Pratite nas

Kolumne

Hrvatska radiotelevizija kao javna televizija

Objavljeno

na

(Kako se ovih dana u Saboru RH imenuje Glavni ravnatelj HRT-a, kao i pet članova Programskog vijeća, nije na odmet podsjetiti što o Hrvatskoj javnoj televiziji kaže Codex moralis Croaticum)

– U današnjim uvjetima suvremene tehnologije nezamisliva je duhovna i svaka druga

obnova bez utjecaja državne ili javne televizije. Onaj tko vlada medijima priopćavanja taj vlada i Hrvatskom. Zato Hrvatska televizija mora biti i pridjevski – hrvatska! Što nažalost u novije vrijeme, moglo bi se slobodno reći, da to nije. Kako se sve bitke dobivaju i gube samo u ljudima, na HRT-u je ta bitka privremeno izgubljena. Skorim političkim promjenama na vrhu političke vlasti u Hrvatskoj, taj problem se mora riješiti

temeljitim izmjenama rukovodećega kadra i dovođenjem ljudi koji će biti odani Hrvatskoj i njenom duhovnom i gospodarskom prosperitetu.

Televizija je najmoćnije medijsko sredstvo, jer njenim gledateljima servira vijesti i programe vizualno i tonski, ili slikovno i zvučno. Pogotovo u današnjim uvjetima satelitskih prijenosa njen program se može gledati diljem cijelog svijeta, a u hrvatskom slučaju to znači da hrvatsku televiziju može pratiti gotovo cijeli nacionalni korpus domovinske i iseljene Hrvatske.

Hrvatski programi na HRT moraju biti edukativni, moraju imati i vijesti iz domovine, ali i vijesti iz cjelokupne naše dijaspore. Osnovni cilj hrvatske javne televizije jest da svojim programima duhovno drži na okupu cijeli nacionalni korpus. I to u njegovom egzistencijalnom, u njegovom kulturnom, u njegovom političkom, u njegovom moralnom i svakom drugom pogledu.

Povezivanje dijaspore i domovine, njihovo duhovno sažimanje, njihovu međusobnu identifikaciju sa svim uspjesima, sa svim problemima – ukratko da dijaspora jednako doživljava svu bol i radost koju doživljava i domovina, i obratno da domovina doživljava sve ono što se događa u dijaspori. Jednom rječju da sve radosti i tuge, sve uspjehe i padove u domovini i dijaspori da to uzajamno isto i istovremeno doživljavamo, da to istovremeno pratimo i jedni i drugi, sva naša braća, sve naše sestre, sva naša djeca – ukratko svi naši dragi hrvatski ljudi domovinske i iseljene Hrvatske.

Najavnici tv dnevnika javne televizije i državnog radija

 – Svaki najavnik dnevnika na svim programima javne televizije treba imati na

sebi makar minimalnu nacionalnu oznaku, nacionalne prepoznatljivosti, da svatko tko tu špicu (najavu dnevnika) pogleda odmah može znati da je riječ o hrvatskoj javnoj nacionalnoj televiziji. Bezbroj je mogućih kombinacija koristeći nacionalne simbole ili samo segmente tih simbola. Ta oznaka treba biti prepoznatljiva u grafičkom i glazbenom djelu najavnika za TV dnevnik.

Jednako tako, melodije koje najavljuju dnevnike na državnom radiju trebaju biti svečane koje dižu duh, koje naprosto ponesu, a ne kao dosad neke bolećive i depresivne melodije.

Politički programi na HRT-u, kao javnoj televiziji

– Svi politički programi na Hrvatskoj javnoj televiziji trebali bi biti usmjereni za zaštitu i razvoj Hrvatske. Ni pod kojim uvjetima političke tribine na hrvatskoj televiziji ne smiju biti u funkciji odnarođivanja Hrvatske, emisije koje zagovaraju drugačiji ustroj u smislu prilagođavanja ideologijama koje su strane hrvatskom narodu. Ili emisije koje zagovaraju ulazak u državne asocijacije kojima Hrvatska gubi dio suvereniteta i sl.

Na političke tribine na javnoj televiziji mora se dobro paziti tko ih vodi i koga se na iste dovodi. Ukratko javna televizija ne može biti mjesto gdje se i najmanje promiču politički stavovi koji su suprotni hrvatskim nacionalnim interesima. Kao ni emisije u kojima se blati Domovinski obrambeni rat ili druge nacionalne vrijednosti, emisije kojom se veličaju diktatori u povijesti koji su imali negativan utjecaj na sudbinu hrvatskog naroda. Posebno na Hrvatskoj javnoj televiziji ne bi se smjeli prikazivati filmovi iz drugih zemalja u kojima je sadržana propaganda ili povijesna neistina o hrvatskom narodu ili hrvatskoj državi kroz povijest.

Kulturni programi na Hrvatskoj javnoj televiziji

– Kulturni programi na Hrvatskoj javnoj televiziji prioritetno trebaju biti edukativni; kao što su programi iz povijesti, programi iz različitih oblasti kulture, znanstvenih djelatnosti, nastup pojedinih književnika, pjesnika, izumitelja i sl. Ukratko svi ti programi trebaju biti u jednoj funkciji a to je da imaju u sebi duhovne i umjetničke vrijednosti. Ukratko rečeno – ti programi moraju imati visoki klasični kvalitet, a ne biti samo neka vrsta TV šunda kakvog gledamo svakodnevno na brojnim kanalima ali nažalost i na hrvatskoj javnoj televiziji. Na tom planu uprava Hrvatske javne televizije treba dobro poraditi na podizanju kvalitete tv emisija. Hrvatska javna televizija treba biti snažan medij kojim će svi građani Hrvatske biti zadovoljni.

Informativni programi na HRT kao javnoj televiziji

– Informativne emisije, vijesti, dnevnici i sl. na hrvatskoj javnoj televiziji ne smiju ni pod kojim uvjetima zastupati pozicije neke političke stranke, a najmanje one koja je trenutno na vlasti. One moraju biti samo oslonjene na istinu, samo istinu i ništa drugo. Informativne emisije ne smiju ništa prešućivati, skrivati, što se danas često događa na javnoj televiziji da bi se pogodovalo nekom predsjedničkom kandidatu, političaru i sl. Sve vijesti na HRT-u kao javnoj televiziji moraju biti plasirane u javnost po principu bona fide, dakle samo i jedino u dobroj vjeri. HRT kao javna televizija treba imati i karakter istraživačke televizije.

Primjećuje se da na HRT-u ima premalo emisija iz drugih država, dalekih zemalja. I što je najvažnije Hrvatska javna televizija se mora odreći principa – da je vijest ono što je negativno. To je poguban princip koji je nanio mnogo zla hrvatskom narodu. Tražeći negativne vijesti podržavamo u narodu pesimizam i beznađe. Javno moramo razmišljati i o dobru. I dobro može biti itekako velika vijest, a kod nas se svako dobro što se

događa prešućuje osim u sportu.

HRT kao javna televizija ne smije biti mjesto skrivanja povijesnih događaja

 – Hrvatska javna televizija, među televizijama regije pod kojim pojmom se podrazumijevaju države nastale na tlu bivše Jugoslavije prednjači u skrivanju povijesnih događaja u Hrvatskoj, kao na primjer otkriće neke velike masovne grobnice, u kojoj su u poraću pobijeni Hrvati i to možda s tisućama kostura, a ako o tome i emitira vijest onda je to samo tonski, a rijetko ikad da to poprati sa slikom. To znači da je Hrvatska javna televizija ideološki obojena, da ne želi iznositi tragične istine iz vremena vlasti komunista i njihovog neviđenog terora nad hrvatskim narodom. To je skrivanje povijesti pred vlastitim narodom. To miriše na izdaju i trebalo bi biti kažnjivo, ako nikako drugačije onda smjenom takvih urednika. Mislim da toga nema nigdje u svijetu, a ne bi se smjelo više događati ni u Hrvatskoj.

Hrvatska javna televizija ne smije biti mjesto prešućivanja važnih dnevnih događaja

Hrvatska javna televizija mora biti u funkciji države, ali to ne znači zato da treba biti u izvješćavanju pristrana i selektivna. Javna televizija trebala bi se ponašati kao nezavisna, kao objektivna, kao nepristrana i ne bi ni najmanje trebali biti zaštitnik političkih struktura trenutno na vlasti, a posebno ne bi smjela zastupati ili favorizirati neke ideologije. Svjedoci smo u Hrvatskoj njenih prešućivanja čak i važnijih dnevnih događaja samo zbog svjetonazorskih razloga.

Uvesti svakodnevnu TV emisiju – Crtica iz hrvatske povijesti.

– Na javnoj televiziji neposredno ispred središnjih dnevnika, u udarnom terminu, uvesti svakodnevnu emisiju u trajanju od par minuta pod nazivom – Crtica iz hrvatske povijesti. Povijesna edukacija naroda preko najmoćnijeg medija TV, na vrlo jednostavan i popularan način. A rezultat će biti vrlo učinkovit.

Uopćeno rečeno, televizija treba njegovati kulturu života, a ne kulturu smrti (kultura pištolja koju svakodnevno gledamo), treba njegovati kulturu dobra, kulturu istine, kulturu ljubavi, treba njegovati i širiti duhovne vrijednosti, širiti svjetlo života. Također treba posebno naglasiti da se sve ovo jednako odnosi ne samo na TV već i na radio i sve

druge vrste medija.

(Među brojnim molitvama koje upućujemo Bogu trebali bismo se moliti i za pobjedu istine među ljudima. Nema istine tj. njene interpretacije  bez ljubavi, časti, pravde i poštenja! – Hrvatska javna televizija trebala bi biti oličenje takvog ponašanja!

(Mile Prpa: Codex moralis Croaticum)

Codex je dostupan na Internetu!

Mile Prpa / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati