Hrvatice i Hrvati u etničko-političkom raskoraku

2

Za razliku od rodoljublja i domoljublja, koji poput čovjekoljublja i bogoljublja pripadaju nekakvom sustavu vrijednosti, politički nacionalizam temeljna je sastavnica svim političkim subjektima i svim upotrebljivim vrjednosnim sustavima u svakoj uređenoj demokratskoj državi svijeta, te kao takav nema nikakve veze s ideologiziranim nacionalizmom, svojstvenom nedemokratskim državama, gdje kao ideološka zamjena za ugušene slobode, nasilno izbrisane identitete i zatomljene vrijednosti, postaje vrijednost i mjera samome sebi.

Polazeći od činjenice da su vrijednosno i plemensko određenje oduvijek smatrani dvjema temeljnim sastavnicama ljudskoga bitka, nepobitna istina da demokracija uvjetuje podjelu društva na dvije osnovne vrijednosne skupine nameće zaključak da je opstojnost svake demokratske državne zajednice izravno ovisna o postojanju jedinstvene nacionalne politike, koja je zbog nemogućnosti postizanja zajedništva na vrijednosnoj osnovi jedino vezivno tkivo svakog zdravog demokratskog društva.

To je osnovni razlog zbog kojega država s više političkih nacionalizama ne može podnijeti vrijednosni pluralizam svojstven demokratskom društvu, ali i razlog zbog kojega jedna demokratska država ne može preživjeti postojanje različitih političkih nacionalizama. U tome smislu, Jugoslavija je bila očit primjer višenacionalne tvorevine koja se na životu mogla održavati samo u strogo kontroliranim uvjetima nametnutog totalitarizma i vrijednosnih nesloboda, dok je današnja Hrvatska, nažalost, suprotan primjer demokratske države koja zbog postojanja različitih političkih nacionalizama ne može donijeti niti provoditi strategiju vlastita razvoja.

Srećom u nesreći, iz oba je primjera moguće iščitati kamo bi europske narode odvela federalizacija Europske unije i koliko je važno da postojeći model, temeljen na liberalnoj demokraciji i poštivanju suvereniteta država članica, postane standardom u stvaranju budućih naddržavnih zajednica u svijetu. Posebno je zanimljivo da je i u SAD-u, kao najmoćnijoj i najrazvijenijoj multinacionalnoj državi svijeta, upravo američki politički nacionalizam osnovi pravac svake politike koja tamo smije postojati.

Uspoređujući današnju Hrvatsku, koja tek treba pronaći vlastiti put u dugoročnu političku stabilnost, s uređenim državama Europe i svijeta, potpuno je jasno da ne može prosperirati demokratska država za čiju se vlast ravnopravno nadmeću predstavnici dvaju ili više suprotstavljenih političkih nacionalizama, kao da je riječ o nekakvoj ničijoj državi – iz čega onda proizlazi da u Republici Hrvatskoj, uz kozmopolitizam, smije postojati još jedino hrvatski politički nacionalizam.

Postojeći republički model, u kojemu je nositelj suvereniteta, umjesto po političkom, definiran po etničkom načelu, nije sukladan hrvatskim nacionalnim interesima i danas predstavlja nepotreban teret u razvoju moderne države. On destabilizira Hrvatsku jer podrazumijeva postojanje nacionalnih manjina kao političkih čimbenika u službi matičnih nacionalnih država, postavljajući se kao snažna kočnica uspostavi zdravih društvenih odnosa, u kojima bi svi državljani Republike Hrvatske, bez obzira na njihovo podrijetlo, imali jednako pravo nazivati se Hrvatima. Promjena ove temeljne političke zadanosti, uz izmjenu Izbornoga zakona i Zakona o političkim strankama, trebala bi biti prvorazredni društveni prioritet, usmjeren stvaranju stabilnije, pravednije i demokratičnije Hrvatske.

Hrvatska je u proteklom stoljeću ratovanja i iseljavanja, razdvajanjem jedinstvenog hrvatskog etničkog naroda na različite političke narode, bila izložena snažnom procesu dekroatizacije, koji je započeo raspadom Austro-Ugarske Monarhije, nastavio se tijekom trajanja Jugoslavije, a dovršava se danas, dekroatizacijom dijelova hrvatskoga naroda ostavljenog izvan državnih granica u susjednoj BiH i Srbiji, zbog čega je u najmanju ruku drsko što upravo iz krugova koji zagovaraju i provode dekroatizaciju Bunjevaca dolaze kritike na izjavu Kolinde Grabar Kitarović, koja hrvatske Srbe smatra sastavnim dijelom hrvatskog političkog naroda, pa se svim biračima, iskreno i otvorena srca, obraća riječima Hrvatice i Hrvati.

Nažalost, svjedoci smo već duže vrijeme i poodmaklih procesa dekroatizacije dijelova hrvatske države, kao i najnovijih pokušaja regionalizacije Hrvatske, koji više ne dolaze samo od strane onih koji Istru smatraju naprednom multikulturalnom topionicom identiteta u službi stvaranja istrijanskog političkog naroda, nego i od strane nekih pojedinaca i stranaka iz domoljubnih krugova, koji potpuno otvoreno, uz žestoku domoljubnu retoriku, zagovaraju podjelu Republike Hrvatske na bivše okupacijske zone, kao siguran uvod u njezinu dekroatiziranu budućnost. Ipak, sudeći prema slaboj podršci koju su ovi domoljubi dobili na dvama prethodnim izborima, postavlja se logično pitanje je li narod na vrijeme prepoznao da je njihova domoljubna politika, ustvari, nedovoljno narodna ili je ovdje narod taj koji je nenarodan i nedovoljno politički pismen kako bi shvatio sve prednosti ponuđenog regionalizma.

Nakon četvrt stoljeća demokracije, premrežene ovakvom političkom elitom, utješno je gledati pojačanu zrelost hrvatskih glasača koji u dovoljnom broju shvaćaju da najveću štetu Hrvatskoj ne nanosene ljudi koji svoje protuhrvatstvo iskazuju otvoreno ili ga provode koristeći infrastrukturu tzv. ljevice, nego oni koji to isto čine s pozicije borbenog i angažiranog domoljublja – ljudi koji politiku ne prihvaćaju kao umijeće postizanja najviših ciljeva u okviru stvarnih mogućnosti, pa razarajući svako domoljubno zajedništvo, gorljivo i uporno, zagovaraju najlošija moguća ili najbolja nemoguća rješenja koja Hrvatsku redovito vode u nove podjele i propast.

U složenosti trenutka u kojemu se Hrvatska danas nalazi, pritisnuti prezaduženošću i teškom gospodarskom krizom, treba imati na umu da u čitavoj novijoj povijesti nikada nismo bili, a u dogledno vrijeme i ne ćemo biti, u povoljnijem geopolitičkom položaju od ovoga sada, kada iz sigurnog okvira Europske unije možemo pokretati stvari o kojima do jučer nismo mogli niti sanjati. Velika je odgovornost na novoizabranoj predsjednici i budućem premijeru kako najbolje iskoristiti ovu neponovljivu priliku i pronaći odgovore na brojna otvorena pitanja, od kojih su rješavanje nagomilanih problema sa susjedima, politički obračun s totalitarističkim naslijeđem i jugoslavenskim nacionalizmom, svladavanje gospodarske krize i sprječavanje demografske katastrofe, ključ budućeg pozicioniranja Hrvatske na političkoj karti Europe i svijeta.

Davor Jurica

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • peppermintt

    “U složenosti trenutka u kojemu se Hrvatska danas nalazi, pritisnuti
    prezaduženošću i teškom gospodarskom krizom, treba imati na umu da u
    čitavoj novijoj povijesti nikada nismo bili, a u dogledno vrijeme i ne
    ćemo biti, u povoljnijem geopolitičkom položaju od ovoga sada, kada iz
    sigurnog okvira Europske unije možemo pokretati stvari o kojima do jučer
    nismo mogli niti sanjati. Velika je odgovornost na novoizabranoj
    predsjednici i budućem premijeru kako najbolje iskoristiti ovu
    neponovljivu priliku i pronaći odgovore na brojna otvorena pitanja, od
    kojih su rješavanje nagomilanih problema sa susjedima, politički obračun
    s totalitarističkim naslijeđem i jugoslavenskim nacionalizmom,
    svladavanje gospodarske krize i sprječavanje demografske katastrofe,
    ključ budućeg pozicioniranja Hrvatske na političkoj karti Europe i
    svijeta.”

    • Lilith

      Nakon četvrt stoljeća demokracije, premrežene ovakvom političkom elitom, utješno je gledati pojačanu zrelost hrvatskih glasača…