Pratite nas

Kolumne

Hrvati ne razumiju srpski govor

Objavljeno

na

Srbi su zbog strukture svoga jezika svjetski futuristički fenomen, a njihovi susjedi, premda stoljetne žrtve različitih srpskih nasrtaja, zbog nerazumijevanja strukture njihova govora dragovoljno u svojim jezicima pristaju na uloge „zločinačkih“ subjekata

Srpski jezik je čudnovat govor pa ga susjedni narodi, unatoč leksičkoj sličnosti i bliskosti sa svojim jezicima već stoljećima nikako ili pak s mukom razumijevaju. Taj je govor posebno nerazumljiv Hrvatima, što se može posebno vidjeti kad ga prenose u svoj jezik dajući mu doslovce hrvatska svojstva. Naime, srpski govori uglavnom ne razlikuju glagolska vremena, a kad se koji put i dogodi ta razlikovnost, onda ono što hrvatski govornik razumijeva kao prošlo vrijeme ili perfekt, u srpskom jeziku ima uglavnom značenje futura ili budućega vremena.

Milorad-PupovacU rečeničnim pak dijelovima ono što Hrvati u svom jeziku razumijevaju kao subjekt ili nositelja radnje u srpskim govorima obično je objekt ili žrtva radnje, dok taj isti objekt ili predmet radnje u srpskim govorima postaje subjekt ili spomenuti nositelj radnje u budućem vremenu. Zato su Srbi zbog strukture svoga jezika jedan od svjetskih futurističkih fenomena, a njihovi susjedi premda stoljetne žrtve različitih srpskih nastupanja, zbog nerazumijevanja strukture njihova govora dragovoljno u svojim jezicima pristaju na uloge „zločinačkih“ subjekata. Naime, kad Srbi govore primjerice o navodnim zločinima Hrvata nad „srpskom nejači“ u prošlosti, onda taj govor u prijevodu obično znači najavu budućih srpskih pohoda na Hrvate i njihovu likvidaciju. Oni koji se sjećaju napadaja na Vukovar, dobro pamte kako je tada čak i Reuters plasirao vijest u svjetsku javnost o navodnom hrvatskom pokolju „srpske dece“. Ta poruka obilježila je pad Vukovara, izvlačenje ranjenika iz bolnice i njihovu masovnu likvidaciju na Ovčari te neviđena zlostavljanja i psihičke torture nad zatočenim Hrvatima u koncentracijskim logorima po Srbiji.

Noviji primjer ovoga sladunjavog nerazumijevanja srpskoga govora očitovao se i ovih dana u Sisku, gdje je boravio srbijanski ministar Alaksandar Vulin, inače ministar u vladi četničkoga vojvode Tomislava Nikolića, koji je zajedno sa sadašnjim premijerom Aleksandrom Vučićem, tijekom devedestih godina poticao srbočetničku agresiju na Hrvatsku, etničko čišćenje zaposjednutih dijelova te sustavno rušenje katoličkih crkava i svih elemenata hrvatskoga identiteta, kako bi se, osim stanovništva, zatro i svaki povijesni spomen na hrvatsku opstojnost. U toj agresiji, kako precizno navodi hrvatski ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, Srbi su ubili 345 djece te ranili njih 1184, a na tisuće puta su granatirali bolnice, škole, dječje vrtiće i dječja igrališta.

Nu unatoč svemu tom srbijanski ministar Vulin je u Sisku, gdje je na čelu s novoustoličenim srpskim episkopom Jovanom Ćulibrkom obilježavao navodna ubojstva „srpske nejači“ tijekom Drugoga svjetskog rata,  poručio Vukovarcima kako bi „onaj koji razbija ćiriličnu ploču samo zato što jedan narod baš tim jezikom govori i piše, razbijao i dječju glavu samo da može i da se ne boji da će biti kažnjen“. Poruka je očito upućena svim hrvatskim stradalnicima, koji su u sklopu duševnih tortura po srpskim kazamatima između ostaloga morali pjevati i ćirilične velikosrpske pjesme. Tu poruku srpski je govor opet, kao i svojedobno onu podmetnutu Reutersu 1991., sad  pokušao umotati u europsko ruho zahtjevom Europi da ne dopusti razbijanje srpskih glava. U tom ga je zahtjevu podupro i predsjednik vanjskopolitičkoga odbora Hrvatskoga sabora i vođa srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac, zavapivši: koja je to ideja države i kakva je to bila država u kojoj se moglo ubijati djecu?

Visoki dostojanstvenik Hrvatskoga sabora naravno nije to pitanje uputio Srbiji i njezinoj Jugoslaviji, nego Hrvatskoj, čiju su djecu po silnim slovenskim jamama zalijevali tekućim željezom upravo njegovi sunarodnjaci i jugoslavenski komunisti. Uostalom nije li se sam Simo Dubajić hvastao kako je u Kočevskom rogu poubijao 30 tisuća Hrvata. Pupovčev kao i Vulinov govor zato treba shvati tek kao najavu novih srpskih osvajanja u Hrvatskoj i zvjerstava, koja prate sva njihova osvajanja. Upravo zato leksemom „laž“ nije moguće objasniti srpske govore, jer se njihova jezična struktura temelji na već spomenutoj uporabi vremena i glavnih rečeničnih dijelova. Ekspanziju ovakve Pupovčeve politike treba tražiti i u svojedobnoj javnoj potpori i veličanju srpskih pokolja hrvatskoga stanovništva u Lici, gdje su na takvim manifestacijama rado viđani i ugledni ljudi iz hrvatske politike na čelu s predsjednikom države Ivom Josipovićem.

Sadašnja agresivna Pupovčeva politika u Hrvatskoj ima i svoje uporište u politici srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića, koji na balkanski prostor sve snažnije pozicionira Putinovu Rusiju. U sklopu strategije, koju je zapovjednik združenih američkih snaga general Dempsey, nazvao strategijom subverzivnoga pritiska Milorad Pupovac i Aleksandar Vulin školski su ju odradili u Sisku. Ona se uklapa u velikosrpsku strategiju novoga Memoranduma, a Rusiji otvara mogućnost da se napokon pozicionira na Jadranskom moru. Vjerojatno zbog prikrivanja ciljeva te politike i Ivo Josipović je samo iz igre izvukao svoga glavnog analitičara Dejana Jovića, smjestivši ga vjerojatnu u privremenu zavjetrinu.

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati