Pratite nas

Kolumne

Hrvatska i Zapad pred velikim kušnjama

Objavljeno

na

Hrvatski politički establishment nije se baš nešto nadahnuo niti dao veliki značaj 450. obljetnici sigetske bitke i obilježavanju junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog.

Nije prepoznao suvremenu reaktualizaciju uloge hrvatskog heroja bez kojega i njegove malobrojne junačke hrvatsko-ugarske posade, zemljovid Europe bi od 16. stoljeća izgledao drukčije.

Nedavno su u Čakovcu izložene kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskoga.

Ta dva povijesna artefakta izgledaju impresivno.

Za Šubića bih rekao da je posljednji hrvatski samuraj, jer i u njegovom osjećaju za čast, junačkom ratovanju i pogibiji ima nešto samurajskoga što su prepoznali i Japanci koji obožavaju Zajčevu operu a posebno ariju „U boj, u boj“. Poznato je već da je japanski zborovi pjevaju na hrvatskom i da je čak postala himnom jednog prestižnog japanskog fakulteta.

U tom samurajskom hrabrom duhu prepoznali su se Hrvati i Japanci. Takav samurajski duh imali su i mnogi naši branitelji koji su junački pali, pogotovo u obrani Vukovara.

Naš je grijeh u tomu što smo dopustili da nam domaći izdajnički zlotvori psihološko-medijskim propagandnim ratom, kao preživjeli krakovi KOS-a ubijaju taj duh i siju očaj i porugu sa stranica visokotiražnih tiskovina.

Za njih nema junačkih pogibija, za njih su to mitovi i hrvatska nacionalistička romantika. Hrvatska je specifičnost da joj se dvadeset godina iza rata u lice ruga vlastita peta kolona.

Svijet i država bez heroja

Žele nas uvjeriti kako u svijetu i u državi u kojoj živimo nema heroja niti ih je bilo.

Mjere nam stvarnost mjerom vlastite bijede. Kad prozrete naličje njihovih „satira“ onda vidite da je to jezik samoga sotone koji riga i bljuje samo mrak, i ne vidi ništa dobro u hrvatskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istodobno, u cijeloj zemlji kao da vlada drijemež onih koji bi svojom budnošću trebali biti proročki glasovi upozorenja.

S istoka se bliži novi migrantski tsunami. Hrvatska još nema nikakav zbiljski plan. U jednim dnevnim novinama kočoperi se imbecilni naslov kako su nakon vojne vježbe na Slunju Amerika, Hrvatska i saveznici pokazali veliku snagu. To bi bilo u stilu parole: nas i Kineza milijardu i dvjesto i četiri i pol milijuna. Gdje je naša vojna snaga? Gdje nam je zrakoplovstvo, gdje su nam slavne gardijske brigade? Zar je naša vojna snaga – vojna snaga Amerike!? I protiv koga se spremamo za obranu?

Usnuli mozgovi u ovoj zemlji, i uši pune mjehurića ne čuju i ne vide da se srednja Bosna i Sarajevo arabiziraju, da je čak bosanski akademik Esad Duraković javno ustao protiv arabizacije Bosne jer da ona najprije šteti samim tradicionalnim bošnjačkim muslimanima i mijenja njihovu etničku i kulturološku sliku – i pita li se itko od onih koji bi trebali strateški promišljati budućnost Hrvatske, što će biti ako BiH uđe u Europsku uniju?

Kako ćemo se obraniti od arapskog tsunamija koji bi se prelio preko naših granica?

Da su vježbe na Slunju bile vježbe za scenarij u slučaju širenja Isila i islamskog terorizma, da im je funkcija u eventualnoj obrani hrvatskog naroda i prostora u BiH, onda bih rekao – sjajno. Ali naravno, funkcija im je isključivo borba za američke interese, a nema naznaka da bi se treći entitet u njih uklapao.

Orbanov poziv na obranu zapadne kršćanske civilizacije

Viktor Orban otvoreno poziva na obranu zapadne kršćanske civilizacije. Kod nas se nijedan sličan glas ne čuje iz političkog establishmenta.

Poljska i Mađarska su danas kulturološka i civilizacijska brana nadiranju agresivnog islamizma u Europu kao što su bili u 16. i 17. stoljeću, ali tada i uz Hrvatsku koja je bila toliko ispaćena pred napadima Osmanlija da je bila svedena na one famozne „ostatke ostataka“, pretvorena u „krvavu krpu“, kako bi rekao Krleža.

Zapanjujuće je kako imamo slabu povijesnu memoriju i kako brzo zaboravljamo. Za neo-osmanizam ništa se nije promijenilo u zadnjih pet stoljeća. Za njega ciljevi ostaju isti, za sada drugim, neratnim sredstvima.

Činjenica je da u Hrvatskoj na najvišim razinama ne postoji razvijena demokršćanska politika kao u Poljskoj i Mađarskoj. Još jednom apeliram na potrebu okupljanja desne hrvatske inteligencije koja bi bila u stanju artikulirati kako ostvariti zaštitu temeljnih hrvatsakih geostrateških interesa.

U današnjem svijetu javna retorika je puna sintagmatskih izričaja koji prazno zveče ali se u njih upire svim silama da bi se izgradili moćni ekonomski i geopolitički potpornji novoga svijeta na dominaciji velesila. Rijetko ćemo čuti da netko govori o vrlini i istinoljubivosti. Goli interes i profitna manija ne mogu ruku pod ruku ići s ljubavlju prema istini i mudrosti.

Ne čudimo se da se u takvom svijetu ustaje protiv Boga i da se sve više prezire vjera. Paradoks Zapada je u njegovim lažima u koje je počeo čvrsto vjerovati. Kad se jednom napusti načelo slobode i prava u ime prava jačega, onda demokracija postaje invalidna, a umijeće skrivanja njezinih anomalija predstavlja se kao umijeće politike.

Svijet u kojemu živimo da bi pomirio u sebi nepomirljive suprotnosti postaje shizofreničan. Dok se s jedne strane zalaže za pravo na život, ne samo čovjeka nego i svakog živog bića, s druge strane unutar istog sistema vrijednosti život se cinično niječe u ime ideoloških postulata humanizma bez Boga!

Bolesno zapadno društvo

Postoji surogat svega, ali ako oduzmemo dušu našoj nacionalnoj i religijskoj baštini, imat ćemo samo muzealni prostor vlastitog samozaborava.

Nemoguće je iz onoga što je stvorila vjera razlučiti njezinu kulturnu dimenziju od duhovne a da sama kulturna funkcija s vremenom ne prijeđe u posve nešto drugo.

Možemo katedrale pretvoriti u muzeje i proučavati umjetnine ali nikada bez vjere nećemo shvatiti tajnu, misterij stvaralaštva starih majstora, niti ćemo spoznati snagu vlastite sakralne baštine ako je desakraliziramo. Ostat će nam moćne fasade, za restauratore puno posla, no o duhovnoj dimenziji nećemo znati ništa.

Mnogi se osjećaju u kulturološkom smislu kršćanima ali to nije dovoljno da bi se uistinu i bilo kršćaninom. Živimo u svijetu u kojemu stasaju sve nestrpljiviji naraštaji koji nemaju smisla za žrtvu i dugotrajan rad, učenje i odricanje – oni žele uspjeh sada i ovdje. I to svi i odjednom.

Svijet koji racionalizira vlastiti egoizam kao mjeru svih stvari, može postati pusto mjesto. Kršćani su opet pozvani humanizirati takve odnose. Tamo gdje je otuđenost zavladala, pronalaziti bliskost. Hladnoću suzbijati toplinom, nerazumijevanje razumijevanjem.

I zlo koje nosi raznolike maske, pa i maske dobroga, raskrinkavati po cijenu vlastite udobnosti. U zapadna društva uvuklo se nešto bolesno: ljudima je nametnut osjećaj krivnje, tradicija je gotovo izbrisana, svijest i memorija novih naraštaja prepravljeni, stvoren je dojam da je kršćanstvo religija koja je stvar prošlosti a ne budućnosti, da će odumrijeti u eri novog moderniteta.

Ako nema onih koji su budni i odvažni, koji bodre i govore, iščeznut će milosrđe s ovoga svijeta, zašutjet će srca, zgasnuti mnoge misli, zaborav će prekriti zakopano blago. Tko će mu ući u trag? I što će od nas ostati ako ne podignemo veliku branu pred tsunamijem koji se podiže, jer tlo stalno podrhtava…

Zoran Vukman / hkv.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati