-komunisti ili povjesničari lijevo-liberalnog usmjerenja vode o NDH, uvijek se naglašava kako ona i nije bila država, nego samo “karikatura”, “puka kvinsliška tvorevina”, “marionetska kvazidržava”, “privjesak Hitlera i Mussolinija”, “endehazija” (jednom riječju, okupatorska provincija koja nije imala svoje samostalnosti niti ikakve uređene vlasti).

    Recimo da je to tako – i u velikoj mjeri i jeste bilo upravo tako.

    Kada se, međutim, pređe na konkretna događanja, posebice na počinjene zločine, onda se primjenjuju druga pravila igre, pa se ta ista “marionetska tvorevina” i “endehazija” (i kako se već sve naziva), optužuje se i tereti za sva zla koja su se na tom području dogodila tijekom rata – baš kao da je bila uređena država sa čvrstim i stabilnim poretkom i o svemu odlučivala samostalno, suvereno i neovisno o okupatorskim vlastima.

    Nezavisnoj državi Hrvatskoj negiraju se, dakle, bilo kakvi atributi državnosti, ali samo dok se ne dođe do represije što su je provodile ustaše – onda kreću tvrdnje o striktnom provođenju rasnih zakona, masovnom i organiziranom teroru i pogromu čitavih naroda, deportacijama stotina tisuća civila, milijunima ljudi u logorima s “institucionaliziranim” i razrađenim sustavom uništavanja u brojnim “tvornicama smrti” poput Jasenovca itd., itd., baš kao da je bila riječ o silnim legijama krvoločnih zločinaca iza kojih je stajao moćan državni aparata i čija je jedina zadaća bila klati, ubijati i mučiti (isključivo Srbe, Židove i Rome), dok se na vrhu te piramide, poput Sotone ustoličio (glavom i bradom) zloglasni Ante Pavelić, te suvereno vlada i upravlja tim svemoćnim mehanizmom zla, destrukcije i uništenja.

    Eto što znači imati dvostruka mjerila.

    2. Već poslije talijanske okupacije Dalmacije i potpisivanja Rimskih ugovora (18. svibnja 1941. godine), raspoloženje hrvatskoga naroda bilo je takvo da nije mogao računati ni na kakvu masovnu potporu – ne samo zbog odmazde prema Srbima (u Gudovcu kod Bjelovara, u Glini i na nekim drugim mjestima) i ustupanja hrvatske obale i otoka Italiji, nego i zato što se njegov totalitarni poredak nije uklapao u svjetonazor većine Hrvata, nego se, naprotiv, u cjelosti kosio s njihovom duboko ukorijenjenom kršćanskom tradicijom, moralnim načelima i opće-prihvaćenim političkim uvjerenjima utemeljenim na platformi HSS-a (koji se, na žalost, u odsudnim trenucima nije najbolje snašao i nije bio u stanju prihvatiti povjesnu odgovornost za sudbinu naroda). Prvenstveno iz tih razloga, u Hrvatskoj nijedna totalitarna ideologija nije mogla imati masovnu potporu. Takve tradicije Hrvati jednostavno nisu imali.

    3. Kad je u pitanju antifašistički pokret u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (tj na području NDH), točno je da je on dijelom uvjetovan i terorom ustaša, ali isto tako i terorom drugih strana u sukobu. Nisu li u isto vrijeme – od početka rata – teror provodili i četnici, Talijani, Nijemci, pa i pojedine skupine ekstremista raznih nacionalnosti, pa i ostaci raspadnute starojugoslavenske vojske koji formalno nisu bili uključeni niti u jednu od organiziranih oružanih formacija, nego su kao psi rata to stanje koristili ne bi li se pljačkom domogli materijalne koristi ili postigli neke druge ciljeve?

    4. Ako se već nameće teza da su ustaše prve započele masovne zločine nad Srbima, trebalo bi je potkrijepiti odgovarajućim dokazima, jer, ta konstatacija sama po sebi ne znači ništa. Mora se dokumentirati tko, gdje, kada i nad kim je izvršio te zločine. Ustaše nikako nisu mogle s njima započeti “odmah po proglašenju NDH”, jer ih tada sasvim sigurno nije bilo u tolikom broju, niti su bili tako organizirani da bi mogli provoditi teror masovnih razmjera.*

    (** Prema povijesno provjerenim i prihvaćenim činjenicama, broj ustaša koje je 10. travnja iz emigracije doveo Pavelić, nije prelazio tri stotine. Također je istina da on u Hrvatskoj nije imao masovnu potporu, pa mu je svakako trebalo izvjesno vrijeme za stvaranje vojske kojom bi makar dijelom pokušao kontrolirati teritorij NDH. Za uspostavu takvog mehanizma bilo je potrebno vrijeme, pa su tvrdnje o “masovnim zločinima” tobožnjih “ustaških legija” u prvim danima NDH najobičnija izmišljotina. Pojedinačnih zločina je bilo, a li se sve do kolovoza 1941. godine, ne može govoriti ni o kakvoj masovnoj ustaškoj represiji, jer Pavelić za to jednostavno nije imao uvjeta. )

    Tako dolazimo do svojevrsnog paradoksa (popu ovog Cohenovog), pa se tvrdi: “Iako je srpski ustanak u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bio bez sumnje potaknut od strane ustaša, Srbi u Hrvatskoj i Bosni su započeli da se naoružavaju i vrše zvjerstva protiv nesrpskih civila, čak i prije invazije Sila osovine na Jugoslaviju”.

    Ako su Srbi bili naoružani prije okupacije (a pouzdano se zna da jesu), i već tada vršili zvjerstva nad nesrpskim civilima, to znači da su oni već “ustali” protiv Hrvata i muslimana, pa doista nije jasno zašto bi ih netko upće trebao ponovno “poticati” na činjenje onoga što su već radili mjesecima prije. Ustaša (da ponovimo), osim sporadičnih manjih skupina Pavelićevih simpatizera koji su se uglavnom morali kriti, na području NDH do 10.travnja 1941. godine nije bilo.

    Uostalom, kakav se to “srpski ustanak” dogodio prije okupacije i prije postojanja NDH? Nije li dosadašnja historiografija kao jedinu autentičnu povjesnu istinu prihvaćala da se na tom prostoru dogodio”narodni antifašistički ustanak” , a ne nikakav “srpski ustanak” ? Istina, najveće zasluge za to pripisane su srpskom narodu, koji je tobože bio “nositelj antifašističke borbe” (kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini), pa je sve skupa imalo makar prividno karakter komunističkog internacionalizma.

    Otkuda ova zabuna između “srpskog” i “antifašističkog” ustanka?

    Nastavit će se …….

    Daran Bašić/kamenjar.com

    facebook komentari

    • Pisati o Desetom Travnju se može neiscrpno pisati, svaki kako tko hoće, ali činjenice ostaju činjenice da je hrvatski narod htio Hrvatsku Državu, koja u njihovim osjećajima, željama i potrebama nije bila niti ustaška, još manje Poglavnikova, a nikako ni nacistička ni fačistička. Te političke ideologije, nacistička i fašistička, su samo bile odraz tog drugog svijetskog rata, oko kojeg su se s jedne strane mnogi narodi okupljali, dok s druge strane su se drugi narodi okupljali oko Staljina i njegovog komunizma. Kada dođe za to vrijeme POVIJEST će reći konačni pravorijek o svima, kako o onima koji su se borili u okviru “nacizma i fašizma” za svoju nacionalnu hrvatsku državu, kao i o onima koji su se u okviru Staljinova komunizma borili protiv svoje nacionalne Države Hrvatske, koja je, uz najteže povijestne prilike trajala za pune četiri godne i četiri tjedna.
      Da vidimo šta Maks Luburić kaže o tome u: “TEMELJNJA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBOĐENJE HRVATSKE” u DRINI za travanj 1960., strana 3:

      “…Ni u kojem slušaju ne možemo se pomiriti s činjenicom, da par preživjelih govori u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makar ih bilo pet, nego smo voljni boriti se za veličinu ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni u borbi sudjelovati. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u povijest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.
      Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice…”

      Eto šta kaže Maks Luburić, general Drinjanin ni puna četiri mjeseca od Poglavnikove smrti. Otporaš.

    • Pisati o Desetom Travnju se može neiscrpno pisati, svaki kako tko hoće, ali činjenice ostaju činjenice da je hrvatski narod htio Hrvatsku Državu, koja u njihovim osjećajima, željama i potrebama nije bila niti ustaška, još manje Poglavnikova, a nikako ni nacistička ni fačistička. Te političke ideologije, nacistička i fašistička, su samo bile odraz tog drugog svijetskog rata, oko kojeg su se s jedne strane mnogi narodi okupljali, dok s druge strane su se drugi narodi okupljali oko Staljina i njegovog komunizma. Kada dođe za to vrijeme POVIJEST će reći konačni pravorijek o svima, kako o onima koji su se borili u okviru “nacizma i fašizma” za svoju nacionalnu hrvatsku državu, kao i o onima koji su se u okviru Staljinova komunizma borili protiv svoje nacionalne Države Hrvatske, koja je, uz najteže povijestne prilike trajala za pune četiri godne i četiri tjedna.
      Da vidimo šta Maks Luburić kaže o tome u: “TEMELJNJA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBOĐENJE HRVATSKE” u DRINI za travanj 1960., strana 3:

      “…Ni u kojem slušaju ne možemo se pomiriti s činjenicom, da par preživjelih govori u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makar ih bilo pet, nego smo voljni boriti se za veličinu ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni u borbi sudjelovati. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u povijest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.
      Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice…”

      Eto šta kaže Maks Luburić, general Drinjanin ni puna četiri mjeseca od Poglavnikove smrti. Otporaš.