Hrvatski su antifašisti bili prevareni

1

Čitavo desetljeće prije početka Dugoga svjetskog rata, ustaše su objektivno gledajući – neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s komunistima, bar kad je u pitanju rušenje omražene tamnice jugoslovenskih naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije (i po logici stvari isto tako i jedni i drugi suprotstavljeni monarhistima, uključujući i četnike kao najradikalnije eksponente kraljevskog režima i najvatrenije pristaše monarhije). Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama (UHRO) blagonaklon stav i tretira ih kao saveznike. Postoji čitava arhiva koja potvrđuje kako su ustaše i komunisti koji su skupa robijali po kazamatima Kraljevine Jugoslavije čak uspostavljali zajedničke „komitete“ kako bi organizirano djelovali na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, o čemu je svojedobno u emigraciji pisao i naš domoljub, emigrant i revolucionar Ante Bruno Bušić – na opće zgražanje jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca koji su to krili kao zmija noge.

U knjizi koja je izašla godinu dana poslije njegova mučkog ubojstva (zahvaljujući bliskom mu prijatelju Rudolfu Arapoviću), objavljen je rad Brune Bušića pod naslovom: Hrvatski ustaše i komunisti (Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada Uredio: Rudolf Arapović WASHINGTON, D. C. 1979; dostupno na: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/bruno-buc5a1ic487-hrvatski-ustac5a1e-i-komunisti.pdf)

Nas prvoj stranici naveden je Bušićev citat:

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.”

Na temelju čega je karizmatični revolucionar i nepomirljivi hrvatski nacionalist koji je svoj život posvetio borbi hrvatskoga naroda za slobodnu i samostalnu državu i na kraju ga i žrtvovao za taj cilj, donio ovakav zaključak?

Jedno je sasvim sigurno: Bruno ništa nije radio napamet i za sve što je pisao ili govorio imao je čvrst temelj – vjerodostojne izvore, pouzdane činjenice i dokumenta.

Uostalom, ova istina, ali i one o broju ratnih žrtava, jasenovačkom mitu i drugim zatamnjenim stranicama hrvatske povijesti što ih je tako otvoreno i bez zadrške iznosio na svjetlo dana, uzdrmale su diktatorski politički establishment  Jugoslavije – zato je i ubijen. Komunistički tirani I autokrati nikako nisu htjeli dopustiti da istina o prošlosti izađe na vidjelo, a njegova koncepcija pomirbe hrvatske emigracije na novom zajedničkom programu zaživi. Istina je bila najveća opasnost za njihov sustav koji je počivao na lažima i krivotvorinama.

O čemu nam to u svome radu piše Bruno?

U najkraćim crtama, spomenut ćemo samo neke od bitnih teza iz kojih se mogu izvući stanoviti zaključci, mada je za cjelovit uvid u ovu materiju ipak nužno pročitati te 42 stranice teksta koje mnogo toga otkrivaju. Evo nekih citata iz kojih doznajemo ono što je još uvijek nepoznato (ili barem nedovoljno poznato) široj javnosti:

“Brojni članci u Proleteru (završavali su parolama: ‘Dole velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.), ‘Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!’ (Proleter, br. 2, veljača 1933.), ‘Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti, u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi hrvatskog naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!’ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Napisi iz toga doba protiv ‘doklaćarenih šićardžija’ i svih neprijatelja kojipiju krv’ hrvatskom narodu (Ustaša) i poziv da se što prije obračunasa srpskim činovnicima, žandarima i policijom’ (Proleter) nije bio izraz nikakve isključivosti ili mržnje ustaša i komunista, nego borba ‘protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara’ (Proleter, br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je ‘doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo’ (Ustaša) i da ‘ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode’ (Proleter) ostale su, nažalost, nepobitne povijesne činjenice sve do današnjih dana.

Na prijeratno pisanje Ustaše i Proletera u brojnim člancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika, glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte ili kraće rečeno partizanskog Vjesnika, kojega su uređivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao današnji zagrebački Vjesnik. Iz tih članaka mogli bismo navesti stranica podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da će kroz klasno oslobođenje hrvatski narod postići i nacionalnu slobodu, koja mu je u fašističkomonarhističkoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana. Navodimo tek neke citate:

Radnička klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim što je kao dio hrvatskog naroda bila izložena raznim oblicima nacionalnog potlačivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (…) Radnička klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljaštvom, zadala (je) osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost.’ Vjesnik, br. 12., svibanj 1942.

Pasivnost, čekanje i računica nije osobina našeg naroda. (…) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (…) U narodno-oslobodilačku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje more, njive i planine… (…) Velikosrpska šovinistička klika uz svesrdnu pomoć okupatora naoštrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomoć šake hrvatskih izroda.’ Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942.” (Navedeni izvor, str. 7-8.; istaknuo: Z.P.)

Kako je vidljivo, u prvom dijelu citata navodi se ono što je objavljivalo službeno glasilo CK KPJ “Proleter” (izlazio od 1929 do 1942. godine, a jedno vrijeme uređivao ga je i sam J. B. Tito), potom se daje usporedan pregled parola i naslova što su ih objavili glasilo UHRO “Ustaša” i “Proleter” (iz čega je očito kako među njima nije bilo nikakve razlike u izričaju kad je riječ o osudi velikosrpske diktature, dilema kojim sredstvima je treba srušiti, kao ni kad je u pitanju odlučnost u zagovaranju nacionalne slobode za hrvatski narod, a isto to dokazuju I posljednja 2 dijela citata partizanskog “Vjesnika” iz svibnja i kolovoza 1942. godine.

Sljedeći je citat također vrlo zanimljiv i odnosi se na „Velebitski ustanak“:

“Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvještaj o toj ustaškoj akciji u članku pod naslovom ‘Ustaški pokret u hrvatskim krajevima’ u kojemu se kaže:

U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane ‘Narodne odbrane’ Koste Pećanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.

Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.

Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.’

U članku se nadalje kaže da je ‘borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta’ zadaća komunista, jer ‘velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa’, te da ‘borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.’ Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore: protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu. Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljaču-ožujak 1933. potvrđeni su ovi raniji stavovi Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u odnosu na ustaški pokret.” (isto, str. 13-15.; istaknuo: Z.P.)

“Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih političkih promjena koje su iz nje uslijedile velebitska akcija hrvatskih ustaša zabilježena je i u književnosti, pa i onoj nehrvatskoj. Tako srpski književnik Mladen Oljača (rođ. g. 1926.) u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 361.) piše, tobože prenoseći dnevnik ustaškog pukovnika Franjčevića (zapravo proslavljenog hrvatskog ustaškog pukovnika i krilnika Jure Francetića):

‘Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. Ja sam još 1932. u rujnu predvodio ustaški odred na Velebitu. Minirali smo vojarnu u selu Brušanima, četrnaestog rujna, na Jadovnom, tukli smo se sa žandarima po planini. Bila je paljba sa obje strane, prsa u prsa. Teško je ranjen Stipe Devčić, kojega nosimo. Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridružuje ustašama što su ranije pali; Hraniloviću, Soldinu i Rosiću. Prenoćili smo u Rizvanuši, sa četiri ranjena, među seljacima koji su nam govorili: ‘Hrvatski narod trpi kao Krist na križu. Više vrijedi jedan ustaša, nego cijela srpska satnija’. Za večeru su nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje brzoglasnih žica. Poslije našeg odlaska u Italiju, žandarmi su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, mučili glađu i žeđu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Aleksandra Karađorđevića, i pokazivali im ustašku kapu i ogrtač, što su ih pronašli na mrtvome Devčiću.’

Oljači, poput mnogih drugih komunista, dobro je poznato druženje ustaša i komunista, njihove međusobne simpatije, ideološka razmimoilaženja i razglabanja, kao i međusobna suradnja u zajedničkoj borbi protiv velikosrpske fašističke Jugoslavije.” (Bušić, str. 22-23.; istaknuo: Z.P.)

„U nastavku Oljača prepričava razgovor između krilnika Jure Francetića i poglavnika Ante Pavelića (s time što Francetića oslovaljava s „ustaški pukovnik Franjčević“ i ovaj događaj prepričava na temelju njegovih sjećanja). Čitatelj se ne može oteti dojmu da autor (Oljača) prema obojici gaji izvjesne simpatije. Riječ je o razgovoru u kojemu se Pavelić raspituje o suradnji ustaša I komunista, na što mu Francetić odgovara da su se jedni s drugima solidarizirali u vrijeme kad su štrajkali glađu u zatvorima (1934/35. – op. Z.P.), a sve radi postizanja zajedničkih ciljeva, a Pavelić u jednom trenutku kaže: ‘Tada su vam komunisti preoteli Balena i još neke‘, na što Francetić odgovara: ‘Da, Poglavniče…Tada je Balen prišao komunistima, pored Marušića i još nekih.’

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvorskih zidina pojedini hrvatski borci kao Šime Balen, Marušić i drugi napustili ustaške redove i pridružili se komunistima. Međutim, bilo je i obrnutih slučajeva. Jedan od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdić napustio je komuniste i pridružio se ustašama, pa je bio urednik Spremnosti, radi čega je kasnije bio osuđen na smrt i smaknut.” (Bušić, str. 23-24; istaknuo: Z.P.)

Bitan momenat koji je doprinio razlazu ustaša i komunista, bilo je napuštanje koncepta borbe za nacionalno oslobođenje od strane komunista – koji su upravo tu ideju od početka promovirali kao jednu od temeljnih i po toj osnovi pozivali narod da im se priključi „u borbi protiv okupatora“. No, pitanje je jesu li ikad takvo što uopće imali na umu. Oni su kao dio strogo centralizirane, internacionalne organizacije robovski podređene Kominterni i Moskvi, sanjali o „svjetskoj socijalističkoj revoluciji“, „ujedinjenju svih proletera“ i u Staljinu gledali boga, pa su im obećanja o tobožnjoj „nacionalnoj slobodi“ služila isključivo u propagandne svrhe s krajnjim ciljem pridobivanja „narodnih masa“ (kako su svojim „klasnim“ rječnikom oslovljavali narod), ali u suštinskom smislu to nikad nije bio stvarni dio njihovog programa. Uostalom, internacionalizam i nacionalizam oduvijek su antipodi, oni se međusobno isključuju i nespojivi su u bilo kojem smislu.

Ustaški pokret kao autentična revolucionarna organizacija imao je za cilj slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i iskazivao radikalan otklon od svake Jugoslavije, što s obzirom na krvavi velikosrpski teror koji je prema Hrvatima bio na djelu od samoga stvaranja Kraljevine SHS nije bilo ni malo čudno.

Isti to (ali samo deklarativno) željeli su i komunisti.

Iako je već na svome IV – Dresdenskom – kongresu (održan od 3. do 15. studenoga 1928.) KPJ  pozvala na rušenje i uništenje Jugoslavije kao „tamnice naroda“ i izrazila jednodušnu potporu svima koji su imali isti cilj – uključujući ustaše, VMRO i Kosovski komitet, samo koju godinu poslije bilo je posve jasno da oni vode sasvim posebnu, samosvojnu politiku prema direktivama iz Moskve i da se pošto-poto žele nametnuti kao lideri i predvodnici „radničke klase“ i naroda, dok u isto vrijeme gotovo ništa ne čine na realizaciji temeljnog cilja: rušenju Jugoslavije. KPJ je razdirana borbom za vlast, unutarnjim trvenjima i frakcijskim sukobima u kojima su nestajale čitave garniture najviših dužnosnika (u Staljinovim čistkama ili ubijani od žandara i policije u zemlji) izgubila cijelo desetljeće, a de facto nije postigla ništa – osim one kratkotrajne propagandne epizode vezano za španjolski građanski rat, kad su se tobože neki njezini članovi stavili na raspolaganje republikanskoj vojsci (što također nije prošlo bez unutarnjih obračuna – slučaj ubojstva Blagoja Parovića i drugih).

Od „borbe za nacionalna prava svih naroda“ do velikosrpske koncepcije

Iz brojnih razloga (prije svega pragmatičkih), komunisti se već na samome početku rata okreću četnicima – koji su kao monarhisti uživali masovnu potporu u Srbiji, ali i simpatije zapadnih saveznika (prije svega Engleske i SAD-a) i njih nastoje iskoristiti za svoje ciljeve.

Mada ideološki na potpuno suprotnim stranama, ova dva (na prvi pogled) nepomirljiva protivnika (četnici I komunisti) nalaze zajedničke interese, posebice u konkretnim situacijama na terenu. Pri tomu se nikako ne smije gubiti iz vida i to da su Srbi na području okupirane Jugoslavije u velikoj većini bili pristaše monarhije (a samim time i četnika), pa komunisti nisu bili skloni radikalnom obračunu s njima (jer bi time izazvali masovno nezadovoljstvo srpskog naroda s neizbježnim vrlo negativnim posljedicama i po sam partizanski pokret) nego su kalkulirali, pregovarajući i sklapajući sporazume s njihovim prvacima (kako s Dražom Mihailovićem, tako i s drugim vojvodama, ovisno o potrebi trenutka i razvoju događaja). Budući da su u prve tri ratne godine bili brojčano slabi i stoga u podređenom položaju u odnosu na druge strane u sukobu (pogotovu Nijemce), te da su od zapadnih saveznika priznati tek u prosincu 1943., nije ni čudno da su grčevito tražili oslonac prije svega u većinskom (srpskom) narodu do kojega je put (kako su ispravno zaključili) vodio preko četnika.

Unatoč svoj prevrtljivosti četnika – koji su osim s partizanima surađivali i sa svim drugim stranama u sukobu – komunisti kroz cijelo razdoblje rata zadržavaju prema njima poseban odnos koji se u mnogim segmentima očituje kao suradnički, pa čak i prijateljski. Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, pa i sam Josip Broz Tito, to su opravdavali nastojanjem da se preko „osnovne četničke mase“ pridobije većina srpskog naroda. Tako su, primjerice, čak i poslije najvećih klanja muslimana 1942. I 1943. Godine u B i H, Crnoj Gori i Sandžaku (u Foči, Goraždu, Čajniče, Bijelom Polju, Priboju, Pljevlju), četnički koljači primani u partizane i mnogi od njih postajali komandiri četa ili komandanti odreda, dok su samo ponekad strijeljani neki od vođa skupina – kako bi se drugi četnici zastrašili i vidjeli kako s komunistima „nema šale“.

Isključivi cilj četnika bilo je stvaranje „Velike Srbije“ istrebljenjem nesrpskog življa s područja NDH (u prvom redu Hrvata i muslimana) i oni to nisu skrivali.

O ciljevima srpskih četnika (neovisno o tomu tko njima nominalno zapovijedao i u koju skupinu se svrstavali), nema nikakvih nedoumica. Na ovom mjestu, evo samo nekoliko rečenica iz pera kompetentnog znanstvenika koje to potvrđuju jezikom činjenica:

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% teritorija NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. ‘Srpske zemlje’ (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila u sastavu srpske države i što na njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu ući samo u sastav tzv. ‘Homogene ili Velike Srbije’, kako su je nazivali u dokumentima. Glavni preduvjet za to je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju.“ (Mr Zdravko Dizdar, Medjunarodni znanstveni skup „JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995.“;

http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/dizdar.htm#cetnicki%20zlocini)

 Povijesne činjenice govore kako se rat najvećim dijelom odvijao na teritoriju NDH, gdje su vođene sve značajnije bitke – iz čega se može iščitati mnogo toga.

Nadalje, između četnika i partizana sukobi jačeg intenziteta bili su prava rijetkost, a četnici su koristili svaku priliku da upadnu na područja koja su napuštali partizani (ili Talijani) i tamo izvrše pokolje civila, što su konačno i njihove vojvode otvoreno iznosile, pa i u razgovorima s vodećim partizanskim dužnosnicima i zapovjednicima – primjerice, četnički vojvoda Radivoje Kerović u jesen 1942. Godine u istočnoj Bosni (nekoliko mjeseci poslije krvavih četničkih pokolja u Foči i Goraždu), upravo to čini na sastanku s političkim komesarom Glavnog štaba NOPO B i H Rodoljubom Čolakovićem, koji je praktično rukovodio cjelokupnom organizacijom partizanskih aktivnosti u ovoj regiji.

Dakle, evo što o tomu piše sam Čolaković:

 „’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali im to ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

-Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“ (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, Beograd, 1952., knjiga četvrta, str. 65.)

I Hrvati s područja NDH bili su na meti četnika – od Srba, Donjeg Lapca, Gračaca i Knina, do zapadne i istočne Bosne, istočne Hercegovine – civili su izloženi brutalnim masovnim zločinima i progonima, s krajnjim ciljem da se etnički očiste prostori koje je trebalo uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

U isto vrijeme, mnogi četnički zapovjednici, pa čak i predstavnici četničkih snaga čitavih regija (poput istočne Bosne), formalno su „priznavali“ NDH i sklapali pisane sporazume s ustaškim vlastima – onda kad su na to bili primorani – ali su se samo rijetki držali potpisanoga i dogovorenog.

I komunisti su po potrebi pregovarali i s Nijemcima, pa čak bili pripravni i na akcije protiv zapadnih saveznika ako pokušaju s iskrcavanjem na Jadranu. Upravo je to obećano Nijemcima početkom ožujka 1943. Godine (u vrijeme „bitke na Neretvi“) kad su kao Titovi izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit doletjeli u Zagreb na pregovore s predstavnicima Wehrmachta i s njima dogovorili primirje i zajedničku borbu protiv četnika. Našavši se u okruženju, partizani su primorani na kompromis, što su poslije nastojali prikazati kao „pregovore o razmjeni zarobljenika“, prešutjevši sve drugo. Sporazum je propao zato što mu se usprotivio sam Hitler, ali ostaje činjenica da Nijemci nisu krenuli na potpuno uništenje partizana (iako su do tada praktično razbili njihove snage – ubili 8.000 i zarobili 2.000 Titovih vojnika), nego su ih pustili na drugu stranu Neretve gdje su ovi iznenadili četnike i nanijeli im značajne gubitke.

U srazu s činjenicama, crno-bijela slika povijesti koja nam je od službene jugoslavenske historiografije desetljećima nametana kao istina, postaje tragikomična, čak što više, groteskna. Dolazimo do zaključka kako nema – doslovce – ni jednog jedinog značajnijeg događaja, a da komunistički agitpropovci nisu oko njega ispleli čitavu mrežu konstrukcija i krivotvorina, tako da su se na kraju i sami izgubili u vlastitim kombinacijama i posve različitim interpretacijama jednih te istih fakata ne nalazeći izlaza iz tog labirinta laži i obmana.

Saveznici su, dakle, tek na Teheranskoj konferenciji (održana 28. Studenoga – 1. Prosinca 1943. Godine u Teheranu) odlučili kako će pomagati jugoslavenske partizane i tek od tada KPJ i komunistički vrh postupno jačaju svoje pozicije i zauzimaju oštriji stav prema četnicima.

Pod pritiskom Churchilla, Tito se kolovoza 1944. Godine na jednom brodu kod Napulja sastaje s jugoslavenskim kraljem u egzilu Petrom II. Karađorđevićem i tada njemu i Churchillu obećava višestranačku vlast u budućoj Jugoslaviji (što je kasnije izigrao) i samo je za dlaku izbjegao to da mu se nametne Dražu Mihailovića kao ministra vojske.

Odmah nakon ovih razgovora slijedi kolektivna amnestija četnika (u tri navrata, od kolovoza 1944. Do polovice siječnja 1945.godine), čime im je pružena prilika da prođu nekažnjeno za sve masovne i grozne zločine što su ih do tada počinili i da preko noći kokarde zamijene petokrakama.

Hrvatski su antifašisti bili prevareni

U drugom dijelu svoje knjige, Bušić navodi brojne primjere hrvatskih partizana-antifašista koji su u rat krenuli čista i otvorena srca, u uvjerenju da se doista bore za oslobođenje svoga naroda. Mnogi od njih prijevaru komunističkog vodstva nisu shvatili na vrijeme i ostali su čak i nakon rata u uvjerenju da će ideali za koje su se žrtvovali biti ostvareni u okviru Jugoslavije. Kroz sudbinu Andrije Hebranga i brojnih drugih hrvatskih komunista koji su bili obilježeni kao „narodni neprijatelji“ i odbačeni samo zato što su tražili ispunjenje obećanja što ih je hrvatski narod dobio kad je krenuo u borbu za oslobođenje, on prikazuje uzaludnost takvih pokušaja.

Na kraju, evo još jednog zanimljivog citata:

„Nakon što je izabran za predsjednika Vijeća za oslobođenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio ‘Poruku Hrvatima'(Vjesnik, br. 3, od 20. veljače 1944.) u kojoj tvrdi:

‘Tim činom su rodoljubi na mene svratili pažnju ne samo Hrvata od Čakovca u Međimurju i od Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu, no također i ljudi naše krvi i jezika onkraj dalekih planina i širokih okeana, te osjećam potrebu da na časni poziv odgovorim ne samo članovima Vijeća, nego i svima koji su u toj odluci našli izražaj vlastitoj želji.

***

Negdje već rekoh, da je ovo prvi put što se, nakon Petra Svačića, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za svoju čast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi…’

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog pokreta bori za svoju hrvatsku ‘čast, za rodnu grudu’, za svoju hrvatsku domovinu i državu ujedinjenu ‘od Čakovca u Međumurju i Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu’. U tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo živote, nego i svoju čast, ali ne i san i težnju za suverenom državom Hrvatskom.“ (str. 31-32.).

Uz brojne citate dr Franje Tuđmana i drugih uglednih Hrvata-antifašista, Bruno nam želi poručiti kako smo svi mi koji mislimo dobro svomu narodu i iskreno se borimo za njegov boljitak na istoj strani – neovisno što smo ponekad spletom okolnosti ideološki na suprotnim stranama.

Bilo je to sasvim u skladu s njegovim idealističkim pogledima i shvaćanjima. I nastojanjima da zarad boljitka svoga naroda jednom zauvijek zakopamo sve ono što nas dijeli i ujedinimo se.

Ova poruka Ante Brune Bušića i danas je aktualna u istoj mjeri u kojoj je to bila u vrijeme dok je ispisivao stranice svoje knjige, a njegova sudbina najbolje pokazuje svu okrutnost i bešćutnost režima koji je čak i slobodu govora kažnjavao smrću.

Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu bio raspolućen, izložen međusobnim sukobima i napadima sa svih strana, prolazeći tako kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Ne samo da je ostao bez države i protiv svoje volje utopljen u novu Jugoslaviju, nego je u poraću izvrgnut masovnim ubojstvima, okrutnim progonima i grubom kršenju temeljnih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava.

Srbi su poslije Drugoga svjetskog rata dobili status povlaštene nacije, jedinog „državotvornog naroda“ i predstavljani su kao „kičma Jugoslavije“. Širila se fama o „srpskom antifašizmu“ i o tomu kako su njihovom zaslugom oslobođeni svi drugi narodi. U isto vrijeme, Hrvati su proskribirani. Na njih je bačena anatema „izdajnika“, „fašističkih slugu i kolaboracionista“, ponijeli su epitet „genocidnog naroda“, rođene su brojne crne legende i mitovi (Jasenovac, Jadovno), Katolička crkva je proglašena „duhovnim začetnikom genocida nad srpskim narodom“. Hrvatski nacionalni identitet se zatiralo grubom silom a ljudi su ubijani ili osuđivani na robiju zbog onoga što su govorili ili pisali. Svaki spomen hrvatske samostalnosti i samobitnosti bio je „neprijateljska“ ili „teroristička“ djelatnost, pa je čak i zalaganje za vlastiti jezik proglašavano „separatizmom“ i „subverzijom“!

Korak po korak provođena je strategija pretvaranja Jugoslavije u „Veliku Srbiju“. I sve je to osmišljeno i provođeno u sustavu kojim su upravljali komunisti, da bi na kraju, u zadnjem desetljeću XX stoljeća završilo krvavim pokušajem brisanja svega što je hrvatsko. Već polovicom 80-ih godina, četnici i komunisti u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“ ponovno su sklopili savez i zajedničkim snagama krenuli u ostvarenje velikosrpske ideje. Kokarda i petokraka na zajedničkom krvavom poslu: Titova „JNA“ i njegovi kadrovi (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Nikola Ljubičić, Branko Mamula i njihova generalska svita) zajedno s dojučerašnjim „ljutim ideološkim protivnicima“ iz redova velikosrpskih fašista razbili su Jugoslaviju i pokrenuli agresiju na susjedne republike. Samo zato što su se drznule ostvariti svoje pravo zajamčeno Ustavom SFRJ i što nisu pristale na unitarnu državu pod srpskom dominacijom. Savez među njima rodio se tako prirodno i spontano i bez ikakvih naznaka otpora „srpskih antifašista“, da je to naprosto neshvatljivo – ako se ne uzmu u obzir (spomenute) činjenice iz prošlosti.

Milošević, Šešelj, Ćosić, Drašković, Karadžić, Mladić, Martić, Babić i sva sila inih rasista i velikosrpskih fašista (od kojih je najveći broj također odnjegovan u krilu „majke Partije“) uz angažman „JNA“, SANU, UKS, Srpske pravoslavne crkve i intelektualne elite i uz masovnu potporu cjelokupnog srpskog naroda, krenuli su u konačni obračun: stvaranje „Velike Srbije“ metodama barbarskog zatiranja svega što nije srpsko, genocidom i etničkim čišćenjem.

Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj uspjeli su opstati i poraziti velikosrpski naci-fašizam u ratu. No, ono što je došlo nakon toga, svjedoči da je ta monstruozna ideologija ne samo preživjela i opstala, nego se pojavljuje u novom „demokratskom“ ruhu i u novim oblicima. Savez neokomunista i srpskih naci-fašista je itekako vidljiv i danas. Hrvatski je narod na meti sljedbenika iste ideologije, ideologije koja svoje nakazno zločinačko lice krije iza floskula o „antifašizmu“, „ljudskim pravima“ i „napretku“. Pozivaju se na „civilizacijske tekovine suvremenog svijeta“ a mentalni su baštinici najvećeg zločinačkog pokreta u povijesti ljudskog roda, komunizma – monstruma koji je tijekom XX stoljeća progutao 150 milijuna ljudskih života, a sve u ime „čovjeka“, „ravnopravnosti“, „mira“, „slobode“, „bratstva-jedinstva“ i „svijetle budućnosti“ ljudskog roda!?

Što se komunističke agitpropovske propagande tiče, u današnjoj Hrvatskoj sve je gotovo isto kao što je bilo i prije 70 godina, samo što su jedni akteri zamijenjeni drugima – poput statista na sceni…s tom razlikom što više nisu u poziciji provoditi svoj koncept „svijetle budućnosti“ i taj put u budućnost i „bolje sutra“ ponovno obilježavati desecima tisuća leševa i masovnim grobnicama, kako su to nekad radili njihovi očevi i djedovi.

Nikad im više ne smijemo dopustiti da dođu u priliku to ponoviti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Sada je na hrvatskoj državnoj vladi RH da svojim diplomatskim utjecajem kod svojih kolega, Trumpovih istomišljenika, – predsjednica RH LIEPA PLAVKA je već probila led i napravila prtinu – da učine sve moguće uvjeriti američko političko i državno vodstvo da srpski četnički vođa Draža Mihailović nije bio vođa srpskog četničkog “antifašističkog pokreta” kako su ga Srbi i Jugoslaveni svih tendencija prikazali američkoj tada državnoj politiki, te uz te velike srpske i jugoslavenske LAŽI, tadašnji predsjednik Amerike Harry S. Truman je odobrio da mu se prizna status “antifašističke borbe u WW2” i kao savezniku da mu se kao takovome podignu spomenici u nekoliko američkih gradova. Sada je vrijeme da hrvatska DIPLOMACIJA pokaže svoju istinitu MISIJU i SNAGU i uvjeri američku vladu da se ukolene svi spomenici tog zloglasnog srpskog četničkog vođe Draže Mihailovića, poput kako se je nedavno uklonio spomenik u Zagrebu najvećem krvniku hrvatskog naroda Titi.

    MAMA, JA SE UDAJEM ZA USTAŠU. KĆERI MOJA I USTAŠE SU LJUDI …
    otporas.com/mama-se-udajem-ustasu-kceri-moja…