Hrvatska kulturna baština – Zlatovez

0

Zlatovez je važna sastavnica baštine i identiteta hrvatskog naroda.

Zlatovez je tehnika veza u kojoj se radi sa zlatnim koncem. Postoje dvije vrste zlatnoga konca: zlato i bijelo zlato. Najčešće se veze tehnikom zlatom preko papira, jer najviše pokazuje ljepotu zlatnoga veza.

Vez zlatom pojavio se u 19. stoljeću, a bio je znak prestiža pojedinih seoskih obitelji i njihovih kćeri i sinova, jer su se tim vezom izrađivali najsvečanije djevojačke rubine i momačka poprsja. Prije tih vezova na selu, zlatovez se radio na dvorovima, u crkvama i bogataškim obiteljima. O zlatovezu se pisalo još u 13. stoljeću na području Dubrovnika. Procvat je doživio u doba renesanse i baroka. U svijetu je poznata dresdenska škola zlatoveza iz koje su ponikle mnoge zlatovezilje europskih prijestolnica.

 

Zlatovez je u Slavoniji bio naročito cijenjen u vrijeme biskupa J. J. Strossmayera i njegovog tajnika uzoritog svećenika i našeg najvećeg etnografa Milka Cepelića. Milko Cepelić se divio prirodnom nadarenosti naših žena sa sela koje su vezle zlatom. Te njihove radove htio je prikazati svima, a naročito strancima. Oni su se divili zlatom vezenim nošnjama naših žena koje su u njima izgledale “kao kraljice”.

 

Jedno je vrijeme zlatovez a i izrada narodnih nošnja bila potisnuta. No, u nekim selima Đakovštine, a i drugih dijelova Slavonije, nikada se nije prestalo vesti zlatom. Bake su obično naučile svoje kćeri ili unuke. Od 70-tih radio se zlatovez i u Osnovnim školama tih sela, a onda je nakon domovinskog rata Hrvatska zajednica tehničke kulture organizirala radionice za prosvjetne djelatnice koje će u svojim školama obučavati učenike našim vrhunskim vezovima i ostalim vještinama.

facebook komentari