Hrvatska – feudalno uređeno društvo!?

    0

    Tumači se i piše da je današnje društveno uređenje u Hrvatskoj feudalno društveno uređenje, a da su demokratski izabrani pojedinci, demokratski izabrani feudalci.

    U takvom uređenju naša zemlja funkcionira na principu podijeljenih lovišta. Konstatira se da svaka hrvatska regija ima svog šerifa i gubernatora ili nekoliko njih, koji kontroliraju ukupni život na tom području.  Napominje se kako se njihova moć temelji na kapitalu, bez obzira na koji način je stečen.

    Ti moćnici miješaju se u rad sudova, raspolažu i određuju lokalne proračune, određuju kapitalne i infrastrukturne projekte, umrežuju u strukturu lokalne poduzetnike, zapošljavaju prijatelje i one koji su ih zadužili te zagorčavaju živote svojim protivnicima. Doći u sukob s njima znači ugroziti svoju egzistenciju.

    Nijedna vlast taj princip nije ni pokušala promijeniti, a on funkcionira i utemeljen je u našoj zemlji još za vrijeme rata. Jedino ako to zahtijevaju osobni interesi političkog vrha “Središnja vlast“ umiješat će se u poslove lokalnih moćnika, čija je moć teritorijalno ograničena i u okrugu drugih hrvatskih šerifa.

    Pripadaju strukturama zla i projektu zla. Puna ih je Hrvatska, a danas će ovdje biti govora o onima koji drmaju Zagrebom i koji predstavljaju savršenu formu organiziranog kriminala u Zagrebu.

    Tko su strukture zla u Zagrebu

    U Zagrebu protuzakonito i nepotistički djeluje Milan Bandić. Tvrdi se kako je on primjer kako je visoki kriminal nedostižan cilj za Državno odvjetništvo i primjer ismijavanja i ruganja pravnoj državi.

    Navodi se kako je Bandićevo upravljanje Zagrebom u znaku političke korupcije, zlouporabe gradskog novca, izigravanja pravosudnih institucija i zakonskih procedura, netransparentnih građevinskih radova i pogodbi, pokretanju suludih gradskih projekata….

    Za takvo upravljanje koristi i Zagrebački holding preko kojeg neutralizira svoje političke protivnike i od njih stvara suradnike. Posao u Holdingu –mjesto pomoćnika predsjednika Uprave, tako je dobio poznati Bandićev kritizer Pero Kovačević (HSP), zatim Joško Morić (DC), Stipe Tojčić (HNS), Mirko Ljubičić, Mislav Žagar (HNS)..

    Ostale političke protivnike iz svih opcija rješava na način da im za svoj nesmetan rad daje poslove u gradskim tvrtkama ili ih aktivira u tijelima koja se financiraju iz gradskog proračuna ili su koriste u gradskim stanovima ili poslovnim prostorima.

    Navodi se kako su mu desne ruke Tatjana Holjevac  i Slobodan Ljubičić- kupac milijunski vrijednih nekretnina bez kredita.

    Moć ostvaruje i pogodovanjem bogatim poduzetnicima. Tako je na primjer pogodovao Tomislavu Horvatinčiću (Cvjetni trg), pa tvrtki Tigra u vlasništvu Damira i Milana Penave, kao i u zamjeni zemljišta ( gradsko zemljište za jeftino) gdje je osobito profitirao predsjednik uprave Erste Banke Petar Radaković, ali i HAA banka.

    Posebno se ističe pogodovanje velikom plemiću Ivici Todoriću oko stambenog zbrinjavanja. Naime, tog dokazanog kriminalca s obitelji je preselio u nacionalizirani i nikada denacionaliziran dvorac Kulmer. S njime sklapa i posao o prodaji tvrtke Zagrebplakat za oglašivanje s kojim Todorić kasnije ucjenjuje svoje dobavljače da ukoliko hoće poslovati s njim i prodavati robu preko Konzuma moraju se i oglašavati na jambo panoima ili preko njegove marketinške agencije Unex.

    Na kraju te priče Bandić je iz sjedišta Agrokora započeo i svoju propalu predsjedničku kampanju, a da bi dobio poseban status u praćenju kampanje poklanja zemljište HRT-u.

    Tajna uspjeha

    Tumači se kako se tajna uspjeha i nedodirljivosti Milana Bandića krije u sprezi s “dečkima s Knežije“, odnosno s podzemljem i kriminalnom scenom gdje se spominju Milan Carić i Zoran Pripuz kojima pomaže u preuzimanju Zagrebačkog ugostiteljskog slastičarskog poduzeća. On tom istom podzemlju pogoduje i kad prostor oko zagrebačke Arene proglašava građevinskom zonom čime tom mafijaškom klanu ( Jelavić i braća Pripuz) omogućuje gradnju stanova i drugih nekretnina, odnosno omogućuje njihov prestanak djelovanja u ilegali i početak “legalnih“ poslova u sferi  nekretnina i stanogradnje. To se odnosi i na preseljenje tvrtke za reciklažu otpada-CIOS iz Podsuseda u Jankomir.

    Bandit(i) i Crkva

    Milan Bandić u prošlom sustavu pripadao je strukturama zla, koje u Hrvatskoj nikada nisu doživjele stvarni poraz, a koje danas razjedinjuje pohlepa i borba za prevlast u bogatstvu i u moći, a ujedinjuje strah od promjena, time i stečenog bogatstva i moći.

    On i danas pripada strukturama zla, jer da se “obratio“ on bi i živio kao obraćenik, a to ne čini. Ne čini, jer mu to neda zlo koje se nastanilo u njemu.

    On svoju zlu moć ostvaruje i donacijama.

    Među najveće primatelje ubrajaju se Crkve-na svim lokacijama, sportska društva i sportski projekti, slobodni umjetnici, filmski djelatnici, sudovi, državne i paradržavne institucije.

    Navodi se kako se Crkva u Bandićevim prioritetima za donacije nalazi na najvišem mjestu. Iz gradskog proračuna Crkva koristi 50 posto Bandićevih donacija. Ta srednjovjekovna posla rezultirala su da je npr.  samo 2007 i 2008 godine Crkva od Bandića dobila oko 8 milijuna kuna.

    Ima tumačenja kako i druge strukture zla, osobito HDZ, enormnim sredstvima i beneficijama privlače Crkvu u svoje redove, te na taj način osiguravaju potporu najviših slojeva.

    Smjernice

    Jeli u tome smisao i poslanje vjersko-moralnih čimbenika hrvatskog društva?

    Svakako ne, jer Crkva se ne izgrađuje fetišom, osobito ne nepravedno stečenim fetišom, čemu upravo svjedoči slika urušene Crkve u Hrvata, ali i u svijetu.

    Tu je Spasitelj bio jasan (Luka 16,13).  Pravo je bogatstvo imati Boga. To su temelji koje je Isus udario, na tim temeljima trebaju graditi i učenici.

    Crkva se izgrađuje i borbom. Beskompromisnom i odlučnom borbom.

    Za što se to Crkva ( i ne samo Crkva nego svi mi zajedno) danas, između ostalog, ima i treba boriti?

    Svakako za ono što ima Evanđeoska obilježja. Za ono čemu je unutarnja snaga ljubav i čije temelje je postavilo kršćanstvo, jer sloboda i jednakost ljudske prirode kršćanske su istine, a njih promiče demokracija.

    Za kakvu demokraciju se treba zalagati i boriti?

    Svakako ne za feudalnu demokraciju koju imamo, već  za onakvu kakvu je zagovarao i provodio Stjepan Radić, a to je direktna politička demokracija. To jest, da čitav narod plebiscitom, pučkom inicijativom i pučkim referendumom neposredno stvara one zakone, koji su od naročitog značenja za narodni život.

    Ali i za državu potpune ekonomske demokracije, u duhu staroga običajnoga prava, a u skladu s današnjim mišljenjem i potrebama hrvatskog naroda.

    Za državu u kojoj ne smije biti iskorištavanja ekonomski slabijih od ekonomski jačih, jer “najočitiji je zahtjev pravičnosti, da svakom pripadaju plodovi  njegova rada.

    Ali i za državu socijalne pravice, jer politička sloboda bez socijalne pravice ne znači za narod ništa, čemu smo i bili svjedoci dok smo kratko vrijeme imali nezavisnost i suverenost.

    Jedino se tako može živjeti i napredovati. Drugo je uglavnom tlaka, kmetstvo, ropstvo.

    Borba za te vrijednosti je i obveza Katoličke Crkve

    Jer, iz dokumenta Drugog vatikanskog koncila sasvim jasno proizlazi da je Crkva dužna narod odgajati za demokraciju. Velika konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu-GAUDIUM ET SPES o tome govori jasno i uzastopno. Napominje se kako vjernici, kao članovi državne zajednice, moraju, baš po savjesti moraju, kritički rasuđivati o političkim zbivanjima i odgovorno tražiti bolja rješenja. Osobito u predizborno doba Crkva mora upozoravati vjernike da će pred Bogom odgovarati kako se posluže svojim pravom glasa (GS 75). I moraju paziti da ih demagozi ( vidi o tome tekst: „Šampion demagogije“) ne zavedu, da se narodom ne posluže za ograničavanje ili dokidanje demokracije.

    Koncil izričito uči: “Građani, pak, pojedinačno ili udruženi, neka se čuvaju da ne daju preveliku moć javnoj vlasti“ (GS 75)

    Međutim naša stvarnost pokazuje da je Crkva ( nikako ne u cijelosti ) samo deklarativno za demokraciju i da je previše ne brine to što se vlast koncentrira u rukama jednog čovjeka ili jedne ili više skupina.

    Prije tri desetljeća u Vatikanu je pisano i potpisano od svih biskupa s papom na čelu, uz zajamčenu asistenciju Duha Svetoga nešto što se u potpunosti razlikuje od naše stvarnosti.

    Boji li se Crkva u takvim svojim suprotnostima opozicije i demokracije. Boji li se koncilskog učenja, suvremenog shvaćanja i življenja Evanđelja. Ako je tome tako, onda se svi imamo pravo duboko zabrinuti.

    Crkva živi u prošlosti

    U toj prošlosti uslijed nasilja domaćeg feudalnog pritiska kmetovi su dočekivali tursku vojsku kao neko olakšanje, a mnogi su i bježali u “Turke“ pred nepodnosivim nasiljem. Kakav je to bio užas svjedoče povijesna svjedočanstva koja govore kako se tadašnji knezovi Zrinski i Erdedi, kapitul zagrebački, biskupi i drugi međusobice okrivljuju da kmete bezdušno taru, da će pobjeći svi seljaci i tako opustiti Hrvatska.

    Danas je stanje još i gore, samo sa razlikom da nitko nikoga ne optužuje.

    U prošlosti je feudalni stalež sa svećenstvom surađivao kako bi očuvali one interese koji su im bili zajednički, da bi očuvali svoje političko i kulturno vodstvo u Hrvatskoj.

    Danas je ta moć potpuno u rukama struktura zla i interes Crkve je u tom slučaju danas je borba.

    Stoga poruka na kraju svima je borba. Osobito se to odnosi na Katoličku Crkvu u Hrvata : Gospodo osvijestite se pokrenite učmale udove, učmale od lijenosti, nerada i neudobnosti.

    Mirko Omrčen/glasbrotnja.net

    facebook komentari