Hrvatska u postkomunističkom plamenu

2

Danas u hrvatskoj prihvaćeni liberalni projekt sljednicima komunizma, koji su odjednom postali liberali, služi za održavanje na vlasti pri čemu im je važno očuvati mit o antifašizmu i zlatnom dobu jugoslavenskoga komunizma-mit koji stvara koheziju unutar skupine koja ga prihvaća i koji je temelj lažnoga legitimiteta njezine vlasti.

Pripadnici te skupine u sklopu ovog mita održavaju karizmu komunističkoga vođe Josipa Broza Tita odgovornoga za teške zločine. U toj su skupini sljednici komunizma koji čvrsto čuvaju svoje društvene i materijalne interese, ali mit, uz intenzivnu propagandu, prihvaćaju mnogi ljudi koji u kriznim vremenima nostalgično gledaju unatrag na komunizam u kojem se tobože dobor živjelo zaboravljajući pri tomu da je to bio totalitarni sustav.

  [dropcap color=”#000000″ font=”0″]U[/dropcap]okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice-sljednika velikosrpske ideje u dugom trajanju. Osim toga oni žele sačuvati tradiciju povlastica koje su Srbi imali u Austro-ugarskoj i u dvije Jugoslavije za što u literaturi postoji jasan naziv-etnokorupcija. S druge strane, časni sljednici „druge“ Srbije, koja se bori protiv „srpskih zabluda „ od Svetozara Markovića do današnjih boraca za istinu upozoravaju vođe Srba u Hrvatskoj da vlastite grijehe moraju konačno priznati. Međutim nema ni traga toga priznanja, nego su Hrvati i dalje „žrtveni jarci „ koji su krivi za sve nedaće koje je zapravo proizvela velikosrpska ideja.

U komunističko-liberalnu skupinu uključile su se brojne nevladine udruge neoliberalnog usmjerenja, koje se kao gospodari istine nastoje postaviti iznad institucija države protiveći se u isto vrijeme davanju takve mogućnosti udrugama tradicionalnog svjetonazora. Kohezija komunističko-liberalne skupine izaziva tenzije s drugim skupinama koje postkomunisti smatraju neprijateljskim i natražnim što ima teške posljedice na hrvatsko društvo koje se ne može oporaviti ni moralno ni ekonomski. Čvrsta granica između skupina ne postoji jer su komunistički „društveno politički radnici „ ulaskom u sve stranke devedesetih dvadesetoga stoljeća kontaminirali cijelo hrvatsko društvo unijevši u demokraciju komunistički mentalitet meritokracije (revolucionari su za zasluge dobivali vile, unosne položaje, mogućnost školovanja djece izvan Hrvatske itd ) Tome valja dodati i raširenu korupciju u komunističkoj Jugoslaviji ( kontrolirano sudstvo, sumnjivo stjecanje fakultetskih diploma, kriminal u gospodarstvu, mito, klijentelizam ) Epidemija korupcije a posebno one ideološke u znanosti i kulturi kao temelj na kojemu se izgrađivao jugoslavenski komunistički sustav, lako je prešla u demokraciju.

U ovakvom ozračju koje obilježava raščinjenost hrvatskog identiteta, nije slučajno da su na važnim položajima u hrvatskome društvu ( diplomacija, novinstvo, televizija, znanost, politika itd ) zasjeli mnogi komunistički kadrovi koji su izbjegli lustraciju. To su bivši menadžeri, udbaši, „uvaženi“ doktori s doktoratima s područja radničkoga samoupravljanja ( danas znanstvenim smećem ) i mnoge druge bivše „progresivne snage „. Često i njihova djeca zauzimaju važne položaje u današnjemu hrvatskom društvu. Danas ni obrazovni sustav nije oslobođen od komunističkih kadrova koji su nekada veličali marksizam i radničko samoupravljanje. Oni sada poput bivših komiteta i komesara „bdiju“ nad oblikovanjem novog školskog predmeta Građanski odgoj i obrazovanje koji će mladima, tvrde bez ikakvih argumenata, omogućiti da počnu misliti svojom glavom. Obratno ! Očito je riječ o kontroli misli , zaglupljivanju i novom „kovanju“ čovjeka na prikrivenim komunističkim pedagoškim temeljima, ali u okvirima svjetske neoliberalne diktature jednoumlja koja je na zapadu već razotkrivena. Liberalno jednoumlje bivšim je komunistima vrlo blisko te ga stoga lako prihvaćaju. Oni koji ne prihvaćaju novo jednoumlje pa tako i koncepciju građanskoga odgoja i obrazovanja bit će proglašeni natražnjacima, mračnjacima, pripadnicima prljavoga pokreta ili kleribanima, a moguće je da im se u njedrima otkrije i ustaška guja.

Radi prikrivanja totalitarnoga karaktera jugoslavenskoga komunizma koji je uspostavio vlast u ratnim uvjetima revizija povijesti drugoga svjetskoga rata proglašava se filoustaštvom, a isticanje ustaških simbola što je izraz nezadovoljstva postokomunističkim kaosom služi novim crvenim liberalima kao dokaz da u Hrvatskoj još postoji „ustaška zmija „ . No ustaške stranke u Hrvatskoj nema, ali postoji sljednica Komunističke partije Jugoslavije/Hravtske. Ta sljednica-Socijademokratska partija bez ispitivanja vlastite savjesti, iskazivanja sućuti žrtvama i kajanja nosi teret neiskupljenih grijeha komunističkih zločina koji ne zastarijevaju. Sljednici komunističke partije smatraju da im pripada partijska imovina i vlast, a zločina i zločinačkoga obilježja te partije odriču se iako su nepobitni zločini njihovo teško breme. Oni uporno nastoje prikriti totalitarni karakter komunističkoga antifašizma koji je bio tragičan za Hrvatsku a njegove su negativne posljedice danas potpuno razvidne. Zanimljivo je da se u hrvatskom školskom sustavu, što nije slučajno, prešućuju europske deklaracije o osudi komunističkih zločina. Tih deklaracija nema u Kurikulu građanskog odgoja i obrazovanja koji su donijeli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Agencija za odgoj i obrazovanje 2012.g. Na zapadu je danas pojam antifašizam povijesna uspomena na pobjedu nad fašizmom i na obranu demokracije. Komunistički antifašizam u Hrvatskoj ima bitno drukčije značenje jer nije uspostavio demokraciju nego totalitarni sustav. Nije isto borba iz koje proizlazi demokracija i borba iz koje proizlazi totalitarizam. Stoga je besmislena obrana komunističkoga antifašizma na temelju otrcane frazeologije, a moralnost povjesničara koji ju još uvijek zastupaju tu obranu, upitna je.

Liberalne krabulje

maskare_fasnik_dom_10073398Bivši komunisti i njihovi sljednici lažno se odriču komunizma i proglašavaju „novu pravednost „ koja navješćuje pravednu državu na svim područjima. To podmetanje razotkrivaju socijalna nejednakost, korupcija, klijentelizam, kriminal i druge nagtivne pojave koje kreiraju političke elite. Osim toga ta se „pravednost“ ne odnosi i na žrtve komunizma . Komunisti koji su navukli liberalne krabulje još održavaju boljševički način vladanja,a istodobno napuštaju socijaldemokratska načela zadržavajući prijetvorno socijademokratski atribut svojoj partiji.

SDP ostajući, kao i bivši komunisti u drugim strankama začahureni u svojim ideološkim futrolama. Ovdje je poučna danas još uvijek aktualna pripovijetka A.P Čehova Čovjek u futroli. Dana su Hrvatskoj takvi ljudi u futrolama uz iznimke, bezlični su mrzitelji slobode, pokorni su vlasti ali i željni nje se domoći. Njih pokreće volja za moć ( A.Adler ) Oni se penju po partijskim ljestvama, ali se zaustavljaju na stupnju svoje nesposobnosti (Peterovo načelo ) Uljuljani i sigurni u krilu svoje partije oni su opijeni iluzijom svoga uspjeha. U tom krilu njihovo vladanje ne može izlaziti iz okvira partijskih direktiva (partijnost ) te ono što ne može biti demokratsko nego sama diktatorsko-komesarsko. Danas se to komesarstvo javno iskazuje u hrvatskome političkome životu i, posebno, na podrućju odgoja i obrazovanja. Hrvatskome ministru znanosti i obrazovanja i športa Ustavni sud je nekoliko puta ukinuo njegove komesarske odluke. Udruga Nastavnici organizirano 8.travnja 2014. Upozorila je Ustavni sud da se čak 87 akata ministar znanosti , obrazovanja i športa može smatrati neustavnima. Ljudi u komunističkim futrolama mladima podmeću da je znanje moć, a moć zapravo leži u partijskoj pripadnosti. Osim toga, moć proizlazi iz služenja svjetskim lobijima koji na različite načine svoje krakove uvlače u Hrvatsku.. Ljudi u futrolama, koji su ujedno i srebroljupci, doprinijeli su održavanju pogubnoga komunističkog mentaliteta u hrvatskome političkom i gospodarskom životu. Danas je jasno da su od bivših komunističkih država najviše napredovale baltičke države , Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska koje su lustracijom uglavnom uklonile kominističke kadrove. S druge strane ti kadrovi dominiraju na svim društvenim područjima u Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj pa je lako probleme ovih država povezati s izbjegavanjem suočavanja s totalitarnom prošlošću i s neprovođenjem lustracije. Evo dobroga razloga zašto se brani komunistički antifašizam.

Komunisti su smatrali da sve započinje njihovom pobjedom 1945. I rušenjem starog poretka. No, projekt stvaranja novog komunističkog društva i „kovanja“ novoga čovjeka bez oslona na stare isporbane vrijednosti propao je. Danas pak , crveni liberali pritajeni u svojim komunističkim futrolama smatraju da sve započinje s njihovim prihvaćanjem liberalizma, a ne uvažavaju iskustvo iz njihovog propalog projekta. Ima li u hrvatskome narodu snage koja bi se oduprla svjetskom homogenizirajućem „sustavu koji ubija narode „ ( A. de Benoist ) u koji Hrvatsku uključuju neoliberali predvođeni bivšim komunistima ? To odupiranje sve je jače u Hrvatskoj ( npr referendum o definicij braka ) ali nailazi na velike poteškoće poslije dugotrajnih negativnih trendova u hrvatskoj povijesti od 1918. Između ostaloga hrvatsku inteligenciju pogodila su dva komunističko-antifašistička aristocida. Pojam aristocida kao ubijanja plemstva duha u Hrvatskoj objasnio je Ch. Dolbeau. Posljedice aristocida bile su preteške a osjećaju se i danas. U prvome aristocidu 1945 ubijeni su mnogi hrvatski intelektualci, posebno svećenici, potencijalni protivnici novoga režima. U drugom aristocidu 1971. Bar koliko s ezna nije bilo fizičkih likvidacija. Udba je ubijala izvan Hrvatske.

Međutim, mnogi su aktivisti Hrvatskoga proljeća robijali i prekinuta im je karijera. Podobni aktivisti proljeća stvarali su svoje karijere denuncirajući svoje kolege a danas kao „ugledni intelektualci „ bez lustracije djeluju u Hrvatskoj.

Ivo Rendić Miočević

facebook komentari

  • peppermintt

    izvrstan tekst !

  • peppermintt

    ovdje je sve kazano, tko što i kako