‘Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda’

2

E, moj druže beogradski, refleksivno se sjetih stihova Jure Stublića I zaista ne znam zašto mi se zbog tih stihova pred očima stvorila “potjernica” Borisa Dežulovića objavljena na pola stranice Jutarnjeg od 19. 03., ovog ljeta Gospodnjeg.

“Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!”, davno je to napisao A.G. Matoš.

E, moj druže beogradski, refleksivno se sjetih stihova Jure Stublića I zaista ne znam zašto mi se zbog tih stihova pred očima stvorila “potjernica” Borisa Dežulovića objavljena na pola stranice Jutarnjeg od 19. 03., ovog ljeta Gospodnjeg. Gledam sliku i priliku “druga beogradskog”. Iz očiju mu nadire mržnja. Mržnja koju su povijesni hrvatski “prijatelji” Englezi nagradili pretencioznim europskim Pulitzerom. Sjeo “drug beogradski” za astal i ovako započeo svoju pobjedonosnu kolumnu: “Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” izpražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je, rječnikom teških riječi, “uzalud pao”. Kad je nakon pada Vukovara “drug beogradski” prvi put došao u razrušeni Vukovar, bio je uvjeren kako će iz tih ruševina niknuti novi nadahnuti grad. Grad bratstva i jedinstva gdje će svi biti ponovno sretni i ravnopravni, nadahnuti valjda duhom i idejom majora Šljivančanina. I tada je bio sigurno uvjeren kako Vukovar nije uzalud pao. Što više uvjeren sam da je tada vjerovao kako neće uzalud pasti ni Vinkovci, Osijek, Dubrovnik, Gospić pa i sam Zagreb. I zaje…. se naš “drug beogradski”.

Kad su se “njegovi” u famoznoj traktorijadi povlačili u otadžbinu on i miljunski gledatelji Žikine dinastije “prosto nisu mogli da veruju”. Kad ih je još Sloba proglasio zečevima, odlučili su se za prastaru srpsku taktiku – dobiti u miru ono što su izgubili u ratu. A gubili su, osim Cerske bitke, uglavnom sve ratove kroz povijest.
Jedna od tih pobjeda, nakon što je utakmica već davno završila, izašla je iz glave Dežulovića, objavljena na stranici 12 Jutarnjeg od 19.03. o.g. Uglavnom, pobjedonosna kolumna kipti od sirove mržnje. Oni koji su se sledili pred 20 godina nad onim što su učinili znanci “druga beogradskog”, on naziva “profesionalnim narikačama”. Narikačama nad onim što se desilo na Ovčari, u bolnici, na sajmištu, nad onim što se desilo sjedoj djeci izašloj iz podruma, koja su u najranijoj mladosti doživjela pravi pakao. “Drug beogradski” po narudžbi iz inozemstva napisao je gadariju bez premca. Njega ne zanima zašto se odjednom u Vukovaru formirao stožer za njegovu obranu; ne pita se zašto je danas za cijelu srpsku političku elitu Vukovar srpski grad; grad kojim i danas haraju isti mentalni sklopovi kojima su za to devedesetih služili topovi.

Inače, još uvijek u Splitu traje zanimljiva potjera za “ratnim zločincem”. Uz nadasve revnu policiju, za njim traga i pola Splita koji mu žele čestitati i počastiti ga pićem. Sad mu je olakšan posao ako mu opet padne nešto slično na pamet. Umjesto kante govana, dovoljno je da nekoj budućoj žrtvi saspe na glavu pobjedonosnu kolumnu B. Dežulovića zajedno s europskim Pulitzerom. Nema tih govana koji mogu gore zasmrditi od riječi “Vukovar …. spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.”

Naravno da je ova jugonostalgičarska kolumna izazvala opće oduševljenje jugo-pete kolone u Hrvata. J. Pavičić prosipa nad kolumnom sladunjave glagole, oduševljavaju ga “Pjesme iz Lore” koje je napisao “drug beogradski”. Pjesmama iz “razrušenog Vukovara” neka se bavi V. Šljivančanin, jedan iz mlađe generacije srpsko-crnogorskih pjesnika. M. Jergović je uvjeren da je “drug beogradski” “posljednji vitez hrvatske pisane kulture”. Jergović se ne služi hiperbolom kad kaže: “da nije njega, iz europske Hrvatske mnogi bi već bili protjerani.”
Meni bi bilo dovoljno da iz Hrvatske nogu dobije bar apologet Drže Mihajlovića! Feralovac Ivica Ivanišević uvukao se svom idolu “drugu beogradskom” s toliko raskošnog talenta da već danas može ponijeti ponosno titulu najvećeg hrvatskog kulturnjačkog poltrona. On misli kako priglupi Hrvati vjeruju da je B. Dežulović pravna osoba registrirana u Splitu koja svakog tjedna kolumnama opslužuje nekoliko desetaka izdavačkih kuća u regionu. “Idi bre da se lečiš!” rekli bi prijatelji “druga beogradskog”. I šećer na kraju – Teofil Pančić! Kaže on: “Ima jedan Boro, drugog takvog više nema!” Ima naš Teofil pravo! Kad bi postojalo više “drugova beogradskih” ne bi trebalo nikog protjerivati iz europske Hrvatske jer bi nastao egzodus. Tko bi onda čitao jugonostalgičarske članke npr: Tomića, Pavičića, Butkovića I Dežulovića? Glorificirajući Boru, iz našeg Teofila navrla je čista destilirana romantika kad kaže: “Jednom smo Boro i ja, među brežuljcima Istre, zajedno pjevali “Zelenu granu s tugom žuta voća”. To se radi jednom i to se ne radi sa svakim”. Svaka čast Teofile! Sad mi je jasno za koga je Teofil glasovao na referendumu o braku. Nažalost, ovaj dio teksta ne mogu završiti s nekom novom mudrom misli već se vraćam na onu staru, već recikliranu: “Hrvatska je premala zemlja za toliko izdajica!”

Napokon nam je krenulo! Hvala Bogu! Borio dobio Pulitzera! Jergoviću u Nišu postao najbolji hrvatski pisac! Svi znamo kako Nišlije prate hrvatsku književnu scenu – pedantno kao i papuansku. Haris Džinović pjeva u Lisinskom! Koncert je počeo s pjesmom koja je dostojna te velebne dvorane “Vetar ružu niz polje teraše….”. Joksimović peva u Spaladium areni, Bajaga u Dubrovniku, Brena na HRT-u, S. Mesić je u istočnom Mostaru proglašen osobom godine u regionu, silne nagrade koje je dobio P. Matvejević, J. Pavičić, O. Frljić. Mani Gotovac pop…. na nezahvalni Split, Igor Mandić na Hrvatsku. Zabezeknuta V. Teršelič piše UN-u da je u Hrvatskoj kažnjeno više srpskih ratnih zločinaca negoli hrvatskih. Ne može to vjerovati I tvrdi da je 45-47 bilo pravednije doba jer su tada nastradali ratni zločinci iz Rusije, Engleske, Amerike, Francuske i NOB-a, a tu I tamo neki Švabo. Više tu nego tamo! I tako, dok nam s istoka stiže glazbeno-pjevački tsunami, dotle Thompson, da bi pjevao u Istri, mora izvaditi lokacijsku I građevinsku dozvolu. Multietnička Istra – skoro k’o Sarajevo!

Jergović se ozbiljno naljutio na Z.M., ma tko to bio! Nesretni Z.M. otišao u posjet Australiji i Novom Zelandu. Jergović misli kako je Z.M. običan političar I da je daleko od državnika kao što je to bio Stipe Mesić. Stipe je u dva mandata proputovao cijeli svijet, a svi smo bili sretni da nije u Hrvatskoj. Znao bi se ponekad nakratko i vratiti u zemlju, ali bi odmah potom osvanuo u nekoj egzzotičnoj zemlji kao npr: Kubi. Međutim, Z.M., nas eto bruka u zemlji klokana! Eto, zašto je Z.M., podsjetio našeg Jergovića na NK Hajduk koji se u lipnju 1990.g., otisnuo na turneju po toj istoj Australiji. Z.M., naivan kakvim ga je Bog stvorio, posjetio dolje atelje “trash dekoratera” Charlesa Billicha. Zastao Z.M., pred slikom Miljenkovog idola J.B. Tita koji je imao petokraku urezanu na čelu, a vampirske zube i lubanje oko vrata. Jergović, koji Titi ne može oprostiti nepravdu prema Draži, dok su drugi Titovi zločini po njemu istorijski uvjetovani, bio je tim posjetom našeg Z.M., iznenađen I uvrijeđen. Kako je j… slikar usuđuje sprdati s “najvećim sinom naših naroda I narodnosti”? Pokušali su ga smiriti argumentom da je Australija premala zemlja da bi imala uvjetnike poput Murtića, Tomića i sličnih koji su uspjeli shvatiti svu dubinu i širinu bravara. Uzalud! Niški slavodobnik uvjerava sve oko sebe da Z.M., čeka zla sudbina Hajduka. Taj se klub, naime, početkom devedesetih otisnuo u Australiju s ponosnom crvenom zvjezdom na čelu i bez vampirskih zubi. Kapetan ekipe Rožić i igrači uglavnom desničari (desni bek, desni half I desno krilo) odlučili su odj… crvenu zvjezdu sa svetog dresa. Piše ogorčeni Miljenko: “Tako je Hajduk putovao u Australiju kao europska povijesna institucija, a vraćao se kao mala folklorna družina.” Prepametni naš Miljenko! Zna on koliko je Hajduk sa zvijezdom na prsima osvojio europskih prvenstava, svjetskih i interkontinentalnih naslova. Onog časa kad je skinuo zvijezdu sa dresa, sve je otišlo k vragu! To što su baš svi klubovi u Hrvatskoj bacili zvijezdu u povijesno smeće, Miljenku je svejedno. Da je bar Hajduk zadržao zvijezdu gdje bi danas bili Bayern, Barcelona i Real?

Eto, misli naš Miljeno da je pivo Heineken, zato jer je zadržalo zvijezdu, danas svjetski poznato. Mislim da je pišući svoju kolumnu “Sunjivo lice” Jergović slistio bar gajbu piva s crvenom zvijezdom. Možda ga je lagano miješao s kubanskim rumom koji također ima crvenu zvijezdu. I tako su dvije crvene zvijezde dovele našeg istaknutog pisca do tremensa. Nešto slično je vjerojatno doživio i Ch. Billich, trash dekorater kad je imao hrabrosti Tita naslikati s crvenom zvijezdom na čelu i vampirskim zubima te lubanjama ljudi oko vrata. Nesretni građanin Z.M., od svega toga je učinio tek to što je posjetio Billicha i tako, po Miljenku, pljucnuo na hrvatsku kulturnu politiku. Misli naš Miljenko, ne glavom već mržnjom na sve što nije juga.

Sjećam se da je svojedobno na listi haških optužbi protiv hrvatskih generala premoćno vodila ona, da su se u oslobađanju zemlje protiv neprijateljskog topništva, koristili topništvom.

Veliki intervju Jutarnjem je dao lord Paddy Ashdown, inače prisni prijatelj Stipe Mesića. Time je njegov portret odmah jasniji. Lord je poznat po tome što je svojedobno “demaskirao” pok. Tuđmana kad je ovaj krenuo u podjelu Bosne salvetom, vilicom i nožem. Da Mesićev prijatelj nije tada odmah dreknuo, bilo bi “zbogom Bosno, odoh u Sarajevo!” Lord smatra kako nije vrijeme za novi Dayton i treći entitet. Kaže kako to nema smisla! Lord nije otkrio zašto to ne bi imalo smisla, ali je to sigurno nacrtao novinaru Jutarnjeg na nekoj salveti!

Nakon glasovite Tuđmanove “salvete” s podjelom Bosne, pojavit će se još bar dvjesto salveta s Tuđmanovom podjelom svih zemalja svijeta!

Zvonimir Hodak/dnevno

facebook komentari

  • peppermintt

    jugonostagija , ali ovo su joj zadnji trzaji

  • peppermintt

    jugonostagija , ali ovo su joj zadnji trzaji