Pratite nas

Reagiranja

HRVATSKE ŽRTVE: GORNJE JAME, GLINA, RATNI TROFEJ DJEČJA PLETENICA

Objavljeno

na

U Gornjim Jamama nedaleko od Gline domaći su Srbi, pripadnici zloglasne vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »Šiltovi«, 11. prosinca 1991. ubili petnaestero Hrvata među kojima je bilo troje malodobne djece. Među žrtvama bile su tri obitelji.

gornjejameU jednoj su ubijeni: roditelji Nikola i Marica Fabac s njihove dvije kćeri: osmogodišnjom Nikolinom i četrnaestogodišnjom Željkom, u drugoj: otac Janko Fabac sa sinovima Stjepanom i Ivom, i u trećoj: majka Slavica Dvorneković s desetogodišnjim sinom Darkom i roditeljima Matom i Katom. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i sl., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

»Djeca su ures svijeta« – poznati je slogan koji ukratko i dojmljivo opisuje svu bezazlenost i ljepotu, nevinost i naivnost, začuđenost i zadivljenost svakog djeteta u susretu sa svijetom oko sebe. Takva je bila i mala Nikolina Fabac u Gornjim Jamama, u malome selu smještenom u prekrasnom brdovitom dijelu Banovine nedaleko od Gline. Bila je sretna osmogodišnja djevojčica jer ju je svakoga jutra nakon sna dočekivao njoj najdraži osmijeh na svijetu majke Marice. Smijala se glasno svakom nespretnom pokretu razigranog janjeta u dvorištu, mazila se s tatom Nikolom u njegovim prilično rijetkim slobodnim trenucima, divila se žarkožutim jaglacima koji bi svakoga proljeća preplavili selo, igrala se sa starijom četrnaestogodišnjom sestrom Željkom, ponosno nosila bogato izvezenu narodnu nošnju za blagdane u crkvi Ranjenog Isusa u susjednoj Maloj Solini.I svi su je seljani rado viđali i primali jer je svagdje pronosila onaj posebno bezbrižan, neopterećen i lepršav dječji odnos prema stvarnosti, koji toliko nedostaje svijetu odraslih. S ostalom malobrojnim djecom bila je doista pravi ures Gornjih Jama. I anđeli su se, čini se, na nebu radovali tim svagdašnjim idiličnim prizorima na tom komadiću zemlje hrvatske.

Đukićevo pismeno »jamstvo«

Međutim, zvijeri uobličene u ljudske spodobe, nisu g. 1991. više mogle prikrivati godinama zatomljenu i hranjenu mržnju. Bila im je mrska činjenica da četrdesetak Hrvata živi svoju običnu seosku svakidašnjicu, tamo pored njih, u njihovu susjedstvu. Ništa im hrvatsko nije bilo sveto, ništa vrijedno… Domaći Srbi, donedavni susjedi, školski prijatelji, znanci na radnome mjestu, do zuba naoružani, kao pripadnici novoosnovane vojne postrojbe tzv. Republike Srpske Krajine – »šiltovi«, koji su bili pod zapovjedništvom samoproglašenog vođe Siniše Martića, upali su 11. prosinca 1991. u mirne Gornje Jame. Zatekli su nekoliko Hrvata koji su poslušali nagovaranje Bože Đukića da ostanu u domovima. Potpisao im je čak i nekakvo pismeno »jamstvo« dva mjeseca ranije da im se ništa dogoditi neće, kad je s istomišljenicima iseljavao većinu srpskih seljana u Glinu.

»Šiltovi« su unaprijed točno znali što im je cilj, sabrali su dvanaestero bespomoćnih seljana, među kojima je bilo i troje malodobne djece: malu Nikolinu, sestru joj Željku i desetogodišnjeg susjeda Darka Dvornekovića, te ih nagurali u kuću Mate Kirete. Dok su se oni stisnuti u jednoj sobi tresli od straha naslućujući što ih čeka, »šiltovi« su se dogovarali o detaljima monstruoznog plana. No, pedesetogodišnji Srbin Gojko Pavlović, koji je ipak ostao u selu sa susjedima Hrvatima, žestoko se usprotivio njegovoj provedbi uporno ponavljajući kako uhićenici nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili. Osim toga, vikao je, među njima je troje djece! Rafal iz strojnice brzo je prekinuo mučnu raspravu, koja je uniformiranim ljudima već počela ići na živce. Gojkova je duša poletjela ususret anđelima, koji su i sami zanijemjeli od straha promatrajući strašni prizor na komadiću zemlje hrvatske. I samo oni jedini znaju što se dogodilo seljanima zatvorenima u Kiretinoj sobi.

Koliko god strašno i jezivo bilo napisati, izreći ili samo pomisliti, možemo se nadati da su mala Nikolina i starija joj sestra Željka ubijene odmah. Jer bio je to dan kada su i anđeli plakali. Osim Nikolinine obitelji, ubijen je i mali Darko s majkom Slavicom Dvorneković, djedom Matom i bakom Katom, starica Mara Kuštreba, te tri Hrvatice koje su se zatekle u selu, što znači da je zvijerima uobličenima u ljudske spodobe jedino mjerilo ubijanja bila pripadnost hrvatskome narodu. Tako su ubijene: Milka Rastovski iz Donjih Jama, Jela Vrbanac iz Hađera i Jaga Cestarić iz Male Soline. Otac Janko Fabac s odraslim sinovima Stjepanom i Ivom ubijeni su malo dalje kod škole. Sve su žrtve u Kiretinoj kući potom zapaljene kao i cijelo selo.

O selu kojeg više nema – osim na tabli

Hrvatski branitelj Ivica Kuštreba, kojemu je spomenutog dana ubijena šezdeset dvogodišnja majka Mara, u dopisu Gradskome poglavarstvu Gline od 2. svibnja 2006. napisao je da je osim petnaest civila u Gornjim Jamama ubijeno i u obližnjim Donjim Jamama njih devetnaest. Iznio je prijedlog-zamolbu da im se podigne zajedničko spomen-obilježje da zločini, kako je doslovce napisao, »ne padnu u zaborav, što bi bilo tužno i tragično«. Nažalost, do danas još nije dobio nikakvog odgovora a teško je i povjerovati da će u predstojećim predizbornim mjesecima netko od mjerodavnih zbog prevelikih stranačkih obveza naći vremena za to.

Tako se danas o Gornjim Jamama još može govoriti samo kao o selu kojeg više nema jer jedini trag o njemu je cestovni natpis u Prekopi prije Gline. Tamošnje su žrtve od svih hrvatskih predsjednika: države, vlade, sabora, vladajućih i oporbenih stranaka, županijskih i općinskih struktura, tužiteljstava, udruga za ljudska prava i promicanje demokracije, tolerancije i suživota i dr., zaboravljene, napuštene i obezvrijeđene. Nikada nitko od njih nije iskazao mrvicu sućuti, barem onoliku kao kada su se natjecali oko nekoliko polupanih prozora.

Ratni trofej – dječja pletenica

Osim toga, zločinci se mirno šeću jer za njih već petnaest godina nitko i ne pita, usprkos tomu što se jedan od njih svojedobno hvalio da je Željki odrezao pletenicu kao ratni trofej. Spomenuti Martić i Đukić, kao i prvi čovjek okupirane glinske općine dr. Dušan Jović, žive bezbrižno u Srbiji, obavljaju svoje svakodnevne poslove, provode slobodne trenutke u ugodnom obiteljskom i prijateljskom ozračju. Branitelj Kuštreba sjeća se susreta s dr. Jovićem u Glini malo prije srpskih napada i njegovih ciničnih riječi: »Ovo ne može bez rata, al\’ će barem bit hrvatskih kuća za sto maraka!« Neki od njih, možda, dolaze, po hrvatske dokumente tražeći odštetu, mirovine, prava… A neki i nemaju potrebu dolaziti jer su ostali. No, Kuštreba će, prema vlastitim riječima, do kraja života uporno i ustrajno tražiti i raspitivati se o imenu i prezimenu ubojice njegove majke, i u tome ga nitko i ništa ne može spriječiti.

Povremeno će iz Prekope automobilom odlaziti uništenim šumskim putem prepunim jamama prema Gornjim Jamama, na kojemu se još mogu pronaći razasuti ostaci opekâ, kamena i podnih ploča iz porušene glinske crkve. Potom će na nekadašnjem zgarištu, na mjestu nekadašnje kuće u nekadašnjem selu, zaraslome grmljem, šibljem i raslinjem, zapaliti crveno-bijelo-plavu svijeću. Hrvatskom branitelju koji je prošao ratni pakao za Hrvatsku omaknut će se suza pri pomisli na majku Maru samo ako bude sam. Jer dobro zna da su to trenuci kada ona strpljivo sluša njegovu muku, osjeća njegovu bol i tugu, razumije njegovu ranjenu i razderanu dušu, ali mu i govori utješne majčinske riječi.

Tomislav Vuković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: U Pazinu su hrvatsku Predsjednicu dočekali i ispratili partizanskim pjesmama

Objavljeno

na

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović nije se nadala da će na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Pazinu (25. rujna 2017.) doživjeti zvižduk za zviždukom.

I to od koga? Od onih koji Hrvatskoj drže lekcije o antifašizmu! Sram ih može biti!

Zviždali su Predsjednici samo na spomen katoličkog svećenstva i Katoličke crkve u Hrvata. Oni priznaju za „Boga“ samo Tita, partiju i komunizam. I dalje se ponašaju „crno bijelo“. Partizani, Tito i komunisti uvijek su bili dobri i pošteni, a svi drugi, a najviše Hrvati, – „ovce za klanje“! E, stanite malo vi koji nikada niste trpjeli Hrvate i Hrvatsku (svaka čast iznimkama), kojima je „svetinja“ Josipović, Mesić i Rade Šerbedžija, osvježite se  hladnom vodom i pogledajte gdje živite? Još ste uvijek u Hrvatskoj, iako neprestano težite nekakvoj imaginarnoj Republici, na čelu s nekakvim Jakovčićem.

U svom govoru, Predsjednica je bila vrlo korektna, ali što to vrijedi kad je došla među ljude koji jedva čekaju da iskale svoj bijes na Hrvate i Hrvatsku, na sve ono što nema veze s bivšom, propalom Jugoslavijom. Pljeskali su samo kad se u dvorani spomenulo Titovo ime. Čak su i skandirali jednom od najvećih komunističkih zločinaca. Istina, Tito je bio na čelu pobjedničke vojske do 1945., ali je isto tako, od završetka II. svjetskog rata, bio na čelu komunističkih krvnika koji su pobili na stotine tisuća nevinih Hrvata, među kojima je bio i veliki broj svećenika.

Na tom skupu ekstremnih ljevičara, komunista i Jugoslavena (svaka čast iznimkama) govorili su i Stjepan Mesić, Franjo Habulin, Valter Flego i drugi. Flego je, među ostalim „podučio“ i Predsjednicu da je „povijest učiteljica života“, ali da „neki još uvijek nisu ništa naučili iz nje i da je zato potrebno prisjećati se, ponavljati istinu, njegovati i baštiniti antifašizam“.

Tamošnji borci „iz 1941.“ nikako ne mogu gospođi Kolindi Grabar Kitarović oprostiti što im je tita iz svoje radne sobe poslala u ropotarnicu, ali to nije razlog da se i na ovakvim mjestima ponašaju bezobrazno i nekorektno, jer ipak je ona došla na njihov poziv i bila njihov gost. Stoga ne stoji, kako smo čuli, da su danas u Hrvatskoj u opasnosti i antifašisti i demokracija, a još manje da će, kako su rekli, „val revizionizma ustaštva potopiti sve ono što je Hrvatsku činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom“.

S obzirom da u Hrvatskoj nema niti je bilo ustaša nakon II. svjetskog rata, oni su ti koji preokreću povijest samo da ih nitko ne pita: o Golim Otocima, suđenjima bez suđenja, masovnim grobnicama od Vardara pa do Triglava, ali i gdje su bili u vrijeme srbijanske i ine agresije? (Svaka čast iznimkama.)

Dobro je da je predsjednica RH vidjela kako se ponašaju ti ljudi, da je „antifašista“ svakim danom sve više i da su sve glasniji u dozivanju onoga za što smo mislili da smo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu pobijedili!

Spomenimo još da hrvatsku Predsjednicu nisu ispratili domoljubnim pjesmama, već onima koje dobro znaju, a koje su se pjevale maršalu, kao što je: „Druže Tito mi ti se kunemo!“

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Đakić: Vučić je smiješan. Što on ima sa zakonom?

Objavljeno

na

Objavio

Kada se već činilo da će dugo očekivani Zakon o pravima hrvatskih branitelja, koji je ovih dana aklamacijom prihvaćen od svih političkih opcija u saborskom Odboru za veterane, biti naposljetku donesen konsenzsom i mirno, svoje primjedbe na zakon javno su iznijeli Milorad Pupovac i Aleksandar Vučić.

Ovaj potonji, srpski predsjednik, o Zakonu se referirao na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku.

– U tom zakonu, u jednom članku govori se o agresiji Srbije i dijela stanovnika Hrvatske. Takva definicija i unošenje u zakone… to je za nas izuzetno teško – kazao je Vučić u izjavi za Radio televiziju Srbije (RTS).

Istodobno, Pupovac je o zakonu govorio za Radio Beograd. – Predloženi zakon za nas nije prihvatljiv jer se stvari koje su bile dio ratnih propagandi nastoje sada ozakoniti u pogledu odnosa prema Srbiji i u pogledu odnosa prema BiH i Crnoj Gori – naveo je Pupovac dodajući kako “ne može biti dobro da se Hrvatska neprestano vraća, održava i zaoštrava ratnu priču”.

Za Večernji list je najprije komentirao ministar branitelja Tomo Medved koji je kratko poručio kako su “odredbe novog zakona temeljene na Deklaraciji o Domovinskom ratu”. No novi prijedlog zakona kroz formulaciju “agresiju na RH izvršile su Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH”, preciznije i šire imenuje sve agresore, s naglaskom na “veliki broj” Srba, dok Deklaracija ne spominje BiH te navodi oružanu pobunu tek “dijela srpskog pučanstva”, što je Pupovca i Vučića potaknulo na reakciju.

– Vučić je smiješan, što on ima sa Zakonom o hrvatskim braniteljima? Očito se boji naknade štete koju će Srbija prije ili kasnije morati platiti, koja se navodi u jednoj od pet pristupnih točaka Srbije u EU – kaže Josip Đakić (HDZ), predsjednik saborskog Odbora za ratne veterane.

– Što se tiče formulacije o “dijelu” ili “velikom dijelu” Srba koji su sudjelovali u agresiji i koja je za njih sporna, može se lako usporediti broj Srba koji je tada živio u Hrvatskoj i onaj koji se protiv nje borio. No činjenica je da je taj broj bio velik – kaže Đakić.

Član Odbora Zdravko Ronko (SDP) kaže pak kako podržava većinu članaka ovog zakona, no kako bi bilo točnije napisati da je dio srpske nacionalne manjine sudjelovao u agresiji, a ne “veliki broj” jer je dio Srba branio Hrvatsku.

Zastupnik Mosta Miro Bulj ima nedvosmislenu poruku za Vučića. – Je li broj bio velik ili nije, to Vučić najbolje zna, kao jedan od vođa pobune i pripadnik četničkih odreda. Bolje bi mu bilo da kaže gdje su naši nestali i da se bavi ratnom odštetom Hrvatskoj koja će ga koštati 40 milijardi eura. Sramota je da Vučić uopće komentira naš zakon, a da mu Pupovac suflira – zaključio je Miro Bulj. Dodao je i kako činjenica da su Srbi 90-ih okupirali trećinu Hrvatske dovoljno govori sama za sebe.

facebook komentari

Nastavi čitati