Hrvatska, Trojanski konj EU-a

0

Otvorit će nam se tržište od petsto milijuna potrošača, dobit ćemo milijarde iz europskih fondova, strana ulaganja promijenit će lice zemlje, povećat će se pravna sigurnost, nestat će korupcije, postat ćemo dijelom zapadnoeuropske uljudbe, past će cijene, a povećat će se nadnice, mladi će se ljudi lakše zapošljavati u drugim zemljama.

milanovic euTo je, otprilike, cijela mitologija kojom je praćen proces pristupanja i ulaska u Europsku uniju, a koju su pronosili i propovijedali uglavnom profesionalni optimisti ili politički propagandisti, koji su, čini se, jedini zapravo osjetili blagodati novih integracija. Govorilo se o nacionalnom konsenzusu, iako je bila riječ samo o konsenzusu političkih stranaka, točnije njihovih vodećih ljudi koji se dosljedno drže maksime “narod, to sam ja”. Biti protiv ili sumnjati u ispravnost zacrtanog puta značilo je izvrgnuti se javnoj poruzi.

Potonule sve lađe

S velikom je pompom, nakon jednog problematičnog referenduma, obilježen ulazak u EU, a vrlo sramežljivo godišnjica tog velikog događaja. Dolazile su u Zagreb prije godinu dana delegacije (doduše, bez njemačke kancelarke), dočekala su ih nasmiješena lica vodećih ličnosti sretne zemlje, svirala se “Oda radosti”. Rijetki su se usudili pitati hoće li Europa umjeti pjevati kao što su sužnji pjevali o njoj.

Danas kao da su sve lađe potonule, jer “malo se ostvarilo od tog”. Mitovi su se dosta brzo rasplinuli kao mjehur od sapunice ili kao grude snijega pod prvim zrakama proljetnog sunca.

Izvoz je – konstatirano je to ovih dana na jednoj konferenciji o izvozu održanoj pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike u sklopu njegove predsjedničke kampanje, koji je mudro zaključio kako nam je u ovom poslu potreban ne običan skok, nego “skok s motkom” – otprilike na razini iz 2007., ali i ispod razine nekih ranijih godina te je, gledano po glavi stanovnika, unatoč opadanju broja tih glava, najniži u odnosu na sve ostale zemlje EU-a. Pa čak i najbolji turistički rezultati datiraju iz nekih predeuropskih vremena. Poput seljaka što u vrućim ljetnim mjesecima gleda u visoke oblake s nadom da će iz njih procuriti koja kap spasonosne kiše, tako i naši ministri Boga mole da im udijeli koji euro iz famoznih eurofondova. Pokazalo se, međutim, da iz državne riznice u te fondove odlazi više novca nego što se iz njih vraća, a gubitak od ukinutih carina i preraspodjele PDV-a se niti ne računa. Strana ulaganja također su posve izostala i manja su za nekih 60 posto u odnosu na vrijeme prije ulaska.

Logično, jer u tom je vremenu već bilo preuzeto ono što je bilo zanimljivo za preuzimanje. Istina, mladi stručnjaci i nestručnjaci nešto lakše nalaze tu i tamo poslove u europskim zemljama, ali zar nismo očekivali razvoj, ostanak, pa čak i povratak, a ne novi val odlazaka trbuhom za kruhom.

Zbunjeni građani

Besmislena su očekivanja da će nam EU donijeti više pravde i reda, manje korupcije. Ona u biti sadržavaju potpuno nepovjerenje u samu mogućnost države, a i iluzorno je očekivati kako će korupciju zaustaviti netko iz dalekog svijeta umjesto nas samih. Načini na koji su prodani naftna industrija, telekomunikacije i banke vode upravo tragovima “uvozne” korupcije.

Prava radnika, umirovljenika, majki i sličnih marginalnih skupina radikalno se smanjuju, a kao nadomjestak nameću se široka tzv. manjinska prava, koja su u funkciji destrukcije većine. Ni od padanja cijena i povećanja plaća nije bilo ništa. Bankarske su kamate i dalje višestruko veće nego u zemljama odakle te banke dolaze, kao što i cijene telefoniranja nadmašuju cijene u zemljama u kojima su sjedišta teleoperatera. Građani uglavnom ne razumiju što nam je to donijela Unija i što nam uopće može donijeti. Možemo tek biti ponosni na činjenicu da prelazeći granicu ne moramo pokazivati putovnicu. Ah, tko će to zadovoljstvo platiti? Ispada tako da su skeptici i ovaj put bili u pravu. Postoje, dakako, i odgovori na taj skepticizam. Svi priznaju kako rezultata nema, kako je saldo negativan, ali to je tek jedna godina, pred nama je ipak svijetla perspektiva. Reklo bi se, Bože, kćeri, da te beg uzme… Druga vrsta odgovora hoće reći kako bi bilo još gore da nismo ušli u EU i da nismo prošli dugo putovanje prilagodbe. Ali, što bi to bilo gore i kako bi moglo biti gore?

Zar bismo bili još siromašniji, zar ne bismo imali demokraciju i na čemu, na kojim se parametrima temelji takav kategorički sud? Vrijeme će pokazati sve, argument iz budućnosti donekle smiruje, dok argument iz prošlosti iritira jer obmanjuje.

Diktati iz Bruxellesa

Hrvatska danas nije suverena država. I to je jedino sigurno postignuće. Kad premijer Milanović govori kako nećemo biti žrtva geopolitičkih nadmetanja velikih sila, on samo potvrđuje kako se upravo o tome radi. Realno, naša je zemlja u poziciji da ne može ne samo samostalno donositi zakone, usklađivati proračun, odlučivati o strategiji svojeg energetskog i bilo kakvog razvoja, nego niti donositi dnevnopolitičke odluke najnižeg ranga. Vidjeli smo čak i pokušaje diktiranja tko se ne bi smio kandidirati na listi za parlament, interveniralo se i u sastav Nadzornog odbora Ine, itd.

Za sada politička vrhuška smjerno izvršava zadatke, ne shvaćajući njihov krajnji smisao. Jedan od tih zadataka je igranje uloge trojanskog konja u osvajanju zapadnog Balkana. Europska unija jest politička realnost i iz te se kože, barem za dogledno vrijeme, više ne može. Ali sa samosvjesnijim političkim vodstvom može se bitno drugačije, na što nas upućuju i primjeri nekih drugih zemalja i njihovih vođa.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari