Hrvatska ide u samouništenje

0

Kad je u pitanju izumiranje nas Hrvata, uvijek mi na pamet padaju stihovi Mihovila iz prvog broja Tribine, biltena akademske crkve sv. Filipa u Splitu, iz studenoga 1987.

 Naslov pjesme je San poput smrti (Ex Croatia). Ilustrirana je prozorom s rešetkama kroz koje prodire svjetlo.
Kao da je usud jači od ljubavi. Ti nestaješ… Jednom, u skoro jutro, zar te neće biti… Sipiš, suhi si pijesak. Bježiš niz dlanove od suznih očiju onih koji te se nisu nagledali. Uzorane njive i uskopani vinogradi dobro ugaženi ne čekaju roda. Kamen i šutnja.

Smrtna sjena zoblje jadranske grozdove, ostavljajući da sablasno plutaju brodovi bez mornara. Usnule ruke, utiha… I vrijeme teče kao da je stalo. Svaka noć gasi barem još jedne davno ugasnule oči. Kao da se boje ostajati. Jer, tko će pokriti kamenom posljednje? Za šutnju nemaju brige. Tamnocrveno sunce je obješeno o zapad i sumrak je već navika.
Crno se crni bolja budućnost.

Iliria, Dalmatia, Croatia… Ex Croatia. Tvoj je život poput sna, a san poput smrti. Možda, ustvari, nisi nikada pravo ni živjela, a ni umirala.
Možda nisi dovoljno voljena.
Zar ljubav nije jača od smrti?

Ondašnji čuvari komunističkih tekovina reagirali su odmah, rješenjem Okružnog javnog tužilaštva u Splitu zabranili su bilten crkve sv. Filipa. Slobodna Dalmacija 26. studenoga 1987. navodi kako “tekst pjesme i fotografija kao jedinstvena cjelina, prema mišljenju Tužilaštva, nedvojbeno sadrže stavove i poruke kojima se kao očitim neistinama ugrožava javni red i mir te izaziva uznemirenje javnosti”.

Prije tridesetak godina, dakle, javnost je barem bila uznemirena zbog ovih tema, kako vidimo, i partijske strukture vlasti. A mi smo samo htjeli poručiti kako u hrvatskom narodu više ljudi umire nego ih se rađa, da su mnoga sela pred izdisajem… Tako smo nastavili i u sljedećim brojevima Tribine, pa smo na stranicama “Slobodne” dočekali i komentar: Malo vjere, puno politike. Među inim, komentator se zabrinuo što upozoravamo na činjenicu da “se mnogi brakovi rastavljaju a djeca ne rađaju”. Komentatoru je osobito zasmetalo iznošenje našeg stava da se “i u Crkvi može stvarati bolja nada za hrvatski narod, koji je izdržao tuđinske progone, ali svoje samouništenje neće moći izbjeći”.

I dok smo osamdesetih prošlog stoljeća upozoravali na sela koja izumiru, vodeći hrvatski demografi već godinama govore kako Lijepa naša godišnje izgubi grad veličine Knina. Lani je živorođenih bilo 39.939, a umrlo je 50.386 osoba, tako da bilježimo negativan prirast -10.447 ljudi. Dr. Anđelko Akrap navodi kako se kod nas provode pojedine demografske mjere koje su više socijalnog karaktera. Hrvatska, tvrdi Akrap, treba provoditi izrazito pronatalitetnu i redistributivnu politiku da bi se osigurao ravnomjerniji razmještaj stanovništva u prostoru – da se ne bi vršila ta jaka koncentracija stanovništva u nekoliko gradova, prvenstveno Zagreb, Split, Rijeka…

Današnji naraštaj na vlasti, gotovo da ne mari za izumiranje naroda, dok javnost, osobito neki neoliberalni komentatori koji gledaju samo da je njima dobro, a poslije njih može biti i potop, na ovu se temu sprdaju. Ako se ozbiljno ne trgnemo oko budućnosti, povijest će nas pamtiti kao grobare vlastitog naroda.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

facebook komentari