IvanAnusic
IvanAnusic
IvanAnusic
IvanAnusic
Početna Magazin Hrvatska nevista

Hrvatska nevista

0

Julienne Bušić je čekala svog Odiseja godinama i nije to smatrala žrtvom za ljubav. Za nju je to bilo carstvo duhovne ljubavi, toliko jače od površne, tjelesne ljubavi, da se to ne može smatrati “žrtvom” nego čašću. Često je i objašnjavajući svoje motive citirala riječi Dostojevskog: “Patnje su jedini izvori mudrosti i dubokih spoznaja, a tko ne želi posjedovati takve spoznaje?”

Zvonko je za Julienne bio smisao života, inspiracija i ljubav kakvih je sve manje u modernim vremenima.

Priča o životu Julienne i Zvonka za mnoge je poput nestvarne bajke ili hollywoodskog filma s nesretnim krajem, ali za udovicu čovjeka kojeg je gradila želja za neovisnom Hrvatskom, to je bilo razdoblje o kojem će se pisati knjige i bit će zauvijek zabilježeno u povijesti naše zemlje.

Treba pokloniti ženi koja je bila u “braku s Hrvatskom” i dala je za svoju novu domovinu cijelu mladost, nerođenu djecu, neproživljene zajedničke bračne godine sa suprugom koji je procijenio da ona još ima snage i volje živjeti hrvatsku stvarnost, a on razočaran odlazi vjerujući da će ne samo poslati poruku svojim sunarodnjacima nego i voljenoj ženi omogućiti da živi mirnije.

Kakva ljubav!!!

Na čudan smo se način međusobno privlačili, kao što drvo ili zid privlači automobil izvan kontrole, napisala je Julienne Bušić u svojoj knjizi “Ljubavnici i luđaci” objavljenoj 1995. godine. Julienne je voljela svog Zvonka više od sebe same.

Amerikanka je rođena 20. rujna 1948. u državi Oregon, kao jedina kći u obitelji oca profesora engleskog i starogrčkoga jezika i majke knjižničarke. Studirala je germanistiku koju je i magistrirala na sveučilištima u Americi i Beču. Nakon udaje za Zvonka željela je posjetiti njegovu obitelj, majku i braću i doputovala je u Goricu, malo mjesto u Hercegovini. 1989. Julienne je puštena nakon 13 godina robije, a nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti došla je u Hrvatsku. Zvonko Bušić u Hrvatsku se vratio 24. srpnja 2008.

Od tada pa do njegove smrti Julienne je imala samo pet godina da nadoknadi više od tri desetljeća života bez supruga kojeg je čekala vjerujući da će biti oslobođen i vratiti se u svoju Hrvatsku. Pet godina zaista je malo, ali je i cijela vječnost i blagodat za ženu koja voli i zahvalna je za svaki zajednički trenutak jer je bila svjesna da se ono što je prošlo ne može vratiti.

Jesu li u samo pet godina bračnog života u slobodnoj Hrvatskoj, za koju su oboje dali sve što su imali, uspjeli jedno drugome ispričati ono što su željeli, otkriti svoje misli i nade, analizirati što su mogli drugačije te se prisjetiti sto puta iznova svega lijepoga što su zajedno prošli? Na to je Julienne sama odgovorila pišući u knjizi kako se osjećala kad je spoznala da će Zvonkov i njen život dugo biti razdvojen zbog zatvorske kazne.

“Ima mnogo načina da se ne govori o vremenu i kako nam je ono oduzeto. Ponekad se oduzima nježno, isklizne kao pijesak između prstiju, svako zrnce jedna minuta, dok ruka ne ostane prazna i tek tada čovjek otkrije da to nije samo prazna nego tuđa i neprepoznatljiva ruka. Ponekad se vrijeme oduzima nasilno, kao da je prorezana rupa u kukuljici našeg svemira i kroz nju sav život isisava neka nevidljiva i opaka sila, a mi ostajemo izmoždeni i uvenuli, pitajući se hoćemo li preživjeti, pitajući se želimo li preživjeti.”

Ostala je uz njega do kraja

Slučaj bračnog para Bušić je nakon raspada Jugoslavije postao političko pitanje nakon čega su različite interesne grupe, kako u Americi tako i u bivšoj Jugoslaviji, željele iskoristiti Bušića i karizmu koju su u hrvatskoj javnosti imali, u različitim nastojanjima.

U svim njegovim usmenim i pismenim izjavama komisiji za oslobađanje, od 2003. na dalje, on je prihvatio potpunu odgovornost za njegova djela. Nažalost, Komisija je u njihovim arhivama zagubila jednu takvu izjavu pa je još jednu izgubila… I tako godinama. Čak  su i nakon zaprimanja izjave od njegovog odvjetnika, ponovo odbili njegovo puštanje koristeći se istim opravdanjem da nije prihvatio odgovornost za počinjena djela.

Kako u avionu koji su oteli nije bilo pravog oružja, Zvonko je smatrao potrebnim uvjeriti vlasti o postojanju opasnosti, tako što je eksploziv ostavio na zemlji u izoliranom pretincu. Htjeo je osigurati da će letci korišteni u akciji, biti objavljeni u svim važnijim medijima što je i bio jedini zahtijev grupe.

Nakon puštanja Zvonka Bušića na slobodu, u stranim medijima ga se povezivalo s fašističkim grupama iz Drugog Svjetskog rata iako je Bušić u više navrata, u medijima i intervjuima uživo, izjavio da se protivi ekstremizmu bilo ljevice bilo desnice, te da prikazivanje ili veličanje simbola iz Drugog Svjetskog rata šteti Hrvatskoj i njenoj slici u svijetu.

Zvonko Bušić je nakon 32 godine zatvora pušten, gledala sam suze u očima tog čvrstog muškarca kada je sletio na Pleso. Zaplakala sam i ja.

Julianne su pitali:
Kakav je bio osjećaj vidjeti ga nakon toliko vremena i znati da vas ništa više ne može razdvojiti?
Uvijek nas nešto može razdvojiti, ali samo na tjelesnoj, a ne na višoj razini, i to je velika utjeha, jer se ničega više ne bojimo. Preživjeli smo ono najstrašnije i sve nadjačali. Sada nam se ništa više ne može dogoditi, a da se s time ne možemo nositi. Teško bi bilo opisati osjećaj kada sam ga vidjela kako izlazi iz aviona u Zagrebu, jer se to ne može riječima opisati! Nisam mogla ni plakati jer sam bila jednostavno previše uzbuđena. Rekla sam sebi samo “Noćna mora je gotova! Konačno…”.

“Nikada naš život nije bio običan. Ni život, ni on, jer se jednostavno nije mogao uklopiti u običan život. Previše je proživio da bi se mogao vratiti sada običnom životu. Treba mira, vremena za razmišljanje, čitanja. Život mu je bio prebrz, a često je bio usredotočen na nebitne stvari, što nije volio. Što se tiče našeg zajedničkog života, moramo se naviknuti na dosta toga, ali smo bliskiji nego ikad prije… Kao da je bio tjedan dana, a ne 32 godina u zatvoru.”

Zvonko Bušić se ubio u nedjeljno jutro prvog dana rujna. Postoji li još nešto tužno ili tragično što se toj hrabroj ženi nije dogodilo? Ne postoji.

Na HRT-u je nekoliko puta prikazan dokumentarni film pod imenom Ljubavnici i luđaci u kojem je prikazan aktivizam Julienne i Zvonka Bušić za hrvatsku neovisnost.

Tekstovi Julienne Bušić su objavljivani u brojnim američkim i hrvatskim časopisima i listovima, ukljućujući Gobshite Quarterly, Verbatim: A Language Quarterly, Inside, The Bridge, Kolo, Tema, Aleph, Most, Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik. Njezini memoari, knjiga Ljubavnici i luđaci iz 1995. godine (sedam izdanja), dobili su 1996. godine nagradu Fra Lucijan Kordić Društva hrvatskih književnika a objavljeni su i u SAD-u (Gray Sunshine Press). Knjiga Julienne Bušić, Tvoja krv i moja (Mozaik, 2008., 2 izd.) objavljena je i u SAD-u (Ridgepath Press, 2009.). U knjizi se govori o 32 godine čekanja na puštanje njenog supruga, Zvonka Bušića, iz zatvora.

2014. godine dovršila je memoarsku knjigu svoga supruga, Zdravo oko – sjećanja.

Djela
Ljubavnici i luđaci, Znanje, Zagreb, 1995., (7 izdanja) (eng. izd. Lovers and Madmen, 2000., 2007.)
Tvoja krv i moja, Mozaik, Zagreb, 2008., (eng. izd. Your Blood and Mine, 2010.)
Živa glava, Interpublic, Zagreb, 2012. (eng. izd. Living Cells, 2012.)
Prijevodi[uredi VE | uredi] Gordan Nuhanović: The Survival League, 2005., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik.
Edo Popović: Zagreb, Exit South, 2005., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik
Lidija Bajuk: Matapur: hrvatska prirodna i kulturna baština Međimurja = Croatian nature and culture heritage of Međimurje, 2012., prijevod s hrvatskoga na engleski jezik (zajedno s Vesnom Markulin-Dye i Vedranom Pavlićem)

A.D.Brkić/ladylike.hr

facebook komentari