Hrvatima Australije za Božić i Novu Godinu 1964.! Hrvatski Narodni Odpor

2

(Donosim ovdje pismo kojeg je general Drinjanin uputi Hrvatima Australije, odnoseći se najviše na slučaj devetorice Hrvata koji su u lipnju 1963. iz Australije došli u tadašnju komunističku državu Jugoslaviju, dignuti ustanak i boriti se za i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. General Drinjanin je tada o tome pisao u tri (3) pisma. Tu se nalaze imena devetorice Hrvata i mnogih nama još nepoznatih ili zaboravljenih detalja. Za one Hrvate i čitatelje ovih pisama, ja ću u ovim nastavcima ovdje donijeti njihova imena, jer oni to zaslužuju, da ih se sjetimo. Mo. Otporaš.)

Svi Vi živite pod dojmom dogadjaja sa onih 9 Hrvatam koji su napustili jednu slobodnu i bogatu zemlju, mir i rad, blagostanje i osobnu sigurnost, te se uputili u hrvatske šume i planine, da se bore za ljubljenu Hrvatsku, za slobodu, za obraz, za Državu Hrvatsku, a protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije. Oni su tako vjerovali i radi toga vjerovanja i radi spremnosti na žrtvu i ljubav za Hrvatsku, oni se nalaze sada pred sudom komunistčke Jugoslavije. U vrieme dok se Vi spremate na slavlje Božićnog Mira i dolazka malog Isusa, dok budete jedni drugima čestitali Sretnu Novu Godinu, Vaše će misli biti uz “onih 9 Hrvata”. Zato Vam i upućujemo ovo bratsko pismo, ne za utjehu, ne za ponavljanje onog tradicionalnog, da dao Bog, pa dogodine slavili Božić i Novu Godinu u našoj slobodnoj, nezavisnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj Državi, nego zato, da Vam ovom prilikom kažemo što bi nas zaista moglo dovesti do te tako žedjene slobode i državnosti.
Odpor je u posebnom letku, kojega je o dogadjaju tiskao brat Srečko Rover, u ime Odpora i hrvatskog Narodnog Vijeća iznio i naš stav, i mi smo u zadnjoj “Obrani” glasilu Odpora potvrdili rieči, koje je brat Rover uputio Hrvatima Australije, kao i Hrvatima u svietu uobće.
Rekli smo i to, da ćemo se posebno osvrnuti na taj dogadjaj, te načelno pisati o problemima hrvatske revolucije, o političkom, tehničkom i vojničkom aspektu, gdje ćemo kao vojnici, patrioti i ozbiljni ljudi reći šta mislimo o svemu.
Rekli smo i to, da osudjujemo slanje ljudi u ruke UDBE., tj. u zatvore komunističke Jugoslavije. Nije, dakle, potrebno ponavljati ono što je brat Rover iznio.
Mi nismo htjeli preuranjeno davati naš kompletni sud o svemu, jer smo želili znati mnoge okolnosti, koje nam nisu jasne, i htjeli smo znati za sudbinu drugih Hrvata, koji su napustili Australiju, pa ih nismo željeli izvrgavati. Prije i poslie svega mi smo svi Hrvati i stalo nam je do života svakog Hrvata a posebno ako su isti borci za Državu.
Zato smo dugi niz mjeseci šutili. Mnogi ste se pitali zašto nismo odgovarali na pisma, na upute, viesti, kojih je bilo na pretek od pozvanih i još više nepozvanih. Svima Vama je poznato, da smo mi načelno, uviek, bez razlike svakome Hrvatu odgovarali na pismo, i ako mu nismo mogli reći šta više, jesmo svakom rekli bratsku i toplu rieč. Tako mislimo raditi i u budućnosti, pa i onda ako se sviestno izvrgavamo opasnosti, da medju mnogim tisućama dobronamjernih ili makar posvadjenih Hrvata, ima i agenata UDBE., tj. špijuna i krvnika komunističke Jugoslavije. Znali smo da takovi mogu izkoristiti naša pisma, ali zbog nekoliko takovih nećemo zaniekati bratsku rieč tisućama Hrvata, makar i nepoznatih, koji od nas očekuju bratsku rieč. Zato ste se čudili, jer najprije smo pisali svakome, a onda nikome. Eto, to smo Vam dužni objasniti.
Obustavili smo veze sa svima zato, jer smo osjetili da se nešto dogadja, i jer smo znali točno, da se neki mladji ljudi, neki poznati, neki nepoznati, spremaju na odlazak u Domovinu. (General je pisao o tome u svojim pismima, svojim suradnicima, pa čak i u okružnicima, kako je kod njega bio Geza Pasty, pa i Srećko Rover, govorili generalu o nekom tajnom podhvatu, o slanju nekih Hrvata u domovinu, i tko za dva mjeseca ne zgrabi vlast u ruke, nikada ju neće ni zgrabiti; nekako u ovom smislu, našto je general odgovorio da on ne pristaje na ništa gdje on ne bi imao sto posto kontrolu…Zato general ovdje govori o nekim poznatima i nepoznatima…,mo) Ali smo znali točno i to, da je UDBA znala za te pripreme, kako je to kasnije iznio jedan hrvatski svećenik u Australiji. Da, UDBA je znala, dapače i imena mnogih od onih, koji su trebali ići. Znali smo i mi, znala je ciela emigracija. Znala je ulica. (Tko je imao priliku pratiti na internetu razne opise i razne komentare Ružice Andrić, supruge pok. Ambroza Andrić, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72., mogao je primjetiti da i ona sustavno optužuje neke organizatore Akcije FINEX 72 da ih je Udba vodila i da je Udba za sve znala. Iznositi ovdje sve ono što je Ružica Andrić iznosila i sebe prozvala posljednim članom skupine Bugojanske Akcije, uzelo bi mnogo prostora i vremena. Ja to prepuštam drugima i na drugom mjestu. Ovdje navodim samo ono što je general Drinjanin napisao o tome predmetu samo šest mjeseci kasnije, dakle: sumnja, sumnje i sumnjičenje. Mo. Otporaš) Dapače i nastojali smo uticati na odgovorne ljude, (dakle, opet, Srećko Rover i Geza Pasty, jer su oni bili kod generala, kako je general iznosio u svojim pismima, mo) za koje se je predpostavljalo da su vodje organizacije. Predvidili smo opasnost, nismo ju mogli spriečiti i zato smo prekinuli konce, da i makar bezazelenim pismima nebi doprinieli neminovnoj katastrofi.
Nismo mogli javno pozvati ljude neka se ne odazivaju, jer bi na nas pala krivica, da smo javnim pozivom odali zapravo sami revolucionarni pokušaj. I sada Vam govorimo o tome, jer su ljudi u rukama Udbe, jer je navodno i vodja organizacije u rukama Interpola, tj. Internacionalne Policije u Njemačkoj. I jer još uviek čujemo, da će drugi pokušati što prvi nisu uspjeli. Pa kako smo saznali mi, tako je saznala Udba., tako i vlast vaše nove Domovine, i tamo medjunarodna Policija, za koju se veli da se ne bavi političkim problemima, ali koja se bavi prema svojim statutima borbom protiv atentatora protiv Državnih Poglavara, u koju kategoriju, na sramotu svieta eto moramo ubrajati i krvnika Tita.
Agenata Udbe ima na tisuće, ima ih infiltriranih u sve stranke, u sve organizacije, sve odbore, pa će vjerojatno biti koji i medju nama, koji nama od vremena do vremena pišu o nostalgiji za Hrvatskom, ili nam denunciraju ovoga ili onoga da je u službi Udbe. Vrlo je težko, vrlo komplicirano znati izdvajati kukolj od žita (za one koji ne znaju. “Kukolj” je jedna otrovna trava sličana, ili još bolje identična pšenici ili ječamu. Teško ga je razaznati a vrlo opasan u razvoju žita ili žitarice. To je što je general htio reći da je bilo jako teško i komplicirano razaznati tko je bio agent Udbe među nama, jer smo mnogi u emigraciji bili povezani prijateljstvima, poznajstvima, rodbinskim vezama, običaji isti, jezik isti, itd., mo) i mi to činimo. I nije potrebno da mi uviek reknemo da smo otkrili agenta Udbe. Ili protivno.
Ali na vrhovima Odpora nema Udbe, nego su to sve stari, provjereni i isprobani hrvatski vojnici, koji su u dugom nizu godina dokazali svoju hrvatsku sviest, svoje ljudsko držanje, pa i svoje profesionalno i stručno znanje. Ponekada oni pravi agenti Udbe, prema svom sistemu, bacaju baš na ovakove optužbe, da ih onemugoće pred hrvatskom emigracijom, da ubiju moral u nama, da ubiju ugled naš pred stranim svietom i vjeru hrvatskog naroda u ishod naše borbe.
Da budemo konkretni: kako bi Udba propustila zgodu da optuži brata Srećka Rovera, koji je kao diete bio član djelatne ustaške revolucionarne organizacije, bio stavljen pred sud za zaštitu države za vrieme kraljevske diktature, bio djelatni častnik proslavljene Crne Legije, i kasnije djelatni član Odpora za Oceaniju i predstavnik Odpora kod Hrvatskog Narodnog Vijeća i njegov vijećnik za obće poslove organizacije.
Osim agenata Udbe ima i drugih, koji bacaju kamen a sakriju ruku, ali su oni poznati i o njma ne trebamo govoriti. Za njih su izdajnici stotine starih i poznatih boraca, a osudili su ih neborci, dezerteri i oni, koji nisu imali petlje ustašovati kada je ustašovao Rover i stotine poznatih i starih boraca. Nu vjetar nosi pljevu, a zrno ostaje. (Ovo je jedna stara hrvatska izreka; kada čovjek vrše s konjima žito, pšenicu, onda on razredi slamu na jednu a žito na drugu stranu. Tada uzme drvenu lopatu i žito s pljevom baca u zrak. Zrnja padaju na guvno, zemlju, a vjetar pljevu odnese. Ova generalova izreka bi se mogla usporediti sa: “što nevolja to vjetar (od)nosi, a što valja to ostaje, to pšenica”. Mo.Otporaš.) Rover može biti nepravedan ili ne, kao i svi mi. To je ljudska stvar. Nu Zapovjedni Skup Odpora bit će skupa sa Roverom tamo gdje god se bude bila bitka za Hrvatsku Državu, dok će se Udbaši nalaziti na protivnoj strani, (Ovo se je moglo očitovati skoro u svim hrvatskim zajednicima u hrvatskoj emigraciji: kod Mise, pred Crkvom, na utakmicama, piknicima, zabavama, sastancima i sl. Uvijek bi oni šareni Hrvati stajali po strani i tako upadali u sumnje…, mo) a naši novopečeni nepoznati junaci, koji se nisu borili ni onda kad im je bilo 20 godina, neće sada ni u pedesetoj.
Rover je znao za spremanje Bratstva. Znao sam i ja. Znalo je stotine ljudi, koji su nama pisali mnogo prije. Dužnost mu je bila da zna šta se radi. Nu niti on, niti ostali pripadnici Zapovjednog Skupa, pa niti Zapovjednik, nisu mogli odgovoriti odgovorne činbenike u pogledu namjeravanih akcija. Pa ako je kriv Rover, onda smo krivi svi, i mi tu krivicu priznajemo. (Za ovu generalovu izreku bi svakako trebala znati Ružica Andrić, i svi oni koji misle kao supruga pok. Ambroze Andrića, jednog od organizatora Bugojanske Akcije FINEX 72, mo)
Zašto priznajemo krivicu? Zato jer smo odgovorni ljudi, jer se osjećamo odgovornima pa i krivima za izgubljenih 18 godina (1945-1963, mo), koje smo proveli u veličanju jedne ili druge osobe, jednog ili drugog vodje, ili vodjinih zamjenika i nasljednika. Pokazali smo svi skupa, da nismo zreli za politički rad, da nismo na visini i baš zato smo odgovorni, da nismo znali hrvatskoj mladosti dati na vrieme putokaz, organizacijsku formu, sposobne vodje i jasne ciljeve. Mi smo se izživljavali i svadjali. Time smo dali mogućnost Udbi da izkoristi te svadje i u sve tabore pošalje vikače, agente provokatore, da nas paraliziraju i onemoguće svaku pametnu stvar. Ujedno smo kod mladih dali sablazan primjer, te su izgubili vjeru u naše poštenje, našu sposobnost, naše vrline i zdrav razum. Kod nas je nastala anarhija, koju su stranačarske svadje hranile, a koju je Udba izkorišćavala. Mladost je došla do spoznaje, da do slobode neće doći putem, kojim ih vodimo.
Sa druge strane nastala je praznina u dušama jedne čitave generacije, koja je osjetila gubitak Države i roditelja, koja je bila ponižavana i zlostavljana da dodje na zapad i izgubi ono malo vjere u hrvatsku politiku. I ne samo hrvatsku! Nakon pada nacionalista došla je demokracija, koja eto pomaže naš komunizam. Nastao je veliki vakum, praznina, i samo je manjina bila spremna na zadnje: prihvatiti oružje i boriti se. Većina je prešla u drugi ekstrem, povukla se, odala se porocima, (ja bih ovo izreku “odali se porocima” označio kao: “odali se samoći, povukli se u samoći, itd., mo) ili se odrekla borbe. “Strategija mira” doživila je u smrti širokogrudnog i idealnog borca mira Predsjednika Kennedyja (21 studenoga 1963., Kennedy je ubijen u Dallas-u, mo) svoj tragični svršetak. Bez jedne jasne i konkretne i pozitivne prokomunističke globalne strategije nema niti vjere u pobjedu nad komunizmom.
Da, prihvatili su se oružja. Radjaju se revolocionarne skupine, ćelije, vijeća, odbori. Mi smo ih registrirali na desetke u domovini i u svietu medju Hrvatima. Nije to, dakle slučajno, nego reakcija na pomanjkanje vjere u političke, normalne metode, kakve bi morale vladati u svietu. Ali u svom zanosu nisu bili stvarni. Da su bili stvarni ne bi bili revolucionarci. Ako su to postali, onda je plod neizmjerne ljubavi za Hrvatsku i odlučnost za borbu, na koju nismo bili dostatno priprvaljeni. Ni oni koji su ih vodili, organizirali, ni izobrazili, ni slali, a kamoli sami izvršioci. Ima više nego jedan “odbor” koji je pokušao “slati ljude u domovinu”. Znamo im imena, kao i imena onih, koji čame na robiji kao žrtve. Nije trebalo ići u Australiju da ih odkrijemo.

Da li treba osuditi te pokušaje?
Mi odgovaramo sasma konkretno:
1. U onom obliku kako su do sada pravljeni apsolutno je to potrebno radi ljudi, radi ekonomije krvi, radi vjere našega naroda u svoju elitu, i radi našeg ugleda pred onim državama i organizacijama i pojedincima, koji su nam skloni i koji bi nas sutra ozbiljno pomogli ako bi takova jasna antikomunistička politika bila u svietu vodjena. Mi pozivamo ljude neka se ne odazovu slanju u domovinu na neodgovoran, olak način. Recite onima koji vas verbuju, da neka sami dokažu, da su sami bili borci, a da bi mogli druge predvoditi. Vele nam da taj i taj “izobrazuje ljude za šumu”. Dobro, neki od tih nisu bili vojnici, nisu nikada puške opalili s ramena, i ako su imali pištolj u ruci, onda je bio prazan i u propagandističke svrhe, za obmamljivanje sebe i drugih.
2. Jesmo za revolucionarnu borbu i Odpor je već 1945. godine organizirao prve jedinice nove budućnosti, ali ih je i raspustio kada se je vidjelo, da stanje u svietu nije za nas povoljno. Nije istina da je dosta 2.000 Ustaša ili revolucionaraca, jer nas je 1945. bilo 200.000 pa smo se povukli na zapad. I bili pobijeni. Kako možemo računati na neku pomoć, kad američke ladje sprečavaju napade antikomunista Kube! (Ovo je istina. Te godine 1964. pred Božić kada je ovo general pisao, bilo je u Ameriki na tisuće i tisuće Kubanaca koji su se borili protiv Fidela Castra i njegova komunizma. Kennedijeva uprava u to vrijeme se je s jedne strane borila protiv Fidela Castra, a sa druge strane progonila one Kubance koji su se borili protiv Fidela Castra, mo. Otporaš) Kako, kada nemamo granica, ni baza, ni sredstava za solidnu izobrazbu, za obavještajnu službu, za borbena sredstva, za kontrol organizacije, nemamo jasnih prijatelja, logističkih baza, komunikacija, sredstava.
Zato hoćemo revoluciju, hoćemo borbu, dugu, težku, krvavu, do pobjede, – ali ne želimo padati u ruke Udbe bez hitca, bez orientacije, veza, sigurnosti i aparata, koji će stranom svietu reći nešto više, nego da je zatvoreno “9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti”. (Koliko god je bila teška ta naša zajednička hrvatska nacionalna tragedija, još je teže bilo čitati u stranom tisku upravo to i tako kako je general opisao: “9 Jugoslavena radi terorističke djelatnosti”. Iako sam ja donio imena ovih devetorice hrvatskih revolucionaraca u opisu br. 252 PISMA MAKSA LUBURIĆA, od 18 kolovoza 2012., ipak ću ih donijeti sada da se čitatelji ponovno osvjedoče dali su ovih 9 Hrvata borci za slobodu Hrvatske Države, ili teroristi kako ih naš neprijatelj opisuje. Njihova imena su:

1. Josip Oblak,
2. Ilija Tolić,
3. Rade Stojić,
4. Vlado, Vladimir Leko,
5. Branko Podrug,
6. Dražen Tapšanji,
7. Krešimir Perković,
8. Stanko Zdrlić,
9. Mika Fumić.)

Zato smo stvorili vlastitu tiskaru i radimo na čitavom nizu djela instruktivne, stručne i profesionalne naravi. Želimo školu za predvodnike, želimo koordinaciju izmedju mnogobrojnih pokušaja, – bez pjesničke infantilne, i onih kriminalne naravi u službi Udbe. Treba stvoriti na vojničkoj bazi dobru obavještajnu službu, gdje će biti ljudi svih stranaka, svih ideologija osim komunista. Treba stvoriti na vojničkoj i vojno – revolucionarnoj bazi hrvatske borbene odrede, koji će biti pripravljeni za predradnje, a neće se ići “dizati ustanak” sa nekoliko starih pištolja.
U jednom letku se ne može više reći. Vjerujem da i ne treba. Tko je uvjeren, da smo pametnim koordinacionim radom na svim poljima, pa i na političkom, pametnom stručnom literaturom, odgojem profesionalnih revolucionaraca za vodje predradnji, snošljivosti medju nama i nepomirljivosti prema svake vrsti komunizma i svake Jugoslavije, (Kada general govori za Srbe “srbokomunisti”, to je zato što je komunizam i što su Srbi bili za Jugoslaviju. A kada govori “prema svake vrsti komunizma”, to ne znači da je on bio protiv hrvatskih državotvornih komunista, nego je to bilo zato što je on smatrao da Jugoslavija ne može opstojati bez komunizma, što se je i dokazalo u Domovinskom ratu. Drugim riječima: nema komunizma, nema ni Jugoslavije. Mo. Otporaš) dobrom obavještajnom službom, koja će pronalaziti zajedničkim radom agente provokatore u svim organizacijama, itd. itd., – neka dodje k nama. Kada Vam stigne ovo pismo, počet će proces u Bonnu protiv onih, koji su izvršili atentat na zgradu Jug. komunističke špijunaže kamuflirane u neko trgovačo zastupstvo. Nedavno su osudjeni i drugi hrvatski ljudi, od kojih neke poznamo. Jedan nam je pisao prije odlaska, da ide, da ga šalju…
O tome se je govorilo u svim krčmama u Munchena i Sydneya. Naš narod komentira svaki naš potez. Naš prijatelji su iznenadjeni i zabrinuti. Na nama je poduzeti sve korake u svietu, jer vjerujemo da je hitcem u Dallasu ubijena strategija mira, koja je željna samo na zapadu, – ali vodimo brigu svojim sredstvima, da se osposobimo za revoluciju.
Ako zataje politika i strategija mira, nama ne ostaje drugo, nego borba i Odpor je voljan pružiti ruku starima i maldima, kako bi našli načina, da iz svakog tabora uzmemo one stručnjake, koje trebamo za svaki slučaj. Hrvatska treba i pjesnika, i političara, ali treba prije svega dobrih stručnjaka: obavještajaca, vojnilkih izobrazitelja, konspirativnih učitelja, sposobnih vodja komandosa, dobrih pirotehničara, profesionalnih revolucionaraca, koji znaju zanat sabotera, dobrih radiostručnjaka, predvodnika područja grupa, koji znaju čitati vojničku kartu, odgonetati šifru, upotrebiti telegraf, znati Morse znakove, i koji će nositi jasne ideje hrvatskim ljudima, a ne hipoteku prošlosti, ni očaj mladosti.

(Hoćemo ili nećemo vjerovati, hipoteka prošlosti rata NDH bdije još uvijek nad glavama Hrvata. Neprijatelj se je potrudio u zadnjih sedam desetljeća ocrniti hrvatsko ime onima koji su se grčevito borili, kako za uspostavu Hrvatske Države 1941., tako isto i u obrani iste. I svi oni Hrvati koji se usude reći bilo koju lijepu riječ o tim borcima, neprijatelj hrvatskog naroda im odmah prišiva hipoteku grijeha prošlosti njihovih očeva. Da se prestane sa tom hipotekom prošlosti u ocrnjivanju Hrvata, u prvom redu, svi Hrvati, bez iznimke, bi se trebali suprostaviti tim ocrnjivinjima, početi iznositi NAŠU HRVATSKU ISTINU, i tek onda, kada ta istina izidje na dan svijetlosti, Hrvatima se neće dizati kosa na glavi niti ježurci na rukama svakog puta kada se spomene NDH, Ustaša, Poglavnik, Luburić, Francetić, Boban i drugi. Mo. Otporaš)
Trebamo srdca, ali i uma. Trebamo i borbenih jurišnika, ali i iskusnih zapovjednika. Mislite na to prigodomo suda onima u Bonnu, prigodom komentiranja “onih 9″, i prigodom čestitanja čestitih Božića i sretnih Novih Godina!
Očajnici mogu sa mnogo načina učiniti samoubojstvo, ali na malo načina koristi svojoj domovini! Kada je mladost počela sa revolucionarnim gibanjem bila je opravdana. Nije imala vjere u staro i ma dosta razloga da je tako mislila. Ali mi smo za racionalnu (pametnu, mo) revoluciju a ne za ludo jurušanje. Mi želimo dobivati bitke (Primjer Domovinski rat. To uvijek treba imati na umu, da je Dr. Franjo Tuđman sebe usavršavao čitajući tisak DRINAPRESS-a. Pročitajte “Jedno pismo” na ovom Forumu od 13 rujna prošle godine…Mo) i dobivati rat. I dobiti MIR!
Ne nasjedajte infantilnim pokušajima. Ne žrtvujte se uzaludno. Mi imamo previše martira, trebamo stručnjaka, živih, sposobnih, trieznih, spremni na žrtvu. Ne nasjedajte agentima Udbe. Nije istina da nam je netko neprijatelj zato, jer nije u našoj stranci, odboru, ili jer nije s tobom u svemu sporazuman.
Neće se svanuti prije vremena, pa mi kako uranili!
Nitko nam slobodu neće dati, ako ju sami ne stvorimo. Ako smo zreli za slobodu onda ćemo to pokazati stvaranjem organizacije, koja je sposobna osloboditi nas. Ako ju ne stvorimo, onda ju niti ne zaslužujemo. Oni pak koji se zadovoljavaju kadjenjem ovom ili onom živom ili mrtvom, neka idu svojim putem, a mi koji smo voljni umirati, da Hrvatska može zaista živjeti, zovemo i druge. Ne da ih uklopimo, organiziramo, nego da se razgovorimo triezno o tome kako se more, treba i može početi.
Zapovjedni Skup Odpora ima vjeru u poznate ljude Odpora u Australiji i ide mirno, triezno, polagano ali sigurno svojim ciljem. Taj je cilj Hrvatska Država, gdje neće odlučivati oni, koji danas govore o tome, “ako bude Hrvatske” ne, nego ljudi koji ju stvore. Narod u borbi će stvoriti svoju vladu, na izborima svoj Sabor, i borba će dići vodstvo i ako trebadne – vodje! Uzaludno je o tome govoriti na način, kako se to danas čini
Mi smo poslali “Drine”, i ako u njoj nadjte koristna štiva, vi ju pomozite. Kupite dionice “DRINE”, jer su uložene baš u to: u odgajanje, spremanje novih i starih. Borba protiv jedne komunističke zemlje, koja se je kroz 20 – 25 godina spremala, ne može se improvizirati. Ne vjerujte da je emigracija sposobna osloboditi, stvoriti i voditi Državu. Ne vjerujte, da je dosta da padne šibica, pa da sve plane. To vam govore ignoranti ili agenti Udbe! Vjerujte u znanje, u srdce, u razborite i iskusne revolucionarnce, koji su dokazali da nešta znaju, hoće i mogu.
Poštujte zakone svoje nove domovine, radite kao i do sada da sviet upozna naše pravedne zahtjeve, da ne ostanemo sami, kao Odpor 1945. Mi ne možemo živiti izvan svieta u kojem smo i u koji moramo ugraditi našu slobodu. Kada budemo triezni, jaki, sposobni, imat ćemo i prijatelja. Nismo sami i ne smijemo ostati sami.
Neka vaše Božićevanje ne bude pomućeno, nego iskreno, otvoreno, radosno. Svaka borba iziskuje žrtve. Mi već danas nismo zalaznica izgubljenog rata nego prethodnica novog doba. Hrvatski narod očekuje od svoje emigracije više rada, više razbora, više žrtve. Mi imamo snaga, treba ih mobilizirati. Hrvatska ne treba očajnika, pokunjenika, izgubljenih, nego mladih, zdravih, radosnih ljudi, koji žive i rade u tudjini za oslobodjenje Domovine. Dolazak maloga Isusa treba pozdraviti radosno, i Novu Godinu sa nadama u budućnost, bez optimizma i pesimizma, bez skrajnosti, razborito, udlučno i triezno.
Tiskara “DRINE” stavila se je u službu. Prvi korak bio je upoznati ideje, koje smo dali Hrvatima u stotine tisuća letaka, u Drinama i drugim izdanjima.
Drugi korak je odgajati elite nove revolucije. U tisku je “VOJNIČKI PRIRUĆNIK” i bit će do Božića gotov. (Radi se o “VOJNČKI PRIRUČNIK” “SVEZAK I. VOJNIČKE TEME” Madrid 1964. Uvodnik od pune četiri stranice je napisao pukovnik Domagoj, koji je uistinu general Drinjanin. Ovaj Vojnički Priručnik je prva knjiga u seriji knjiga koje je tiskara DRINAPRESS tiskala za odgoj i formaciju budućih hrvatskih vojnima. Mo) Radimo na drugom, tj. konspirativnom priručniku, i na čitavom nizu stručnih djela. Ovisi o vama svima kojim ćemo tempom ubrzavati naše korake, ali valja ići polako, sigurno, staloženo vojnički.
Praviti atentate i dizati barikade – nije još revolucija, žarka i mlada srdca trebaju za jurišati, ali izkustvo, duh, mozak i sredstva trebaju da se revolucija priredi, pametna politika medju nama i u svietu da se revolucija sprovede.
Dotle: pamet u glavu! S naše strane poručujemo svima; kad Vas vitlaju o tome, kako je netko od zapovjednika Odpora dao ovome ili onome Odboru ili osobi ovlast za regrutiranje, akcije i slanje ljudi u šume, znajte da se radi o agentu Udbe i takog prijavite najbližem predstavniku bilo koje vlasti. General Drinjanin je u svakom i pojedinom slučaju osobno pozvao k sebi svakoga tko je potreban, te će to tako biti i u budućnosti. Svi odgovorni ljudi Odpora, znaju da je to tako i to ovim potvrdjujemo, a ostale molimo da to uzmu na znajnje.
Radite u okviru zakona Vaše zemlje i tako ćete najviše koristiti Hrvatskoj, a Hrvatska ima dosta boraca za dani čas, i u Europi ima mladih za stvoriti pet kompletnih divizija i svakako za koliko god budemo trebali komandosa nove hrvatske revolucije.
Djelujte u “Krugovima Prijatelja Drine” i širite ideje i tražite javnu političku, kulturnu, športsko vitežku i drugu akciju (Ovdje treba istaknuti da je general Drinjanin 1963. godine govorio o svim hrvatskim kulturnim akcijama, prije nego je predsjednik Kine Mao Tse Toung (ili Mao Tso-Tong) govorio o kinenskoj kulturnoj revoluciji 1967., mo) sa svim državotvornim Hrvatima, pa makar kojoj stranci pripadao.

Živila Hrvatska Država!
Živila Vaša nova Domovina Australija!
Po odobrenju i u ime Zapovjednog Skupa Odpora
general Drinjanin.

[ad id=”40551″]

Otporaš

facebook komentari

  • Otporaš

    Tražio sam jutros nešto i pronađoh pismo dra. Miljenka Dabe Peranića kojeg mi je pisao u studenom mjesecu 1990. godine. On mi tu piše kako je on pisac “ADRESA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”…Generalovo pismo rukom pisano 6.VI.1964. dru. Peraniću se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 345/346. Navesti ću dio pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću, a taj dio pisma nije u ovom spomenutom pismu. Sve to ovdje navodim kao jednu povijestnu stvar hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje naše Hrvatske:
    “Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, kojeg prilažem…Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost”.

    (Dr. Peranić meni piše:

    “Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. Napisao ga je bio Željko bebek, namještenik Drinapress-a, pa mi dr. Peranić citira dio pisma generala Drinjanina: (1) Pismo 6.VI.1964,: “Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onoga članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti vani.”

    Dr. Peranić nastavlja meni u pismu:

    “Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad: “Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ tvoj rad o Istri, (To je ta “Istarska Drina” br. 3/4 1964., u kojo je izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA) jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar. Moj se rad, logično, oduljio, nastavlja dr. Peranić u svom pismu meni, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IZMIRENJA.”

    Zatim dr. Peranić citira dio generalova pisma:

    “Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. (podvučeno) Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak saista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo.”

    Srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA, piše mi u pismu dr. Peranić, pa citira ponovno generalovo “Krasno…Ovaj mi je svršetak zaista drag.” Tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, str. 18-21.

    Ovo sam iznio za sve hrvatice i Hrvate, posebice one koje ovu, kao povijestna stvar, bude zanimalo.

  • Otporaš

    “Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, – a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST.” (general Drinjanin u “GALS DOMOVINE” br. 4. Toronto, srpanj 1960.)