Hrvati su opsjednuti kavom

0

Hrvati su opsjednuti kavom. Do te mjere da im je ona postala središnjim aspektom socijalnih kontakata. Kada se nalaze s nekim, nalaze se ‘na kavi’ – čak i ako se tijekom susreta kava neće piti. Uz kavu se sklapaju poslovi, rješavaju problemi, trača s prijateljicama, prevrće uspomene s onima koje dugo nismo vidjeli, krati dosadan kišni dan u društvu susjede, povjerava svoje tajne, izlaže vlastite ideje i sluša tuđe.

Prva pomisao koja im pada na um dok ustaju iz kreveta i još su sjeni je ‘jutarnja kava’. Uz kavu se pali prva cigareta, dolazak na posao uvijek počinje šalicom iste, a potreba za kavom je i najbolji izgovor za pauzu koja slijedi tijekom dana. Piju je kada su umorni, kad su željni društva, kad nemaju pojma što bi sami sa sobom, ili jednostavno zato jer im ‘nekako fali’. Ponekad imam osjećaj, kad bi nestalo kave, nestalo bi i Hrvata. Ili bi oni barem izgubili svoj smisao života.

kava_264822S1Ako vam je kava u životu sporedna stvar riskirate postati izopćenikom. Ili ako je barem percipirate na nešto drugačiji način od ostalih. Ja, recimo, prezirem ranojutarnju kavu, i to iz više razloga. Prvo, prezirem ranojutarnje ustajanje.

Upravo kuhanje kave prisiljava me na namještanje budilice na ranije vrijeme. Da, i tih pet, šest minuta sna ujutro mi poprilično znači. Dobro, to bih još nekako podnijela da nije nečeg drugog – te odurne jutarnje žurbe pred odlazak na posao. U posljednje vrijeme se hvatam kako sve češće razmišljam, dok kuham jutarnju kavu, čemu to? Ulijevam vodu, dok ona vrijeme ja jurim po spavaćoj sobi i kupaonici, jednom rukom trpam potrepštine u torbicu, drugom umješavam kavu u zavrelu vodu, točim je, pospana, nespretnom rukom, a onda je ispijam na brzinu, s nogu, trčeći i usput gledajući na sat, suviše u žurbi da bih uopće bila svjesna njenog okusa. Takva kava nije mi užitak – ona je opterećenje, obveza i gubitak vremena. Što je najbolje od svega, s vremenom sam shvatila da mi ne pomaže ni u razbuđivanju – taj zadatak puno bolje odrađuje jutarnja šetnja na svježem zraku. Da, mislim da ću prestati kuhati jutarnju kavu.

Nije da ja ne volim kavu. Ne volim je vezivati uz pojam žurbe. Volim u njoj guštati polako, kad imam vremena. Lijepo mi je, u mirno nedjeljno popodne, gledati nešto zanimljivo na televiziji ili, još bolje, čitati zanimljivu knjigu te usput gricnuti komadić, dva čokolade i polako pijuckati kavu. Bez žurbe. Volim je, tu i tamo, popiti i negdje vani, u dobrom društvu, kada znam da vremena ima i da konverzacija može potrajati. Apsolutno se užasavam brzinskih kava s nogu, one su mi skoro pa svetogrđe – i malo koji potrošeni novac me tako boli kao onaj u tu svrhu. Volim spore kave, i zato ću radije popiti jednu takvu mjesečno, u kojoj ću stvarno guštati, nego sebe mučiti jutarnjim kuhanjem sa štopericom u ruci.

I da, bit ću bezobrazno iskrena, nije mi toliki gušt piti kavu koju sama skuham. Ne zato jer je ne znam dobro skuhati – kažu da, dapače, itekako znam. Ali nije mi to to. Kada je kava u pitanju, u meni se budi razmažena damica. Volim da mi je spremi netko drugi i da mi je donese. Da to vrijeme koje bih provela na spremanje kave mogu provesti opuštajući se, ili jednostavno usredotočujući misli na nešto drugo. Ako nije tako, kava nekako prestaje biti gušt i postaje obveza.

Ovdje je pripremaju na toliko različitih načina. Sa šećerom, bez njega, s umjetnim zaslađivačima, s pokojom kapi mlijeka ili s više njega, s pjenom, u malim i velikim šalicama, kratku, dugu, laganu ili opasno jaku, tursku ili espresso. Neki vole i instant – ja ga smatram samo supstitutom za kavu. Moj favorit je velika šalica turske kave s malo šećera i nešto više mlijeka. Može i pjena, ali onda posuta cimetom. Uz to komadić tamne čokolade s aromom čilija, dobro društvo i ponajviše – pregršt vremena.

GM/fizzit.net/kamenjar.com

facebook komentari