Pratite nas

Vijesti

Hrvatska neće imati šefa UN-a: Vesnu Pusić neće podržati ni Kolinda ni SAD

Objavljeno

na

Nakon što je prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova sama, na iznenađenje mnogih, javno najavila svoju kandidaturu za mjesto glavnog tajnika UN-a (premda se o tome ponešto pita i hrvatsku predsjednicu te ostale glavne igrače na političkoj sceni), dobar dio hrvatske javnosti ostao je šokiran i zatečen, piše Damir Kramarić / direktno.hr 

Kolinda Grabar Kitarović dosta je hladno, da podsjetimo, prokomentirala tu vijest kazavši da ona ne zna ništa o kandidaturi Vesne Pusić.

Neprihvatljiva ucjena Vesne Pusić

pusicka-cover---knockoutUbrzo potom je tjednik Globus prenio informacije s Pantovčaka prema kojima je taj potez Vesne Pusić za novu predsjednicu neočekivan i promašen.

To je ucjena i to je sasvim neprihvatljivo. Ne može Vesna Pusić javno najaviti kandidaturu, a da prije toga nije dobila eksplicitnu podršku Kolinde Grabar Kitarović. A nije ju dobila”, rekao je, prema pisanju Globusa, bliski suradnik Kolinde Grabar Kitarović.

Bi li za Hrvatsku bilo dobro da Vesna Pusić postane glavna tajnica UN-a, što bi Hrvatska time dobila, a što izgubila, odnosno ima li predsjednica Hrvatske narodne stranke uopće izgleda s obzirom da se u hrvatskoj javnosti kompromitirala nizom dvojbenih poteza dok se u međunarodnoj javnosti, kao članica Milanovićeve Vlade, pošteno osramotila zbog donošenja ‘Lex Perković’? O tim dvojbama razgovarali smo s trojicom dobro upućenih političkih, odnosno geopoličkih analitičara.

Gjenero: O kandidatu odlučuje predsjednica i glavne stranke

”Skeptičan sam zbog činjenice da se uopće počelo i raspravljati o gospođi Pusić kao glavnoj tajnici UN-a, jer odluka da će kandidat biti iz zemalja istočne Europe još uopće nije donesena. Osim toga, istočna Europa – kakva je bila – više i ne postoji, a Hrvatsku i Rusiju danas ništa ne veže. Hrvatska pripada Mediteranu i Srednjoj Europi, a Srednja Europa je ne tako davno dala glavnog tajnika – Kurt Waldheima. Zato mislim da Vesna Pusić nema velike šanse postati glavna tajnica UN-a”, napominje politolog Davor Gjenero.

Dodaje potom kako misli da u uvjetima zaoštravanja odnosa na Baltiku oko Ukrajine, glavni tajnik UN-a neće biti izabran iz zemalja istočne Europe.

”Znamo li da je Rusija zemlja istočne Europe te da ima pravo veta u UN-u, ne vjerujem da bi oni podržali kandidata iz Hrvatske, jer je Hrvatska članica NATO saveza i Europske Unije. Mislim da iz istočne Europe šanse ima litavska predsjednica Dalia Grybauskaite, koja šalje jasne poruke Rusiji. Najveće izgleda iz tog dijela Europe objektivno ima Irina Bokova, aktualna direktorica UNESCO-a te bivša ministrica vanjskih poslova Bugarske. Vesna Pusić je ozbiljna političarka, Europejka, no mislim da joj je velik promašaj to što je sama izašla s viješću da se kandidira za glavnu tajnicu UN-a. Ona se kandidira uime države Hrvatske, pa nije racionalno to učiniti bez suglasnosti predsjednice države. Osim toga, to će se rješavati tek 2016. godine. Milanović ju može podržavati, no izvjesno je da iza veljače 2016.  godine on neće biti predsjednik Vlade. Ovu Vladu, stoga, nitko ništa i ne pita o mogućoj kandidaturi Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a. O tome odlučuju sama kandidatkinja, hrvatska predsjednica i dvije najjače političke stranke”, primjećuje Gjenero.

Kolinda ima pravo biti uvrijeđena

kolinda uredDodaje potom da Kolinda Grabar Kitarović ima pravo biti uvrijeđena što je Vesna Pusić takvu odluku donijela bez konzultacija s njom.

”Ne smije se tako raditi. Ne mislim da je Vesna Pusić loš kandidat, no mislim da su izgledi da postane glavna tajnica UN-a mali. Premda se držala relativno daleko od Milanovića u ekscesu oko Lex Perkovića, činjenica je da je njezin HNS sudjelovao u sramotnom donošenju tog zakona. Učinjeno je to tipično balkanski, dan prije pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, nakon što je Njemačka dugo odlagala dati suglasnost hrvatskom pravosuđu. Nema nikakve dileme da je to strašno sramotna epizoda Hrvatske vlade, pa i šefice HNS-a. Zbog svega navedenog, ne vjerujem da bi Vesna Pusić mogla postati glavna tajnica UN-a”, zaključuje Davor Gjenero.

Slično razmišlja i istraživački novinar Željko Peratović, koji je dugo godina živio i radio izvan Hrvatske i koji je dobro upoznat s reakcijama međunarodne javnosti na događaje u Hrvatskoj.

Peratović: SAD i Njemačka ne bi podržali Pusić

”Premda bi odabir Vesne Pusić formalno značio priznanje za Hrvatsku, mislim da njezina kandidatura nije dobar potez. Sudeći po međunarodnim reakcijama te po reakcijama iz HDZ-a, mislim da Vesna Pusić nema šanse postati glavna tajnica UN-a. Uvjeren sam da ju glavni strateški partneri Hrvatske: SAD i Njemačka ne bi podržali, a mislim također da bi oni zamjerili Kolindi Grabar Kitarović ako bi ona podržala kandidaturu Vesne Pusić. Jer ministrica Pusić u međunarodnoj se javnosti kompromitirala u slučaju Lex Perković. HNS je glasao za taj skandalozni zakon, pa Vesni Pusić nije puno pomoglo to što je kasnije počela davati preporuke da se taj zakon promijeni. Ona je, kao šefica hrvatske diplomacije, među prvima dobila poruke međunarodne zajednice prema kojima je taj zakon prava sramota za Hrvatsku, zbog čega se Vesna Pusić kasnije posula pepelom. No, kao ministrica vanjskih poslova itekako je odgovorna što je takav skandalozni zakon donesen”, ističe Peratović.

Dodaje potom da se od Hrvatske očekuje da bude stabilna zemlja, kako bi tom stabilnošću mogla utjecati na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i druge zemlje u okruženju.

”Donošenjem Lex Perković Hrvatska se nije proslavila, niti je pokazala da je stabilna zemlja. Međunarodna javnost za to odgovornom drži i Vesnu Pusić. Hrvatska narodna stranka u međuvremenu se raspada, rejting joj pada, pa mi se čini da je kandidatura Vesne Pusić za glavnog tajnika UN-a više njezina ideja, odnosno pokušaj spašavanja njezine političke karijere, a ne rezultat konsenzusa najvažnijih hrvatskih političkih igrača. Ona vidi da joj stranka propada, pa bi najradije pobjegla na funkciju u UN. No, mali su izgledi da se to i dogodi. Njemačka i SAD za glavnog su tajnika UN-a spremne podržati kandidata baltičkih zemalja jer bi u tom slučaju imali veći utjecaj na UN oko Rusije i Ukrajine. Vesnu Pusić bi prije podržali Rusi, nego Nijemci i Amerikanci. Mislim također da HDZ i Kolinda neće pristati na kandidaturu aktualne šefice diplomacije. Iz desničarskih krugova ovih se dana plasiraju nagađanja prema kojima je Kolinda Grabar Kitarović ucijenjena od strane Budimira Lončara ili Stjepana Mesića, zbog čega bi, navodno, trebala podržati kandidaturu Vesne Pusić. No mislim da to nije istina te da su te (dez)informacije plasirane iz udbaških krugova”, zaključuje Peratović.

Domazet: Za Kolindu ne bi bilo dobro da podrži Vesnu Pusić

davor_domazet_loso2Ni geostrateg i geopolitičar Davor Domazet Lošo ne vjeruje da šefica hrvatske diplomacije ima šanse postati glavna tajnica Ujedinjenih naroda.

”Čisto sumnjam da Vesna Pusić ima ikakvih izgleda. To su više njezine želje i tlapnje, nego realna mogućnost. Jer pri izboru glavnog tajnika UN-a moraju se uvažavati velike sile, a uvjeren sam da SAD i Njemačka ne bi podržali kandidaturu Vesne Pusić. To ne bi bilo dobro niti za Hrvatsku jer je Vesna Pusić u Saboru govorila da je Hrvatska agresor. Ona se ponaša kao ministrica zapadnog Balkana, a ne Hrvatske. Vesna Pusić dovoljno se kompromitirala u nacionalnoj politici, opterećena je aferama, a nema niti kapacitet za vođenje UN-a. Mislim da njezinu kandidaturu neće podržati ni hrvatska predsjednica. Ako bi ju Kolinda podržala, to bi bilo vrlo loše za nju. Od Hrvatske se traži da podržava politiku Europske Unije i NATO-a i mi se ni ne možemo drugačije ponašati. Vesna Pusić vodila je neku drugu politiku. Josipović je izgubio izbore zbog izjave o ustaškoj zmiji u izraelskom Knesetu, a uvjeren sam da bi i Kolinda Grabar Kitarović izgubila slijedeće izbore, ako bi podržala kandidaturu Vesne Pusić. Vjerujem, stoga, da ju Kolinda neće podržati”, napominje Davor Domazet Lošo.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati