Pratite nas

Kolumne

Hrvatska je postala država 25. lipnja 1991., a ne tek 08. listopada 1991.

Objavljeno

na

Cijelo vrijeme traje proces krivotvorenja istine o nastanku hrvatske države, o Domovinskom ratu. Cijelo vrijeme se pokušava velikosrpska agresija, u kojoj je JNA bila udarna pesnica, pretvoriti u oružani sukob i građanski rat.

25. lipnja 1991.

Mnoge države u svijetu postoje kao države iako nisu međunarodno priznate. Zbog toga je velika pogreška svih onih u Hrvatskoj, uključujući i Vrhovni sud i Ustavni sud koji tvrde da je Hrvatska postala država tek 08. listopada 1991. godine. Toga datuma samo je ukinut moratorij koji je Hrvatska prihvatila odgađajući primjenu odluke Hrvatskog sabora od 25. lipnja 1991. za tri mjeseca.

Hrvatska je bila prisiljena na odgodu primjene tih povijesnih odluka, ali nije prestala postojati kao država niti je postala država tek 08. listopada 1991. godine. Hrvatska je u tom razdoblju od tri mjeseca koje se osporava kao vrijeme postojanja Hrvatske države imala svoga predsjednika, svoj višestranački Sabor, svoju Vladu, svoju policiju, svoju vojsku i druga državna tijela.

Hrvatska se branila od agresije u to vrijeme i zato je, po mom mišljenju, svako osporavanje Hrvatske kao države u razdoblju od 25. lipnja do 08. listopada vrlo opasno sa nesagledivim štetnim posljedicama, a nije ni istinito, u suprotnosti je sa realnošću. Dakle, Hrvatska je postojala kao država i funkcionirala kao država od 25. lipnja 1991. godine, a ne tek od 08.listopada 1991.

25. lipnja ustvari je završen proces formalno – pravnog i ustavnog odvajanja Republike Hrvatske od Jugoslavije. Završen je proces formiranja samostalne i suverene Republike Hrvatske u njenim avnojskim granicama. Taj proces izgradnje hrvatske države bio je mukotrpan i težak, osporavan i izvana i iznutra, to je bio proces koji se pokušao zaustaviti agresijom na Hrvatsku koju su učinili Srbija, Crna Gora i JNA zajedno s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Važne etape u tom procesu bili su prvi višestranački izbori i konstituiranje prvog hrvatskog demokratskog Sabora i referendum o samostalnosti Republike Hrvatske.

Veliki je problem što su te nepobitne činjenice o nastanku Hrvatske kao suverene i samostalne države osporavaju i na hrvatskim sudovima. Neki županijski sudovi su vodili procese polazeći od neistine da je Hrvatska postala suverena država tek 15. siječnja 1992. godine nakon Međunarodnog priznanja Hrvatske od strane više svjetskih država. Vrhovni sud je poništio neke od tih presuda i ispravno utvrdio da je u doba inkriminiranih djela “već uveliko bio u tijeku međunarodni oružani sukob u svezi s agresijom koja je izvršena na Republiku Hrvatsku”.

U presudi generalu Branimiru Glavašu Vrhovni sud, a onda i Ustavni sud utvrdili su da je pogrešno stajalište da tijekom studenog i prosinca 1991. godine Hrvatska još uvijek nije imala status države, odnosno da je taj status dobila tek međunarodnim priznanjem od većeg broja država 15. siječnja 1992. Međutim, i Vrhovni sud, a kasnije i Ustavni sud, po mom mišljenju, pogrešno utvrđuju da je Republika Hrvatska postala država tek 08. listopada 1991. godine, a ne 25. lipnja 1991. godine.

Vrhovni, a i Ustavni sud svojim odlukama utvrdili su, po mom mišljenju, pogrešno i štetno da je “oružani sukob na području Republike Hrvatske imao međunarodni karakter tek od 08. listopada 1991. godine”, a da do tada nije imao karakter međunarodnog sukoba. Vrhovni sud i Ustavni sud su utvrdili da se na ratne zločine počinjene prije 08. listopada 1991. primjenjuje Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava ne međunarodnih oružanih sukoba, a na one počinjene nakon toga datuma primjenjuje se Dopunski protokol I i uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

Ako bi se prihvatilo stajalište Vrhovnog i Ustavnog suda da je Hrvatska nastala kao država tek 08. listopada 1991. godine, to bi značilo u krajnjoj liniji da je višestranački Hrvatski sabor bio ne legitimno i ne legalno tijelo te bi se čak mogli osporiti i povijesne odluke od 25. lipnja 1991 o raskidaju svih veza s Jugoslavijom i konstituiranju samostalne i suverene hrvatske države. Prihvaćanje takvog stajališta da do 08. listopada Hrvatska nije bila država značilo bi da se legalno izabrani predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman lažno predstavljao kao predsjednik Republike. To bi značilo da se može pravno osporiti legalnost djelovanja Vladi demokratskog jedinstva, te ju čak pretvoriti u ne legalno terorističku razbojničku Vladu. Postavlja se i pitanje da li su do 08. listopada postojali hrvatski branitelji, jesu li se oni legalno i legitimno borili protiv agresorke JNA ili su bili teroristi koji su rušili legalnu državu SFRJ. To bi značilo da je JNA legitimno i legalno djelovala kada je ušla tenkovima u Baranju, odnosno da je legalno branila međunarodno priznatu državu SFRJ od pokušaja oružane pobune Hrvata koji su na ne legalan način i s oružjem u ruci ostvarivali secesiju Hrvatske od Jugoslavije. To bi značilo da je u krajnjoj liniji JNA imala puno pravo gušiti oružanu pobunu u Hrvatskoj, odnosno da je Predsjedništvo SRFJ imalo pravo uvesti izvanredno stanje i pohapsiti lažno vodstvo Hrvatske ne samo predsjednika Tuđmana nego i Vladu demokratskog jedinstva. Zbog svega toga mislim da je vrlo opasno isključivo pravno na temelju međunarodnog prava tumačiti kada je nastala Hrvatska država. Teško je zamisliti da smo do 08. listopada bili teroristi koji ruše legalnu državu, da je predsjednik Tuđman bio ilegalni predsjednik države, da je Vlada bila teroristička i razbojnička, a da su naši branitelji rušili legalnu državu SFRJ.

Treba podsjetiti da je prošlo već 23 godine postojanja Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države, a da se ona i dalje osporava. Cijelo vrijeme traje proces krivotvorenja istine o nastanku hrvatske države, o Domovinskom ratu. Cijelo vrijeme se pokušava velikosrpska agresija, u kojoj je JNA bila udarna pesnica, pretvoriti u oružani sukob i građanski rat. Takvim krivotvorinama i tezama, po mom mišljenju, doprinose i odluke najviših hrvatskih sudova koji ne vode računa o političkom kontekstu nego formalno- pravno nameću strašnu tezu da je do 08. listopada u Hrvatskoj bjesnila oružana pobuna Hrvata protiv legalne države SFRJ u kojoj je JNA, po Ustavu, imala pravo oružanom silom slomit oružanu pobunu Hrvata i očuvati opstojnost SFRJ.

Ispričat ću jedan detalj koji potvrđuje da su nas tako tretirali i u međunarodnoj zajednici. Kao potpredsjednik Ratne vlade pokušavao sam braniti pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. Dokazivati da je Hrvatska kao država stvorena 25. lipnja 1991. te da smo žrtve agresije Srbije, Crne Gore i JNA. To sam objašnjavao u Vatikanu u rujnu 1991. To sam pokušao objasniti i predsjedniku austrijskog Parlamenta, prije 08. listopada 1991. kada smo se borili da nas se podrži u našoj obrani. Tada mi je predsjednik austrijskog Parlamenta grubo rekao da nismo u pravu odnosno da JNA ima pravo oružjem ugušiti pobunu nas Hrvata koji rušimo legalnu i legitimnu državu SFRJ. Došlo je skoro do fizičkog obračuna jer me je to toliko razbjesnilo, to tim više što je dotični gospodin još uvijek bio predsjednik Parlamentarnog društva prijateljstva Austrije i Jugoslavije. Taj gospodin je kasnije postao i predsjednik Austrije, koja nam je inače bila sklona. Tome treba dodati da smo cijelo vrijeme u haaškom sudu tretirani kao razbojnička banda, kao udruženi zločinački pothvat a ne kao demokratski konstituirana moderna država.

Zato mislim da treba povesti šire rasprave o tome što znače odluke Vrhovnog i Ustavnog suda da je do 08. listopada u Hrvatskoj bio oružani sukob, a tek od 08. listopada međunarodni sukob odnosno što znače odluke da Hrvatska nije nastala 25. lipnja nego tek 08. listopada. Time se dovodi u pitanje Dan državnosti, 25. lipnja, jer ako je Hrvatska kao država nastala tek 08. listopada, a ne 25. lipnja onda i Dan državnosti ne može biti 25. lipnja nego mora biti 08. listopada. Ako je Hrvatska nastala tek 08. listopada onda dolazi i u pitanje status hrvatskih branitelja koji su poginuli i ranjeni prije tog datuma. Jesu li oni bili hrvatski branitelji ili razbojnici i pobunjenici protiv legalne države SFRJ. Želim naglasiti da se radi o vrlo bitnim pitanjima koji zadiru ne samo u našu prošlost nego i u sadašnjost i budućnost.

Uvažavam i Vrhovni i Ustavni sud, ali mislim da nije u njihovoj nadležnosti da poništavaju odluke Hrvatskog sabora odnosno da ne priznaju da smo na Dan državnosti, dakle 25.lipnja kao suvereni narod stvorili svoju hrvatsku državu. U atmosferi šutnje i ne suprotstavljanja pogrešnom tumačenju nastanka hrvatske države prvi se suprotstavio general Praljak, koji je postavio pitanje hrvatskoj državi da mu odgovori, ako je istina da je Hrvatska nastala 08. listopada 1991. godine, kako tvrde Vrhovni i Ustavni sud, da li su on i drugi branitelji bili razbojnici koji su rušili na kriminalan način Jugoslaviju ili su bili hrvatski branitelji koji su branili svoju državu Hrvatsku od agresije. Odnosno da mu odgovore je li se predsjednik Tuđman lažno predstavljao do 08. listopada kao predsjednik Hrvatske ili je istinski bio predsjednik Hrvatske države i prije 08. listopada. O tome su pisali akademik Josip Pečarić i novinar Tihomir Dujmović i Dražen Boroš. Svi ostali šute. U Hrvatskoj je i dalje uspavana javnost i ne sagledavaju se sve političke konsekvence, činjenice da i hrvatski sudovi osporavaju postojanje hrvatske države do 08. listopada 1991. odnosno da osporavaju postojanje hrvatske države od 25. lipnja 1991. godine.

S obzirom, da sam i osobno učestvovao kao potpredsjednik Vlade demokratskoj jedinstva, kako se popularno nazivala Ratna vlada, da sam bio učesnik procesa stvaranja hrvatske države, osobno nikada neću prihvatiti da je hrvatska država nastala tek 08. listopada.

Pitam one koji se usude tvrditi da je Hrvatska država nastala tek 08. listopada hoće li im biti idući korak da će tražiti da se Dan državnosti 25. lipnja prebaci na 08. listopada.
Mislim da nema važnije teme od utvrđivanja istine o nastanku Hrvatske kao samostalne i suverene države i odbacivanju krivotvorina koje su nanijele i koje nanose veliku štetu Hrvatskoj jer se time prihvaća teza da je do 08. listopada u Hrvatskoj bjesnio građanski rat ili čak gore od toga, da se radilo o ne zakonitoj pobuni protiv SFRJ te da je JNA imala ustavno pravo oružanom silom gušiti tu pobunu.

Zbog toga treba pozdraviti inicijativu akademika Davorina Rudolfa koji je sazvao za 20. veljaču širu znanstvenu raspravu na znanstvenom Vijeću za mir i ljudska prav HAZU s ciljem da se raspravi i utvrdi za sva vremena da je Hrvatska nastala kao država 25. lipnja 1991. te da se ukaže na štetnost svih onih koji nameću krivotvorine o nastanku hrvatske države i njenoj pravednoj borbi protiv velikosrpske agresije, agresije JNA i Crne Gore.

[ad id=”40551″]

Autor: Zdravko Tomac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati