Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Hrvatska je populistima sredstvo, a ne cilj

Objavljeno

na

Cilj je pobijediti. Ništa više. Ni razlozi za pobjedu najčešće nisu bitni, jer je pobjeda sama sebi svrha, jer je tako primamljiva, tako opojna i neodoljiva, a opet tako sebična i razuzdana. A tek borba, ono nadmudrivanje s protivnikom, usponi i padovi…

Nitko, ali baš nitko od 2.456 kandidata na predstojećim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor nema važniji cilj od navedenog – pobijediti. Ma koliko bili svjesni svoje političke beznačajnosti ili niske pozicije na listi, ma koliko im zdrav razum govorio kako nemaju ama baš nikakve šanse u cijeloj toj priči, ma koliko uvjeravali i sebe i druge da su tu samo kao popuna, ili podrška, ili, pak, samo iz protesta, duboko u njihovom idu krene nekakav proces i tada se jasno vide u crvenoj kožnoj fotelji dok umeću saborsku karticu za elektronsko glasanje i usput se proklinju što nisu slušali “šefa na klubu” pa bace na brzinu jedan eci-peci-pec između ZA i PROTIV ili samo oportuno pritisnu dugme SUZDRŽAN(A).

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Želja za pobjedom je normalna stvar, imanentna svakom natjecanju pa tako i političkom. Odnosno, to je normalna stvar u svakom normalnom društvu, ali, navodno, ne i kod nas. Istinabog, bude kod nas na desetine, nekad i stotine, krvavih glava samo zbog jedne nepodignute zastavice linijskog sudca, ali ovdje nije riječ o takvim utakmicama. Ovdje govorimo o jednom drugačijem natjecanju, o hrvatskoj političkoj utakmici u kojoj, van svake pameti, u zadnje vrijeme izuzetno dobro prolaze stranke koje se, navodno, groze čak i od same pomisli na pobjedu. Pardon, navodno se groze čak i od same pomisli na fotelje, jer su “fotelje” postale hrvatski sinonim za izbornu pobjedu kao što su “reforme” postale sinonim za poštenu i ničim okaljanu politiku, odnosno antonim za onu odvratnu HDZSDPovu politiku od osamostaljenja do pojave reformatora, reformatora kojima je, vidi vraga, baš ta gadljiva HDZSDPova politika omogućila besplatno školovanje za današnje ekstremno – ali intelektualno, visokoobrazovano – pljuvanje po njoj. Čak i ono državi najskuplje školovanje, ono, na primjer, na medicinskom fakultetu, ako su reformatori bili dovoljno dobri učenici da se upišu na neki hrvatski fakultet, naravno.

Iz izjava tih političara nefoteljaša često nije baš jasno groze li se onih udobnijih, saborskih crvenih kožnih ili onih neudobnijih, vladinih zlatno-smeđih fotelja, ali sasvim je jasno kako su oni koji “bježe od fotelja” samo najobičniji populisti, odnosno ne najobičniji – najgori su to populisti, oni s dna kace. Kako ovo nije “članak s ključem”, evo i eksplicitno ono što već pretpostavljate – najdosljedniji predstavnici populista-nefoteljaša su “treći put” Bože Petrova MOST nezavisnih lista i “četvrti put” Ivana Sinčića Živi zid, iako su i trenutno beznačajnije političke opcije poput HSSa Kreše Beljaka (Radići mora da se okreću u grobu) nanjušile predizborni potencijal ovog, pokazalo se, destruktivnog populizma. Kako je MOST hrvatski sinonim za populizam, tako će nam baš ta politička platforma najbolje pomoći u analizi (Živi zid je ipak hipi-anarhistička stranka, nestabilna, kontradiktorna – vladali bi i usput rušili institucije vlasti, izuzetno fragilna u samom temelju – za funkcioniranje vlastite stranke moraju primijeniti ustroj protiv kojeg se svim silama bore, i koji su, da stvar bude gora, za predstojeće izbore angažirali tvrdolinijaškog (tvrdoglavog?) profesora Ivana Lovrinovića, ekonomskog stručnjaka kojem je politika potrebna isključivo kao poluga za realizaciju vlastitih ideja, ideja koje, neovisno o kvaliteti, nikad neće realizirati jer ga je hrvatska javnost već stigmatizirala kao političku prostitutku, a onda je sigurno – prostituira se i u svemu ostalom, i u vlastitoj struci… Krešu Beljaka, s druge strane, javnost je stigmatizirala kao sitnog obijača, dakle, ako netko želi njega analizirati – a tko bi, i zašto, želio analizirati sitnog kriminalca zalutalog u visoku politiku – mora se najprije osigurati, baciti se u nepotreban trošak i nabaviti auto-alarm).

Za odgovor na pitanje koje se nameće: “Zašto je destruktivan ovaj nefoteljaški populizam?” moramo malo dublje ugaziti u specifičnost hrvatskog društva koje je na prošlim parlamentarnim izborim dalo značajnu podršku onima kojima do te podrške, navodno, nije previše stalo. Ali prije dublje analize samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – bio je u pravu kad se referendumski osamostalio, bio je u pravu i kad je birao ove ili one na svim dosadašnjim izborima, čak i kad je birao Ivu Josipovića ili Kukuriku koaliciju, bio je u pravu kad je rekao da je brak životna zajednica žene i muškarca, i kad je MOSTove nefoteljaške reformatore doveo u ucjenjivačke fotelje, a bit će, ne dvojite, potpuno u pravu i jedanaestog rujna… koga birao da birao.

“Hoćete li glasati za mene ili ne? Najiskrenije, i jest i nije me briga. Ali ako glasate za mene dat ću srce u borbi za vas i za Hrvatsku protiv Belzebuba iz HDZSDPa. Takav sam, podržite li me kojim slučajem žrtvovat ću se za vas: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje‘ (Luka 22,19). U suprotnom idete opet HDZSDPu, ali sami, jer ja sigurno neću u fotelju (evo vam i ovjera) s Nečastivim i njegovim obećanjem: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš‘ (Matej 4,9). Na vama je izbor – MOSTov (moj) raj ili HDZSDPov pakao.”

Ovo je srž MOSTovog (božopetrovskog) populizma u predizbornoj kampanji za prošle parlamentarne izbore s kojim su uspjeli izmanipulirati oko tristo [tisuća] hrvatskih birača i dovesti se u poziciju za manipuliranje HDZom i SDPom, što im je, istinabog, bio neusporedivo lakši posao ako znamo da se to svodilo na manipulaciju s psihološkim astabilima Tomislavom Karamarkom i Zoranom Milanovićem, odnosno uspjeli su se dovesti u poziciju za manipulaciju sa svima nama, s cijelom državom. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti izmanipuliran.

Ali pravo je pitanje kako je MOST uspio uvjeriti onih tristo [tisuća] duša da će njih tristo [doslovno] skupljenih s kolca i konopca riješiti sve hrvatske probleme i pokrenuti sve one (na)broj(a)ne reforme? Pa tristo [doslovno] ljudi nije dovoljno ni za voditi, na primjer, Metković!? Jesu li to uspjeli pronaći tristo [tisuća] hrvatskih budala koje ne razumiju temeljne procese upravljanja državom? Nisu. Upravo suprotno, radi se, po svemu sudeći, o tristo [tisuća] obrazovanijih građana kojima je MOST uspio emotivnim impulsom zasjeniti kritičku svijest. Evo i kako…

Mogao bi se lijepi Božo Petrov verbalno žrtvovati za nas do sudnjega dana da se u kogniciju onih tristo [tisuća] nisu, što traumom što medijskim overpokrivanjem, već ranije ugradile dvije ključne spoznaje:
• Nesigurnost nakon velike svjetske ekonomske krize dvije tisuće i osme
• Potvrda korumpiranosti hrvatskih političara i na najvišoj razini optužbama protiv Ive Sanadera dvije tisuće i desete

MOSTovci su se samo manipulativno naslonili na postojeće medijsko ispiranje i navijenim ponavljanjem teza, već isprobanim dvije godine ranije na lokalnoj razini, o korupciji HDZSDPa, uhljebljivanju, iracionalnoj potrošnji i zaduživanju, bespotrebnoj prodaji nacionalnog zlata i srebra… dodatno pojačavali negativne emocije onih tristo [tisuća] Hrvata prema svim dotadašnjim vladajućim političkim opcijama i političarima. A onda su tom strahu, nesigurnosti i bijesu, zlu ne trebalo, dodali osjećaj krivice – jer vi ste ih birali – pa udarili na naše najjače kognitivno obilježje, na kršćanski moral, na temelj našeg civilizacijskog dosega, odgoja, etike… (zato citati iz Biblije):
• Ako je prije za hrvatske birače i vrijedilo “ne znaju što čine” (Luka 23,34) sada znaju (MOST se potrudio) i “Oče, oprosti im” ne vrijedi više
• Alternativa sotonskoj HDZSDP vlasti je mesijanski Božo Petrov, blag, bez ideologije, kojem materijalno nije bitno, koji nas sluša, koji nas razumije, koji će se žrtvovati za nas, za Hrvatsku, za nacionalne interese…

Upravo ovo je definicija “destruktivnog populizma”, odnosno predizborne retorike s kojom je tristo [doslovno] izmanipuliralo tristo [tisuća] i uvjerilo ih da mogu provesti reforme na državnoj razini. Nitko normalan ne osporava grijehe HDZa i SDPa, nitko normalan nije ni očekivao da će MOSTovci isticati išta dobro što su naše najjače političke stranke u minulim mandatima uradile, ali kad znamo kako je tristo [najboljih] prošlo na Termopilu, što je onda ovih naših tristo [tisuća] očekivalo od tristo [doslovno] onakvih!? Na što su mislili? Nisu mislili… bar ne s glavom, vodile su ih emocije.

A tih tristo [doslovno] je Hrvatsku koristilo samo kao sredstvo za dolazak tamo gdje, navodno, ne žele – u fotelje. Da, Hrvatska im je bila samo sredstvo prošlog studenog, a Hrvatska im je sredstvo i danas jer se nisu adekvatno ekipirali za provođenje reformi čime bi nas naveli bar na opravdanu sumnju da im je Hrvatska ipak kakav-takav cilj. Štoviše, oslabili su ekipu jer im je Živi zid preoteo glavnog ekonomskog stratega. Nadalje, Živi zid je od MOSTa preoteo i manipulatorsku strategiju pa danas oni kao navijeni ponavljaju da ih fotelje ne zanimaju, dok je Božo Petrov nakon niza nedosljednosti napravio i ultimativnu, ključnu pogrešku isticanjem kandidature za (fotelju) premijera(!)… bit će doista zanimljivo vidjeti nakon izbora tko je treći, a tko četvrti put.

Eto… sad znamo zašto su značajnom broju Hrvata emocije zasjenile razum pa su, posljedično, zanemarili rečenice s početka ovog članka: “Cilj je pobijediti. Ništa više.” i tako dopustili populistima da ih iskoriste kao sredstvo za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, tako, i da Hrvatsku iskoriste za ispunjavanje svog cilja. Dopustili su im, dozvolite mi slikovitost, da siluju Hrvatsku, odnosno da siluju sve nas. Samo jedna napomena – hrvatski birač je uvijek u pravu – i ima potpuno pravo biti silovan.

Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Objavio

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati