Pratite nas

Hrvati na udaru Žižekovog internacionalizma

Objavljeno

na

Zna Žižek dobro tko predstavlja najveći problem i tko pruža najžešći otpor takvim idejama. Zato se on, govoreći o Bosni, mora „dotaći” i Hrvata i Hrvatske kao „nacionalističke kolijevke” i „generatora”svega zla na ovim prostorima, dok za čudo, izbjegava čak i spomenuti srpski ekstremizam ili bošnjački unitarizam te kršenja osnovnih nacionalnih prava Hrvatima kao narodu s kojim, na formalno jednakim pravima, Bošnjaci i tvore Federaciju BiH.

[dropcap]Č[/dropcap]itajući komentar Slavoja Žižeka, u britanskom The Guardianu od 11. veljače 2014. g., teško je ostati indiferentan na njegove povremene izljeve mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi uopće. Stoga je našoj javnosti prijeko potrebno pojasniti Žižekove stavove kao i njegov lik, na koga se često znaju pozivati hrvatski ljevičarski filozofi.

Osvrćući se na stanje u BiH, u kontekstu aktualnih prosvjeda za koje se pravilno ispostavilo da su barem naknadno, ako ne i u samom svom začetku bili ispolitizirani i osmišljeni ponajviše na štetu tamošnjih Hrvata, taj će cijenjeni svjetski ljevičar koji sebe otvoreno naziva „kvalificiranim komunistom”, inače član i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 2005. g., ali i Saveza komunista Slovenije do 1988. godine, spremno iste prosvjede i podržati, navodeći kako se po prvi puta pod sve tri nacionalne zastave (bošnjačke, srpske i hrvatske) građani zajednički suprostavljaju nacionalističkim vođama, pri čemu su vođeni Titovim parolama o bratstvu i jedinstvu, radničkoj klasi i sl.

Žižek ne bi bio to što je, a da odmah ne vuče paralelu s Hrvatskom (navedena britanska tiskovina ionako to često čini u vrlo negativnom kontekstu, op.a.). Tako on spremno kaže kako razne liberalne i demokratske udruge u Hrvatskoj tj. u Zagrebu, organiziraju skupove potpore radničkim demonstracijama u BiH, ali, sa žaljenjem će dalje Žižek, na njima se okupi svega stotinjak prosvjednika. Istodobno se, prema njegovim riječima, na poziv hrvatskih nacionalističkih udruga i stranaka koje rade na ukidanju prava na ćirilićno pismo Srbima u područjima RH gdje žive kao manjina, okuplja stotine tisuća Hrvata, a jednako je tako i s njihovom borbom protiv prava na istospolne brakove.

Žižek tako stigmatizira Hrvate kao nepopravljive ultradesničare, kada im već ne može, u maniri miloševićevih jogurt revolucija, prelijeti i ovu bosansku. Razlog takvih njegovih komentara nije slučajan. Scenarij „balkanskih revolucija” osmišljen je u inozemnim centrima moći kao koordinirani socijalni i „antinacionalistički” bunt u svim državama bivše propale tvorevine, kojega treba prikazati kao spontanu reakciju obespravljenih građana (koji to, da se odmah razumijemo, i jesu), sa željom rušenja međudržavnih granica i obnove nove Jugoslavije na razvalinama isprazne Titove ideologije zasnovane na „bratstvu i jedinstvu”.

Zna Žižek dobro tko predstavlja najveći problem i tko pruža najžešći otpor takvim idejama. Zato se on, govoreći o Bosni, mora „dotaći” i Hrvata i Hrvatske kao „nacionalističke kolijevke” i „generatora” svega zla na ovim prostorima, dok za čudo, izbjegava čak i spomenuti srpski ekstremizam ili bošnjački unitarizamPresidency and Government buildings on fire during protest in Sarajevo te kršenja osnovnih nacionalnih prava Hrvatima kao narodu s kojim, na formalno jednakim pravima, Bošnjaci i tvore Federaciju BiH. Žižek bi čak, kako je svojedobno izjavio u intervjuu Al Jaziri, Republiku Srpsku pripojio Srbiji, a Hrvate, naravno, ostavio na milost i nemilost Bošnjacima. Zaboravlja vrli slovenski akademik povući paralelu i sa zbivanjima u Srbiji. Njega pri tom ne zanima što se tamošnjim Hrvatima od najviših srbijanskih državnih dužnosnika negira pravo i na nacionalno ime, kao što to nedavno učini predsjednik T. Nikolić, inače četnički vojvoda, govoreći o Hrvatima Bunjevcima. Hrvati po Žižeku to valjda i zaslužuju. Ne smeta tom slovenskom štovatelju komunizma što se u Srbiji, pred državnim dužnosnicima, na njihovom najvećem stadionu i pred milijunskim TV auditorijem pali hrvatski stijeg i ćirilicom ispisuju parole „Vukovar je Srbija”.

Možda misli Žižek, ako to ne smeta hrvatskom ministru Željku Jovanoviću koji, u ime paljevine hrvatskoga barijaka istom prigodom ispija šampanjac sa srbijanskim kolegama, zašto bi to onda i njemu kao Slovencu smetalo. Ali Žižeku bi ipak trebalo smetati, kada se već deklarativno toliko bori za građanska prava diljem svijeta, npr. to što upravo njegova Dežela smišljeno truje hrvatske građane azbestnim otpadom koji uredno skuplja s područja čitave svoje države te ga odlaže na divlji deponij, uz samu granicu s Hrvatskom, znajući da će reljef i meteo uvjeti učiniti svoje tj. da će Hrvatima u matuljskoj općini i širem opatijskom području isporučiti kancerogene darove. A tamo ipak kao turisti dolaze i drugi građani iz cijeloga svijeta, poglavito i iz same Dežele. Međutim, vrli humanist o tome šuti. Možda opet misli, ako to ne smeta hrvatskim lokalnim i državnim dužnosnicima, zašto bi onda njemu. To je sve ionako manje važno od onih tamo primitivnih Hrvata koji se bore očuvati tradicionalne vrijednosti poput braka, vjere, manjinskih prava sukladno onima u većini država EU i sl. Za Žižeka su to tako provizorne i nebitne, štoviše i štetne stvari po kriterijima njegovih znanstvenih uzora, kako onih starijih, u vidu Hegela i posebice Marxa, tako i ovih suvremenih, novovjekih kreatora ideoloških svjetonazorskih revolucija koje oni, uz pomoć raznih Žižeka diljem svijeta izvoze.

Titularizirana Žižekova kreatura okićena znamenjem komunističkih sveučilišta od Vardara pa do Triglava i njima ideološki srodnih pojedinih filozofa s Pariškog univerziteta, udara uvijek po svome, nigdje se ne susprežući svoj odbojni stav prema hrvatskoj državi ili naciji pokazati. Marksističkom vizionaru, koji svoje avangardne stavove ultraljevičarske provenijencije prodaje po prestižnim Zapadnim studijima demagoški šireći nadnacionalnu ideologiju, često je na tapeti hrvatsko domoljublje. Njega se on uvijek rado okrzne u svojim nastupima ili komentarima, pri čemu ga uvijenog u svojim intelektualiziranim i tako ispraznim mantrama redovito svrstava u rigidni nacionalizam i klerofašizam, pazeći dobro da pri tom ne bude odveć jasan i razumljiv širokim i neukim hrvatskim masama, jer, eto, ipak na ljeto treba doći oprati noge na hrvatski dio Jadrana.

Hrvatske akademske kvazielite postojane samo u svojoj šutnji

Žižek bi svojim intelektualiziranim komentarima i nastupima ipak nekome trebao biti razumljiv. To su valjda njegove kolege, hrvatski akademici.
Međutim, od većine njih smo ionako navikli na šutnju kada su u pitanju zaštita hrvatskih nacionalnih interesa i na izostanak reagiranja na agresivne ispade pojedine inozemne intelektualne i akademske elite na sve hrvatsko. Njihovo ne reagiranje je znak, ili manjka domoljubne svijesti, ili intelektualne inferiornosti (ili sve to zajedno) i to upravo od onih pojedinaca koji su svoje akademske titule polučili ispraznim komunističkim filozofskim raspravama i teoretiziranjima u bivšoj državi, zbog čega se i ne usude suprostaviti istinskim znalcima svoje profesije, kao što je to nedvojbeno Žižek. Ti se naši akademici iza svojih titula skrivaju, one im služe kao štit od napada nižeobrazovanih pojedinaca s kojima onda s pozicije lažne superiornosti niti ne žele ulaziti u rasprave, a u stvarnosti strahujući da će ih ti, formalno niže obrazovani intelektualci, svojim intelektom i znanjem nadvisiti. Zato će ti naši vrli akademici s radošću predložiti i prihvatiti davanje akademskih titula i onim provjerenim, jugoslavenstvom i titoizmom zatrovanim antihrvatima poput Ive Goldsteina, koji se ne libi, u svojstvu veleposlanika Hrvatske u Parizu, u svom uredu sjediti podno slike zločinca J. B. Tita, diktatora neke druge, sada nepostojeće države, a ne one koju bi valjda trebao predstavljati i od čijih građana dobiva plaću. Ali to je već priča za drugu zgodu. Vratimo se mi Žižeku.

Ložači pakla

lake-of-fire

Znameniti judeo-kršćanski intelektualac Franz Werfel (1890-1945.) jednom je prigodom napisao nešto vrlo iskreno, snažno i dojmljivo: “Na sebi i na drugima doživio sam mnoge vrste oholosti. Kako sam u svojoj mladosti neko vrijeme i sam tome pripadao, iz vlastita iskustva mogu priznati da nema bezobraznije, prezirnije, vragom opsjednutije oholosti koja više izjeda, od oholosti avangardnih umjetnika i radikalnih intelektualaca koji pucaju od tašte strasti da su duboki, mračni i teški te da nanose bol. Praćeni zabavno-srditim podsmjehom nekih filistara, mi smo bili najneugledniji ložači pakla u kojemu se sada peče čovječanstvo.” Žižek i udruge koje on spominje u Hrvatskoj kao borce za liberalne svjetske vrijednosti sigurno spadaju u spomenute ložače. Žižek nam, u ime borbe protiv mračnih nacionalističkih ideologija, pod lažnom krinkom borca za radnička prava, protura vlastite obrasce društva po uzoru na stavove svjetskih ljevičarskih i homoseksualnih ideologa. Vrlo je zanimljivo da se upravo oni redovito pozivaju na tzv. radnička prava kao da ti isti radnici nisu najvećim djelom i pripadnici nekih vjerskih zajednica ili, kao da radnici (npr. u Hrvatskoj) nisu većinom i domoljubno orjentirani. Ti isti radnici su nerjetko i članovi različitih političkih stranaka, tako i onih demokršćanskog svjetonazora (u BiH i muslimanskog). Dajući si za pravo lažno prisvajati radništvo diljem svijeta, koje, eto, valjda upravo samo oni zastupaju i za njihova se prava bore, ti bjelosvjetski manipulatori zapravo posredno priznaju svoju nemoć. Njihovo pozivanje na radništvo daje im prijeko potreban privid postojanja masa, pobornika i istomišljenika tj. štovatelja njihovih rigidnih i utopističkih ideja. Oni podlo iskorištavaju bijedno i ponižavajuće stanje radništva želeći njihov pravedni bunt protiv političko-financijskih kvazielita, kojima ionako ništa domoljubno i kršćansko nije sveto, kanalizirati u svoje utopijske, nadnacionalne, seksualne i ine revolucije Tradicionalna društva čvrstih domoljubnih i svjetonazorskih načela trn su im u oku.

Zato Žižeku, čovjeku u zrelim godinama (r. 1949.), iskreno poručujem kako bi mu bilo bolje držati se misli jednog iz plejade velikih državnika XX. stoljeća, Winstona Churchilla, a koja kaže: Tko u vrijeme svoje mladosti nije bio revolucionar, taj nije imao srca. A tko je star, a nije konzervativac, taj nema mozga!

Zoran Meter/dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati