Hrvatska kultura u Bosni i Hercegovini

0

Zašto se ne može govoriti o jedinstvenom bosansko-hercegovačkom identitetu

Za hrvatski kulturni profil bosansko-hercegovačkih katolika najvažnija je književnost Bosne Srebrene pisana zapadnoćiriličkim pismom. Unatoč raznim nazivima tijekom stoljeća, lingua patria i ćiriličko pismo bosanskih franjevaca u sebi nose razvojnu dinamiku hrvatskoga jezika

Specifičnost inkulturacije Hrvata u kršćanski svijet, koja Hrvate čini jedinstvenim među europskim narodima, jest u tome što je taj proces od ranoga srednjeg vijeka pa do modernih sekularizacijskih vremena nakon Francuske revolucije (1789–1799) bio dvojezičan (latinski i slavenski/hrvatski jezik) i tropismen (latinica, glagoljica i ćirilica). Pritom „se ne radi o naporednom postojanju učene latinske naobrazbe i pučkoga jezika neukih, što je inače karakteristično za europski Zapad, nego o dvije podjednako učene i školovane pismene tradicije“ – kako je to istaknuo hrvatski filolog, indoeuropeist i književni povjesničar Radoslav Katičić u svome standardnom djelu Litterarum studia. Katičić sustavno elaborira kulturno srastanje između zatečenoga romanskog pučanstva i doseljenih Hrvata. Taj je kulturološki proces trajao do u kasni srednji vijek, odnosno sve do humanizma i renesanse u 15. stoljeću. Još se u 15. vijeku u političkim tijelima Dubrovačke Republike raspravljalo na raguzijskom, dakle romanskom jeziku, a posljednji govornik veljatskoga, tj. romanskog idioma na otoku Krku umro je 1898.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Nekropola stećaka Radimlja pokraj Stoca iz 13. stoljeća

Pokrštavanje Hrvata započelo je odmah pri njihovu naseljavanju u 7. stoljeću iz romanskih dalmatinskih gradova, koji su se nalazili pod vrhovnom političkom vlašću Bizanta, ali su u crkvenom i kulturnom pogledu pripadali Rimskoj crkvi. Početkom 9. stoljeća u taj proces uključili su se karolinški misionari, najvjerojatnije iz Akvileje; pritom su se u svojim katehezama služili slavenskim pučkim elementima i time pripremili tlo ćirilo-metodskoj kristijanizaciji i kulturi, koja će od druge polovice 9. pa do 11. stoljeća dobiti sasvim jasne obrise.

Kada je riječ o susjednoj Bosni u ovome sklopu, treba istaknuti da je ona bila manje izložena trajnim utjecajima dalmatinskih romanskih gradova, jer se više nalazila u zaleđu. Ipak, oskudne zapise o utjecaju salonitanske metropolije na crkvenu organizaciju u Bosni potvrđuju arheološki ostaci crkava na tlu današnje BiH, i to prije i poslije seobe naroda. Zapadni dio današnje BiH do rijeke Vrbasa sve do osmanskih osvajanja u 15. stoljeću bio je područje hrvatskih crkvenih i kulturnih procesa, a pod političku vrhovnu vlast srednjovjekovnih bosanskih vladara došao je tek tijekom 14. stoljeća.

Do 11. stoljeća ćirilo-metodska slavizacija kršćanstva na tlu današnje BiH u cijelosti je provedena, a proširila se i do najzapadnijih dijelova današnje Republike Hrvatske, dakle do Istre. Na Humačkoj ploči u današnjoj zapadnoj Hercegovini iz 10. ili 11. stoljeća, pisanoj ćirilicom, prepoznatljiv je pisarski utjecaj (hrvatske) glagoljice, a u bosanskoj biskupiji, koja se u sačuvanim izvorima pod tim imenom prvi put spominje 8. siječnja 1089, tada je bio u uporabi isključivo slavenski jezik. Uza zapadnu ćirilicu ili bosančicu (pod tim imenom prvi put 1861), koja će cvjetati u Bosni i Humu te na susjednim hrvatsko-dalmatinskim područjima sve do početka 19. stoljeća paralelno se upotrebljavala u Bosni i glagoljica do 15. vijeka.

Bosansko-humsko srednjovjekovlje

Na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće zabilježene su prve vijesti o pojavi krivovjerja u Bosni Kulina-bana (oko 1170–oko 1204). Time je započelo novo razdoblje političke, crkvene i kulturne povijesti srednjovjekovne Bosne, koje će završiti osmanskim osvajanjem u 15. stoljeću.

Glavne historiografske natuknice bosanskoga visokog i kasnog srednjovjekovlja bile bi ove: proglašenje Crkve bosanske sa slavenskim bogoslužjem heretičnom i historiografski pokušaji izjednačavanja bosanske hereze s bogumilstvom, misija dominikanaca i osnivanje katoličke latinske biskupije 1233. te premještanje njezina sjedišta polovicom 13. stoljeća u Đakovo, zatim potiskivanje i zamjenjivanje dominikanaca franjevcima kao misionarima potkraj istoga vijeka i osnivanje franjevačke Bosanske vikarije 1339/1340, napokon fenomen stećaka u Bosni i na susjednim područjima. O svakoj od tih tema postoji opsežna historiografska literatura s vrlo kontroverznim sadržajima, posebno kada su u pitanju bogumilstvo i stećci.

Iluminacija s prikazom Hrvoja Vukčića Hrvatinića na konju iz Hrvojeva misala (1404)

Ovdje ćemo se zadovoljiti konstatacijama o kulturnom profilu srednjovjekovne Bosne i Huma:

Uz slavensku pismenost koja nam je sačuvana u natpisima na stećcima, u spisima Crkve bosanske, proglašene 1233. heretičnom, dominikanci su donijeli u Bosnu latinsku pismenost. Franjevci, koji su početkom 14. stoljeća smijenili dominikance i 1339/1340. osnovali svoju Bosansku vikariju (Vicaria Bosnae), njegovali su obje pismenosti – latinsku u stručnim teološkim spisima i ćiriličnu u dušobrižničkim katehezama te u poslovnim zapisima.

Dvopismeno i dvojezično stanje vladalo je i u kancelariji bosanskih kraljeva; naime uz njihove ćiriličke povelje, na kojima je vidljiv i utjecaj srpske kancelarije – jer su bosanski kraljevi uspostavili dinastičke veze sa Srbijom i na svoj dvor dovodili i srpske pisare – bosanski su kraljevi imali i latinski odjel u kancelariji.

Osmansko razdoblje

S osmanskim osvojenjem propada Bosansko kraljevstvo i kancelarija bosanskih kraljeva. Ali srednjovjekovnu bosansku dvojezičnu i dvoalfabetsku pismenost prenose i dalje razvijaju u osmanskom razdoblju bosanski franjevci – u čemu ih ne slijedi ni islamizirano ni doseljeno pravoslavno pučanstvo.

Islamizirano pučanstvo na kulturnom planu najbrže se oprostilo s kulturom stećaka. Naime, do sredine 16. stoljeća uz islamske nadgrobne nišane nebosanskoga podrijetla susrećemo i sinkretističke stećke s ćiriličkim natpisima, a onda se ta sepulkralna kultura među bosanskim muslimanima gasi. A već potkraj 15. stoljeća domaće muslimansko pučanstvo počinje arapskim pismom ispisivati slavenske odnosno bosanske tekstove (tzv. alhamijâdo-književnost). A kada su napustili zapadnu ćirilicu ili bosančicu, još nije istraženo. Pozivanje na ćirilička pisma osmanskih graničnih postaja upućena u 17, 18. i 19. stoljeću susjedima na mletačkom i austrijskom teritoriju nesigurno je, jer su se osmanski zapovjednici u tim slučajevima služili kršćanskim podanicima kao pisarima. Napokon, muslimanski zastupnici u Bosanskom saboru 1911. zalagali su se ne za ćirilicu nego za arabicu, a bošnjačko-muslimansko povijesno pisanje počinje se zanimati za bosansko srednjovjekovlje tek nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878.

Pravoslavno pučanstvo koje se tijekom osmanskih ratova naselilo u BiH i dijelove Hrvatske živjelo je u kulturnom obrascu Srpske pravoslavne crkve, obilježenu kultom srednjovjekovnih srpskih vladara, i staroslavenske crkvene pismenosti, udaljene od pučkoga jezika. Ipak su kontakti s kulturnim obrascima zatečenim u BiH ostavili tragove i na praksu Srpske pravoslavne crkve i njezinih pripadnika. Tako se SPC služila liturgijskim kodeksima iščezle Crkve bosanske opskrbivši ih vlastitim bilješkama, a kultura stećaka bila je razvijena među pravoslavnim Vlasima u istočnoj Hercegovini intenzivno u 15. i 16. stoljeću, a sporadično i u osamnaestom.

Za razliku od Srpske pravoslavne crkve i njezinih bosansko-hercegovačkih pripadnika, koji nisu njegovali nikakvu političku ni kulturnu tradiciju bosanskoga srednjovjekovlja, te bosansko-hercegovačkih muslimana koji su reminiscencije na bosansko srednjovjekovlje razmjerno brzo napustili, bosansko-hercegovački katolici, u okvirima i mogućnostima Bosanske franjevačke provincije, cijelo su osmansko razdoblje njegovali bosanske srednjovjekovne političke i kulturne tradicije: kulturu stećaka u likovno reduciranim oblicima sve do početka 20. stoljeća, a političko srednjovjekovlje uporabom srednjovjekovne političke terminologije i čuvanjem uspomene na srednjovjekovne bosanske vladare, sve do modernih nacionalnih pokreta pa i nakon toga. Istodobno dvojezičnom pismenošću (bosaničkom i latiničkom) – nastalom već u srednjem vijeku, kako je već rečeno – intenziviraju kulturne veze s Hrvatima u Dalmaciji, Dubrovniku i Slavoniji, odnosno prema zajedničkim kulturnim obrascima sudjeluju u izgradnji hrvatske jezične i književne kulture od 16. stoljeća.

U tome smjeru neizravno su im išle na ruku političke promjene izazvane osmanskim osvajanjima. Jer nakon osvojenja BiH osmanska su se osvajanja protegnula na susjedna sjeverna i zapadna hrvatska područja. Bosanski su franjevci u godini osvojenja Bosanskoga Kraljevstva 1463. našli legitimaciju i modus vivendi za dušobrižničko djelovanje u Osmanskom Carstvu poveljom Ahdnamom sultana Mehmeda II. El-Fatiha. To im je omogućilo da u osvojenim područjima, u kojima je dotadašnja crkvena organizacija bila gotovo uništena, instaliraju svoju provinciju Bosnu Srebrenu (tako nazvanu po administrativnom centru u Srebrenici tijekom 16. stoljeća) i ponovno organiziraju dušobrižništvo među katoličkim pučanstvom. Zauzvrat su u redove Bosne Srebrene stupali ne samo sinovi Bosne i Hercegovine nego i Dalmacije, Like, Slavonije i Podunavlja i postajali bosanski franjevci.

Budući da je graditeljska djelatnost neislamskih zajednica bila bitno ograničena strogim islamskim propisima, na područjima Bosne Srebrene nije se razvila ni renesansna ni barokna arhitektura (kao u Dubrovniku i ostalim dalmatinskim komunama), ali su bosanski franjevci intenzivirali dvojezično i dvoalfabetsko pisanje. Primjerci njihove pismenosti na latinskom jeziku sačuvani su kontinuirano od 14. do 19. stoljeća. To su stručni tekstove iz filozofije, teologije, prava, povijesti i medicine, a pojedinci su se okušali i u pjesništvu na latinskome jeziku.

Za hrvatski kulturni profil bosansko-hercegovačkih katolika daleko je važnija književnost Bosne Srebrene pisana zapadnoćiriličkim ili bosaničkim pismom. Unatoč raznim nazivima tijekom stoljeća, lingua patria i ćiriličko pismo bosanskih franjevaca u sebi nose razvojnu dinamiku hrvatskoga jezika. Na njemu su franjevci oblikovali nabožne književne tekstove. Lingua patria bosanskih franjevaca ima dva izvora: živi usmeni govor, koji nije poznavao konfesionalnih granica, i književne predloške koji su potjecali iz hrvatskih kulturnih prostora te zapadne latinske pismenosti.

Moderne ideologije i BiH

Ta je kulturološka paradigma u BiH trajala do 19. stoljeća. U devetnaestom stoljeću javljaju se na cijelom južnoslavenskom prostoru novi politički i kulturološki trendovi, sa svrhom oslobađanja od tuđinskih vladavina, prevladavanja konfesionalnih podjela i izgradnje nacionalnoga odnosno nacionalnih političkih i kulturnih identiteta u sekularističkim okvirima. Trebalo je naći zajedničku političku i kulturnu osnovu. Potraga za tom osnovom dovela je u pitanje dotadašnji odnos između pučke i visoke kulture, koja je bila izrazito konfesionalno obojena, posebno u BiH. Potraga je tijekom 19. i 20. stoljeća iznjedrila ideologije koje su nam poznate pod imenima: velikosrpstvo, ilirizam, jugoslavenstvo, velikohrvatstvo i, konačno, (veliko)bošnjaštvo. Svaka od tih ideologija ima svoj narativ, svoju priču o povijesnom i kulturnom karakteru južnoslavenskih prostora, osobito kada je u pitanju BiH. U jezičnoj praksi došlo je do jezičnog približavanja u obliku serbokroatizma.

Fenomen serbokroatizma trajao je 150 godina, odnosno od tzv. Bečkoga književnog dogovora 1850, koji su potpisali petorica Hrvata (Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković), dva Srbina (Vuk Stefanović Karadžić i Đuro Daničić / izvorno ime Đorđe Popović) i jedan Slovenac (Franc Miklošič) – pa do raspada Druge Jugoslavije potkraj 20. stoljeća.

Najpotpuniju historijsko-lingvističku analizu i periodizaciju serbokroatizma dosad je napisao njemački slavist Leopold Auburger.

Na ovom mjestu svratit ću pozornost samo na aspekte serbokroatizma važne za temu ovoga teksta. U lingvističkom pogledu serbokroatizam proglašava mjerodavnim pučki jezik pri izgradnji modernoga jezičnog standarda, prema geslu Vuka Stefanovića Karadžića (1787–1864) „piši kako govoriš“, pa prema tome preferira pučku kulturu pred visokom kulturom i njezinim različitim književnim tradicijama koje imaju povijesni razvoj i ne daju se reducirati na pučki govor.

Postavljanjem pučke kulture kao mjerila, različite konfesionalne i civilizacijske jezične tradicije bivaju na nejednak način izložene prestrojavanjima, u kojima jedne postaju gubitnici, a druge proširuju utjecaj. Konkretno, u serbokroatističkom projektu hrvatska jezična kultura izložena je pritiscima; kroatizmi sa stoljetnom tradicijom proglašavaju se arhaizmima, a u tragičnim političkim konstelacijama 20. stoljeća štoviše i ustaškim jezikom, pa se na taj način zatiru i uklanjaju iz jezične prakse. Drugim riječima, dolazi do srbizacije hrvatskoga jezika i hrvatske kulture u današnjoj Republici Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini. Taj proces nije tekao bez otporâ i ideoloških podjela u hrvatskom i ostalim južnoslavenskim društvima. Današnji ideološki i lingvistički diskurs obojen je, na jednoj strani, serbokroatističkim, jugonostalgičarskim i, dakako, oportunističkim stajalištima, a na drugoj ekstremno kroatističkim. Primijenjeno na sadašnje kulturološko stanje bosansko-hercegovačkih Hrvata, možemo razlikovati kroatocentrističke i bosnocentrističke tendencije. Kroatocentristi, s uporištem u zapadnoj Hercegovini i frustrirani političkim položajem Hrvata u BiH nakon raspada Jugoslavije, ističu jednostrano hrvatsku kulturološku odrednicu identiteta bosansko-hercegovačkih Hrvata i nastoje potisnuti bosansku sastavnicu, kojom je kulturni identitet bosansko-hercegovačkih Hrvata jednako prožet kao i hrvatskom sastavnicom.

Na drugoj strani bosnocentristi uzimaju na nišan kroatocentrističke jednostranosti pa hrvatsku „evropsko-orijentalnu mikrokulturu“ (Ivan Lovrenović) u BiH nastoje što više zatvoriti u granice BiH.

Pučka i elitna kultura

Ostavljajući postrani publicističke psovače i u jednom i u drugom taboru, završit ću ovaj članak zapažanjima o poziciji Ivana Lovrenovića, čije je poznavanje kulturne povijesti BiH neosporno, ali njegovo stajalište o ulozi pučke kulture u BiH smatram dvojbenim.

U tekstu pod naslovom Kulturni identitet Bosne i Hercegovine?, objavljenom na internetu u ožujku 2014, Lovrenović polazi od razlikovanja visoke ili elitne kulture, na jednoj strani, i pučke kulture, na drugoj strani. Pritom upozorava da visoka kultura u BiH nije jedinstvena nego pluralna, odnosno ima tri civilizacijske sastavnice – orijentalno-islamsku, zapadno-katoličku i istočno-pravoslavnu. Te su tri sastavnice međusobno antitetične i obilježene visokim stupnjem međusobne izolacije. Usprkos tomu, međusobno „prožimanje ostvaruje se u sferi pučke kulture“, koju Lovrenović smatra jedinstvenom i osnovnom za kulturni identitet bosansko-hercegovačkog pučanstva.

Ali i tu se postavlja pitanje, ne postoje li razlike između pojedinih bosansko-hercegovačkih naroda i na području pučke kulture, odnosno je li ta dimenzija toliko jedinstvena, da bi se mogla smatrati mjerodavnom za zajednički, jedinstveni identitet? Lovrenović pledira za tu tezu tvrdnjom da je bosansko-hercegovački svijet „uvijek bio i ostao u veoma visokom stupnju jezično kompaktan i homogen, bez obzira na sve druge izvedene civilizacijsko-religijske razlike“. Poslužim li se matematičkim pojmovima konstante i varijable, postavlja se pitanje, je li pučka kultura u BiH zajednička konstanta cjelokupnoga bosansko-hercegovačkog pučanstva – čemu je Lovrenović sklon – ili pak varijabla?

Za razliku od Lovrenovića ja sam se već u svojim ranijim radovima odlučio za formulaciju da je „bosanstvo više jedna varijabla negoli konstanta, s obzirom na našu civilizacijsku pripadnost“, koja je, dakako, proizvod visoke kulture. Jer, kako to suvremeni moderni povijesni razvoj pokazuje, potiskivanje konfesionalne političke i kulturološke paradigme u BiH nije uspjelo afirmirati pučku kulturu kao zajedničku identitetsku dimenziju, nego je došlo do eksplozije različitih nacionalnih i nacionalističkih ideologija. Te ideologije ne potječu iz dehistorizirane pučke kulture, nego iz mješavine realnog i mitiziranog povijesnoga pamćenja, kojemu je visoka ili elitistička kultura odredila različit okvir i sadržaj.

U dosadašnjim istraživanjima, posebno na području jezika, prevladavalo je zanimanje za dijalektologiju zasnovanu na pučkoj kulturi – razlike se tumačilo gotovo isključivo kao regionalne pojave. Međusobna dijalektika između visoke i pučke kulture gotovo se zanemarila. A upravo utjecaji visokih kultura u BiH dali su pučkoj kulturi karakter varijable, odnosno onemogućili stvaranje zajedničkoga kulturnog identiteta BiH. Pokušat ću to ilustrirati primjerom prisutnosti bosanske kraljice Katarine u pučkoj tradiciji. U pučkoj predaji bosansko-hercegovačkih Hrvata kraljica Katarina, rođena Kosača, povijesna je osoba, koja je, uz ostalo, bosanske žene učila domaćoj radinosti šivanja i vezenja. Njezin bijeg iz Bosne tijekom osmanske najezde obavijen je legendom o naopako potkovanim konjima, da bi se zavarala potjera, ali njezin lik ostaje povijestan.

Istu legendu poznaje i srpskopravoslavna pučka tradicija, ali je u toj varijanti kraljica Katarina dehistorizirana, odnosno pretvorena u bezimenu crnu kraljicu. Nije mi poznato ima li i muslimansko pučanstvo pučku varijantu o kraljici Katarini.

Isto tako narodno epsko i drugo pjesništvo, dakako, poznaje međusobne utjecaje, ali i razlike utemeljene na visokoj kulturi, koje treba tek istražiti i objasniti.

U osmanskom razdoblju bosansko-hercegovačke povijesti različiti konfesionalni identiteti imali su različit razvojni karakter. Kršćanske crkve kao nositeljice visoke ili elitne kulture zapale su na različit način u kulturološku stagnaciju. Unutar Srpske pravoslavne crkve pogoršalo se obrazovno stanje klera pa je pučki element zadobio prevlast nad elitističkim, ali samo u psihološkom smislu. Naime, pravoslavni kler ponašao se mnogo „opuštenije“ od katoličkoga klera prema mitskoj svijesti i „poganskom duhu“ svoga puka. Ali je istodobno zadržao političku inicijativu – projicirajući u pučke rituale sadržaje dvorske vladalačke ideologije dinastije Nemanjića i pronoseći je Balkanom kao živu tradiciju.

Među bosansko-hercegovačkim katolicima sprega između elitne i pučke kulture tekla je drukčije, pa je imala i drukčije kulturološke i političke rezultate. Katolički kler odnosno bosanski franjevci bili su obrazovaniji od pravoslavnoga klera pa su imali i intenzivniji moralni i kulturni utjecaj na svoje vjernike i njihovu pučku kulturu. A kao pripadnici univerzalne Katoličke crkve manje su brige posvećivali političkim tradicijama, iako ni njih nisu zanemarivali te su kulturni i politički razvoj svoga puka usmjerivali u hrvatskom duhu, o čemu je bilo gore riječi.

Ponajmanje smo dosad informirani o sprezi između pučke i elitne kulture među bosansko-hercegovačkim muslimanima, odnosno današnjim Bošnjacima. Tim bi se područjem trebala ponajprije pozabaviti bošnjačka istraživačka politika, umjesto zazivanja tobožnje bosanske tisućljetne državnosti i mitske potrage za bošnjačkim korijenima u bosanskom srednjovjekovlju.

Da zaključimo! O jedinstvenom identitetu BiH ne možemo govoriti ni onda kada uzmemo kao osnovu pučku kulturu, jer je i ona bila izložena intenzivnim utjecajima elitnih kultura i time se pretvorila u nepovratne varijable. Sve to treba uzeti u obzir pri izgradnji moderne kulturološke i političke paradigme u BiH. Dosadašnji modeli koji su počivali na postavkama o tobožnjoj jedinstvenosti, a zapravo su imali asimilacijske tendencije, potrošili su se i na njima se ne može graditi budućnost BiH kao demokratske države slobodnih građana.

Srećko Matko Džaja/matica.hr

facebook komentari