Hrvatska se treba držati zapadnih saveznika

0

Obilježavanje 100. obljetnice početka Prvoga svjetskog rata iskorišteno je kao prigoda za predstavljanje različitih političkih strategija, koje nisu ništa manje živahnije od razdoblja u kojem su stvoreni preduvjeti za početak prve masovne svjetske klaonice naroda.

U Sarajevu, mjestu gdje su 1914. kao povod za početak međusobnom klanju srpski teroristi ispalili hitce na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinada te ubili njega i njegovu trudnu suprugu Sofiju, bošnjačka je politika nizom ceremonija, skupova i predstava pokušala očitovati svoje stajalište prema tom događaju.

Bošnjačka elita, bar kako to tvrde njezine intelektualne perjanice, poput Muhameda Filipovića, austrougarsku vlast je smatrala okupacijskom pa je razumljiv njihov prosrbijanski stav oko atentata i formalni otklon od službenoga obilježavanja, koje je iskoristio Bakir Izetbegović za predstavljanje svoje islamističke strategije. Koliko god danas politički analitičari zaklapali oči od prijetnji islamskoga ekstremizma, nije teško povući paralelu iz “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića s ovih dana proklamiranim Al-Qaidinim kalifatom, koji, između ostaloga, u svoju islamističku državu uključuje i BiH.

Manje je važno srpsko gledište na sam sarajevski teroristički čin, nu službeno obilježavanje obljetnice u Višegradu, simbolična je potvrda prijelaza srbijanske strategije na drugu obalu Drine, koja je ionako već u rukama srpskoga entiteta u BiH. Jednako tako je izborna pobjeda prosrbijanskih kandidata u Vukovaru trebala potvrditi kontinuitet velikosrpskoga nastupanja u Hrvatskoj.

Tako se nasuprot islamističkom kalifatu gradi i svojevrsni svetosavski kalifat u režiji već toliko prepoznatljive velikosrpske politike. U dijelovima Hrvatske politiku svetosavskoga kalifata sve intenzivnije zastupa vođa velikosrpske manjine Milorad Pupovac. On sve češće, kao prije par dana u Jadovnu, koristi prigodu da sa stajališta ekskluzivnoga velikosrpstva među pravoslavnim Hrvatima i srpskom manjinom demonizira hrvatski narod. Nu učinak mu je poprilično mršav, osim kod ekstremnih velikosrba, sklonih terorističkoj praksi, kao svojedobno i skupina koju još i danas predstavlja atentator Gavrilo Princip.

Da iza Pupovca, kao i iza Gavrila Principa, stoji politika Srbije svjedoči i na istom skupu u Jadovnu poruka srbijanskoga ministra Aleksandra Vulina, koji poručuje kako Hrvatska i Srbija imaju različita stajališta o pokoljima Hrvata u Domovinskom ratu, dok istodobno o velikosrpskim mitovima o navodnim hrvatskim zločinima ne može postojati drukčije mišljenje od onoga srbijanskog, koje promiče upravo Milorad Pupovac.

Zagrebački događaji

Moglo bi se činiti kako sadašnji režim u Hrvatskoj nema svoje aktualno viđenje Prvoga svjetskog rata. Nu to je samo privid. Iz nekoliko kulturnih događaja pod znakovitim nazivom “Dekonstrukcija – konstrukcija” može se odčitati i strategija sadašnjega režima u Hrvatskoj. Naime, uz novčanu potporu Ministarstva kulture u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti održana je dvodnevna međunarodna konferencija o t. zv. avangardnoj umjetnosti. Na toj su konferenciji prevladavali stručnjaci iz Rusije, poduprti paketom srbijanskih pogleda na umjetnost, koja svoje formalne i institucionalizirane korijene vuče zapravo iz boljševičke Listopadske revolucije 1917. godine.

Tako je zagrebačkim događajima, kojima se obilježavala 100. obljetnica Prvoga svjetskog rata, umjetničkim putem oživljena sovjetska strategija, koju u nešto izmijenjenim okolnostima i danas slijedi ruska politika. Prizivanjem neprežaljenih umjetnički raspoloženih sovjeta sadašnji vladajući režim zapravo otvara putove ruskom strateškom nastupanju u Hrvatskoj. To potvrđuje i sve intenzivnija panslavistička politika predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, nasuprot europskoj energetskoj politici i politici NATO saveza na čelu sa Sjedinjenim Državama, pokušava preko Hrvatske otvoriti prostor ruskoj naftnoj, a time i geostrateškoj politici.

Koliko god postojao svojevrsni jaz pa i političke razlike ili osobna nesnošljivost između predsjednika države Ive Josipovića i predsjednika Vlade Zorana Milanovića, premijerova izjava kako ga nije briga za aktualna geostrateška američko-ruska sučeljavanja oko energetsko-političkih pitanja u Europi, ona se ne može izdvojiti od Josipovićeva nastojanja da preko Hrvatske omogući rusku prevlast u srednjoj Europi.

Takvo je stajalište premijera države članice NATO saveza u suprotnosti je sa savezničkom politikom, a time i s hrvatskim nacionalnim probitcima. Ono je moguće objašnjivo tek u sustavnom okretanju sadašnjega režima prema istoku, na kojem prevladava rusko interesno područje.

Uostalom i kad je u pitanju zaštita hrvatskoga zračnog prostora, sadašnji nedostatak vojnih zrakoplova izravna je posljedica te hrvatske istočnjačke politike. Umjesto da nabavi desetak rabljenih američkih zrakoplova F16, Hrvatska je u jeku ukrajinske krize ostala i bez svojih Migova, koji se i dalje nalaze na remontu u Ukrajini.

Saveznički odnos SAD-a prema Hrvatskoj najbolje se mogao odčitati iz čestitke američkoga predsjednika Baracka Obame hrvatskom narodu u prigodi nacionalnoga Dana državnosti. Stavom kako je Hrvatska južnoeuropska i srednjoeuropska država jasno je pozicionirana pripadnost Hrvatske srednjoj i mediteranskoj Europi, a priznanjem kako je “Hrvatska primjer ostalim zemljama koje teže priključenju NATO-u i EU-u”, Obama je poslao poruku, zbog srbijanske protimbe NATO-u i povezanosti s Rusijom te bosanskohercegovačkoga protektorata, državama jadranskoga pojasa – Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji da se ugledaju u Hrvatsku.

Uz isticanje važnosti Hrvatske, kao države koja “u euroatlantskim institucijama unapređuje viziju cjelovite, slobodne Europe koja živi u miru”, američki predsjednik je poručio cijelom hrvatskom narodu kako upravo s njim SAD želi “jačati bilateralne odnose”, što je svojevrsno priznanje hrvatske državnosti, unatoč pripadnosti nadnacionalnoj EU.

Ako doista želi dobro svomu narodu, hrvatska politika se, umjesto obnove kojekakvih sovjetskih kalifata, treba držati svojih zapadnih saveznika, a posebice strateškoga partnerstva sa SAD-om.

Mate Kovačević/hkv

facebook komentari