Pratite nas

Kolumne

Hrvatska pomoć Bošnjacima bila je četiri puta veća nego Herceg-Bosni

Objavljeno

na

Alija Izetbegović često se pozivao na moralna načela jer je bio uvjeren da ga njihovo nepoštovanje udaljava od osnovnih načela islama.

No moralnih načela nije se držao kad je bila riječ o Hrvatima i službenoj politici Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Nije htio priznati ni elementarnu političku činjenicu da bez izlaska bosanskohercegovačkih Hrvata na referendum o neovisnosti međunarodna zajednica ne bi priznala Bosnu i Hercegovinu. Izlazak Hrvata na referendum tumačio je “dvoličnom politikom” Zagreba.

Bojeći se promjena granica i otcjepljenja dijela teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine, napisao je u knjizi Cirila Ribičiča 2001. godine, piše Večernji list

Tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine 

Izetbegovićeve tvrdnje o “dvoličnoj politici” u suprotnosti su s elementarnim činjenicama. Naime, referendum o neovisnosti BiH održan je potkraj veljače 1992., a Hrvatska je tada već bila međunarodno priznata, s jamstvom međunarodne zajednice da se granice neće mijenjati. Tvrdnja o “dvoličnoj politici” Zagreba Izetbegoviću je bila alibi za izigravanje Cutileirova plana, koji je prihvatio zbog taktičkih, a potom odbacio zbog strateških razloga.

Treba napomenuti da je Izetbegović glavni tvorac mita o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu jer je uoči sastanka Tuđman–Milošević pisao hrvatskome predsjedniku da će mu Milošević ponuditi podjelu BiH. Već se zdravorazumskom analizom može uočiti proturječnost “dogovora u Karađorđevu”.

Ako su se Tuđman i Milošević dogovorili o podjeli BiH, zašto bi se onda “hrvatski politički vrh” bojao odcjepljenja teritorija u Hrvatskoj? Tada je bila okupirana gotovo trećina države, pa ispada da je dogovor o podjeli bio takav da će Hrvatska ostati bez 30 posto svog teritorija da bi u BiH dobila 20 posto teritorija?! Ako se pak nisu dogovorili o podjeli BiH, a “hrvatski politički vrh” imao je “teritorijalne apetite” prema BiH, onda je to najlakše bilo ostvariti političkim putem i to tako da Hrvati u BiH ne iziđu na referendum. Nije, dakle, hrvatska politika bila “dvolična”, nego muslimanska politika nije bila spremna odstupiti od unitarne BiH.

Nasuprot Izetbegovićevoj tvrdnji da hrvatska politika “dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine”, stoji činjenica da je ta politika “dosljedno i planski” vojno i humanitarno pomagala BiH. Bez toga rat u BiH završio bi prije nego što je i započeo. JNA je zaposjela 70 posto teritorija BiH i prije nego što je BiH zatražila i dobila međunarodno priznanje.

Kako je Hrvatska podnosila brigu o prognanicima i izbjeglicama, vidi se iz pisma koje je u veljači 1993. tadašnji premijer Hrvoje Šarinić uputio stranim državnicima: Republika Hrvatska zbrinjava 253.705 prognanika (uglavnom iz “ružičastih zona” i UNPA područja), 31.449 izbjeglica iz Srbije (Hrvata iz Vojvodine i Kosova) i 366.971 izbjeglicu iz BiH.

Ukupno Republika Hrvatska zbrinjava oko 652.125 prognanika i izbjeglica… Daleko iznad svojih mogućnosti Republika Hrvatska pruža izbjeglicama iz BiH kompletnu primarnu zdravstvenu zaštitu kao i školovanje, što se ogleda u deficitu od 62,5 milijuna US dolara u zdravstvu te 26 milijuna US dolara u školstvu… Rezerve kojima Republika Hrvatska raspolaže potpuno su iscrpljene, ne ostavljajući nam drugu mogućnost nego da se i ovim apelom obratimo… za pomoć.

Muslimanska politika i njihovi čelnici nisu smatrali potrebnim iskreno zahvaliti hrvatskoj Vladi na brizi za izbjeglice i prognanike. Štoviše, govorili su da Hrvatska na toj humanitarnoj pomoći i zarađuje, odnosno da su troškove smještaja izbjeglica podmirile međunarodne institucije. Na to je u lipnju 1993. reagirao dr. Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za izbjeglice: Ne da nismo zaradili ni dinara, nego smo potrošili milijardu i 660 milijuna dolara na izbjeglice i prognanike, od čega 900 milijuna na izbjeglice iz BiH. Samo 3,8 posto troškova za smještaj izbjeglica u hotelima platile su međunarodne humanitarne organizacije, a Hrvatska preostalih 96,2 posto.

Prema izvješću Ureda za izbjeglice i prognanike, 70 posto izbjeglica iz BiH bili su Muslimani, što znači da su troškovi Republike Hrvatske za muslimanske izbjeglice iz BiH bili oko dva milijuna dolara dnevno. Hrvatska je izdvajala za pomoć Muslimanima četiri puta više nego što je “trošila” na sve strukture u Herceg-Bosni, financirajući zajedničku obranu protiv srpskog agresora.

Hrvatska je “dvolična politika” osigurala i školovanje za djecu izbjeglica iz BiH. U vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba samo u školskoj godini 1993./1994. u hrvatskim školama obrazovalo se 32.006 učenika izbjeglica iz BiH, a u predškolske ustanove uključeno je 2.800 djece iz BiH. Muslimansko vojno i političko vodstvo nikad nije imalo moralne dosljednosti priznati kolika je bila vojna pomoć Hrvatske u stvaranju Armije BiH.

Hrvatska je od samoga početka rata dopustila da se na njezinu teritoriju osnuju logistički centri za potrebe oružanih snaga BiH, osnuju i obuče postrojbe Armije BiH, razvila je sofisticirane komunikacijske sustave za vojne potrebe, dostavljala sanitetski materijal, hranu, pogonsko gorivo, električnu energiju itd. A cijelo vrijeme rata, kao i za vrijeme muslimansko-hrvatskoga sukoba, gotovo sva logistika i oružje za Armiju BiH išli su kroz Hrvatsku.

Izetbegović je osobno tražio dodatnu izobrazbu za 22 pilota MiG-ova i helikoptera za potrebe Teritorijalne obrane BiH, a u rujnu 1993. zapovjednik 3. korpusa Armije BiH izdat će zapovijed o rušenju hrvatskih pilota i helikoptera na području Lašvanske doline “po svaku cijenu”.

Cijelo vrijeme rata, i u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH, u hrvatskim je bolnicama liječeno više od 10 tisuća vojnika i civila iz BiH – pretežito Muslimana, što čini formaciju od 5-6 brigada. Podaci i dokumenti pokazuju da je Hrvatska pomagala i HVO i ABiH i da ta pomoć nije prekinuta čak ni u vrijeme najvećih sukoba između Muslimana i Hrvata.

Kad budu dostupne završne financijske bilance, pokazat će se da su Muslimani-Bošnjaci bili veći korisnici hrvatske pomoći nego Hrvati iz BiH. No zahvale službenoga Sarajeva na vojnoj, humanitarnoj i materijalnoj pomoći vrlo su šture. Te se zahvale spominju tek u zajedničkim izjavama predsjednika Izetbegovića i Tuđmana.

Svaki objektivni vojni analitičar zaključit će da bi bez logističke potpore iz Hrvatske država BiH bila brzo poražena. Za Izetbegovića hrvatska pomoć nije ni vojna ni moralna činjenica. On osuđuje kao “dvoličnu” hrvatsku politiku koja izlazi u susret molbama Sarajeva te obučava, naoružava i opskrbljuje postrojbe ABiH.

Hrvatska vojna i humanitarna pomoć nema dobrodošlicu muslimanskoga vodstva, koje svoje službeno stajalište prema Herceg-Bosni, Hrvatima u BiH i Hrvatskoj iskazuje tako što po postrojbama Armije BiH distribuira članak Senada Avdića “Bosna između dva fašizma – srpskoga i hrvatskoga”.

Progon Hrvata 

Izetbegović brani mudžahedine jer “nije u skladu s moralnim načelima našeg naroda otjerati ljude koji su se borili na našoj strani”, ali nije suprotno njegovim moralnim načelima narediti vojne operacije u srednjoj Bosni radi etničkoga čišćenja Hrvata.

Izetbegovića ne obvezuju njegova moralna načela ni kada je u pitanju Hrvatska. On će primati svu moguću pomoć od Hrvatske, ali bez zahvalnosti i bez moralne obveze jer, kako kaže, “ovu Hrvatsku ja ne smatram civilizovanom zemljom”.

Izetbegović i Predsjedništvo RBiH nisu održavali sjednice u Beogradu, Armija BiH nije dobivala oružje i streljivo iz Srbije, obitelji visokih muslimanskih dužnosnika nisu bile smještene po ljetovalištima u Srbiji i Crnoj Gori, izbjeglice i prognanici iz BiH – kojih sve do kraja rata nikad nije bio manje od 195.000 – nisu našli utočište i sigurnost u Miloševićevoj Jugoslaviji, nego u “neciviliziranoj” Hrvatskoj.

Izlazi nova knjiga 
Miroslava Tuđmana

Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH.

Tuđman objavio knjigu o Izetbegoviću: Muslimani su zaratili s Hrvatima kako bi ukinuli HVO i Herceg Bosnu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati