Hrvatska u očima njezinih predvodnika

0

Zapeo mi je ovih dana za oko naslov na jednome portalu – Srbija se u Haagu brani citirajući Ivu Josipovića. Šef pravnog tima Srbije, Saša Obradović, u uvodnoj riječi pred Sudom u Haagu, nastojeći osporiti hrvatsku tužbu i osnažiti srpsku protutužbu, posegnuo je za izjavom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o tome kako Hrvatska još nikoga nije osudila za zločine u Oluji. Nekako me nimalo nije iznenadilo to što izjave Ive Josipovića konveniraju šefu srpskog pravnog tima. Većina iz sadašnje garniture na vlasti pokazivala je izrazit nedostatak entuzijazma glede te tužbe, i samo je politička kalkulacija, to jest strah od gubitka podrške kod birača, razlog da tužba nije povučena.

Zanimljivo je i da su zastupnici hrvatske tužbe propustili unakrsno ispitati svjedoka srpske protutužbe, zloglasnog Savu Štrpca. I tako mu pružili priliku da se hvali kako su ustuknuli pred snagom njegovih argumenata i podataka. Bilo kako bilo, tužba se barem više ne može povući, ali teško je vjerovati da će se aktualna vlast  odveć trsiti da dobije spor. Međutim, Josipovićeva izjava o Oluji, tako dragocjena šefu srpskog pravnog tima, nije važna samo za ovaj konkretni slučaj, ona je simptomatična za odnos vladajućih prema državi kojom upravljaju u cjelini. Ako bi netko zloban gradio sliku Hrvatske na temelju toga što o njoj govore njezini predvodnici, bila bi to vrlo ružna slika.

Evo, recimo, premijer je Milanović izjavljivao da je Hrvatska slučajna država, da je Domovinski rat bio građanski itd. Dugogodišnji je predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević ustvrdio da su Hrvati lijen i neobrazovan narod, Vesna ih je Pusić optuživala za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, Stipe Mesić je u Haagu čak svjedočio protiv države kojoj je potom postao predsjednik. Za gospodarsku krizu i izostanak planiranog rasta ministri Linić i Grčić spremno optužuju hrvatske poduzetnike, a i drugi se ministri trude – što riječju, što djelom – naškoditi resorima za koje su zaduženi.

Dobro, političari nigdje nisu cvijeće, često su to nesposobni, ambiciozni, potkupljeni ili ucijenjeni ljudi. Ipak, ovi naši visoko nadmašuju taj nekakav prosjek. U negativnom smislu, naravno. Izgradnja ”slabe države” globalni je proces, svrha mu je stvaranje upravnih jedinica bez izraženije samosvojnosti i suvereniteta, kakvima bi se lakše upravljalo iz globalnih centara. Hrvatski slučaj ipak je specifičan, upravo po toj antipatiji upravljača prema onome čime se i onima kojima se upravlja. Je li tomu uzrok jugoslavenski sentiment kod aktualnih upravljača ili je riječ o nadobudnosti i nastojanju da se bude papskiji od pape, teško je reći. Najvjerojatnije, oboje pomalo.

U toj šizofrenoj situaciji izgleda da je prvi progledao Milanović. Ne znam tko mu je savjetovao posjet Mostaru te odlazak u Australiju, no činjenica je da ti potezi nalikuju prvim koracima preko jaza koji dijeli vlast od naroda, odnosno nacionalnog osjećaja tog naroda. Samo jaz je teško prijeći ukoliko nisi čudotvorac ili nisi prethodno izgradio kakav-takav most. Bilo kako bilo, premijera zbog tih dvaju posjeta treba pohvaliti. Makar se proveo kao prigodom skakanja s transportera. Simpatičnije mi je i to od sjedenja uz rijeku i čekanja da rijekom proplutaju leševi neprijatelja. Što je sukus političke filozofije aktualnog predsjednika.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari