Hrvati i Srbi dva naroda

    2
    „… Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima (Cincarima i Grcima). Nije čudo, te su ti tuđi elementi miješajući se sa Srbadijom ostavili u njoj silnih tragova i promijenili prvobitni karakter tog naroda (str. 179.).

    Zašto Hrvati zaostaju za drugim narodima u Europi

    „Ne, mi nismo posljednji narod u Evropi jer smo maleni i jer tobože nemamo ljudi. Norveška, Belgija, Danska i Švicarska nisu veće domovine od ove naše zemlje. Najveći moderni narodi nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera. Mi smo posljednji narod u Europi jer imamo zemlje, ali nemamo naroda, jer imamo reprezentanata, ali nemamo publike. Zagrebačka je klasična u tom pravcu, pa ne moramo na daleke putove, to manje što je ta zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demorališući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb. Ne, mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.

    Hrvatska

    „Domovino, lijepa naša domovino, Dva naroda Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikat, sada, kada sam se zaista uvjerio, da nas sa Srbima veže samo – jezik. – I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Pravi je Hrvat – ja tu govorim o užoj Hrvatskoj – onaj isti, koji je bio pred 1000 godina. Junaštvo naše očuvalo nas je od uticaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome, dočim je Srbin do nedavna čamio pod Turčinom, boreći se za opstanak ne samo s njime, nego i sa Rumunjem, Bugarinom i sa domaćim lihvarima dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša sa Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo Hrvatska! I tamo, gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije Genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeke i pjesmu ptica, riječi utjehe usnulim sinovima. Jer teško otadžbini, gdje je kao u Hrvatskoj slovo nijeme zemlje slobodnije i zdravije od misli i riječi narodne!” (str. 183.).

    Vjerujte u Hrvatsku

    „Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patiti, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apoštol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac. Vi se smješkate riječima Hrvatska i sloboda, a te bi riječi mogle biti našom vjerom – jedinim ciljem životnim. Bez toga je cilja smiješno hrvatski pisati, smiješno možda i živjeti onima, koji nemaju drugog vjerovanja. Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?” (str. 190.-191.). [quote float=”right” by=”AG Matoš”]O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema” [/quote]

    Povijest

    „Povijest ove naše starodrevne kuće hrvatske, rušene, paljene, pretvorene iz kraljevske palače u banski dvor, ta dugačka i tragična priča je historija našeg naroda. Ali pored sve domaće nesloge i spoljnih udaraca, ta stara i slavna kuća, kraljevina Hrvatska, nikada ne bješe sasvim razorena kao Bugarska i Srbija, i na gostoljubivom njenu ognjištu nikada ne presta gorjeti sveta vatra hrvatske nezavisnosti!” (str. 191.).

    Budućnost

    „Jer samo slobodna kuća je kuća, a naša hrvatska kuća danas nije slobodnija no u doba kad je bila bedem zapada i evropske civilizacije protiv bizantinskog formalizma i azijskog barbarstva. Jednu polovinu drži Nijemac, drugu Mađar. Njeni zadrugari su tuđi sluge. Neka se odabrane duše naše spreme na žrtve (kao one dobre duše u Zidanju Skadra). Jer se ni danas tako visoke i tvrde kule slobodi ne podižu bez smrtnih muka koje pretvaraju mučeničke dojke u vječni vrutak života. Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se sa jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će sretniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.

    Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! (str. 191.-192.).

     

    Hrvatska i Srbija

    „Ali koja razlika između srpskog i hrvatskog ladanja! Tamo turovi, tu gaće; tamo previše, tu premalo slobode. Tamo hajduci, tu žandari. Tamo crkve prazne, tu – pune kao košnice. Tamo plemstvu ni traga ni glasa, tu plemstvo još uvijek gospoduje. Tamo nitko ne razumije glasa propalih viteških urvina i ruševina, Čeda Mijatović bezuspješno pokušavaše biti srpski Šenoa (u Rajku od Rasine), dok mi imamo pravih potomaka savremenika kneza Lazara i osobnih znanaca Stevana Visokog ili Đurđa Brankovića. (Da nisam A. G. Matoš, htio bih biti Drašković). U Srbiji su seljaci gospoda, kod nas su još uvijek raja. Naša je umjetnost – naročito pripovijetka – moderna i građanska (ili aristokratska), njegova je demokratska i tradicionalna. Nitko ne opisa kod nas jednoličnosti seljačke kao Janko Veselinović u Seljaci; nitko u nas ne proslavi poljskog rada i ne shvati patrijarhalne veličajnosti oranja kao pokojno Milovan Glišić, u Prvoj brazdi. Nas još uvijek tišti spahiluk, latifundij; u Srbiji ga nema, i agrarno pitanje je tamo najrješenije u Evropi. Šumadija je raj seljački kao Radićeve – samo njemu korisne – utopije; Zagorje je odvajkada seljački pakao.

    Ali ceste su tu kao stolovi, a u Srbiji – da polomite vratove. Narod je uglavnom tu zdrav i uljudan, tamo surov i sifilitičan na prostoru od tri naše županije. Ovdašnji ljudi su bogomoljci, ali su čestiti i pošteni, dok je Srbija lani dobila svjetsko prvenstvo u ubijanju i teškim zločinima. Tamošnji domaćin i dobar gazda ne zna za govedsku juhu, bijelu kafu i krevet, spava na ‘minderluku’ i ne umije ljudski živjeti, dok imućniji Zagorac živi i nosi se kao građanin. Tamo Cincari, tu Židovi. Ovdje činovnici, svećenici i plemići, tamo orgije stranačkih administrativnih anarhija. Tamo sloboda apsolutne demagogije, tu sloboda apsolutistične uprave. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija lažnih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici i krvavi 29. maj, tu civilni nagodbenjaci i suhe odgode Sabora. Tamo aktivna, tu pasivna opozicija. Tamo odviše političkog nereda, tu odviše reda. Tamo revolucije, kod nas demonstracije. Tamo više blagostanja, proze i novaca, kod nas više komfora, poezije i stare kulture. Oni su bogati seljaci, mi smo siromašni plemenitaši. Oni – bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično podcjenjuju, mi njih obično precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi trgovci. Oni imaju slobodu, ali nemaju pravog društva; mi nemamo slobode, ali imamo socijalnih lijepih središta, imamo društvo. Oni su parvenui, mi smo gentlemani. Oni su socijaliste, mi smo socijalni. Njihove su žene obično žene od dužnosti; naše žene su žene od ljubavi, i zato naš privatni život ima više poezije. Oni su realiste, mi – idealiste: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari imaju više značaja, i moderna Srbija nema jednog Starčevića i jednog Strossmayera. Oni su bolji novinari i kritičari; mi smo vrsniji umjetnici. Oni su narodski, mi smo narodni. Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Ako su oni prama nama Amerika, mi smo spram njih Engleska. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić, toliko demokrat da mu katkada imponuje i Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Francuske i Engleske: oni su slobodniji, mi – srećniji” (str. 192.-193).

    izvor: Akademia-Art.hr

    facebook komentari

    • O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema”

      AG Matoš

    • O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema”

      AG Matoš