Pratite nas

Kultura

Hrvatska kulturna baština – Zlatovez

Objavljeno

na

Zlatovez je važna sastavnica baštine i identiteta hrvatskog naroda.

Zlatovez je tehnika veza u kojoj se radi sa zlatnim koncem. Postoje dvije vrste zlatnoga konca: zlato i bijelo zlato. Najčešće se veze tehnikom zlatom preko papira, jer najviše pokazuje ljepotu zlatnoga veza.

Vez zlatom pojavio se u 19. stoljeću, a bio je znak prestiža pojedinih seoskih obitelji i njihovih kćeri i sinova, jer su se tim vezom izrađivali najsvečanije djevojačke rubine i momačka poprsja. Prije tih vezova na selu, zlatovez se radio na dvorovima, u crkvama i bogataškim obiteljima. O zlatovezu se pisalo još u 13. stoljeću na području Dubrovnika. Procvat je doživio u doba renesanse i baroka. U svijetu je poznata dresdenska škola zlatoveza iz koje su ponikle mnoge zlatovezilje europskih prijestolnica.

 

Zlatovez je u Slavoniji bio naročito cijenjen u vrijeme biskupa J. J. Strossmayera i njegovog tajnika uzoritog svećenika i našeg najvećeg etnografa Milka Cepelića. Milko Cepelić se divio prirodnom nadarenosti naših žena sa sela koje su vezle zlatom. Te njihove radove htio je prikazati svima, a naročito strancima. Oni su se divili zlatom vezenim nošnjama naših žena koje su u njima izgledale “kao kraljice”.

 

Jedno je vrijeme zlatovez a i izrada narodnih nošnja bila potisnuta. No, u nekim selima Đakovštine, a i drugih dijelova Slavonije, nikada se nije prestalo vesti zlatom. Bake su obično naučile svoje kćeri ili unuke. Od 70-tih radio se zlatovez i u Osnovnim školama tih sela, a onda je nakon domovinskog rata Hrvatska zajednica tehničke kulture organizirala radionice za prosvjetne djelatnice koje će u svojim školama obučavati učenike našim vrhunskim vezovima i ostalim vještinama.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice K.Kraljević: "Čiji je Velebit?" Mile Budak, Madrid 1968.
Knjigozori Miljenka Stojića

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata. Mnogi, naime, njezini stvaratelji ostali su zatrpani u kojekakvim rovovima ili jamama, a njihovim preživjelim istomišljenicima onemogućeno je stvaranje.

Jugokomunisti su silom kovali novog čovjeka i novu književnost. Pomagale su im u tomu prodane duše. Ostali su se prikrivali ili su se kajali za zablude.

Maja Pavelić Runje nastoji nam pred oči iznijeti autohtonu hrvatsku veličinu, književnika Milu Budaka. Pita se ako ga treba i dalje držati u zaboravu zbog njegova političkog angažmana, ne bi li onda to trebalo učiniti i s Miroslavom Krležom, Jurom Kaštelanom i nizom drugih hrvatskih književnika, da ih ne nabrajamo. Ona je postavila upit, a hrvatska će književnost morati smoći snage ispravno odgovoriti na njega.

Maja Pavelić Runje, O ljudima, o životu u književnom djelu Mile Budaka, Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Budakova djela tiskana su u 25 svezaka. Autorica je istražila 16 naslova te brojne novele i pripovijetke rasute po časopisima i novinama. Plodove rada razvrstala je u 12 poglavlja, usredotočena na pojedine teme. Dobila je tako prilično zaokružen pogled na književni rad Mile Budaka i bez pridržaja podastrijela ga čitateljstvu.

Mogli bismo zaključiti da iz svega iskače dobro koje je u srži Budakova stvaranja i dobro koje je u srži njegove ličnosti. Najdraže su mu bile obiteljske teme, nastale u vrtlogu života hrvatskog čovjeka u njegovoj Lici. Iako kao književnik nastoji ne uvlačiti u književno djelo političke teme, to je ipak bilo nemoguće. Politika je počesto odlučivala o životu i smrti hrvatskog čovjeka.

Za neke ovo je točka prijepora i slabost Budakova književnog djela. Očito nisu čitali ili se ne žele prisjetiti židovskog pisca Jehude Amihaja. Bio je pripadnik elitnih židovskih postrojbi i poslije u pjesmu pretočio ne samo svoja općenita životna iskustva već i svoje domoljublje. Za sve je dobio mnoge nagrade i priznanja, a Budak vješala, po nekima metak, opet po nekim drugima završio je u raljama divljih zvijeri u zagrebačkom zoološkom vrtu. Tek stasalu mu kćer Grozdu najprije su jugokomunisti silovali te nakon toga ubili je u Crngrobu kraj Škofje Loke. Tako su oni uobičajeno radili.

Iz rečenoga se dade zaključiti da nije zapravo obješen Mile Budak, već hrvatska književnost. Morala se prestati baviti temama koje zanimaju dušu hrvatskog čovjeka, a početi se baviti temama nastalima na iščašenim filozofskim naklapanjima. Krleža je možda ponajbolji primjer za to, a Ivo Andrić primjer snalaženja. Iako je u ime Beograda potpisao pristup Jugoslavije hitlerovskom Trojnom paktu, ipak je sačuvao živu glavu.

Ovakvih nam knjiga zaista treba kao kruha svagdašnjega. Ne samo da upoznajemo nekoga pisca u njegovoj biti, nego i skidamo nepravedno navučene povijesne koprene. Milu Budaka, i slične, treba učiti u školama. Povjesničari će, pak, stvoriti ocjenu o njegovom političkom djelovanju. Maja Runje je za sve imala i znanja, i volje, i hrabrosti. Imaju li ih neki drugi za neke druge pisce?

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati