Hrvati – narod s izdvojenim mišljenjem u vlastitoj kući

1
FAH

Prošlog je tjedna Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio zahtjev za proglašenjem zakona koji regulira pravo na pobačaj neustavnim, uz naputak zakonodavnoj vlasti da ga u sljedeće dvije godine poboljša. Toj odluci usprotivio se jedan jedini sudac, Miroslav Šumanović, ustvrdivši da je dužnost države zaštititi život nerođenog bića. Ujedno je i predložio da se postojeći zakon ukine s odgodnim učinkom i donese novi. U obranu odluke Ustavnog suda stali su mnogi utjecajni ljudi, između ostalih i oni iz najviših sfera državne vlasti, opravdavajući je procjenom da zabrana pobačaja ne bi donijela ništa dobro. Može se naslutiti kako su pod pojmom “zabrana” mislili zapravo na kriminalizaciju tj. kazneno gonjenje sudionika. No, je li to baš jedina alternativa? Razmisli li se trijeznije, otvara se barem 6 mogućnosti zakonodavnog tretmana pobačaja s predumišljajem:

  1. Pobačaj kao javno dostupna usluga financirana državnim sredstvima koja se izvodi u državnim ustanovama bez uvažavanja prigovora savjesti zaduženih neposrednih izvršitelja i njihovih pomagača
  2. Isto kao prethodno samo uz uvažavanje prigovora savjesti
  3. Pobačaj kao tržišno dostupna usluga koju nudi privatni poduzetnik, a plaća je klijent vlastitim sredstvima
  4. Potpuna deregulacija pobačaja – ne postoje zakonske odredbe koje bi ga omogućavale, niti one po kojima bi ga se kažnjavalo
  5. Kriminalizacija pobačaja osim u iznimnim slučajevima npr. kad je ozbiljno ugroženo zdravlje majke ili ako je začeće posljedica silovanja
  6. Bezuvjetna kriminalizacija pobačaja pri čemu se kazneno gone izvršitelj pobačaja, podnositeljica zahtjeva i svi koji su je nagovarali ili ohrabrivali na taj čin, ili su propustili o njihovim djelima i namjerama obavijestiti mjerodavne službe ako su za njih znali

Dakle, osim ekstremne varijante navedene pod brojem 1 (a koja je pokrivena trenutnim zakonom baštinjenim iz komunističkog totalitarizma, temeljenim na njemu svojstvenoj interpretaciji ljudskog života), te njoj bliske varijante 2, zatim njima oprečnih opcija 5 i 6 koje “zabranjuju” pobačaj, ipak postoje još barem dvije mogućnosti – one navedene pod brojevima 3 i 4. Pritom vrijedi primijetiti da zakoni koji bi podržali mogućnosti pod rednim brojevima 1, 2 i 3 odražavaju moralno pozitivan stav države prema pobačaju, nepostojanje bilo kakvog zakona (mogućnost 4) je moralno neutralno, dok mogućnosti 5 i 6 tretiraju pobačaj kao moralno neprihvatljiv čin. Recimo, pitanje prostitucije je u trenutnom hrvatskom zakonu riješeno nalik mogućnosti 6 (kriminalizacija svih sudionika u nedjelu). Tako se prema važećim zakonima kažnjava majka koja se othrvala napasti da pobaci dijete, a potom podlegla kušnji da ga podiže baveći se nelegalnom aktivnošću – prostitucijom. S druge strane, osoba koja je sebe i društvo lišila djeteta na vrijeme koristeći velikodušno joj dostupnu državnu infrastrukturu ostaje čista pred očima države. Dosljedno? Pa baš i ne! Poticajno iz perspektive afirmativne demografske politike? Još i manje!

U uvjetima oštro suprotstavljenih pogleda obično se prirodnom i pragmatičnom, ne nužno i pravednom i moralnom, pokazuje težnja ka nekom srednjem rješenju. Takva bi, primjerice, bila primjena opcije 3 (privatne tvrtke provode pobačaj financiran privatnim sredstvima klijenta) pri čemu bi se zagovaratelje prava na život nerođenog djeteta nastojalo umiriti obvezom da se takvi prostori oblijepe plakatima s prizorima pobačenih fetusa uz projekciju odgovarajućih filmova. Nešto slično obvezi isticanja šokantnih fotografija koje prikazuju posljedice teških bolesti na kutijama cigareta. Ta nije li ionako uzročno-posljedična veza između pušenja i teških bolesti znatno teže dokaziva od veze između pobačaja i umorenog fetusa? Osim toga, umjesto politički korektnog, eufemizmima krcatog novogovora na zahtjevima bi, ali i na računima za pobačaj, pod opisom usluge trebalo pošteno napisati o čemu je riječ – ubojstvo nerođenog djeteta!

Kako bilo, odraz onih moralnih zasada na kojima je stoljećima odgajan hrvatski narod i na čemu je građen njegov identitet uočljiv je tek u izdvojenom mišljenju sudca Šumanovića. Dakle, mišljenje onih pripadnika hrvatskog naroda kojima savjest još uvijek nije na sedativima, niti su zarobljenici okoštale marksističke svijesti, u najvišem tijelu državne sudbene vlasti zapravo predstavlja izuzetak.

Stvari ne stoje bitno drukčije ni u zajedničkoj kući europskih naroda kojoj se hrvatski narod pred koju godinu punopravno pridružio. Tamo je, naime, apologija prava na pobačaj dosegla još “višu” razinu tako da se čak predlaže izvjestan vid njegova subvencioniranja u smislu potpomaganja i poticanja žena da ga čine. Kao da se radi o nekoj propulzivnoj gospodarskoj grani u povojima koja puno obećava. Svrstavajući se primjedbama uz Mađarsku i Poljsku, a nasuprot ostalih 25 zemalja Unije, mišljenje, ovaj put i službene, Hrvatske je i ovdje izdvojeno. Ne ulazeći u motivaciju tog poteza – je li on posljedica novih vjetrova koji su zapuhali s druge strane Atlantika, ili je pak posrijedi protuteža odluci Ustavnog suda o pobačaju za unutarnje političke potrebe, ili možda iskreni izraz svjetonazorskog stava vladajuće koalicije koja se predstavlja demokršćanskom, ili možda sve to pomalo – ipak ostaje neprijeporna činjenica da je hrvatski stav koji odražava raspoloženje većinske, tiše hrvatske javnosti konačno jasno izražen, konkretnije čak i od mađarskog i poljskog.

Zanesena vlastitim zabludama, Europa je u dva civilizacijska sunovrata u prošlom stoljeću bila spremna proždirati vlastite sinove i kćeri kao halvu. Samo, u tim je dramatičnim i nadasve tragičnim okolnostima još i bilo nekog prostora za romantično junaštvo u donekle ravnopravnoj borbi za slavu i prevlast svoje domovine, makar se do plemenitog cilja dolazilo ubijanjem tuđih sinova. Tu naravno ne mislimo na one koji su u borbi za golu vlast, a ne domovinu, tuđe sinove i kćeri hladno, skoro pa industrijski morili, bacajući ih u prirodne jame, rudarska okna ili tenkovske rovove. Pri tom su se žrtve mogle braniti otprilike koliko i nerođena čeda suočena s ne baš tako junačkim konsenzusom vlastite majke i “liječničke” ekipe popraćenim “nesebičnom” pomoći države. U oba navedena slučaja onome koji se ne može braniti presuđeno je da svijetla danjeg (više) nikad ne će vidjeti. Danas, Europa zaslijepljena još nerazumnijim prosvjetiteljskim zabludama, u iracionalnoj nadi da će joj tuđa djeca pomladiti ostarjelo lice, halapljivo proždire svoju vlastitu. U tome je vođena onom iracionalnošću karakterističnom za potpunu ludost. Ludost je to civilizacije koja je ostala bez ičega osim razuma samog – toliko usamljenog da nije u stanju vidjeti ni Boga, ni dijete, a kamoli Boga u djetetu.

Zanimljivo je kako uglavnom isti oni koji u pitanju pobačaja lakonski koriste naoko univerzalni argument kako zabrane ništa ne rješavaju nisu baš uvijek tako postojana mišljenja. Zato nije ovo prvi put da je ustavni sudac Šumanović primoran iskazati izdvojeno mišljenje u vrhovnom tijelu hrvatske sudbene vlasti. Naime, identičnim omjerom glasova kao i tužbu vezanu uz zakon o pobačaju Ustavni je sud odbio i tužbu Josipa Šimunića u poznatom slučaju “Za dom spremni”. I tad je, osjetivši bȉlo svog naroda, časni sudac Šumanović pošao drumom, dok su ostali njegovi kolege pohitali šumom, ako ne i gorom. I ne može se reći da Šumanović vlastito mišljenje nije potkrijepio čvrstim i suvislim argumentima. Osim suverene argumentacije pravne prirode u njegovu obrazloženju nalazimo i sljedeća zapažanja – “Isti je pozdrav “udarni” uvod pjesme “Čavoglave” koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina“. Ništa manje snažno i uvjerljivo ne zvuči sljedeći citat: “Također, iz same činjenice intenzivnog korištenja ovoga pozdrava prije 75 godina tijekom NDH (kao i npr. monete kune, šahovnice s prvim bijelim poljem, akronima UNS i sl.), logički ne slijedi zaključak (non sequitur) da je njegova konotacija isključivo rasistička, a svako alternativno tumačenje i kontekstualiziranje (npr. zaštita domovine od vanjske ugroze) razumno neprihvatljivo. Ovo zato što predmetni pozdrav potječe iz vremena i korišten je i u vremenima koja s NDH nemaju veze.”

Nije zgoreg ovome dodati i kako sama činjenica što je pozdrav “Za dom spremni” korišten ne samo u različitim povijesnim kontekstima, neovisno o političkom i ideološkom uređenju hrvatske države, nego i u srazu protiv različitih totalitarnih ideologija (združenog fašizma i komunizma zaodjenutih u velikosrpsko ruho) – kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u onom Domovinskom – nedvojbeno pokazuje kako se radi o nacionalnom pozdravu posve neovisnom o ideološkom predznaku. Jednostavno, “Za dom spremni” je uz krunicu u ruci predstavljao neizostavnu duhovnu popudbinu hrvatskog vojnika i naroda u borbi za fizički opstanak, te slobodu Domovine u svakoj inačici i povijesnom vremenu u kojem se koristio.

Dostatna je samo mrva intelektualnog poštenja kako bi se utvrdilo da je u velikom ratnom vihoru sredinom 20. stoljeća ideološki okvir tadašnjoj hrvatskoj državi nametnut prevladavajućim geopolitičkim silnicama u Europi toga vremena. Isto tako, ni iznova stvorena hrvatska država početkom devedesetih nije imala drugog izbora nego pragmatično prihvatiti liberalnu demokraciju temeljenu na nepovredivosti privatnog vlasništva i slobodnom tržištu kao etičku i logičku suprotnost, ali i jedinu realnu alternativu komunističkom totalitarizmu na umoru. Jednostavno, zakonitost je geopolitike da mali narodi ideologiju, osim iznimno a i to ne zadugo, ne mogu birati. U čijoj se orbiti nađu, od njega je i nasljeduju. Umijeće je, ali i obveza, u procjepu između sukobljenih interesa svjetskih sila pronalaziti prostor za očuvanje nacionalne samosvojnosti i dostojanstva, navlastito ako postoje znatna odstupanja između vrijednosnog sustava vladajuće ideologije i ključnih identitetskih obilježja naroda. Uostalom, nije li nužan, nipošto ne i dovoljan, preduvjet za nastanak obiju hrvatskih država u prošlom stoljeću bio pojava jednog takvog procjepa, iako je volja i čežnja hrvatskog naroda za vlastitom državom bez sumnje postojala sve vrijeme?

Imajući ovo pred očima, zapitajmo se i je li ideološka prtljaga kojom su veliki i moćni izložili današnju hrvatsku državu etički superiorna onoj kojoj je hrvatska država bila izložena za Drugog svjetskog rata? Hoće li tiranija temeljena na sladunjavom “novogovoru političke korektnosti”, toj krabulji ispod koje se često krije govor uhu ugodne laži, i bratu mu blizancu, “govoru mržnje”, kako se u vrlom novom svijetu rado etiketira govor istine, posebice one neugodne, proći bolje u vrednovanju budućih naraštaja od ideologije koja je nametnuta NDH geopolitičkom realnošću onog vremena? Ili će možda mahnito proždiranje vlastite djece od strane civilizacije suočene s kroničnim nedostatkom ljudi biti bolje sreće u tim prosudbama? I hoće li se tada sve to i našem pokoljenju pripisati kao neoprostiv krimen s ekskluzivnim pravom Hrvata na ulogu grješnika nad grješnicima, u najmanju ruku “na ovim prostorima”, ako ne i šire? Nema nam drugog vremena, nego danas odgovarati na ta pitanja. Jer aršinom kojim ćemo vrednovati one koji su bili prije nas mjerit će nas oni koji će doći poslije nas.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

  • ludovik

    Odlično napisano!