HRVATSKE OBRAMBENE SNAGE – ZA DOM SPREMNE!

2

I šta ima lošeg, fašističkog, nacističkog ili ustaškog u spremnosti braniti svoj dom?

Kristalno je jasno, da oni koji nikada nisu željeli niti voljeli samostalnu, slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku i danas silno žele da „Hrvatske obrambene snage“ kao legitiman, integralni dio „Hrvatske vojske“, kao i većinski korpus hrvatskog naroda budu „za dom“ nespremni, osobito sada, u trenutku kada se dijele  neke nove geostrateške karte, u trenutku kada nam globalno i lokalno  prijete ugroze, bilo od militantnog islamizma, bilo od novih hladnoratovskih podjela ili deklariranih, besmrtnih velikosrpskih apetita i pretenzija na hrvatsko more i ozemlje, piše Kazimir Mikašek-Kazo/ Kamenjar.com

U tom kontekstu potrebno je promatrati sugestiju naše drage Predsjednice i njezin poziv iz Dubrovnika, bisera svjetske kulturne baštine, na obljetnicu monstruoznog, barbarskog, jugo četničkog  razaranja tog hrvatskog „velegrada“! Njen suverenistički poziv na ujedinjenje Domovine uz domovinsku pjesmu „Zovi samo zovi“ i slike razaranja Dubrovnika, Osijeka, slike razaranja Hrvatske o obljetnicama krvavog bala vampira, dovoljno govore zašto su Hrvatice i Hrvati bili spremni braniti svoj dom 1991. godine, zašto i danas moraju biti spremni i ujedinjeni ponoviti isto, ukoliko to bude potrebno.

U tome je cijela filozofija podjele  Hrvatske  na one „spremne“ i  one „nespremne“ braniti svoj dom. Ništa se u tome nije promijenilo u posljednjih 25 godina hrvatske samostalnosti Hrvatske, a oni „nespremni“, „nespremni“ su zbog toga što Hrvatska nije njihov dom, jer njihov dom je bila i ostala Jugoslavija.

NDH je nakon 9. svibnja 1945. godine, odlukom međunarodne zajednice prestala postojati i nikada nije dobila priliku za tranziciju iz totalitarnog nedemokratskog ustroja u demokratski, višestranački politički ustroj, priliku kakvu su dobile sve države saveznice Hitlera koje su ostale izvan „željezne zavjese“. Činjenica je da su danas upravo te „nacističke“ države na čelu s Njemačkom,  lokomotive ekonomskog razvoja i napretka demokratske Europe, što bi bez ikakve sumnje bila i Hrvatska da nije upala u žrvanj Titove zločinačke diktature.

Voljom međunarodne zajednice, 1945, stvorena je nova Jugoslavija s diktatorom i zločincem Titom na čelu, s Titom koji je dobio ulogu čuvara ovog važnog geostrateškog prostora. Međunarodna zajednica tolerirala je sve Titove zločine, diktaturu, totalitarizam, zbog sebičnih interesa u hladnoratovskim podjelama i tu Titovu tamnicu naroda ljubomorno su čuvali kao geostratešku tampon zonu između Istoka i Zapada. Nije ih zanimao ni Bleiburg, ni „križni putevi“, ni genocid nad jednim malim, beznačajnim hrvatskim narodom.

Padom Berlinskog zida, raspadom SSSR-a i analogno tome neminovnim raspadom bivše Jugoslavije počele su se dijeliti neke nove geostrateške karte. Agresivna veliko srpska politika otklonila je svaku mogućnost nekog konfederalnog statusa buduće Jugoslavije kakvog je početkom devedesetih predlagao i sam predsjednik Tuđman i u agresivnom „blitz kriegu“  protiv Hrvatske, uz blagonaklonost Rusije,  imali su ideju zauvijek, konačno riješiti hrvatsko-srpske odnose, poništiti vjekovni hrvatski san za slobodnom državom i stvoriti Veliku Srbije koja bi imala zadaću dominantno kontrolirati sve ekonomske i geostrateške resurse raspadnute države.

Ako bacimo pogled na kartu te monstruozne tvorevine, velike Srbije kao neuspjele slijednice Titove Jugoslavije, vidjet ćemo da im je glavni cilj bio ovladati cijelim prostorom Jadranskog mora, a postojanje Hrvatske bez Jadranskog mora u međunarodnim okvirima ne bi imalo nikakvu težinu ni geostrateški smisao, što bi značilo logičan kraj postojanja Hrvatske kao samostalne države. Za Hrvatsku bi bilo potpuno svejedno, velika Srbija ili neka nova konfederalna jugoslavenska tvorevina, jer Hrvatska ni u jednom od ta dva modela ne bi postojala.

Tuđmanov prijedlog o nekoj konfederalnoj tvorevini država raspadnute Jugoslavije Milošević je s gnušanjem odbio računajući da će sa stostruko nadmoćnijom vojnom silom u mrzilačkom i rušilačkom pohodu Hrvatsku zauvijek zbrisati sa zemljopisnih karata. HOS, HSP i ostale suverenističke snage koje su prožimale zapovjedni lanac u gotovo svim postrojbama i segmentima Hrvatske vojske otvoreno su se protivile bilo kakvoj novoj konfederalizaciji, a još žešće su se protivili velikosrpskim planovima uništenja hrvatskih prostora. Nije tajna da su se HOS i HSP zalagali za povijesne istočne granice Hrvatske na Drini što u povijesnom smislu nema nikakve sveze sa istim planovima poglavnika dr. Ante Pavelića za vrijeme NDH, jer povijesne granice Hrvatske nije crtao dr. Ante Pavelić.

Ako je sudac haškog suda Antoneti, u obrazloženju nepravomoćne presude krvniku Šešelju, hladnokrvno mogao napisati da je politički projekt stvaranja velike Srbije legitiman projekt, zbog kojeg razloga onda i politički projekt HOS-a i HSP-a, „Hrvatska do Drine“, ne bi bio legitiman politički projekt? Ali jedan par cipela je legitimnost političkih projekata i političkih želje, a drugi su par cipela načini i sredstva kako to postići!? Dok je srpski velezločinac Milošević svoj legitimni politički projekt ostvarivao klanjem i razaranjem Hrvatske, HOS-ovci su bili „za dom spremni“ braniti i obraniti svoju Domovinu. Dok su po Hrvatskim gradovima i selima padale bombe i svi mogući najrazorniji smrtonosni projektili, HOS-ovci ni jedan metak, ni slučajno, nisu ispalili preko Badinterove granice Srbije, niti zakoračili makar i jedan pedalj na srpsku zemlju.

Osim kada su ih četnici zatočili u koncentracijske logore diljem Srbije!?

Dok je Milošević  u neviđenoj mržnji imao za cilj nekom novom diktaturom silovati Hrvatsku, HOS se borio za slobodnu, demokratsku, višestranačku državu, onakvu državu koja sa svojim političkim ustrojem nema nikakve sveze s diktatorskim, totalitarnim sustavom Jugoslavije niti s nedemokratskim režimom NDH koji bijaše pod čizmom Hitlera i Gestapa. Dok su Miloševićeve horde u Vukovaru pjevale „Slobo, Slobo donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, HOS-ovci i gotovo svi hrvatski bojovnici uzvraćali su s pozdravom „Za dom spremni“. Tko je tu fašist, a tko antifašist!? Istina, pozdrav HOS-a „Za dom spremni“ bio je i ustaški pozdrav za vrijeme NDH! Ali s naglaskom na „bio“!

Ona ista međunarodna zajednica koja 1945. nakon završetka rata nije dozvolila tranziciju NDH iz totalitarnog u demokratski politički ustroj, 14.02.1992. godine priznala je samostalnost Republike Hrvatske u Badinterovim granicama pod jednim uvjetom.

Hrvatska je imala zadaću i ispunila je zadaću demokratizacije i parlamentarizma unutar svog političkoga ustroja, ispunila je zadaću prema svim međunarodnim kriterijima i konvencijama. U međunarodnoj zajednici Hrvatska kao samostalna država konačno je dobila zasluženu satisfakciju, svoju geostratešku  ulogu u svjetskom poretku, ponovo joj je dodijeljena uloga „antemurale christianitatis“ i bila su joj otvorena sva vrata svim integracijama i članstvu u demokratskim  svjetskim institucijama i organizacijama.

Toj demokratizaciji Hrvatske, koja danas nema nikakve sveze sa NDH, osim povijesne činjenice postojanja NDH, značajno su svojom motivacijskom ulogom i hrabrošću u borbi protiv jugoslavensko-srpskog fašizma pridonijele postrojbe HOS-a, u cijelosti inkorporirane u jedno tijelo i dušu Hrvatske vojske, pod  vizionarskim zapovjedništvom predsjednika Tuđmana. Da HOS nisu bile istinske antifašističke snage, da Hrvatska vojska nije bila antifašistička vojska nasuprot krvavom srpskom fašizmu, Hrvatska bi još jednom u međunarodnim okvirima prošla kao  NDH i nikada ne bi bila međunarodno priznata država.

Tko su oni koji danas veleizdajnički HOS-u i Hrvatskoj vojsci spočitavaju nostalgiju za fašizmom? Tko se danas usuđuje hrvatskim braniteljima birati psihološka, motivacijska oružja kojima su branili svoj dom, svoj život, svoju obitelj, svoja dvorišta, sela, gradove i Domovinu? Jedan od najsnažnijih motivacijskih alata Hrvatske vojske upravo je bio pozdrav „Za dom spremni“ od kojega se četnicima ledila krv u žilama.

A taj snažan psihološko-motivacijski alat stvorila je upravo velikosrpska banda u više desetljetnom agitpropu izmišljajući legende o „ustaškim koljačima“, izmišljajući mitove o Jasenovcu, izmišljajući mitove o ustaškoj Hrvatskoj. Sjetimo se samo Lordana Zafranovića i njegove „Okupacije u 26 slika“,  takovih Zafranovića i Rankovića bilo je na bacanje, a nažalost ima ih i danas u likovima Frljića i Šerbeđija. Srpska banda izgorjela je u vlastitom agitpropu koji im se kao bumerang vratio i pretvorio ih u uplašene zečeve. I dok se u Zagrebu u cik zore 04. kolovoza 1995. godine hrvatski oklop još nije ni zagrijao, srpski traktori su se već pregrijali bježeći od „ustaških koljača“, kukavički, ne ispalivši ni jedan metak za obranu „svetih srpskih zemalja“.

Tko su oni koji se danas usuđuju blatiti Hrvatsku u međunarodnim krugovima izmišljajući ustaše, fašiste, filo naciste i fašizaciju Hrvatske? Nisu li to one snage koje su u debeloj hladovini zagrebačkih salona ili briselskih hodnika željno čekale vojni i politički poraz Hrvatske u domovinskom ratu kako bi veleizdajnički nastavili služiti Beogradu i nekoj novoj jugoslavenskoj konfederaciji? Nisu li to oni, koji za razliku od predsjednika Tuđmana nisu do danas odustali od konfederalnog modela bivših republika raspadnute Jugoslavije? Nisu li to oni jugonostalgičari i titoisti koji su demonstrativno napustili Hrvatski sabor opstruirajući deklaraciju o neovisnosti? Nisu li to oni koji su napustili sabornicu po uputama, samo sedam dana poslije sastanka komunističkih  čelnika republika bivše države, sastanka u slovenskom Otočcu pod predsjedavanjem A. Markovića, na kojemu je donesen zaključak, a uputa je glasila:

 „Priznati osamostaljenje republika bivše Jugoslavije, ali odmah pokrenuti proces integracije u neku novu konfederalnu državu“!

Citirat ću samo jedan članak, do sada neobjavljenih teza za donošenje zakona o osudi Titovog totalitarnog komunističkog režima, a nacrt zakona je u potpunosti gotov i potpuno je suprotstavljen ovim konfederalističkim indoktrinacijama.

„Svako promicanje i širenje nasljeđa jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnoga režima izrazito je protiv ustavno djelovanje i neposredna je ugroza samih temelja suvremene Republike Hrvatske, čime je prijetnja  ustavnim pravima i demokratskim slobodama građana kao i demokratskom nasljeđu  hrvatskoga društva, obzirom da je svako promicanje, veličanje i opravdavanje jugoslavenskoga komunističkog totalitarnoga režima izravno u suprotnosti opstanku suverene Republike Hrvatske pozivom na članak 135. st.2. Ustava Republike Hrvatske koji članak glasi“:

“ Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama koje bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

Konfederalisti, jugonostalgičari, titoisti na jednoj strani, protiv ustavno, neumorno veličaju Tita i „tu divnu Jugoslaviju“, a na drugoj strani kao na tvorničkoj traci proizvode ustaše i hrvatski  fašizam pretvarajući i Domovinski rat u fašistički pokret ne bili izmakli osnovni kamen temeljac hrvatske opstojnosti. U zadnje vrijeme u tome im pomažu i političke elite iz bivše jugoslavenske republike BiH! Hrane se na mitovima četničkog Srba i Jasenovca i zapovijedaju nam bespogovorni i poslušno vjerovati onim diktatorskim povijesnim apologetima koji i danas vire ispod šinjela zločinca Tita.

Hrvatski premijer Andrej Plenković neuvjerljivo promovira „smirenu akademsku raspravu i donošenje prihvatljivog  institucionalnog zakonskog okvira o osudi svih totalitarizama, fašističkog, nacističkog i komunističkog“, što je svojevrstan, neprovediv paradoks. Naime, nacizam i fašizam su već sankcionirani u kaznenom i prekršajnom zakonu RH i po tim zakonima sudovi su već postupali. Doduše vrlo rijetko, isključivo radi jednog pozdrava, neujednačenom sudskom praksom, ali su postupali. Isto tako, Ustavni sud RH je 25.svibnja ove godine o tim stvarima donio svoj pravorijek i tu nema ništa sporno. Takva evidentna sudska praksa, koja se svodi na nekoliko minornih slučajeva,  zapravo  nam zorno pruža dokaz da u Hrvatskoj fašizma nema i da neka fašistička Hrvatska u sadašnjosti i budućnosti nije ni realna ni moguća .

Plenkovićeva ideja u jedan zakon strpati sve totalitarizme naišla je na otvoren protest ljevice i desnice, ali s potpuno različitih polazišta. Mentalno komunistička ljevica ni u snu ne će pristati na osudu Titovog zločinačkog komunističkog režima od 1945. do 1991. godine i bjesomučno će braniti Tita bez ijednog pravovaljanog dokaza i razloga. Osobito ne će pristati na izjednačavanje ta dva totalitarna režima. I desnica,  će se, ali s puno argumenata i dokaza protiviti izjednačavanju Titovih zločina sa zločinima ustaškog režima, jer zločini su se dogodili u potpuno drugom vremenskom kontekstu.

Titovi dokazani zločini dogodili su se u miru, nakon 1945. godine  nad neosuđenom, razoružanom hrvatskom vojskom i civilima, a zločini ustaškog režima dogodili su se u vihoru Drugog svjetskog rata, pod dominantnim utjecajem Hitlerovog nacističkog režima, o čemu su svoj pravorijek dali američki suci u Nuernbergu u procesu protiv NDH. Eventualno bi se mogli uspoređivati Titovi zločini nad iskrenim hrvatskim antifašistima koji su željeli Hrvatsku kao samostalnu državu od 1941.do 1945. godine sa zločinima ustaškog režima, u kontekstu tog vremena, sa svim uzročno posljedičnim povijesnim razlozima. Naravno, u smirenoj, intelektualnoj akademskoj raspravi i sučeljavanjem povijesnih argumenata.

Gospodin Andrej Plenković nalazi se u „neobranom grožđu“, a potrebno je samo malo suverenističke, državničke hrabrosti i mudrosti jednom  zauvijek te teške teme staviti „ad acta“. S obzirom da zakoni o osudi fašizma i nacizma postoje, funkcioniraju, potrebno je Hrvatskom saboru predložiti „Zakon o osudi Titovog, komunističkog diktatorskog režima“. Za takav zakon postoji niz pravovaljanih teza i dokaza, postoji niz rezolucija i deklaracija, postoji na tisuće otkrivenih i neotkriveni „Hudih jama“ i stotine tisuća ožalošćenih članova obitelji koji zaslužuju istinu kao jedinu satisfakciju u svojim tužnim životima. Za početak tog procesa bilo bi potrebno barem simbolički, u znak dobre volje, radi etike i morala ukloniti zločinca s najljepšeg zagrebačkog trga.

Ukoliko takav zakonski prijedlog ne bi imao „dovoljno ruku“ u Hrvatskom saboru, dužnost predsjednika Vlade bila bi pozvati hrvatski narod na demokratski referendum s pitanjem:

„Jeste li za donošenje zakona „Lex Tito“ koji sankcionira komunistički, totalitarni režim bivše Jugoslavije“?

Usuđujem se kazati, bez takvog zakonskog rješenja Hrvatska nikada ne će biti ni slobodna ni prosperitetna država, bez takvog zakona Hrvatska nikada ne će biti Hrvatska. Ovo je moj skromni doprinos javnoj raspravi o toj temi na koju je premijer Plenković otvoreno pozvao sve zainteresirane strane. Bliski član moje obitelji iz jedne od „Hudih jama“, zove me i obvezuje da i nadalje budem aktivan i s razlogom zainteresirana strana do kraja života. „Nema predaje“!

 „BEZ LUSTRACIJE NEMA CROATIE“

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

  • kostresh

    KAZO! svaka cast.
    ovu citanku, molim te, poslati drugarici Cokolindi i drugu Plenkocijasu da nauce i recitiraju u Eurobskim klubovima prije sastanaka, rastanaka, sijednica i besjednica i svakoj drugoj prilici i neprilici ako zele nesto postici za hrvatsku naciju!

  • Pero Ercegovac

    Kazimire, izvrstan članak!!!!