Hrvatska i Zapad pred velikim kušnjama

2

Hrvatski politički establishment nije se baš nešto nadahnuo niti dao veliki značaj 450. obljetnici sigetske bitke i obilježavanju junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog.

Nije prepoznao suvremenu reaktualizaciju uloge hrvatskog heroja bez kojega i njegove malobrojne junačke hrvatsko-ugarske posade, zemljovid Europe bi od 16. stoljeća izgledao drukčije.

Nedavno su u Čakovcu izložene kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskoga.

Ta dva povijesna artefakta izgledaju impresivno.

Za Šubića bih rekao da je posljednji hrvatski samuraj, jer i u njegovom osjećaju za čast, junačkom ratovanju i pogibiji ima nešto samurajskoga što su prepoznali i Japanci koji obožavaju Zajčevu operu a posebno ariju „U boj, u boj“. Poznato je već da je japanski zborovi pjevaju na hrvatskom i da je čak postala himnom jednog prestižnog japanskog fakulteta.

U tom samurajskom hrabrom duhu prepoznali su se Hrvati i Japanci. Takav samurajski duh imali su i mnogi naši branitelji koji su junački pali, pogotovo u obrani Vukovara.

Naš je grijeh u tomu što smo dopustili da nam domaći izdajnički zlotvori psihološko-medijskim propagandnim ratom, kao preživjeli krakovi KOS-a ubijaju taj duh i siju očaj i porugu sa stranica visokotiražnih tiskovina.

Za njih nema junačkih pogibija, za njih su to mitovi i hrvatska nacionalistička romantika. Hrvatska je specifičnost da joj se dvadeset godina iza rata u lice ruga vlastita peta kolona.

Svijet i država bez heroja

Žele nas uvjeriti kako u svijetu i u državi u kojoj živimo nema heroja niti ih je bilo.

Mjere nam stvarnost mjerom vlastite bijede. Kad prozrete naličje njihovih „satira“ onda vidite da je to jezik samoga sotone koji riga i bljuje samo mrak, i ne vidi ništa dobro u hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istodobno, u cijeloj zemlji kao da vlada drijemež onih koji bi svojom budnošću trebali biti proročki glasovi upozorenja.

S istoka se bliži novi migrantski tsunami. Hrvatska još nema nikakav zbiljski plan. U jednim dnevnim novinama kočoperi se imbecilni naslov kako su nakon vojne vježbe na Slunju Amerika, Hrvatska i saveznici pokazali veliku snagu. To bi bilo u stilu parole: nas i Kineza milijardu i dvjesto i četiri i pol milijuna. Gdje je naša vojna snaga? Gdje nam je zrakoplovstvo, gdje su nam slavne gardijske brigade? Zar je naša vojna snaga – vojna snaga Amerike!? I protiv koga se spremamo za obranu?

Usnuli mozgovi u ovoj zemlji, i uši pune mjehurića ne čuju i ne vide da se srednja Bosna i Sarajevo arabiziraju, da je čak bosanski akademik Esad Duraković javno ustao protiv arabizacije Bosne jer da ona najprije šteti samim tradicionalnim bošnjačkim muslimanima i mijenja njihovu etničku i kulturološku sliku – i pita li se itko od onih koji bi trebali strateški promišljati budućnost Hrvatske, što će biti ako BiH uđe u Europsku uniju?

Kako ćemo se obraniti od arapskog tsunamija koji bi se prelio preko naših granica?

Da su vježbe na Slunju bile vježbe za scenarij u slučaju širenja Isila i islamskog terorizma, da im je funkcija u eventualnoj obrani hrvatskog naroda i prostora u BiH, onda bih rekao – sjajno. Ali naravno, funkcija im je isključivo borba za američke interese, a nema naznaka da bi se treći entitet u njih uklapao.

Orbanov poziv na obranu zapadne kršćanske civilizacije

Viktor Orban otvoreno poziva na obranu zapadne kršćanske civilizacije. Kod nas se nijedan sličan glas ne čuje iz političkog establishmenta.

Poljska i Mađarska su danas kulturološka i civilizacijska brana nadiranju agresivnog islamizma u Europu kao što su bili u 16. i 17. stoljeću, ali tada i uz Hrvatsku koja je bila toliko ispaćena pred napadima Osmanlija da je bila svedena na one famozne „ostatke ostataka“, pretvorena u „krvavu krpu“, kako bi rekao Krleža.

Zapanjujuće je kako imamo slabu povijesnu memoriju i kako brzo zaboravljamo. Za neo-osmanizam ništa se nije promijenilo u zadnjih pet stoljeća. Za njega ciljevi ostaju isti, za sada drugim, neratnim sredstvima.

Činjenica je da u Hrvatskoj na najvišim razinama ne postoji razvijena demokršćanska politika kao u Poljskoj i Mađarskoj. Još jednom apeliram na potrebu okupljanja desne hrvatske inteligencije koja bi bila u stanju artikulirati kako ostvariti zaštitu temeljnih hrvatsakih geostrateških interesa.

U današnjem svijetu javna retorika je puna sintagmatskih izričaja koji prazno zveče ali se u njih upire svim silama da bi se izgradili moćni ekonomski i geopolitički potpornji novoga svijeta na dominaciji velesila. Rijetko ćemo čuti da netko govori o vrlini i istinoljubivosti. Goli interes i profitna manija ne mogu ruku pod ruku ići s ljubavlju prema istini i mudrosti.

Ne čudimo se da se u takvom svijetu ustaje protiv Boga i da se sve više prezire vjera. Paradoks Zapada je u njegovim lažima u koje je počeo čvrsto vjerovati. Kad se jednom napusti načelo slobode i prava u ime prava jačega, onda demokracija postaje invalidna, a umijeće skrivanja njezinih anomalija predstavlja se kao umijeće politike.

Svijet u kojemu živimo da bi pomirio u sebi nepomirljive suprotnosti postaje shizofreničan. Dok se s jedne strane zalaže za pravo na život, ne samo čovjeka nego i svakog živog bića, s druge strane unutar istog sistema vrijednosti život se cinično niječe u ime ideoloških postulata humanizma bez Boga!

Bolesno zapadno društvo

Postoji surogat svega, ali ako oduzmemo dušu našoj nacionalnoj i religijskoj baštini, imat ćemo samo muzealni prostor vlastitog samozaborava.

Nemoguće je iz onoga što je stvorila vjera razlučiti njezinu kulturnu dimenziju od duhovne a da sama kulturna funkcija s vremenom ne prijeđe u posve nešto drugo.

Možemo katedrale pretvoriti u muzeje i proučavati umjetnine ali nikada bez vjere nećemo shvatiti tajnu, misterij stvaralaštva starih majstora, niti ćemo spoznati snagu vlastite sakralne baštine ako je desakraliziramo. Ostat će nam moćne fasade, za restauratore puno posla, no o duhovnoj dimenziji nećemo znati ništa.

Mnogi se osjećaju u kulturološkom smislu kršćanima ali to nije dovoljno da bi se uistinu i bilo kršćaninom. Živimo u svijetu u kojemu stasaju sve nestrpljiviji naraštaji koji nemaju smisla za žrtvu i dugotrajan rad, učenje i odricanje – oni žele uspjeh sada i ovdje. I to svi i odjednom.

Svijet koji racionalizira vlastiti egoizam kao mjeru svih stvari, može postati pusto mjesto. Kršćani su opet pozvani humanizirati takve odnose. Tamo gdje je otuđenost zavladala, pronalaziti bliskost. Hladnoću suzbijati toplinom, nerazumijevanje razumijevanjem.

I zlo koje nosi raznolike maske, pa i maske dobroga, raskrinkavati po cijenu vlastite udobnosti. U zapadna društva uvuklo se nešto bolesno: ljudima je nametnut osjećaj krivnje, tradicija je gotovo izbrisana, svijest i memorija novih naraštaja prepravljeni, stvoren je dojam da je kršćanstvo religija koja je stvar prošlosti a ne budućnosti, da će odumrijeti u eri novog moderniteta.

Ako nema onih koji su budni i odvažni, koji bodre i govore, iščeznut će milosrđe s ovoga svijeta, zašutjet će srca, zgasnuti mnoge misli, zaborav će prekriti zakopano blago. Tko će mu ući u trag? I što će od nas ostati ako ne podignemo veliku branu pred tsunamijem koji se podiže, jer tlo stalno podrhtava…

Zoran Vukman / hkv.hr

facebook komentari

  • marko

    Krug se zatvara i plan je izgleda uspio-opet ce nam navalit na domovinu!??

  • Sivooki

    Zorane, sve je tako, ali očito su kršćani (mi) postali mlaki.