Hrvatska intelektualna šutnja

    0

    Za vrijeme komunističko jugoslavenske diktature i okupacije je u Hrvatskoj bio ustaljen pojam takozvane hrvatske šutnje. Nikada mi nije bilo posve jasno na što se misli jer su mnogi Hrvati završavali u zatvoru zbog političkog opredjeljenja, ali se u narodu ustalio stav da Hrvati intelektualci na političke nevolje šute i trpe ostavljajući narod na vjetrometini.

    Ta “hrvatska šutnja” se posebno odnosila i odnosi na ulogu intelektualaca u javnom životu. Takozvani hrvatski intelektualci navodno šute, uvlače se u guzicu političkim moćnicima ili su spremni svoje stavove staviti na panj da bi dobili kakvu subvenciju ili državnu plaću.

    Je li to tako? Šuti li hrvatska inteligencija?

    a-b-sutnja1Prvo i osnovno pitanje je tko su hrvatski intelektualci? Oni koji su završili neki fakultet? Članovi neuglednih udruga koji se bore za sitne mrvice s političkog stola ili su to oni vrli akademici koji i dan danas svoj smisao vide u održavanju elitizma kojega nema? Jesu li to pisci koji su objavili neku knjigu koja se ne prodaje jer Hrvati tradicionalno sve znaju pa im knjige ne trebaju?

    Jesu li to naši profesori genetike, biologije ili fizike koji podučavaju strance u najsofisticiranijim projektima? Jesu li to oni ljudi koji za gostioničarskim stolovima rečenice počinju sa: “Glavni problem je….”? Jesu li to oni ljudi koji u svojim nerazumnim analizama osjećaju da su otkrili ključ svih mogućih zavjera i uporno čekaju na smak svijeta da bi konačno dobili pečat da su oni bili u pravu?

    Tko su hrvatski intelektualci?

    Drugo pitanje je što bi ti intelektualci, ako ih uočimo, trebali raditi da bi pokazali da ne šute? Kako bi oni mogli doprinijeti poboljšanju stanja naroda?

    Osnovna zadaća i alat intelektualaca je da koriste razmišljanje, pisanje i znanost da bi doprinijeli dobrobiti nacije i pojedinaca. U tome smislu je svaki čovjek koji koristi intelekt, piše i istražuje intelektualac. Što bi dakle ti “profesori, pisci, filozofi, sociolozi, biolozi, genetičari itd” trebali raditi da bi narod uvidio da oni ne šute?

    Pisati, objavljivati stručne radove?

    To bi bilo normalno rješenje jer pisanje je intelektualno zasukivanje rukava, krvavi rad intelektualca. On se definira upravo preko pisanja i javnog govora, preko sustavnog pristupa problemima uzdižući se iznad svakodnevne retorike o kantama za smeće. Zadatak intelektualca je da naciji ukazuje ne neke dublje poveznice između povijesti, sadašnjosti i budućnosti. Njegova rješenja su ponekada kompleksnija jer on uviđa da je društvo kompleksnije od populističkog mantranja polupismenih političara. Intelektualni rad je ukazivanje na one kapilarne žile nenarodne vlasti i strukturalne probleme koji dovode do gubitka identiteta, a onda do materijalnog i duhovnog siromaštva. Intelektualni pristup problemima je nešto dublji od obične konstatacije da ljudi trebaju kruha, a ujedno je to pristup koji ne negira potrebu za kruhom.

    No može li hrvatska inteligencija uopće govoriti hrvatskom narodu? Ne zbog novinara i medija koji navodno blokiraju nacionalno osviještene da se obrate narodu nego zbog naroda samoga. Je li hrvatski čovjek, radnik, seljak, poslodavac, uopće spreman i treba li njemu ikakav intelektualni pristup njegovom socijalnom i ekonomskom pitanju? Želi li hrvatski narod uopće čuti da je ipak važno zadržati svoj jezik, svoj identitet i svoj ekskluzivitet kao narod?

    Intelektualac zna da je čovjek nešto više od pukog žderanja i drugih osnovnih potreba, on zna da čovjeku treba i sve ovo nabrojano. Upravo njegov zadatak je ukazivanje da nema ni kruha bez duha, da narod nestaje ako izgubi svoj identitet i da društvo koje gura pod tepih svoju povijest ne može ići naprijed. No to ukazivanje je nepopularno, ono nije poželjno jer narod je iz probisvjetske ideološke kuhinje sedamdeset godina slušao da je intelektualac u najmanju ruku suspektna osoba, osoba koja ništa ne radi nego samo priča i “filozofira”. Kod starih Grka je filozof bio ugledna osoba, a kod nas je to skoro pa najgora moguća karakteristika za nekoga koga želite omalovažiti.

    Intelektualac, filozof je tako reći parazit i niškorist jer ne proizvodi šarafe. A i mala djeca u Hrvatskoj znaju da nama treba “proizvodnja”. U državi u kojoj 60% onih koji dobivaju neku plaću tu istu dobivaju iz zajedničkog lonca zvanog budžet se stalno ponavlja mantra o “proizvodnji”.

    U takvom mentalnom sklopu nacije je za intelektualce nepotrebno zašiljiti olovku jer je primarno poimanje narodne budućnosti i sreće satkano u antiintelektualnoj rečenici: “Treba raditi, a ne pisati”.

    Pisanje je za većinu Hrvata i Hrvatica isprazno i dokono trošenje vremena. U takvom okruženju nikakva inteligencija ne bi mogla biti toliko glasna da ju narod čuje i da od njezinog promišljanja ima koristi. Iz države u kojoj postoji tolika odbojnost prema intelektualnome se naravno sele oni koji umjesto samo ruku koriste i mozak i ruke. Oni odlaze onamo gdje je društvo odavno shvatilo da ne postoji niti jedan jedini stroj koji netko prije nije zamislio nego li ga je netko sašarafio.

    U Hrvatskoj ne šuti inteligencija nego su polupismeni nasilinici i manipulatori previše bučni, a narod je očito tako odgojen da u sebi nosi opasnu dozu prijezira prema intelektualnom poimanju stvarnosti.

    VinkoVukadin/kamenjar.com

    facebook komentari