Hrvatska republika u BiH ili rasap

0

Projekcija Bosna

Nekoliko poruka u zadnje vrijeme daju do znanja da se i glede Bosne i Hercegovine povijest vraća na stare podjele utjecaja, iz vremena Beča, Moskve i Carigrada, s tim što je Beč zamijenjen Bruxellesom. Prva je zapadna poruka da daytonska BiH više ne drži vodu i da će ju zamijeniti bruxellska Bosna i Hercegovina. Sadržaj toga pojma još je posve nepoznat. Druga je poruka Moskve da će mogući ulazak BiH u NATO držati provokacijom, i ta je poruka vrlo jasna i čitljiva. Treća je Erdoganova poruka odnosno stalnost njegove politike koja definira BiH kao tursku provinciju i europski islamski mostobran.

Mogla bi se dodati i četvrta poruka tzv. islamske države da je BiH u njezinim zamišljenim granicama, kao i Hrvatska. Ako ovu zadnju za sada apstrahiramo u nadi da će krvavi kalifat biti sveden na povijesni incident i uklonjen sa scene, ostaju tri trajne povijesne silnice i po potrebi nasilnice – zapadna koja se u BiH pitanju jednostavno ne snalazi, posebno njezina europska komponenta koja se u ratu držala katastrofalno loše, a u miru još gore, istočna nasilnica koja i nadalje teži ostati sljednicom fantomskog Bizanta i bliskoazijska koja bosanski muslimanski fenomen koristi kao svoj europski pašaluk i u tome ima uspjeha.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Poruke s hrvatske strane, to jest iz Republike Hrvatske, još su više-manje domobranske, što bi rekli cinici, a to se očituje u stidljivim zahtjevima oko ravnopravnosti Hrvata u BiH, bez jasne i odlučne riječi kako bi se ta ravnopravnost doista i zauvijek mogla postići. A ne može se bez hrvatskoga teritorija i, naravno, hrvatskih institucija, bez novoga državnog ustroja.

Pomaci u zapadnim razmišljanjima ipak su ponešto vidljivi. Suočeni s islamističkim nevoljama u mezopotamskim područjima, zapadni analitičari među kojima su američki vidljiviji, pokazuju nešto više senzibilnosti prema položaju Hrvata i tako se povijest možda ponavlja po matrici odnosa prema Hrvatima u Hrvatskoj devedesetih, kada smo mi od loših momaka i razbijača omiljene im Jugoslavije, na svršetku rata postali dobri momci jer smo obavili njihov posao upravo u BiH, za što su nas nagradili ukidanjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne, odnosno hrvatske republike u BiH.

Sada polako shvaćaju da su omogućili projekt stvaranja čiste islamske države, ne samo u Federaciji nego u doglednoj budućnosti i u izmišljenim granicama izmišljene države Bosne i Hercegovine. Taj uvid, pod rukom s islamističkim hororom kojemu smo svjedoci, činjenica da islamisti imaju ako ne otvorenu potporu, a ono simpatije, da se iz Bosne regrutiraju džihadisti u velikom broju, taj zakašnjeli uvid skreće njihovu pozornost na Hrvate koji ipak još postoje i čija bi republika ipak zaustavila bosansko-muslimansku ekspanziju, svodeći muslimansku državu na manji i lakše nadzirani teritorij.

Hrvatska savezna država u BiH

SAD EUTako je nedavno američka ekspertna skupina zaključila da stvaranje hrvatske republike, dakle hrvatske savezne države u BiH i ne bi bilo tako loše rješenje. Ni Europska unija više ne vrišti od užasa kada se spomene ta mogućnost. Sada je sve na Hrvatskoj, na hrvatskim europarlamentarcima koji i nisu loše započeli posao oko BiH, ali nemaju iza sebe hrvatski Vladu koja bi odlučno djelovala. Nadajmo se da će uskoro takvu Vladu i dobiti.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Daytonski sporazum, a posebno njegovi aneksi, tihe revizije nakon njega i potpuni neuspjeh protektorata – povijest su političkoga bluda, nasilja i arogantnosti viđenih u kolonijalnoj prošlosti. Naravno da je Dayton odavno preživio, ali se u njegovoj definitivnoj razgradnji i težnji za novim, prirodnijim ustrojem, treba pozivati na činjenice koje mu ne idu u prilog, odnosno čine ga nelegitimnim.

Prije svega, parlament Bosne i Hercegovine nikada nije potvrdio aneks 4 o stvaranju dviju administrativnih jedinica. Drugo: ustavotvorna skupština Federacije BiH koja je prihvatila Daytonski sporazum, donijela je i odluku o zadržavanju prava na otkazivanje Daytona. Treće: daytonska odredba o posebnim odnosima, odnosno konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske nikada nije realizirana. Četvrto: izvorni tekst Daytonskoga sporazuma doživio je u ovih skoro dvadeset godina tolike izmjene – posebno na štetu Hrvata, da se o njegovu postojanju više i ne može govoriti, samo i krivotvorini nastajaloj u dužem razdoblju.

Na svemu navedenom treba inzistirati kada se uskoro bude govorilo o novom ustroju, na temelju neotuđivog suvereniteta hrvatskoga naroda u BiH – čime se vraćam na sazivanje hrvatskoga narodnog sabora iz 2000. i Deklaraciju, te referendum o pravima i položaju hrvatskoga naroda s gotovo stopostotnom voljom, ali u izrazito nepovoljnim uvjetima i strašnim terorom koji je uslijedio, zulumom gorim od turskoga.

No, velim, povijest je dinamična, Hrvatski narodni sabor opet postoji kao kohezivna snaga, skori izbori donijet će valjda ponešto dobra, a onaj narodni napor iz 2000. oko hrvatske samuoprave treba u najskorije vrijeme oživjeti isključivo nastojanjem na stvaranju hrvatske republike u BiH koja je jedini prirodni način ostvarivanja slobodnoga života Hrvata.

Ostatci ostataka

Protivnika te zamisli ima mnogo, posebno u Hrvatskoj, što je jadno, a ta bijeda proizlazi iz neodostatka povijesne svijesti i izraženog suvremenog protuhrvatstva službene hrvatske politike. Ja na hrvatsku državu u BiH gledam kao što su nekada davno Hrvati gledali na ostatke ostataka Hrvatske i uspjeli ih sačuvati, a da nisu očuvali taj uski teritorij i državnost, Hrvatska više nikada ne bi oživjela na zemljovidu, niti bi bila moguća rekonkvista svršetkom 17. stoljeća, niti bi se s vremenom opet okupile hrvatske zemlje, a jedina koju nismo uspjeli sjediniti jest upravo Bosna i Hercegovina. (Teritorijalna sakaćenja Hrvatske, posebno u vrijeme komunističke Jugoslavije – Boka kotorska i Srijem – posebna su priča.)

Sljedeće pitanje je naravno ono o granicama. Granice hrvatske države u BiH postoje, odnosno granice od neprijatelja nezaposjednutog prostora Herceg Bosne, koji je uostalom izrijekom ušao u daytonski sporazum sljedom washingtonskoga. To nisu, naravno, konačne granice jer uz prostore u srednjoj Bosni hrvatska republika u BiH treba obuhvatiti i veći dio Posavine koji je zauzet nakon srpskoga genocida nad Hrvatima i bosanskim muslimanima.

Diskontinuitet teritorija nije toliko važan, na kraju krajeva, kada bude stvorena hrvatska republika, i muslimanska ne će biti izravno povezana s najzapadnijim svojim dijelom. Naravno da će to izazvati tzv. republiku srpsku koja se Daytona s razlogom drži kao pijan plota, ali i tu mora doći do pomaka jer se u njezinom slučaju ne radi o prirodnim granicama nego o njihovu iscrtavanju genocidom. Zato je potreban dogovor i jamstvo velikih sila, odnosno kako sam odavno pisao, a sada ponavljaju i drugi – novi Berlinski kongres.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

Srpski genocid upravo se odmotao na suđenju Karadžiću i sada, kada nije prije, svjetska javnost ponešto znade o tome. Muslimanski genocid nad Hrvatima još ostaje zapretan u protuhrvatskim konstrukcijama, ali je sada prilika da se u okviru aktualne islamističke opasnosti opet progovori o genocidu nad Hrvatima u srednoj Bosni, od Bugojna i Travnika do Sarajeva i Jablanice, te o brutalnim zločinima onih najmanje 1500 džihadista koji su odrubljivali glave ne samo Hrvatima, nego kršćanima uopće.

U istom pregledu istinite povijesti treba razoriti mesićevsku i muslimansku potvoru o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U novom svjetlu, to jest prosvjetljenju zapada, demoniziranje Hrvata na prijelazu stoljeća postat će i njima samima ne samo upitno nego i nevjerojatno kratkovidno, što se može odraziti i na sudbinu Prlića, Praljka i ostalih u žalbenom procesu, čemu se svi nadamo. Nadali smo se, doduše, i da će Dario Kordić biti svojedobno oslobođen, što se nije dogodilo, no znaci vremena kazuju da je sada situacija ponešto drukčija.

I da završim, moja optimistična slika skorije budućnosti jest ova: u Hrvatskoj napokon doista hrvatska, narodna vlast nakon parlamentarnih izbora, vlast svjesna cjelokupnosti hrvatstva, u Bosni i Hercegovini hrvatska republika kao jedna od tri republike, s najviše prava na postojanje jer su Hrvati najstariji narod u BiH, očuvali su BiH na referendumu za neovisnost, obranili se u ratu, dakle bez njih ni tada ni sada ne bi postojala i ne postoji. A jedini zajednički zločinački pothvat osim srpske agresije i genocida nad muslimanima-bošnjacima i Hrvatima, te muslimanskog genocida u srednjoj Bosni, jest međunarodni pothvat za uništenje Hrvata u BiH, no taj upravo doživljava reviziju.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Napomena: Riječ je o govoru održanom na tribini Hrvatskoga slova, na kojoj su sudjelovali Željko Olujić, Mate Kovačević i H. Hitrec

facebook komentari