Pratite nas

Povijesnice

Hrvatska strana Zemuna

Objavljeno

na

Hrvati su u Zemunu sagradili šest crkava, nekoliko škola i bolnica, mnoge tvornice i ulice, hotele, parkove i spomenike, kej, pristanište, zračnu luku i još mnogo toga. Primjerice, graditelj Franjo Jenč živio je stotinu i jednu godinu i sagradio više od stotinu objekata.

Industrijalac Adam Filipović podigao je prvu tvornicu, postavio tramvajske tračnice, a po njemu je i cijeli predio nosio ime Filipovićev trg. Graditi a ne rušiti znači biti odgovoran prema sebi, svojim potomcima, svojem narodu, ali i prema drugima.

10534125_816869898336652_4673574640890864849_nKuzma Drenovac piše o Zemunu, na latinskom, spis caru Franji I. prigodom njegova posjeta gradu. U njemu piše o svemu, ali o Hrvatima najmanje. Ignjat Schopron piše na njemačkom Monografije von Semlin za dar feldmaršalu barunu Filipoviću, inače Hrvatu, i to onda kada je on postao počasnim građaninom Zemuna, a uglavnom piše o Nijemcima. Dr. Petar Marković u svojem djelu Zemun od nastarijih dana… uglavnom veliča Srbe, a Mađari pišu o Zemunu veličajući Mađare. O Hrvatima u tom gradu uglavnom je malo pisano, a ono što je napisano netočno je ili površno. I kakve ironije da svi pišu o Zemunu, a zapravo o »svojima« i sve to u Kraljevini Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, u čijem je sastavu bio i Zemun. Pa i danas kad započnete razgovor mnogi će vam reći: »Hrvatska je bila do Zemuna«. Međutim, što smo mi Hrvati u tom gradu stvorili i koja su djela ostala za budućnost na tom prostoru mnogi ne znaju.

Zemun i Beograd od nasrtaja Osmanlija branili su Ivan Kapistran i Janko Sibinjanin. Manje je poznata obrana pod zapovjedništvom Marka Skoblića 1521, kada je Zemun bio opkoljen, pomoć nije stizala, bio je zarobljen, predati se ni postati vazal nije htio pa je bačen bijesnom slonu pod noge da bi bio ubijen. Zemun je pod Osmanlijama proveo 198 godina (1521-1717).
U bitci kod Slankamena protiv Turaka 1691. poginuo je posljednji plemić iz roda Zrinskih, Adam Zrinski.

Ustanove i tvornice u Zemunu

Ukazom Marije Terezije 1745. ponovno je obnovljena Srijemska županija sa središtem u Vukovaru, a za velikog župana imenovan je budući ban Mirko Pejačević. Za prvog kapetana Zemunske satnije postavljen je Ivan Podgoričanin. U to doba u Zemun se doseljavaju Hrvati (Bunjevci i Šokci), Nijemci, Srbi i Židovi. Osjeća se utjecaj Josipa Jurja Strossmayera. U Zemun, u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, on za kapelana postavlja svojega prvog diplomca, Iliju Okrugića-Srijemca (1856-1858), plodnoga književnika.

10547516_816872791669696_7706902161891245443_nZemun je proglašen slobodnim carskim gradom, direktno podređen zemaljskoj vladi u Zagrebu. Umjesto magistrata komunitetskog, dobio je gradsko poglavarstvo, a dr. Mato Ivić kao gradski zastupnik izabran je u Hrvatski sabor. I danas u Zemunu postoji ulica, ali ne više Mate Ivića nego samo Ivićeva ulica. Prije Prvog svjetskog rata, tijekom i nakon njega u Zemunu su boravili Stjepan Radić, Miroslav Krleža, Živko Bertić, Tin Ujević, Mladen Barbarić i Gustav Krklec, dr. Ivan Baboselac, dr. Nikola Kovačević. U isto vrijeme u Zemunu se intenzivno grade nove tvornice, bolnice, škole, željeznica, kej i druge ustanove.

Važan je događaj izgradnja željezničke pruge kojom je pogranični Zemun 1883. povezan sa Srednjom Europom, a zatim, podizanjem prvoga željezničkog mosta na Savi, preko Beograda (1884) i s istokom.

Ta veza povećala je promet i oživjela privredu u gradu, koja se ogleda u proširivanju starih i otvaranju novih većih radionica (tvornica za tehničke popravke brodova Karla Gnusa, osnovana 1885, radionica sapuna, svijeća i nusproizvoda, osnovana 1890), prvih tvornica (parna tvornica kundaka E. Erenrajha i M. Bindera, osnovana 1888, parna pilana M. Bindera i G. Polgara, tvornica škroba, osnovana 1888), parnih mlinova (2), ciglana (2 i jedna s kružnim pećima), pecara, pivovara (2), radionica obuće i odijela, punionica soda-vode i drugih, koje su se u prvom redu koristile domaćim sirovinama, jer se do sirovina s drugih strana teže dolazilo.

Tada se osnivaju prvi novčarski zavodi (Zemunska hrvatska štedionica, 1867), otvaraju hoteli (»Grand«, Zlatni anđeo« i »Central«), obnavlja građevinski fond, u gradu i predgrađima, uređuju ulice, proširuje kanalizacijska mreža, kopaju prvi arteški bunari (1892) i uvodi električna rasvjeta. Uoči nove 1901. godine proradila je električna centrala na Keju i upaljene su prve električne žarulje. Godine 1902. predana je javnoj uporabi suvremeno uređena gradska klaonica na Prigrevici.

Nakon proboja solunske fronte 5. studenog 1918. srpska vojska ušla je u Zemun. Bio je to kraj dvostoljetne vladavine crno-žute monarhije u Zemunu. Srijemska županija i grad Zemun ušli su u Kraljevinu SHS.

Zemunski graditelji

zemun graditeljiNa prijelazu prošlog stoljeća, kada je obnavljan stariji građevni fond i kada su podizane mnoge zgrade u jezgri i na proširenom dijelu grada, počinje djelatnost većeg broja graditelja, među kojima se ističu Franjo Jenč, Josip Cimemian, Josip Kraus, Franja i Stjepan Katančić, Adam Filipović i Aleksandar Karlić.

U proučavanju izgradnje Zemuna i širenja grada u 19. i početkom 20. stoljeća (do 1914), ne mogu se izostaviti ni imena građevinskih stručnjaka koji su radili u Magistratu, poslije Gradskom poglavarstvu.
U prvoj polovici 19. st. »Baudirektor« Miroslav Mihailović je, kao vojna osoba, odobravao planove i izgradnju. Polovicom 19. st. šef Građevinskog ureda bio je inženjer Eduard Štajner.
Od sedamdesetih godina vodio je građevinske poslove općine u vrijeme vrlo intenzivne izgradnje i izvođenja opsežnih radova inženjer Dragutin Kapus, kojeg je 1905. zamijenio gradski inženjer Pavle Horvat. Kratko vrijeme na tom radnom mjestu bio je inž. Gašpar Kani.

Poznati zagrebački arhitekti projektirali su zemunske školske zgrade; Nikola Kolar Veliku realku (1879), Janko Holjac Djevojačku školu (1899), a Viktor Kovač i Hugo Erlih, osnivači moderne arhitekture u Hrvatskoj, izradili su planove za Dječačku školu (1912).
Iste je godine arhitekt Viktor Kovač izradio planove za noviji dio zgrade Realne gimnacije u Gradskom parku. Zagrebački arhitekt Milan Pilar projektirao je 1892. stambenu zgradu advokata Badaja (danas kuća obitelji Ignjatović).

Franjo Jenč (1867-1967). Rijetko se ljudski vijek poklapa s istoimenom vremenskom mjerom, kao u primjeru zemunskoga graditelja Franje Jenča. Rođen je u Zemunu 20 ožujka 1867. U tom je gradu živio, radio, gradio i umro 15. studenog 1967. u 101. godini. Njegova biografija građanskog uspona, od zidarova sina i bravarskog šegrta do jednog od najbogatijih ljudi svojega grada, svojevrsni je sociološki fenomen.

Popis važnijih radova graditelja Franje Jenča:

1. Kuća Franje Jenča – Zemun, Svetosavska br. 19
2. Kuća Jelene Jovanović – Zemun, Gospodarska br. 17
3. Kuća Magdalene Osvald – Zemun, Maršala Tita br. 4 (tada Glavna)
4. Harastijeva kuća – Zemun, Bežanijska br. 34
5. Kuća apotekara Štrajma – Zemun, Bežanijska br. 16
6. Kuća Katarine Marković – Zemun, Maršala Tita br. 12
7. Kuća Katarine Braun – Zemun, Maršala Tita br. 36
8. Kuća Samuela Dojča – Zemun, Maršala Tita br. 51
9. Kuća Franje Jenča – Zemun, Đure Đakovića br. 4-8
10. Kuća Mavre Bindera – Zemun, Sonje Marinković br. 4
11. Nadgrobna kapela apotekara Treščika – Zemun, Katoličko groblje na Gardošu
12. Rekonstrukcija Farhrjeve kuće – Zemun, Maršala Tita br. 14
13. Rekonstrukcija kuće Kalmine Levi – Zemun, Dubrovačka br. 11
14. Rekonstrukcija kuće fotografa Gatera – Zemun, Maršala Tita br. 20
Objekti izvedeni prema planovima drugih projektanata:
1. Zemunska pošta – Zemun, Maršala Tita br. 8
2. Djevojačka osnovna škola – Zemun, Gradski park br. 9
3. Zgrada Električne centrale – Zemun, Kej oslobođenja br. 15
4. Put Surčin – Boljevci
5. Opća javna bolnica – Zemun, Vrtlarska br. 4
6. Kuća Gavre Polgara – Zemun, Gospodska br. 7
7. Zgrada Željezničke škole – Zemun, Maršala Tita br. 2 i Sonje Marinković br. 1
8. Zgrada Vodne zajednice – Zemun, Trg JNA br. 10
9. Srpski dom – Zemun, Svetosavska br. 22
10. Kuća Milana Janče – Zemun, Gospodska br. 9
11. Kuća braće Klemens – Zemun, Đure Đakovića br. 11
12. Zgrada Skupštine Općine Zemun – Zemun, Trg pobjede br. 1 i Preradovićeva br. 7

Popisom su obuhvaćeni radovi poznati iz dosadašnjih istraživanja. Potpuni katalog radova Franje Jenča, kao i drugih starijih i novijih zemunskih graditelja, moći će se sastaviti tek naknadnim utvrđivanjem danas neotkrivenih podataka. Ako je točna pretpostavka, potvrđena i posljednjom izjavom samoga Jenča, da je izgradio oko stotinu objekata, znači da ovaj pregled čini manji ali sigurno najznačajniji dio njegova opusa.

Željko Stanić

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

17. listopada 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

facebook komentari

Nastavi čitati