Pratite nas

Analiza

HRVATSKA SIROTINJO! Ove ‘parazite’ niste birali! Ovo su ministrice koje najviše troše, pročitajte o kolikim iznosima je riječ

Objavljeno

na

Oni troše, i ne kaju se jer dok je njima dobro, za narod ih nije briga poruka je to koja se može iščitati nakon izjave ministara koji ne vide ništa sporno u bjesomučnom peglanju kartica.

Na kreditne kartice nismo potrošili previše novca, složno poručuju Kukuriku ministri pravdajući tako ispeglane kartice i troškove koje će im po običaju podmiriti sve siromašniji hrvatski građani, koji sve manje novca imaju i za vlastite troškove. Prema podacima o potrošnji putem službenih kartica u ministarstvima Vlade RH osobito iskaču četiri ministra iz HNS-ove kvote – Vesna Pusić, Ivan Vrdoljak, Anka Mrak Taritaš i Andrea Zlatar Violić. Ova četvorka prema pisanju Globusa na službene kartice ispeglala je čak 1,36 milijuna kuna – gotovo polovicu od 2,74 milijuna koliko je potrošeno u svim ministarstvima. Da cijela priča bude ironična, riječ je o stranci koju podupire svega dva posto birača, ali riječ je i o ministrima koji su ključne resore dobili zahvaljujući nespretnoj trgovini predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Prepuštajući im ključne resore, Milanović je HNS-ovcima prepustio i državne tvrtke, premda spomenutu četvorku hrvatski građani nisu niti birali. Osim što prilično lagodno žive na račun hrvatskih građana u ministarskom stažu ovih HNS-ovaca nanizalo se podosta afera, ali i zanimljivih crtica koje valja spomenuti.

Vesna Pusić

Ministrica vanjskih poslova ljubiteljica je letova, i to Vladinim avionom o čemu je javnost imala prilike svjedočiti prije svega nekoliko tjedana. A s jednakom strašću šefica diplomacije ljubi i susjednu nam Srbiju s čijim političarima rado izmijenjuje po tri poljupca. Radi se o dami koja je svojedobno bez imalo suosjećanja ustvrdila da građani koji su su digli kredite u švicarcima kako bi si osigurali krov nad glavom nisu ugroženi. Ujedno, Vesna Pusić najbogatiji je član Kukuriku vlade s imovinom vrijednom oko deset milijuna kuna. Ona je prije 20-tak godina kupila kuću u malom istarskom mjestu Sovinjaku, a skromnu kućicu kroz godine je preuredila pa danas njena vrijednost doseže oko pola milijuna kuna. Pusić inače prima plaću od oko 20 tisuća kuna, a uz to nasljednica je četvrtine kuće u Zagrebu od dvjesto kvadrata. U imovinskoj kartici Pusić je prijavila 22 dionice Ine (sada vrijedne više od 70.000 kuna) kupljene kreditom. Suprug u vlasništvu ima kuću u Istri od 150 kvadrata te stan od 66 kvadrata u Litvi. Posjeduje i automobil BMW X5 vrijedan 150 tisuća kuna i pokretnine vrijedne 200 tisuća kuna te je vlasnik tvrtke Ascendant. A s aferama, gafovima, uvredama i politikom žene koju se naziva ministarkom regiona hrvatski narod dobro je upoznat.

Anka Mrak Taritaš

Ministricu graditeljstva, peglanju sklonu Anku Mrak Taritaš mnogi ističu kao najuspješniju ministricu Kukuriku vlade. A zbog svojega uspjeha ministrica se nedavno odlučila nagraditi pa je tako kupila kuću na Malinskoj, na otoku Krku te za istu izdvojila oko sedamsto tisuća eura. Vrlo zanimljivi podaci kriju se i u njezinoj imovinskoj kartici u kojoj stoji da je vlasnica četiriju nekretnina u Zagrebu. Riječ je o stanu od oko 150 metara kvadratnih smještenom u hrvatskoj metropoli. U imovinsku karticu unijela je i poslovni prostor od 15,28 metara kvadratnih. U rubriku nekretnine Mrak Taritaš upisala je i garažno mjesto od 16,50 kvadrata također u Zagrebu. A tu je i garaža od 15 metara kvadratnih. Ministrica je po svemu sudeći ljubiteljica nekretnina, baš poput predsjednika Josipovića, pa je u skladu s time vlasnica četiri stana u Zagrebu. Samo je jedan kupljen kreditom od sto tisuća eura, a k tome posjeduje umjetnine dok suprug ima vlasnički udio u jednoj tvrtki. Inače, Mrak Taritaš skoro cijelu karijeru provela je u Ministarstvu graditeljstva, gdje se na razne pozicije, korak po korak penjala od 1992. godine. U 2012. godinu ušla je kao zamjenica ministra, a ministricom postaje stoga što Radimir Čačić odlazi u zatvor. Rođena je u Bjelovaru, a u Zagrebu je završila Arhitektonski fakultet. Osim nekoliko poslova preko popularnog student-servisa, nikada poslije nije se bavila arhitekturom. Karijeru je posvetila radu u državnoj administraciji. Njezin prvi posao u Ministarstvu na čijem je danas čelu bio je savjetnik u području prostornog planiranja. Prvi ministar bio joj je Zdenko Karakaš u Vladi Hrvoja Šarinića. Njezin rad iznimno je cijenila HDZ-ova Martina Matulović Dropulić, koja je Ministarstvom vladala od 2003. do 2010. godine. Vrlo kratko, Mrak Taritaš radila je u Gradskom zavodu za razvijanje, a bila je pročelnica Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada. Upravo u to vrijeme zbližava se s dvjema moćnim HNS-ovkama Andreom Zlatar Violić i današnjom šeficom te stranke Vesnom Pusić. Zajedno sa suprugom Zlatkom od 1986. do 2000. godine imala je jedrilicu s kojom je ovaj par oplovio cijeli Jadran. Ministrica je ujedno i predsjednica Hrvatskog jedriličarskog saveza.

Andrea Zlatar Violić

Kada već govorimo o HNS-ovim ministrima zanimljivo je spomenuti da su upravo oni po 30 tisuća kuna izdvojili za kampanju Ive Josipovića, a tu je mnogima za oko zapela upravo donacija Andree Zlatar Violić, koja je u mandatu na izmaku medijske stupce punila ponajviše aferama koje su se stavljale na njenizna pleća. Podsjetiti samo valja da se nedavno likom i (ne)djelom ministrice bavilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa koje ju je kaznilo sa 15 tisuća kuna zbog propusta prenošenja upravljačkih prava s trgovačkog društva Druga strana d.o.o. u kojem ima suvlasništvo, a koje je od ministarstva kojim rukovodi Zlatar Violić primilo 1.200.000 kuna u 2012. i 2013. godini, radi financiranja časopisa Zarez. Svakako je interesantno zaviriti i u imovinsku karticu ministrice kojoj na račun svakoga mjeseca sjeda 16.450 kuna neto. Taj iznos, prema podacima iz kartice, ujedno je i jedini, a njime otplaćuje čak dva kredita u iznosima od 32 tisuće eura i 36 tisuća kuna. Oba na deset godina. Postavlja se stoga pitanje od kud ministrici Zlatar Violić novci za financiranje Josipovićeve kampanje? Kako to da je predsjedniku donirala svoje dvije plaće? Je li za ovu pozamašnu donaciju odvajala po tri tisuće kuna čak deset mjeseci? Inače, spomenuta afera nije jedina u resoru Zlatar Violić. Državna revizija i nakon dobivene kazne utvrdila je niz nepravilnosti u poslovanju kroz 2013. godinu. Zabilježeno je da nisu ispravljene niti neke nepravilnosti utvrđene revizijom za 2012. godinu. Tijekom prošle godine s računa Ministarstva podizana su gotovinska sredstva korištenjem poslovne kreditne kartice što nije evidentirano u okviru blagajničkog poslovanja. Dio gotovine u proračun je vraćen obustavama iz plaće, a dio njih nije bio vraćen sve do revizije. Portal Teatar.hr povrojao je još neke nepravilnosti, a bilo ih je i oko troškova prekovremenog rada, zabilježen je i niz knjigovodstvenih grešaka. Ministarstvo kulture proslavilo se i dodjeljivanjem financijskih potpora hrvatskim medijima pa su portali koji su objavljivali sadržaje naslovljene: ‘Dr*ati ili biti’, ‘Vodič kroz si*e i gu*ice’ i slični dobivali pozamašne iznose.

Ivan Vrdoljak

Premda je hrvatskom gospodarstvu hitno potrebna infuzija, ili lijek za oporavak, problema s egzistencijom ministar Vrdoljak nema, jer dovodi se u vezu s nizom tvrtki, koje su iako slove na ime njegove supruge i prijatelja, poslovno procvjetale otkako se on uključio u politički život i zasjeo na ministarsku funkciju.
Svoj upliv u duboke političke vode započeo je Vrdoljak kontroverznim plakatom, koji datira s lokalnih izbora iz 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži dvije lopte uz slogan ‘The Man with the Balls’. Treba li napominjati da su se lopte nalazile na razini njegova spolovila? Tom zanimljivom doskočicom ministar je želio poručiti kako se radi o poštenom i hrabrom čovjeku čistih ruku. Mnogi stanovnici Osijeka, još uvijek nisu zaboravili Vrdoljakovo obećanje da će tvrtki Elektromodul oduzeti koncesiju za parking te milijune koji se na taj način rasipaju vratiti u gradsku blagajnu. No, po dobro znanom običaju po dolasku do fotelje, na obećanje ja zaboravio. Možda i stoga što se uspijeva zbližiti s osječkim tajkunima? Nije se Vrdoljak morao puno penjati do ministarske pozicije, loptice su se jednostavno posložile, a kada su se već loptice složile on je počeo ordinirati. Vrdoljakovi ljudi ordiniraju tako od HEP-a, preko HŽ-a sve do Nexe grupe. Dakako, hrvatska politika dobro je umrežena, pa se tako po slavonskoj metropoli mogu čuti glasine kako je upravo Vrdoljak sponzor aktualne osječke vlasti. Ipak, vratimo se na trenutak tvrtkama s kojima se ministar povezuje. Kako se on ugodno smjestio u ministarsku poziciju, tvrtke s kojima je bio povezan, kao što je ATO inženjering, iz nekog razloga bilježe značajan rast, a da je tome tako svjedoče i javno dostupni podaci. Naravno, posve slučajno poslovni uzlet tvrtke poklapa se s Vrdoljakovim ulaskom u ministarsku fotelju, a time i u HEP. Popis Vrdoljakovih afera, doista je impresivan. Od Ledove škrinje, kojom se njegova supruga hvalila na fejsu, do lažiranja vrijednost stana kada je zatajio gotovo 50 kvadrata šupe kako je sam kazao te još pokoju sitnicu. Javnost je tako danima svjedočila zbivanjima u, i oko Vrdoljakova stana, ali zanimljivo je spomenuti sumnje da je do njega došao na pomalo upitan način. Je li Vrdoljak uistinu sredio poslove tvrtki od koje je kupio stan po povlaštenoj cijeni, pitanje je koje je ostalo u zraku, premda je priča dospjela do dijela javnosti. Do dijela javnost dospjela je i priča o Vrdoljakovom pogodovanju kumovima. Naime, ministar Vrdoljak u kumstvu je i s Goranom Đanićem, načelnikom Općine Podgorač nedaleko od Našica. Ovaj dvojac spojila je stranka, odnosno HNS koji trenutno uživa podršku 1,2 posto građana Hrvatske te se polako, ali sigurno približava pozitivnoj nuli. Načelnikova supruga Julija Đanić ima otvoreno nekoliko tvrtki, a jedna od njih je i TERA d.o.o., tvrtka je to koja se među ostalim djelatnostima bavi i održavanjem trase ispod dalekovoda. Jednostavnije rečeno, prema internetskoj stranici fininfo.hr TERA se bavi elektroinstalacijskim radovima, što pak ovu tvrtku povezuje s HEP-om, a time i dovodi u vezu s ministrom Vrdoljakom. No posao kojim se bavi Đanićeva tvrtka procvao je otkako je kum Vrdoljak postao ministar pa se stoga nametnulo pitanje – namješta li Vrdoljak kumu poslove?

Đanić je navodno lokalni šerif u Podgoraču, a premda upravlja svojom općinom u njoj ne živi, već je vodi iz obližnjih Našica. Poduzetni načelnik u Podgoraču ima i obrt za proizvodnju alkoholnih pića, a u posljednje vrijeme pripisivala mu se afera s općinskom zemljom koju je obrađivala Osatina d.o.o., tvrtka koja je izgubila na natječaju i zbog manjka zemlje otpustila deset radnika, ljudi od 50 godina. Zemlja je navodno podijeljena Đanićevim ljudima. Također, ovaj načelnik unazad nekoliko godina kupuje parcele prema prostornom planu Općine Podgorač, a na zemlji sadi voćnjake koje nitko ne obrađuje te iste prodaje državi za solidne novce. Na tim parcelama se prema prostornom planu rade akumulacijska jezera, a puno toga u Đanićevom poslovanju je zataškano. Očito je da su HNS-ovi aferama umazani ministri dokaz da su političari poput parazite – niste ih birali, ne možete ih se riješiti, a oni troše vaš novac.

 Iva Međugorac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati