Pratite nas

Kronika

Hrvatska počiva na jamama s kostima komunističkih neistomišljenika koje vape za istinom

Objavljeno

na

‘Prolazio sam 1946. i vidio tri masovne grobnice koje su svake noći punili leševima i posipali krečom. Poslije su partizanski zločinci i ovi današnji ‘podrepaši’ koji o tome šute, na njihovim kostima gradili zgrade’, rekao je svjedok komunističkih zločina Mile Krajina

Zemlja koja počiva na kostima nedužnih ne može pronaći mir jednako kao ni duše zaboravljenih žrtava. Trebali bi toga konačno postati svjesni vladajući koji već tradicionalno pokazuju nemar spram traganja za istinom. Da istine nisu uvijek lijepe i ugodne, da se sa istinama bez obzira na sve treba suočiti kako bi se kvalitetno moglo dalje, smatra mladi Slavonac Filip Kuštro, dopredsjednik Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

Djeca se po Osijeku igrala kostima!

– Ja sam kao dijete slušao kako su se 60-tih godina klinci po Osijeku znali zaigrati pronađenim kostima. Živio sam i odrastao s činjenicom da po ‘zaboravljenim slučajevima’ niču zgrade i parkovi. Tako se dogodilo da sam našao svjedoka koji mi je ispričao o masovnoj grobnici u kojoj su završili partizanski neprijatelji i neistomišljenici. Mile Krajina se vrlo detaljno prisjetio što je gledao 1946. godine svojim očima, a ja sam to snimio i postavio na YouTube još prije godinu dana. Ne znam postoji li institucija i udruga kojoj taj video zapis nisam poslao u nadi da će se netko pozabaviti svjedokom najbrutalnijeg dijela komunističkog režima. Sjećam se i da sam prilikom okruglog stola čija je tema bila ‘Mirovni rad mladih i suočavanje s prošlošću u BiH, Srbiji i Hrvatskoj gdje sam bio nazočan kao osječki izaslanik, susreo i upoznao jednog mladog predstavnika ‘Documente’. Popričali smo, malo sam ga i kritizirao jer sam mislio da se premalo bave žrtvama bivšeg totalitarnog režima i na kraju dao vizitku u nadi da će se pozabaviti svjedokom postojanja masovnih osječkih grobnica. Nije se javio do danas. Zapravo, nitko se nije javio niti angažirao oko tog vrlo važnog pitanja. – rekao je Kuštro.

Filip Kuštro vijećnik je četvrti u kojoj se nalazi ova jeziva komunistička ostavština. Stoga je na sjednici vijeća predložio da se dio na kojem se nalazi masovna grobnica nazove ‘Trg žrtava totalitarnog režima’. Ovaj prijedlog je naišao na odobravanje tadašnjeg gradonačelnika Krešimira Bubala, ali je pitanje hoće li prema toj ideji biti naklonjen i njegov nasljednik Vrkić. Ipak, ono što najviše boli mladog i vrlo angažiranog Filipa Kuštru je medijska blokada i nezainteresiranost, te činjenica da, unatoč što ih je informirao o ovom svjedoku i nalazištima, nitko nije napisao ništa osim pokojeg portala.

Ono što muči Filipa Kuštru je, tko bi se i kako trebao pozabaviti istraživanjem masovnih grobnica u Hrvatskoj, te zašto toliki neinteres i ravnodušnost prema tisućama pobijenih, bačenih i nikad identificiranih tijela kojima se već više od pola stoljeća ne zna za grob?

Andrija Hebrang: Ukinuli su ured kako se ne bi nikad saznala sva brutalnost komunističkog režima!

Objašnjenje je dao Andrija Hebrang, nekadašnji voditelj Ureda za istraživanje zločina komunizma:

– Takav ured je neophodan. Mi smo ga osnovali i osovili na noge, te sasvim ozbiljno počeli s radom. Ukinuli su nas za tri mjeseca, iako bi ulaskom u EU dobili poticaje jer su bili spremni sufinancirati naše traganje za istinom. Ne morate biti pametni da biste zaključili zašto smo ukinuti. Vrlo brzo dolazili smo do strašnih otkrića, tako da sam ja upoznat s nalazištima grobnica u Osijeku. Nama je poznato 940 lokaliteta od kojih smo uspjeli obraditi dvadesetak gotovo primitivnom metodologijom jer nismo imali sredstava za kvalitetne istrage. Tako smo ispitivali svjedoke i doslovno svrdlom, poput onog za kopanje vinograda, analizirali zemlju i tražili zube i kosti. Od dvadeset lokacija, samo tri su bile negativne. Shvatili smo tada, ako želimo iskopati 940 jama, moramo se organizirati na nivou županija jer je bilo nemoguće da to odrade samo ljudi iz mog ureda. Kad smo sve počeli, naprasito smo ukinuti od onih koji ne žele da se sazna istina. To je njima na dušu…

Andrija Hebrang za naš portal otkrio je kako su građani naše zemlje slabo upoznati sa brojkama žrtava komunističkog režima, ali i s činjenicom da vrlo često hodaju po kostima tih istih žrtava.

– Neistražene jame imate na Savskoj cesti, na nasipu u Kustošiji, Maksimiru, o Gračanima da ne pričam. Zagreb ima oko pedeset lokacija koje valja istražiti. Još devedesete godine Večernji list je izašao s intervjuom medicinskog tehničara koji je imao za zadatak tih 40-tih godina dezinficirati jame. U Gračanima su pronađene tri masovne grobnice, a u jednoj od njih pronađene su kosti srednjoškolaca, svi sa žicama oko ruku i rupom u zatiljku. Pretpostavlja se da je riječ o mladim domobranskim ročnicima. Morate biti svjesni da Hrvatska uistinu počiva na jamama koje vape za istinom. Bojim se da se nakon sramotnog ukidanja Ureda za istraživanje komunističkih zločina pravi interes više neće dogoditi – za portal Dnevno rekao je razočarani Andrija Hebrang.

VIDEO: Poslušajte stravičnu ispovijest svjedoka osječkih masovnih grobnica:

[vsw id=”QRwCjDE6QYs” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati