HRVATIMA NEĆEŠ FALITI: Zagreb povlači Mesićevog veleposlanika Staničića – zadnji Mesićev zadah u BiH

2

Zagreb povlači veleposlanika koji je prije par godina izjavio da je Hrvatskoj strateški važnija cjelovitost BiH od Hrvata u BiH. Izjava koja će vjerojatno ući u udžbenike povijesti. Barem one u Mostaru. Vanserijska je uvreda da je taj čovjek toliko dugo bio veleposlanik. Nećemo koristiti previše ružne riječi (kreativnosti ne nedostaje), pa ga diplomatskim riječnikom možemo nazvati tek – idiotom.

Predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda primio je danas u oproštajni posjet veleposlanika Republike Hrvatske u BiH Tončija Staničića.

Sugovornici su ocijenili da su bilateralni odnosi između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske izrazito dobri i prijateljski.

Veleposlanik Staničić se zahvalio predsjedatelju Bevandi na suradnji tijekom mandata u Bosni i Hercegovini te istaknuo da će Hrvatska i u narednom razdoblju pomagati BiH na putu ka euroatlantskim integracijama.

Predsjedatelj Bevanda je pohvalio profesionalni angažman veleposlanika Staničića u BiH i zahvalio mu na doprinosu u jačanju dobrih odnosa dviju država, te mu poželio uspjeh u daljnjem radu, priopćilo je Generalno tajništvo VM BiH.

hercegbosna.org

facebook komentari

  • HRVATSKA I USTASTVO (28) – 16.05.2009.u 01:45h

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i
    posiješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za
    Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN

    – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio put do hrvatske slobode.
    Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim
    društvima, te naravno ona u sveučilišnim redovima – nije nimalo tajila,
    da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u
    Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim
    eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim
    kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam
    drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u
    tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu
    hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su
    tada
    bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski
    športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima.
    Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su
    gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali
    čitave generacije kasnijih heroja. ( Da se razumijemo, te heroje
    koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
    oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao
    neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
    kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je
    bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i
    nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, nebi bio
    sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala
    svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki
    moj daljni rod, (jer je majka generala Drinjanina bila djevojačkim prezimom Marija Soldo, mo) kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi
    jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio
    izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon
    smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove
    generacije.

    Ideja kod mene bila je sasma zrela : treba se
    boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i
    sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom
    morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado
    davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su
    mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je
    stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su
    bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i
    srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja
    petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u
    Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
    katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca.
    Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način,
    koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na oševu grobu i
    zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi
    krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
    zavjetovali, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
    se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali
    koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i
    cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao
    sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora
    do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a
    da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
    pjevajući iz svega glasa po malim brodićima, koje su prevozile robu ili
    gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
    je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
    Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
    obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
    naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti način, izazivao na svakome
    koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo ušešća (hrvatski sudjelovao, mo) u
    svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
    gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
    sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
    su bile Ustaše. To je bila organizacija USTASA (U.H.R,O.) ustaška
    hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
    sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Moram ovdje
    nešto reći da to nije Velika Gorica, ona pokraj Zagreba. Ja sam od tog
    mjesta Gorice kraj Imotskog. Tu ima Župa Mali Sovići odakle sam ja,
    Veliki Sovići odakle je bio Cvitan Galić, poznati hrvatski zrakoplovac
    rata NDH i Gorica. U toj Gorici je sagrađena Župa Svetog Stjepana 1856
    godine i službeno se zove: Župa Gorica/Sovići, mo)

    Kao

    nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
    konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za
    Hrvatsku Drzavu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio
    sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni
    logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo
    i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam
    položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam
    tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je
    Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije,
    koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
    su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
    emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
    sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
    ima na životu., ali nema mnogo. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
    opisati svoja
    sjećanja kao ja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući
    naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer
    ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg
    neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Mo)

  • HRVATSKA I USTASTVO (28) – 16.05.2009.u 01:45h

    Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i
    posiješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za
    Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

    Piše: general DRINJANIN

    – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

    Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio put do hrvatske slobode.
    Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim
    društvima, te naravno ona u sveučilišnim redovima – nije nimalo tajila,
    da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u
    Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim
    eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim
    kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam
    drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u
    tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu
    hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su
    tada
    bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski
    športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima.
    Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su
    gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali
    čitave generacije kasnijih heroja. ( Da se razumijemo, te heroje
    koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
    oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao
    neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
    kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je
    bio nešto konkretno.

    Hercegovina je bila državotvorna, i
    nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, nebi bio
    sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala
    svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki
    moj daljni rod, (jer je majka generala Drinjanina bila djevojačkim prezimom Marija Soldo, mo) kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi
    jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio
    izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon
    smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove
    generacije.

    Ideja kod mene bila je sasma zrela : treba se
    boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i
    sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom
    morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado
    davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su
    mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je
    stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su
    bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i
    srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja
    petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u
    Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
    katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca.
    Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način,
    koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na oševu grobu i
    zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi
    krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
    zavjetovali, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
    se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali
    koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i
    cijela obitelj, još u doba Austrije.

    S očeva groba pošao
    sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora
    do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a
    da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

    Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
    pjevajući iz svega glasa po malim brodićima, koje su prevozile robu ili
    gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
    je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
    Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
    obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
    naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti način, izazivao na svakome
    koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo ušešća (hrvatski sudjelovao, mo) u
    svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
    gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
    sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
    su bile Ustaše. To je bila organizacija USTASA (U.H.R,O.) ustaška
    hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
    sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Moram ovdje
    nešto reći da to nije Velika Gorica, ona pokraj Zagreba. Ja sam od tog
    mjesta Gorice kraj Imotskog. Tu ima Župa Mali Sovići odakle sam ja,
    Veliki Sovići odakle je bio Cvitan Galić, poznati hrvatski zrakoplovac
    rata NDH i Gorica. U toj Gorici je sagrađena Župa Svetog Stjepana 1856
    godine i službeno se zove: Župa Gorica/Sovići, mo)

    Kao

    nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
    konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za
    Hrvatsku Drzavu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio
    sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni
    logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo
    i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam
    položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam
    tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je
    Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije,
    koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

    (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
    su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
    emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
    sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
    ima na životu., ali nema mnogo. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
    opisati svoja
    sjećanja kao ja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući
    naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer
    ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg
    neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Mo)