Pratite nas

U potrazi za Istinom

HRVATSKA, SAMOSTALNA DRŽAVA

Objavljeno

na

Hrvatska kao samostalna država nastala je na temeljima Domovinskog rata. Nikakve floskule da je antifašizam ugrađen u Ustav ne stoje. Domovinski rat je temelj Hrvatske države. U Ustavu stoje povijesne poveznice po kojima Hrvati imaju pravo na svoju državu. Evo kako je to objasnio Mate Bašić u svom članku: https//projektvelebit.com>Matešić

Hrvatska je  za svoju slobodu  podnijela veliku žrtvu i platila visoku cijenu, kako u materijalnom, tako i u vidu ljudskih gubitaka, pritom pobjedivši JNA,treću vojnu silu u Europi u to vrijeme, Srbočetnike i ekstremne lokalne Srbe.

Materijalno, znači da su JNA i Srbočetnici razarali hrvatske gradove i sela,183 526 tisuća objekata je srušeno, uništavani su kulturni i vjerski spomenici, otuđeno je kulturno blago, razarana je  cestovna i željeznička infrastruktura,  za što nikada nije plaćena ratna odšteta. Isključivi krivac za taj propust je DORH ,koji nije pokrenuo postupak plaćanja ratne odštete,iako je po presudi Haškog suda generalima  Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Srbija označena kao agresor. Ljudske žrtve su najbolnije, tako je po još nepotpunim podacima 12 500 ubijenih ,2.367 nestalih,37 180 ranjenih, a od toga 9.816 civila.19.224 invalida i 4.273 djece ostalo je siročad, jer su im poginuli roditelji.

Domovinski rat bio je obrambeni rat.za obranu hrvatske države od agresije JNA, Velikosrpskih snaga iz Srbije,  Crne Gore i lokalnih Srba iz Hrvatske To posebno naglašavam, jer su potpuno neutemeljene priče o građanskom ratu. Domovinski rat nametnut je Hrvatskoj u kolovozu 1990.tzv.balvan revolucijom. Planski od strane JNA i Slobodana Miloševića, koji je u raspadu bivše Jugoslavije vidio priliku da ostvari ”vekovni san Srba o Velikoj Srbiji”.  Hrvatska je prethodno bila razoružana. Naime oružje Teritorijalne obrane ,koje je pripadalo Hrvatskoj tadašnji je SDP-SKH na čelu sa Ivicom Račanom, predao  JNA po naredbi generala Blagoje Adžića. Hrvatska je tim oružjem mogla naoružati 200 tisuća ljudi za svoju obranu. No komunističkoj nomenklaturi bivše Jugoslavije ni to nije bilo dovoljno, već je na inicijativu Budimira Lončara uveden i embargo na uvoz oružja , po rezoluciji  713 Vijeća sigurnosti UN od 24.rujna 1991 godine.

Hrvatski narod i građani Hrvatske su se na referendumu o samostalnosti  19.svibnja 1991 izjasnili za samostalnu Hrvatsku 94,17% ,a svega njih 1,2% bilo je za ostanak u Jugoslaviji. Izlaznost je bila velika 83,56%. Međutim tadašnja partijska elita SDP-SKH nije prihvatila izraženu volju naroda, već su napustili Sabornicu kod glasanja o samostalnosti 25.lipnja 1991 godine. Apsurdno s obzirom na doslovno plebiscitarno izraženu volju naroda.

Unatoč svim tim podlostima i otvorenom neprijateljstvu, Hrvatska se uspjela organizirati i obraniti većinu svog teritorija.  Akcijama zauzimanja vojarni uspjela se naoružati  i organizirati najprije Zbor narodne garde 3.studenog 1991.koji se preobrazio u Hrvatsku vojsku. Akcijama Maslenica 22-27.siječnja1993, Bljesak 1.svibnja 1995.,Oluja 4-7.kolovoza 1995 Hrvatska je pobjedama i oslobađanjem teritorija stvorila respektabilnu vojsku. Hrvatski vojnik bio je primjer hrabrog i časnog vojnika koji je motiviran ljubavlju prema svojoj domovini učinio čudo. Na krilima uspješnosti akcije Oluja trebalo je sprovesti lustraciju svih onih koji nisu htjeli samostalnu Republiku Hrvatsku, pa danas ne bi bilo ovoliko apsurda u Hrvatskoj. Međutim lustracija nije provedena, već je Istočna Slavonija mirnom reintegracijom vraćena u ustavno -pravni poredak RH. Koliko god se mirnom reintegracijom sačuvalo ljudskih života ,toliko i danas osjećamo posljedice te mirne reintegracije u vidu Zakona o oprostu ili aboliciji. Abolirano je 21.641 osoba ,koje su potom zapošljavane u državnim institucijama,Policiji,Pravosuđu,Školstvu i sa tih pozicija djeluju kao Peta kolona.Poznati govor Dr.Franje Tuđmana na Plesu 23.studenog 1996

tudman-je-prije-18-godina-shvatio-tko-su-jugokomunisticki-ostaci-i-diletanti

RAZDOBLJE NAKON SMRTI DR.FRANJE TUĐMANA

Nakon smrti Dr. Franje Tuđmana 10.prosinca 1999.godine dolazi do potpune devastacije i razaranja Hrvatske državnosti. Abolirani Srbi, bivši komunisti ,a sada SDPovci, Yugoudbaši, Yugonostalgičari, koji su se organizirali po interesnim skupinama ,uvukli su se u sve institucije državnog ,društvenog  i javnog života i djeluju sa pozicija neprokosnovenosti, jer ih štite mediji i Pravosuđe! Troše proračunski novac ” šakom i kapom” i to mahom nenamjenski za osobno bogaćenje i protiv interesa RH.

Stjepan Mesić izabran u dva mandata za Predsjednika RH od 18.veljače 2000.do 18.veljače 2010 godine, radio je protiv interesa RH. Najprije je otvorio arhiv pok.Predsjednika Dr.Tuđmana engleskim novinarima, pa je potom Haškom sudu dostavljao dokumente sve redom, čak i ono što nisu tražili ,a sve sa namjerom da inkriminira Domovinski rat i RH. Potom je započeo detuđmanizaciju,pričajući svugdje degutantne viceve o pok.Predsjedniku,zatim umirovivši 12 Generala Hrvatske vojske,progonom Hrvatskoh branitelja i destrukcijom Hrvatske vojske, ideološkim podjelama ,gdje se od velikog ” Ustaše” i pjevača “ustaških” pjesama,preobrazio u velikog “antifašistu”. Goreg čovjeka na mjestu Predsjednika RH ni da smo svijećom tražili ,ne bi ga mogli naći! A biran je u dva mandata??? To isto izaziva sumnju u točnost izbornih rezultata, jer su izborne liste sa popisom birača sporne .Stalno  se sa njima manipulira! Tako su oba mandata Stipe Mesića prošla u potkopavanju Hrvatske države ,umjesto da kao njen Predsjednik radi na boljitku i napretku države koju vodi i koju predstavlja! Kojeg li apsurda ili paradoksa?

Tada 27.siječnja 2000 godine na čelo Vlade RH dolazi Ivica Račan i Koalicije 6 stranaka. Tek tada nastupa masovno micanje domoljubnih kadrova iz svih državnih institucija Policije ,Pravosuđa ,Školstva i Vojske. Apsurdno je da su ljudi zaslužni za samostalnost i državnost Hrvatske bili udaljeni iz  svih važnijih državnih i društvenih institucija.. Postalo je jasno da je SDP-SKH ustvari lustrirao domoljubni dio Hrvata ,umjesto da se dogodilo obratno ,kao u drugim europskim  zemljama bivšeg socjalističkog bloka. Vrijeme vladavine Ivice Račana obilježeno je nizom protuhrvatskih poteza,koji su izravno bili protiv interesa Hrvatske. Sjetimo se samo Sporazuma Račan -Drnovšek o razgraničenju u Piranskom zaljevu ili Savudrijskoj vali, koji nas još i danas opterećuje. Problem još nije riješen! A o rasprodaji Banaka tek. Veliki apsurd! Naime banke su sanirane i dokapitalizirane sa 87,6 milijardi kuna iz Proračuna ,a prodane za 5,4 milijarde kuna.Van svake pameti!  Dok su branitelji na ratištima ginuli i ostajali invalidi ,uski krug ljudi enormno se obogatio. Tako su mnogi privatizacijom i tajkunizacijom ostajali bez posla ,blokirani,obespravljeni i deložirani. To je ustvari jedan od najvećih zločina prema hrvatskom narodu.

Hrvatska se tijekom rata skrbila o 500 tisuća svojih prognanika i izbjeglica i 150 tisuća iz BIH a bila je zadužena 48 milijardi ,da bi nakon Račanove vladavine taj dug Ministar financija Mato Crkvenac povećao za još 35 milijardi !

VLADAVINA IVE SANADERA

Novim izborima od 9.prosinca 2003 godina na vlast opet dolazi HDZ I Ivo Sanader dobiva mandat za sastavljanje Vlade.Drugi je mandat dobio nakon izbora 2007 pa mu je Sabor 11,siječnja 2008 izglasao povjerenje u drugom mandatu. a 1.srpnja podnio je ostavku. Njegovo su vladanje obilježile brojne afere ,mito i korupcija kao način vladanja. Ivo Sanader je prvi i jedini Premijer koji je nepravomoćno osuđen i suđenja mu još traju. Nojpoznatija afera je Fimi-medija kojom je izvlačen novac iz Proračuna.

Najveći apsurd vladavine Ive Sanadera je bila potraga za generalom Antom Gotovinom i poslušnički i podanički odnos prema Carli del Ponte haškoj tužiteljici.Poznata je ona rečenica Vladimira Šeksa :”locirati,uhititi,transferirati”General Gotovina proveo je nakon uhićenja na Kanarskim otocima 7.prosinca 2005.sedam godina u zatvoru,da bi 16.studenog 2012 bio oslobođen skupa sa generalom Markačem. Apsurdno je uopće što je hrvatska pobjednička vojska došla pod jurisdikciju Haškog suda.Čak 95,4%  Hrvata  se izjasnilo da je Haški sud nepravedan i politiziran,pogotovu u mandatu omražene glavne tužiteljice Carle del Ponte!

Haški je sud počeo sa radom 18.studenog 1993.godine. U osnovi je zamišljen kao sud za osudu kršenja međunarodnog prava ,međutim pretvorio se u instrument političkog pritiska na zemlje čijim se građanima sudilo. Haški sud za područje bivše Jugoslavije uopće nije ispunio zadaću koja se  od njega očekivala,iza koju je dobio mandat od Vijeća Sigurnosti UN,Rezolucijom 827 od 25.svibnja 1003.godine.Nije osudio direktnu umješanost Srbije  u genocid u Srebrenici! Nije uopće sudio ni vrhovnim zapovjednicima JNA,Veljku Kadijeviću i Blegoju Adžiću i to na osobnu intervenciju Carle del Ponte. To je potvrdila i Florence Hartman,koju je Sud zbog iznošenja tih i drugih istinitih podataka ,osudio na plaćanje 7 tisuća € kazne.!!! Isto je potvrdila i Nataša Kandić iz Beograda!

Iz navedenog  je vidljivo  da je to ustvari politički Sud koji žrtvama  nije donio ni zadovoljštinu,niti bilo kakvu pravdu. Još traje žalbeni postupak za suđenje tzv. Šestorki iz BIH,koji su prvostupanjskom presudom bili osuđeni na visoke kazne za “udruženi zločinački poduhvat”po rastezljivoj formulaciji za političke  osude. U ovom suđenju veoma važnom za budućnost Hrvatske ,Vlasti RH bile su totalno nezainteresirane,što je krajnja nebriga za  hrvatske interese !!!

Ostavkom Ive Sanadera na čelo HDZa i Hrvatske Vlade dolazi Jadranka Kosor ,koju je Ivo Sanader postavio za svoju zamjenicu. Vlada Jadranke Kosor bila je izrazito nepopularna! Uveden je krizni porez tzv.”harač”,povećan je PDV,povećala se nezaposlenost,nelikvidnost i vanjski dug! U dvije godine mandata ,vanjski je dug povećan za 6 milijardi €.

VLADAVINA ZORANA MILANOVIĆA

I nakon Jadranke Kosor i HDZove Vlade ,ponovno dolazi na vlas SDP sa Zoranom Milanovićem kao Predsjednikom Vlade 23.prosinca 2011 godine.  Dolaskom SDPa na vlast ponavlja se nažalost komunističkim metodama čistka preostalih domoljubnih kadrova u državnim i društvenim institucijama. Po kazivanju Milanke Opačić osobno radilo se o brojci od oko 5 tisuća ljudi. Poznat je točan podatak da je tadašnji ministar MUPa Ranko Ostojić smjenio 2439 djelatnika MUPa ,jer su ti ljudi pokrenuli Sudski spor, i dobili ga!

Smjene i to obimne dogodile su se i na HRT u,jer je na mjesto ravnatelja ,postavljen Goran Radman ,posljednji nositelj Titove štafete i čovjek od osobitog povjerenja tadašnjeg Predsjednika Ive Josipovića. HRT očiščen je od domoljubnih kadrova ,a ostali su samo podobni Partiji odnosno  SDPu!!!

Braniteljska populacija izrazito nezadovoljna radom Vlade  Zorana Milanovića,njegovog ministra Freda Matića,pomoćnika Bojana Glavaševića i zamjenice Vesne Nađ,podigla je protestni Šator ispred Ministarstva branitelja 20.listopada 2014 godine,a prosvjed je trajao 555 dana. Dogodilo se još apsurda od strane ministra Freda Matića. Naime na internet je stavljen popis branitelja ,sa izlikom sređivanja liste zbog lažnih branitelja. To nijedna zemlja nije nikada napravila,jer je taj popis ustvari lista za odstrel hrvatskih branitelja od strane Srbije ,koja si je uzela za pravo da bude mini Hag za zemlje bivše Jugoslavije. Jedan apsurd bez presedana je da zemlja agresor ponavlja agresiju samo ovaj puta  ne oružjem, već pravno, proganjati,suditi i zatvarati žrtve svoje agresije !Doista van svakog razuma !!!

Težak i nezapamćeno brutalni incident dogodio de 28.svibnja 2015 godine kada su specjalci MUPa po nalogu Zorana Milanovića i Ranka Ostojića naganjali branitelje i 100% invalide u invalidskim kolicima po Trgu Sv.Marka,a oni se sklonili u crkvu Sv.Marka.Tada je pater Ike Mandurić na samom crkvenom pragu spriječio specjalce da uđu u crkvu.Svugdje u svijetu poštuje se crkva kao utočište i kao eksteritorij! Međutim staljinistima Milanoviću i Ostojiću ništa ne znači svetogrđe i skrvnavljenje crkve ! Čak su bili toliko beščutni da nisu dopustili niti dostavu lijekova i osnovnih potrepština u Crkvu za 100% invalide! Nečovječno do bola!Zamislite taj apsurd nad apsurdima ,branitelji 100% invalidi koji su zdravlje ostavili na bojišnici u Domovinskom ratu,napadnuti od strane policije države za koju su stradali! Policije u čijem su sastavu abolirani četnici protiv kojih su se borili! Apsurdno! i ti i takvi policajci ih opet u njihovoj državi sada ponovno napadaju , natjeravaju  i prisiljavaju da spas potraže u Crkvi! Tako su branitelji i invalidi postali dvostruke žrtve u svojoj domovini ,lustrirani od strane onih koji Hrvatsku nisu htjeli i koji su je napali kao agresori!

MANJINE U HRVATSKOJ

U Ustavu RH definirano je da je Hrvatska Država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina,a ima 22 manjine. Svim manjinama  je po Ustavu zagarantirana  ravnopravnost,sloboda ,prava čovjeka  i državljanina,te gospodarski i kulturni napredak i socjalno blagostanje.Međutim i tu se vidi hrvatski apsurd, jer su manjinama data posebna politička prava,pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor. To posebno pravo je u izravnoj suprotnosti sa temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti svih građana Hrvatske!

Uglavnom nacionalne manjine sve ostvaruju sva svoja prava,ali dio Srpske nacionalne manjine  predvođene Miloradom Pupovcem i dio Talijanske nacionalne manjine predvođene Furiom Radinom ,zlorabe dobar odnos Hrvata prema njima i neprestano rovare protiv RH. Ne samo da rovare nego i propagiraju i proturaju iredentističke ideje i namjere,sa ciljem destabilizacija Hrvatske i njeno cjepanje !

Poznata je djelatnost SNVa i Milorada Pupovca kao predsjednika SNVa. Neprestane priče o fašizaciji i ugroženosti u koliziji su sa ogromnim sredstvima koje dobivaju iz Proračuna RH. Troši se nemilice ,bez nadzora i bez polaganja računa na što je novac utrošen. A ugroženi su! Kojeg li apsurda?  A tu je i pitanje ćirilice , koje po postotku  pripadnika manjine ne bi trebalo ni biti!

Talijanska manjina pak preko IDSa  isto  se neprestano poigrava sa talijanskom iredentom i sa njima surađuje. Stalne provokacije sa Republikom Istrom,neprestani tinjajući sukob sa Zagrebom ,koje provociraju pod parolom regionalnosti i autonomije ,dovode do stalnih napetosti u međuetničkim odnosima! Dvojezičnost je uvedena u istarskim općinama ,ali isto ne po postotku brojnosti ,već po dogovoru i Osimskim sporazumima!

PRETVORBA I PRIVATIZACIJA

U pretvorbi i privatizaciji sudjelovali su uglavnom ljudi bliski bivšem komunističkom režimu i jugoslavenskim obavještajnim službama ,a radili su u strateškim poduzećima i imali povlaštene informacije.Udba je sudjelovala u privatizaciji preko velikih sistema koje je nadzirala Astra,Ingra,JAT,Genex,Jugotours i ostala Import-export poduzeća,zatim INA ,Inatours,Pliva i dr.

Zakonom o privatizaciji  od 22.travnja 1991.izostavljene su namjerno banke iz pretvorbe vlasništva poduzeća.Banke nisu mogle postati d.d.i nisu se mogle privatizirati,jer nikada nije donešen ni jedan zakon koji bi potvrdio pretvaranje banaka u dionička društva. Hrvatski bankarski klan( Gregurić,Valentić,Luković,Mateša,Šarinić,Prka,Škrebi još oko 500 njih) nezakonito su postali vlasnici cjelog bankarskog sustava Hrvatske.

Dolaskom na vlast Ivice Račana kulminirala je najveća pljačka hrvatskog naroda. Hrvatske banke sanirane su sa 87,6 milijardi kuna,a prodane su za 5,4 milijarde kuna.????  Totalno apsurdno! Najveći Hrvatski apsurd !

2001  godine prodane su zlatne zalihe od 15 tona čistog zlata iz ostavštine SFRJ koje je pripalo Hrvatskoj ili hrvatskom narodu ,a dolare su pohranili u HNB koja je i onako u vlasništvu bankarskog lobija.  Da ne bude zabune 2001 godina je u vrijeme Vlade SDPa i Ivice Račana kao predsjednika te Vlade.

Svi relevantni čimbenici u Vlasti znaju za ovu najveću pljačku hrvatskog naroda uopće i što je učinjeno ? Veliko ništa!!!

DORH, USKOK, PNUSKOK, Bajić, Cvitan sve to znaju i ništa ,apsolutno nitko ništa nije poduzeo! Što se može pomisliti nego da je to sprega Politike, Institucija i kriminala  u pljački vlastitoga naroda!!!! Ali koga briga za narod? Narod je tu samo kada treba ginuti,kada treba raditi za političke elite, da oni mogu živjeti na visokoj nozi i trošiti!

Narod je blokiran,deložiran,preko 3 tisuće branitelja umire godišnje ili izvrši suicid,narod je obespravljen ,branitelji proganjani ,pravde za narod nema, još malo je ostalo da ga se do kraja iscjedi , do posljednje kapi krvi , sve dok ne nestane !

Lili Benčik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Objavio

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati