Pratite nas

Pregled

Hrvatske gimnazijalke: Dečki više nisu dečki, nemaju više borbenosti. Nisu ono što se nekad bili

Objavljeno

na

Uvede li Hrvatska ponovno vojni rok, on će biti obavezan samo za muškarce. Djevojke će moći birati, ovisno o svojim afinitetima i planovima za daljnje školovanje. No je li to prilog ženskoj ravnopravnosti?

„Išla bih u vojsku, jer se tamo može naučiti puno dobrih stvari, a negativnih je vrlo malo”, kaže nam zagrebačka gimnazijalka Iva koja bi, da joj je država to omogućila, mogla uzeti pušku već krajem godine nakon završetka srednje škole. I njena kolegica Valentina bi nakon mature rado služila vojsku, jer se, objašnjava nam, danas život odvija na društvenim mrežama, a ne u stvarnom svijetu.

Treća djevojka s kojom smo razgovarali, Veronika, također bi pošla u vojni kamp kako bi se pripremila za život, no teško bi joj bilo ostaviti obitelj pa dodaje: „Tamo ne možemo raditi što nas je volja, moramo slušati nadređene i ne smijemo imati svoje stavove.“ Četvrta, Anamarija, priznaje da joj vojna disciplina ne bi dobro pala.

Ipak, djevojkama bi vojska trebala biti tek izbor, baš onako kako je to najavila vlada premijera Andreja Plenkovića (HDZ) slažu se naše sugovornice. „Svaka je drugačija na svoj način. Neka je šminkerica, neka je muškasta pa bi trebale moći brati“, objašnjava nam Valentina, koja mogućnost biranja ipak ne bi ostavila mladićima.

Čini se da se s ovim gimnazijalkama donekle slaže i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić koja u Vladinoj najavi izbornog vojnog roka za žene ne vidi diskriminaciju na temelju spola.

„Uvažavanje bioloških različitosti među spolovima i različitih potreba koje iz tih različitosti proizlaze u načelu ne predstavlja diskriminaciju“, odgovorila je Ljubičić portalu Liberal.hr. Objasnila je i da bi zakonodavac trebao uvažiti specifične muške razloge za „konkretne pojedince kojima bi se na temelju takvih opravdanih razloga legalno omogućilo izuzeće od načelne opće obveze služenja vojnog roka.“

Današnji dečki su mlitavci?

Naše gimnazijalke dečkima ne bi popuštale, već bi ih sve redom nakon srednje škole uputile u vojarne gdje bi ih se, kako kaže Valentina, naučilo redu. „Dečki više nisu dečki“, kaže nam, a potvrđuje to i Veronika riječima: „Nisu ono što se nekad bili. Nemaju više borbenosti. Vojska bi ih trebala naučiti zrelosti.“

Anamarija pak misli da bi im mjeseci s puškom u ruci pomogli da se fizički i psihički izgrade, što djevojkama polazi za rukom i bez vojne stege.

Red, rad, disciplina, odgovornost i poslušnost, vrline su koje sve do nedavno nismo vezivali uz mlade, ali ove gimnazijalke nas uvjeravaju da je upravo to što bi djevojke trebale tražiti u vojsci. I dok će djevojke pomisliti da ih mogućnost služenja vojnog roka stavlja u ravnopravan položaj s muškarcima, prekaljene hrvatske feministice Vesna Kesić i Sanja Sarnavka slažu se da je to pogrešan način.

Starije generacije su osvještenije

„U mirovini sam, ali je većina mladih ljudi sto puta konzervativnija od mene. Umjesto da mi kažu da idem štrikati doma i prestanem moralizirati, ja njih najčešće razbuđujem“, komentira za Deutsche Welle Sanja Sarnavka.

Kaže, posljedica je to nepostojanja građanskog odgoja i nerazvijenosti kritičkog razmišljanja. „Predavala sam u školi i znam da je to najčešće inzistiranje na ponavljanju izdiktiranog.

U prvoj polovici devedesetih, kada sam radila u gimnaziji, bila sam za njih šok. Ali djeca vrlo brzo prihvate razgovor i propitivanje. A kada toga u školi nema, ponavljaju kao papige stvari koje su čuli.

Odrasli im govore da su red radi i disciplina vrijednosti, ali kada biste išli s njima u dublji razgovor, vidjeli biste da oni primjećuju i korupciju, način na koji se dolazi do posla… Ali, za javnost ponavljaju ono što im se govori.”

Sarnavka napominje da se u Hrvatskoj dogodio potpuni preokret, jer dok je postojao obavezni vojni rok, sve više mladića ga je izbjegavalo. „Nije se htjelo oružje. Ako si prošao rat, znaš da je oružje užas. Sada opet imamo macho priču, trebamo oružje i trebamo se braniti, iako ne znamo od koga. To je to.“

I Vesna Kesić nam objašnjava da je feminizam suprotan od svake militarizacije. „Prema tome bi se žene trebale boriti protiv svakog oblika militarizacije, a posebno protiv toga da država distribuira goleme količine novca u vojsku i naoružanje. To je moja temeljna pozicija.

Trebalo bi se postaviti protiv tog obaveznog vojnog roka. Grozno mi je da djevojke žele ići u vojsku. To je posljedica uvođenja ideje militarističkog duha, krive ideje o odnosima u društvu. Hrvat nikad nije rado išao u vojnike. Što ga sad muče?“ pita se Kesić.

S obzirom na to da Hrvatska ima profesionalnu vojsku, a vojni rok je ukinut 2008. godine, Kesić smatra da je neozbiljno mijenjati takav tip odluke u tako kratkom roku. „Tko će ići u vojsku, a tko neće, to je površinski sloj. Neka mlade ljude pošalju na radnu akciju pa da vidimo hoće li htjeti ići. Neka bude korisno i dobrovoljno.

Ovo sada je vezano uz troškove, NATO, ideologiju militarizaciju, stvaranje novih strahova od rata i prikrivenih priprema za novi rat o kojem se ne govori dovoljno ozbiljno.”

Predsjednica kao uzor

U svemu ne treba zaboraviti na to da Hrvatska na svom čelu ima ženu, predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, bivšu NATO-ovu službenicu koja se deklarira kao borac za ravnopravnost žena. I pritom se ne libi slikati s puškom u ruci, što ne čudi, jer predsjednica je i vrhovna vojna zapovjednica.

Sanja Sarnavka kaže da je predsjednicu pitala o tome kada će konačno i u Hrvatskoj progovoriti o ženskim pravima i rodnoj ravnopravnosti budući da je takve nastupe imala gotovo uvijek u inozemstvu. „Čim pređe granicu, drži predavanja o ravnopravnosti, o staklenom stropu, o problemima s kojima se ona suočila.

A u Hrvatskoj je pokroviteljica, zajedno s biskupima, navodno znanstvenog skupa na kojem je jedna od tema forenzika djevičanstva. Ni jednom rečenicom na ovim prostorima nije pokazala da vjeruje u tu ravnopravnost.”

Predsjednica uz to, napominje Sarnavka, strašno voli oružje, što je netipično za patrijarhalni obrazac. „Možda zbog toga djevojke misle da bi bilo odlično ići u vojsku. Možda budu jednog dana predsjednice. To bi bio pozitivan poticaj.”

Postoje dvije razine priče oko Kolinde Grabar-Kitarović, objašnjava nam Vesna Kesić. „Pragmatična razina jednostavno govori da su žene sposobne i za predsjedničku funkciju. S druge strane, nije dovoljno da je netko žena pa da bude dobra predsjednica. Na simboličkoj razini participacije to mladim djevojkama može dati ideju.

Ali to nije suštinska promjena rodne uloge jer predsjednica ne zastupa ništa što bi bilo u interesu žena. Da bi se stvorila ta vrsta promjene, treba biti na neki način osviještena žena.”

Jesu li Izraelke biološki otpornije?

Šalje li možda i pravobraniteljica krivu poruku kada govori o biološkim uvjetovanostima ili se Hrvatice biološki bitno razlikuju od ,recimo, Izraelki? „Vojska je jedino područje na kojem ne bih inzistirala da moraju sudjelovati i žene, ali zato što sam protivnica oružja u bilo kojem obliku.

Našla bih neki izgovor, ali ta priča o biologiji ne stoji“, odgovora Sanja Sarnavka. „Upravo zbog nje žene nisu mogle biti pilotkinje niti obavljati tisuću drugih zvanja. Govorilo se da nisu suvisle kada su u PMS-u.

Imamo i priču o histeriji. Pokazalo se žene da mogu biti jednako dobre u svim zvanjima.“ Sarnavka tako napominje da, baš kao i među ženama, i među muškarcima ima onih koji su niži, krhkiji, ali i onih koji su visoki i jaki.

No vojska i rat u Hrvatskoj su ipak „muška priča“ u kojoj muškarcima, bili oni krhki ili jaki, obrazovani ili neobrazovani, malo tko ostavlja mogućnost izbora. Muškarac i dalje mora ginuti i ne može utjecati na politiku koja ga šalje u rat.

Vidljivo je to čak i iz odnosa prema muškim migrantima iz Sirije i Iraka kojima se zamjera što su pobjegli s ratišta. A zamjeraju im to, uz muškarce, često i žene koje su kao izbjeglice napustile zemlju tijekom Domovinskog rata.

Žene su, barem što se ove vojne priče tiče, privilegirane. No nije teško zaključiti da ta privilegija ipak nema veze s borbom za ženska prava.

> General Glasnović: “Puno mladih hrvatskih muškaraca je sve više feminizirano.” Ne mogu 20 sklekova napraviti.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Pregled

General Željko Šiljeg: Ljudi koji su danas progonjeni branili su teritorij i narod u BiH i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Prošlo je nešto manje od godinu dana od uhićenja hrvatskih branitelja u Orašju.

Oni su sada u sudskom procesu i moraju poštivati određene mjere koje je nametnuo pravosudni sustav Bosne i Hercegovine.

No, oni nisu bili jedini na popisu za lišavanje slobode zbog navodnih ratnih zločina, a javnost je mnogo manje upoznata sa sličnim događanjima u Livnu, Čapljini, Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Širokom Brijegu, Posušju itd.

O svim tim procesima, njihovim uzrocima i posljedicama govorit će se na tribini u srijedu, 27. rujna u dvorani Vijenac, Kaptol 29A, u 19 sati.

Tribina se održava u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora pod nazivom: “Sudski procesi protiv hrvatskih branitelja u BiH i posljedice za hrvatski narod u BiH i RH”. Tim povodom za narod.hr komentirao je general Željko Šiljeg, jedan od predavača koji će govoriti u srijedu.

“Ljudi su to koji su od agresije branili i teritorij i narod u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj” rekao je general govoreći o uhićenima te istaknuo kako je ovo već 17. u nizu tribina koje je organizirao Hrvatski generalski zbor.

Dosadašnje tribine su se održale u Zagrebu, Splitu, Imotskom, Makarskoj, Metkoviću, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Varaždinu, Krapini i mnogim drugim mjestima.

“Ljudima prezentiramo ono što ne mogu sazati u javnosti i ono što tišti hrvatske branitelje” kaže Šiljeg osvrćući se na protekle tribine, a također dodaje:

„Ima dosta mladih ljudi na svim tribinama, što raduje, jer ovi stariji bi trebali više znati o tome.”

Posebno se osvrnuo na onu održanu u Studentskom domu Stjepan Radić u Zagrebu, gdje je kino-dvorana bila puna studenata i mladih ljudi koji su se prvi put susreli s tom problematikom i koja im je, vjeruje, kroz predavanje postala jasnija. Mladima poručuje da budu informirani o Domovinskom ratu jer se jedino na temelju istinitih činjenica “može dalje koračati u budućnost.”

Govoreći općenito o položaju Hrvata u BiH, Šiljeg kaže: „Mi govorimo o tome da rat nije završen, da je samo utihnulo oružje. Oni koji nisu ostvarili svoje političke ciljeve koriste rat i hrvatske branitelje kroz razne institucije kao i kroz pravosudni sustav BiH da bi dugoročno oslabili poziciju i položaj hrvatskog naroda” te dodaje kako je nužno stvaranje “političkih, gospodarskih i sigurnosnih uvjeta za opstanak Hrvata tamo gdje više od tisuću godina obitavaju.”

narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Zdravko Mamić: Znam tko mi je poslao atentatore!

Objavljeno

na

Objavio

Kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima.

Dragiša Binić napustio je u nedjelju navečer svoju kuću u ulici Nova 101 kada su na njega iz mraka zapucala dva maskirana napadača, pisale su u proljeće 2004. godine beogradske novine, ali našem društvu u kutu Domagoja od leada vijesti o još jednom atentatu na vrućem velegradskom asfaltu uvijek je bio privlačniji njezin tarantinovski nastavak.

U njemu, naime, nekad hitro krilo Crvene zvezde iz njezinih zlatnih dana spretno pronalazi zaklon iza svojeg kabrio Porschea, zatim izvlači pištolj i otvara vatru.

Kada atentatori uhvate džadu, Binić kao kompletan igrač iz faze aktivne obrane prelazi u žustru tranzicijsku igru, u veličanstvenu “coast to coast” akciju začinjenu “slam dunkom”, ili da se spustimo natrag na gradski asfalt, baca se u sumanutu filmsku potjeru za “killerima”.

Pritom tako vješto rukuje oružjem da u punoj brzini propucava napadača, koji se tijekom iste večeri, bogatiji za dvije prostrijelne rane, već gotovo iskrvario, prijavljuje u gradsku bolnicu. Ondje će ga liječnici pokrpati, spakirati u šok sobu i sljedećeg jutra isporučiti policiji.

“Iako su zlikovci dejstvovali pod okriljem noći, iskusni direktor fudbalskog kluba Obilić osujetio je njihov napad, pravovremeno se bacio na tle i čak uspeo da uzvrati paljbu”, dopisivali smo za restoranskim stolom izvještaj o zasjedi, oponašajući stil najluđe beogradske bulevarske štampe kad god bi se anegdota našla na tapeti.

“Da nisam preduzeo izvesne mere samoodbrane, skotovi bi me ucmekali načisto, overili bi me ko kera za tarabom. Ali nije ni Dragiša amater, ne da on da mu o glavu radu kojekakva buranija, rekao nam je Binić dok se dimilo iz vruće cevi njegova revolvera”, cerekali smo se dok smo nemilice kitili svoju verziju izvještaja.

“Organi bezbednosti i gonjenja stigli su dockan. Kao i obično. Ali ovaj put, bato, ne mogu da kažu da im falu dokazi. Evo, Dragiša im spakovo ubicu ravno na hirurgiju, poentirao je pred novinarima bivši Zvezdin napadač, kao i u igračkim danima – brži od metka”, odbijali smo završiti i napokon predati izvještaj.

Da skratim, živopisna epizoda iz života Dragiše Binića nama novinarima u restoranu pod maksimirskim zapadom neko je vrijeme služila kao dobar štof za zajebanciju u sitne sate, kada bi zamro razgovor o odgledanoj Dinamovoj utakmici, pa onda o Lamzi, Zeki i Mlinki, a društvu se baš i nije žurilo kućama.

Znali smo da su nam fore manje-više plitke, ali svejedno nismo propuštali priliku ironizirati nad predloškom. Živjeli smo valjda u uvjerenju da je tamo u istočnom susjedstvu stasala nekakva europska Kolumbija, nama nedostižna zemlja magijskog realizma i magičnog rijalitija u kojoj je najnormalnija stvar da se svakodnevno i neprekidno, uzduž i poprijeko, noževima i strojnicama, bubaju i kokaju… premijeri i novinari, dileri i murjaci, estrada i gangsteri, nogometaši i nogometni dužnosnici.

Nogometni dužnosnici, da dobro ste pročitali. Nepuna dva mjeseca prije napada na Binića, u ožujku 2004. godine, u Beogradu je u atentatu ubijen Branko Bulatović, glavni tajnik Nogometnog saveza (tada još) Srbije i Crne Gore. U prostorijama saveza ubojica se glavnom tajniku prikrao sleđa, ispalio mu metak u zatiljak i nestao, piše Jutarnji list.

Prekid igre

U sezoni otvorenog nogometnog lova nema zaštićenih vrsta, objavio je Hrvatski nogometni savez preko Damira Vrbanovića u paketu s informacijom da je Rijeka istrgnula Osijeku domaćinstvo utakmice Hrvatska vs. Finska. U prijevodu, upravo istječe jamstvo Anti Čačiću.

Ne dobije li Finsku, izbornik koji vodi ‘vatrene’ već dvije godine može odmah isprazniti ladice i predati žezlo nasljedniku. Bljedunjavim nastupima u 2017. izbornik je izgubio mnoge saveznike i ne bih se kladio da će voditi momčad u Rusiji čak i ako ovjeri kartu za SP. Nasljednik Zlatko Dalić čeka u niskom startu.

Nismo morali dugo čekati da shvatimo kako kriminal, uostalom kao i nogomet, govori univerzalnim jezikom, ne poznaje granice i jako lijepo uspijeva i na prilazima našim stadionima i svlačionicama.

Prije nego što je nekadašnji izbacivač u Saloonu, pa poduzetnik i na koncu sve utjecajniji menadžer Dino Pokrovac 2005. godine likvidiran na kućnom pragu u Zagrebu – događaj kojim će ovdje neslužbeno započeti do danas nezavršena sezona nogometnih ubojstava, pokušaja atentata, premlaćivanja i paleža automobila – potpisnik ovih redaka na vlastitoj se koži uvjerio da “sačekuša” ipak nije drugo ime za nogometni bunker, nikakav elaborirani catenaccio, već predstavlja bitno ofenzivniji i inovativniji pristup predivnoj igri. Iz mraka je pred haustorom izronio batinaš da mi čvrstim argumentom prenese poruku naručitelja.

Kada iz današnje perspektive analiziram slučaj, znam da sam s tih nekoliko masnica i podljeva zapravo dobro prošao i da za sretan epilog moram biti zahvalan našem gostioničaru Lepom; tih dana on je u Tri cicera točio takav metanol kakvog nije bilo od vremena prohibicije, a poznato je da ovi steroidima napumpani batinaši iz teretane što iskaču iz mraka nikada nisu dobro podnosili alkohol. Dovoljno je bilo da im se iskesiš u lice i kažeš “buuuu”, a oni bi se suočeni s tvoja dva promila totalno stiltali, bacili koplje u trnje ili odložili palicu u grmlje i zbrisali glavom bez obzira.

“Ja znam tko mi je poslao atentatore, to su opasni tipovi koji ne pozdravljaju s ‘dobar dan’ nego ‘u koje koljeno hoćeš da ti pucam?’” rekao mi je Zdravko Mamić. Susreli smo se u srijedu popodne, u prostorijama Jutarnjeg lista. Slučaj je htio da četiri ili pet sati kasnije, odmah preko puta Vukovarske ulice, iz Martinovke prekoračiš u Vrbik, premlaćen bude njegov trener Mario Cvitanović.

Dinamov “savjetnik” došao je u posjet naoružan vrećicom punom dokumenata, po slobodnoj procjeni teškoj tri do četiri kilograma, te istrgnutom stranicom ove kolumne od prošle nedjelje. Tamo sam mu se napio krvi zbog još jedne maratonske press konferencije koja se pretvorila u novo ispiranje mozga, ali ne bi to šamponiranje ni najmanje uzbudilo Mamića da nije bilo začinjeno poglavljem knjige Ralfa Buschmanna, njegova “sljedećeg dušmanina”.

U knjizi “Football Leaks: Die Schmutzigen Geschäfte im Profifußball” nagrađivani njemački novinar osam stranica posvećuje Mamićevim transfernim operacijama koje preko Švicarske i njegova sina Marija kao posrednika sežu do poreznih oaza u Belizeu,

Hong Kongu i na Djevičanskim otocima. Buschmann ih navodi kao egzemplarni primjer pohlepe, prevare i nelojalnosti klubu, tako svojstvene današnjem svijetu korporativnog nogometa.

“Ovdje imam presudu švicarskog suda, nostrificiranu na našem županijskom sudu, koja kaže da nema ničeg spornog u poslovanju tvrtke Rasport i kojom sutra dobivam tužbu za klevetu protiv autora ove knjige”, kaže Mamić. Odbija prijedlog mojeg glavnog urednika da tu presudu objavimo u novinama. “Najjače adute čuvam za sudnicu. Imam takve argumente da ću pomesti tužitelja i optužnicu”, uvjerava nas. Razilazimo se u miru. Do večernjih vijesti koje započinju informacijom o premlaćivanju Marija Cvitanovića.

Jutro nakon napada Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić reći će da su “retardirani idioti” nasrnuli na trenera u atmosferi općeg napada na Dinamo. Navečer će Miroslav Rožić u “Otvorenom” u isti lonac gurati huliganske ispade u St. Etienneu, atentat na Mamića, poljudsku svastiku i nasrtaj na Cvitanovića. Ne slaže se baš s Mamićevom interpretacijom, ali barem paše uz dijagnozu Dragiše Binića. Organi bezbednosti stigli su dockan, kao i obično.

 

Zdravko Mamić: Hvala svim građanima naše Hrvatske na iskrenim riječima podrške i željama za brzi oporavak

facebook komentari

Nastavi čitati