Pratite nas

Herceg Bosna

Hrvatska republika u BiH ili rasap

Objavljeno

na

Projekcija Bosna

Nekoliko poruka u zadnje vrijeme daju do znanja da se i glede Bosne i Hercegovine povijest vraća na stare podjele utjecaja, iz vremena Beča, Moskve i Carigrada, s tim što je Beč zamijenjen Bruxellesom. Prva je zapadna poruka da daytonska BiH više ne drži vodu i da će ju zamijeniti bruxellska Bosna i Hercegovina. Sadržaj toga pojma još je posve nepoznat. Druga je poruka Moskve da će mogući ulazak BiH u NATO držati provokacijom, i ta je poruka vrlo jasna i čitljiva. Treća je Erdoganova poruka odnosno stalnost njegove politike koja definira BiH kao tursku provinciju i europski islamski mostobran.

Mogla bi se dodati i četvrta poruka tzv. islamske države da je BiH u njezinim zamišljenim granicama, kao i Hrvatska. Ako ovu zadnju za sada apstrahiramo u nadi da će krvavi kalifat biti sveden na povijesni incident i uklonjen sa scene, ostaju tri trajne povijesne silnice i po potrebi nasilnice – zapadna koja se u BiH pitanju jednostavno ne snalazi, posebno njezina europska komponenta koja se u ratu držala katastrofalno loše, a u miru još gore, istočna nasilnica koja i nadalje teži ostati sljednicom fantomskog Bizanta i bliskoazijska koja bosanski muslimanski fenomen koristi kao svoj europski pašaluk i u tome ima uspjeha.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Poruke s hrvatske strane, to jest iz Republike Hrvatske, još su više-manje domobranske, što bi rekli cinici, a to se očituje u stidljivim zahtjevima oko ravnopravnosti Hrvata u BiH, bez jasne i odlučne riječi kako bi se ta ravnopravnost doista i zauvijek mogla postići. A ne može se bez hrvatskoga teritorija i, naravno, hrvatskih institucija, bez novoga državnog ustroja.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Sada polako shvaćaju da su omogućili projekt stvaranja čiste islamske države, ne samo u Federaciji nego u doglednoj budućnosti i u izmišljenim granicama izmišljene države Bosne i Hercegovine. Taj uvid, pod rukom s islamističkim hororom kojemu smo svjedoci, činjenica da islamisti imaju ako ne otvorenu potporu, a ono simpatije, da se iz Bosne regrutiraju džihadisti u velikom broju, taj zakašnjeli uvid skreće njihovu pozornost na Hrvate koji ipak još postoje i čija bi republika ipak zaustavila bosansko-muslimansku ekspanziju, svodeći muslimansku državu na manji i lakše nadzirani teritorij.

Hrvatska savezna država u BiH

SAD EUTako je nedavno američka ekspertna skupina zaključila da stvaranje hrvatske republike, dakle hrvatske savezne države u BiH i ne bi bilo tako loše rješenje. Ni Europska unija više ne vrišti od užasa kada se spomene ta mogućnost. Sada je sve na Hrvatskoj, na hrvatskim europarlamentarcima koji i nisu loše započeli posao oko BiH, ali nemaju iza sebe hrvatski Vladu koja bi odlučno djelovala. Nadajmo se da će uskoro takvu Vladu i dobiti.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Prije svega, parlament Bosne i Hercegovine nikada nije potvrdio aneks 4 o stvaranju dviju administrativnih jedinica. Drugo: ustavotvorna skupština Federacije BiH koja je prihvatila Daytonski sporazum, donijela je i odluku o zadržavanju prava na otkazivanje Daytona. Treće: daytonska odredba o posebnim odnosima, odnosno konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske nikada nije realizirana. Četvrto: izvorni tekst Daytonskoga sporazuma doživio je u ovih skoro dvadeset godina tolike izmjene – posebno na štetu Hrvata, da se o njegovu postojanju više i ne može govoriti, samo i krivotvorini nastajaloj u dužem razdoblju.

Na svemu navedenom treba inzistirati kada se uskoro bude govorilo o novom ustroju, na temelju neotuđivog suvereniteta hrvatskoga naroda u BiH – čime se vraćam na sazivanje hrvatskoga narodnog sabora iz 2000. i Deklaraciju, te referendum o pravima i položaju hrvatskoga naroda s gotovo stopostotnom voljom, ali u izrazito nepovoljnim uvjetima i strašnim terorom koji je uslijedio, zulumom gorim od turskoga.

No, velim, povijest je dinamična, Hrvatski narodni sabor opet postoji kao kohezivna snaga, skori izbori donijet će valjda ponešto dobra, a onaj narodni napor iz 2000. oko hrvatske samuoprave treba u najskorije vrijeme oživjeti isključivo nastojanjem na stvaranju hrvatske republike u BiH koja je jedini prirodni način ostvarivanja slobodnoga života Hrvata.

Ostatci ostataka

Protivnika te zamisli ima mnogo, posebno u Hrvatskoj, što je jadno, a ta bijeda proizlazi iz neodostatka povijesne svijesti i izraženog suvremenog protuhrvatstva službene hrvatske politike. Ja na hrvatsku državu u BiH gledam kao što su nekada davno Hrvati gledali na ostatke ostataka Hrvatske i uspjeli ih sačuvati, a da nisu očuvali taj uski teritorij i državnost, Hrvatska više nikada ne bi oživjela na zemljovidu, niti bi bila moguća rekonkvista svršetkom 17. stoljeća, niti bi se s vremenom opet okupile hrvatske zemlje, a jedina koju nismo uspjeli sjediniti jest upravo Bosna i Hercegovina. (Teritorijalna sakaćenja Hrvatske, posebno u vrijeme komunističke Jugoslavije – Boka kotorska i Srijem – posebna su priča.)

Sljedeće pitanje je naravno ono o granicama. Granice hrvatske države u BiH postoje, odnosno granice od neprijatelja nezaposjednutog prostora Herceg Bosne, koji je uostalom izrijekom ušao u daytonski sporazum sljedom washingtonskoga. To nisu, naravno, konačne granice jer uz prostore u srednjoj Bosni hrvatska republika u BiH treba obuhvatiti i veći dio Posavine koji je zauzet nakon srpskoga genocida nad Hrvatima i bosanskim muslimanima.

Diskontinuitet teritorija nije toliko važan, na kraju krajeva, kada bude stvorena hrvatska republika, i muslimanska ne će biti izravno povezana s najzapadnijim svojim dijelom. Naravno da će to izazvati tzv. republiku srpsku koja se Daytona s razlogom drži kao pijan plota, ali i tu mora doći do pomaka jer se u njezinom slučaju ne radi o prirodnim granicama nego o njihovu iscrtavanju genocidom. Zato je potreban dogovor i jamstvo velikih sila, odnosno kako sam odavno pisao, a sada ponavljaju i drugi – novi Berlinski kongres.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

Srpski genocid upravo se odmotao na suđenju Karadžiću i sada, kada nije prije, svjetska javnost ponešto znade o tome. Muslimanski genocid nad Hrvatima još ostaje zapretan u protuhrvatskim konstrukcijama, ali je sada prilika da se u okviru aktualne islamističke opasnosti opet progovori o genocidu nad Hrvatima u srednoj Bosni, od Bugojna i Travnika do Sarajeva i Jablanice, te o brutalnim zločinima onih najmanje 1500 džihadista koji su odrubljivali glave ne samo Hrvatima, nego kršćanima uopće.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

I da završim, moja optimistična slika skorije budućnosti jest ova: u Hrvatskoj napokon doista hrvatska, narodna vlast nakon parlamentarnih izbora, vlast svjesna cjelokupnosti hrvatstva, u Bosni i Hercegovini hrvatska republika kao jedna od tri republike, s najviše prava na postojanje jer su Hrvati najstariji narod u BiH, očuvali su BiH na referendumu za neovisnost, obranili se u ratu, dakle bez njih ni tada ni sada ne bi postojala i ne postoji. A jedini zajednički zločinački pothvat osim srpske agresije i genocida nad muslimanima-bošnjacima i Hrvatima, te muslimanskog genocida u srednjoj Bosni, jest međunarodni pothvat za uništenje Hrvata u BiH, no taj upravo doživljava reviziju.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Napomena: Riječ je o govoru održanom na tribini Hrvatskoga slova, na kojoj su sudjelovali Željko Olujić, Mate Kovačević i H. Hitrec

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kardinal Vinko Puljić: Opstanak Hrvata u BiH je i opstanak Katoličke crkve!

Objavljeno

na

Objavio

Splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić izjavio je u subotu u Vatikanu kako vjeruje da će doći do kanonizacije Alojzija Stepinca i da treba biti strpljiv, a nada se da će sve predradnje za taj postupak pridonijeti povezivanju ljudi i dati smjernice za suživot u Hrvatskoj i u odnosima sa susjedima.

Premijer Andrej Plenković, koji boravi u službenom posjetu Vatikanu i koji je s Papom u subotu među ostalim razgovarao o postupku kanonizacije blaženoga Stepinca, tijekom obilaska Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima susreo se s nadbiskupom Barišićem i vrhbosanskim nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem, koji su također bili na audijenciji kod Svetog Oca.

Barišić je kazao novinarima da je Stepinac neizbježna tema svaki put kada dođe u Rim.

“Ja se nadam da će sve ove radnje, predradnje za kanonizaciju pridonijeti da ovaj čovjek poveže ljude međusobno da nam dade smjernice kako graditi naš život i suživot za budućnost, kako u hrvatskom društvu tako i u odnosima s našim susjedima. Ja očekujem što prije da se dogodi taj događaj jer je tu negdje na pomolu, ali do tada trebamo imati strpljenja. Vjerujem ovdje da se isplati čekati jer dobitak je velik.”

Također je rekao da je uputio poziv za susret episkopa, biskupa iz Hrvatske, BiH i  Srbije. “Bez protokola, bez politike, kao ljudi da porazgovaramo da se upoznamo, kao braća na istom putu poziva evangelizacije. Vjerujem da bi to bio čvrsti temelj na kojem bi se moglo nešto graditi”.

Sve ih je pozvao u Split ako ne bude drugih prijedloga iz BiH i Srbije za mjesto održavanja susreta. Rekao je da još nije dobio odgovor i da ga vjerojatno razmatraju.

Na pitanje novinara vjeruje li da politika i odnosi između RH i Srbije usporavaju postupak kanonizacije Stepinca, odgovorio je kako smatra da ga  “to potvrđuje u njegovoj veličini” i da je ovo “dobar put jer sve su opcije iscrpljene, argumenti na stol izneseni i mislim da je bez sjene. To je svetac bez sjene”.

Upitan je li moguće da se u budućnosti stajališta malo približe glede kanonizacije Stepinca, Barišić je rekao kako su se već približila.

“Ja mislim da su se približila jer naći se više puta za istim stolom zajedno i razgovarati to je već jedna velika gesta i znak približavanja. Vjerujem da ima svatko svoje zaključke, svoja mišljenja. Uostalom,  danas smo u tom jednom ozračju slobode na svim stranama i nije onda zabranjeno misliti i malo drukčije”, istaknuo je.

Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, rekao je novinarima da je Papi stalo do opstanka Hrvata i Katoličke Crkve u BiH.

“Opstanak Hrvata je opstanak i Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini”, istaknuo je Puljić. “Tu je prevažno zauzeti jedan jasan stav da nema onoga kupoprodajnog ‘mi ćemo vama dati nego treba stvoriti uvjete da smo jednakopravni i kao građani BiH i kao narod koji je konstitutivan”, dodao je.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Poruka Kataloniji iz Mostara: Mi smo sljedeći!

Objavljeno

na

Objavio

Poruka Kataloniji iz Mostara: Mi smo sljedeći!

”Sretno”, poruka je Kataloniji koja je osvanula u noći s četvrtka na petak u Mostaru.

Na mjestu pored mostarske katedrale, s kojeg se često odašilju poruke, ispod zastava hrvatskog naroda u BiH i Katalonije uz ”sretno” stoji poruka i ”Mi smo sljedeći”, prenosi Bljesak.info

Podsjećamo, na katalonskom referendumu je glasalo 2,6 od 5,3 milijuna pozvanih stanovnika s pravom glasa. Od onih koji su izašli, uglavnom zagovornici nezavisnosti, 90 posto se izjasnilo za proglašenje nezavisne republike Katalonije.

Policija je pokušala spriječiti glasanje, a u sukobima sa zagovornicima nezavisnosti povrijeđene su 893 osobe.

Croacia avui, demá Catalunya iliti Hrvatska danas, Katalonija sutra!

facebook komentari

Nastavi čitati