Pratite nas

Feljton

Hrvatski su antifašisti bili prevareni

Objavljeno

na

Čitavo desetljeće prije početka Dugoga svjetskog rata, ustaše su objektivno gledajući – neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s komunistima, bar kad je u pitanju rušenje omražene tamnice jugoslovenskih naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije (i po logici stvari isto tako i jedni i drugi suprotstavljeni monarhistima, uključujući i četnike kao najradikalnije eksponente kraljevskog režima i najvatrenije pristaše monarhije). Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama (UHRO) blagonaklon stav i tretira ih kao saveznike. Postoji čitava arhiva koja potvrđuje kako su ustaše i komunisti koji su skupa robijali po kazamatima Kraljevine Jugoslavije čak uspostavljali zajedničke „komitete“ kako bi organizirano djelovali na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, o čemu je svojedobno u emigraciji pisao i naš domoljub, emigrant i revolucionar Ante Bruno Bušić – na opće zgražanje jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca koji su to krili kao zmija noge.

U knjizi koja je izašla godinu dana poslije njegova mučkog ubojstva (zahvaljujući bliskom mu prijatelju Rudolfu Arapoviću), objavljen je rad Brune Bušića pod naslovom: Hrvatski ustaše i komunisti (Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada Uredio: Rudolf Arapović WASHINGTON, D. C. 1979; dostupno na: https://hrvatskoobrambenostivo.files.wordpress.com/2015/07/bruno-buc5a1ic487-hrvatski-ustac5a1e-i-komunisti.pdf)

Nas prvoj stranici naveden je Bušićev citat:

Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.”

Na temelju čega je karizmatični revolucionar i nepomirljivi hrvatski nacionalist koji je svoj život posvetio borbi hrvatskoga naroda za slobodnu i samostalnu državu i na kraju ga i žrtvovao za taj cilj, donio ovakav zaključak?

Jedno je sasvim sigurno: Bruno ništa nije radio napamet i za sve što je pisao ili govorio imao je čvrst temelj – vjerodostojne izvore, pouzdane činjenice i dokumenta.

Uostalom, ova istina, ali i one o broju ratnih žrtava, jasenovačkom mitu i drugim zatamnjenim stranicama hrvatske povijesti što ih je tako otvoreno i bez zadrške iznosio na svjetlo dana, uzdrmale su diktatorski politički establishment  Jugoslavije – zato je i ubijen. Komunistički tirani I autokrati nikako nisu htjeli dopustiti da istina o prošlosti izađe na vidjelo, a njegova koncepcija pomirbe hrvatske emigracije na novom zajedničkom programu zaživi. Istina je bila najveća opasnost za njihov sustav koji je počivao na lažima i krivotvorinama.

O čemu nam to u svome radu piše Bruno?

U najkraćim crtama, spomenut ćemo samo neke od bitnih teza iz kojih se mogu izvući stanoviti zaključci, mada je za cjelovit uvid u ovu materiju ipak nužno pročitati te 42 stranice teksta koje mnogo toga otkrivaju. Evo nekih citata iz kojih doznajemo ono što je još uvijek nepoznato (ili barem nedovoljno poznato) široj javnosti:

“Brojni članci u Proleteru (završavali su parolama: ‘Dole velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!’ (Proleter, br. 24, rujan 1932.), ‘Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!’ (Proleter, br. 2, veljača 1933.), ‘Ne dajmo da fašisti i furtimaši mute i da razbijaju slogu hrvatskog naroda! Na rad! Na borbu! Hrvatski komunisti, u borbu za ostvarenje svih gore navedenih zadataka! Dokažimo i riječju i djelom, da smo mi pravi sinovi hrvatskog naroda! Dokažimo da mi volimo svoj narod i svoju domovinu!’ (Proleter, br. 12, studeni 1937.).

Napisi iz toga doba protiv ‘doklaćarenih šićardžija’ i svih neprijatelja kojipiju krv’ hrvatskom narodu (Ustaša) i poziv da se što prije obračunasa srpskim činovnicima, žandarima i policijom’ (Proleter) nije bio izraz nikakve isključivosti ili mržnje ustaša i komunista, nego borba ‘protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara’ (Proleter, br. 26, rujan 1932.), a tvrdnja da je ‘doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo’ (Ustaša) i da ‘ni jedan narod i ni jednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode’ (Proleter) ostale su, nažalost, nepobitne povijesne činjenice sve do današnjih dana.

Na prijeratno pisanje Ustaše i Proletera u brojnim člancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika, glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte ili kraće rečeno partizanskog Vjesnika, kojega su uređivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao današnji zagrebački Vjesnik. Iz tih članaka mogli bismo navesti stranica podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da će kroz klasno oslobođenje hrvatski narod postići i nacionalnu slobodu, koja mu je u fašističkomonarhističkoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana. Navodimo tek neke citate:

Radnička klasa Hrvatske je i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim što je kao dio hrvatskog naroda bila izložena raznim oblicima nacionalnog potlačivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (…) Radnička klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljaštvom, zadala (je) osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost.’ Vjesnik, br. 12., svibanj 1942.

Pasivnost, čekanje i računica nije osobina našeg naroda. (…) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (…) U narodno-oslobodilačku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje more, njive i planine… (…) Velikosrpska šovinistička klika uz svesrdnu pomoć okupatora naoštrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomoć šake hrvatskih izroda.’ Vjesnik, broj 15, kolovoz 1942.” (Navedeni izvor, str. 7-8.; istaknuo: Z.P.)

Kako je vidljivo, u prvom dijelu citata navodi se ono što je objavljivalo službeno glasilo CK KPJ “Proleter” (izlazio od 1929 do 1942. godine, a jedno vrijeme uređivao ga je i sam J. B. Tito), potom se daje usporedan pregled parola i naslova što su ih objavili glasilo UHRO “Ustaša” i “Proleter” (iz čega je očito kako među njima nije bilo nikakve razlike u izričaju kad je riječ o osudi velikosrpske diktature, dilema kojim sredstvima je treba srušiti, kao ni kad je u pitanju odlučnost u zagovaranju nacionalne slobode za hrvatski narod, a isto to dokazuju I posljednja 2 dijela citata partizanskog “Vjesnika” iz svibnja i kolovoza 1942. godine.

Sljedeći je citat također vrlo zanimljiv i odnosi se na „Velebitski ustanak“:

“Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvještaj o toj ustaškoj akciji u članku pod naslovom ‘Ustaški pokret u hrvatskim krajevima’ u kojemu se kaže:

U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi takozvane ‘Narodne odbrane’ Koste Pećanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.

Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.

Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode.’

U članku se nadalje kaže da je ‘borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta’ zadaća komunista, jer ‘velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa’, te da ‘borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.’ Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore: protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu. Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljaču-ožujak 1933. potvrđeni su ovi raniji stavovi Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u odnosu na ustaški pokret.” (isto, str. 13-15.; istaknuo: Z.P.)

“Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih političkih promjena koje su iz nje uslijedile velebitska akcija hrvatskih ustaša zabilježena je i u književnosti, pa i onoj nehrvatskoj. Tako srpski književnik Mladen Oljača (rođ. g. 1926.) u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 361.) piše, tobože prenoseći dnevnik ustaškog pukovnika Franjčevića (zapravo proslavljenog hrvatskog ustaškog pukovnika i krilnika Jure Francetića):

‘Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. Ja sam još 1932. u rujnu predvodio ustaški odred na Velebitu. Minirali smo vojarnu u selu Brušanima, četrnaestog rujna, na Jadovnom, tukli smo se sa žandarima po planini. Bila je paljba sa obje strane, prsa u prsa. Teško je ranjen Stipe Devčić, kojega nosimo. Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridružuje ustašama što su ranije pali; Hraniloviću, Soldinu i Rosiću. Prenoćili smo u Rizvanuši, sa četiri ranjena, među seljacima koji su nam govorili: ‘Hrvatski narod trpi kao Krist na križu. Više vrijedi jedan ustaša, nego cijela srpska satnija’. Za večeru su nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje brzoglasnih žica. Poslije našeg odlaska u Italiju, žandarmi su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, mučili glađu i žeđu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Aleksandra Karađorđevića, i pokazivali im ustašku kapu i ogrtač, što su ih pronašli na mrtvome Devčiću.’

Oljači, poput mnogih drugih komunista, dobro je poznato druženje ustaša i komunista, njihove međusobne simpatije, ideološka razmimoilaženja i razglabanja, kao i međusobna suradnja u zajedničkoj borbi protiv velikosrpske fašističke Jugoslavije.” (Bušić, str. 22-23.; istaknuo: Z.P.)

„U nastavku Oljača prepričava razgovor između krilnika Jure Francetića i poglavnika Ante Pavelića (s time što Francetića oslovaljava s „ustaški pukovnik Franjčević“ i ovaj događaj prepričava na temelju njegovih sjećanja). Čitatelj se ne može oteti dojmu da autor (Oljača) prema obojici gaji izvjesne simpatije. Riječ je o razgovoru u kojemu se Pavelić raspituje o suradnji ustaša I komunista, na što mu Francetić odgovara da su se jedni s drugima solidarizirali u vrijeme kad su štrajkali glađu u zatvorima (1934/35. – op. Z.P.), a sve radi postizanja zajedničkih ciljeva, a Pavelić u jednom trenutku kaže: ‘Tada su vam komunisti preoteli Balena i još neke‘, na što Francetić odgovara: ‘Da, Poglavniče…Tada je Balen prišao komunistima, pored Marušića i još nekih.’

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvorskih zidina pojedini hrvatski borci kao Šime Balen, Marušić i drugi napustili ustaške redove i pridružili se komunistima. Međutim, bilo je i obrnutih slučajeva. Jedan od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdić napustio je komuniste i pridružio se ustašama, pa je bio urednik Spremnosti, radi čega je kasnije bio osuđen na smrt i smaknut.” (Bušić, str. 23-24; istaknuo: Z.P.)

Bitan momenat koji je doprinio razlazu ustaša i komunista, bilo je napuštanje koncepta borbe za nacionalno oslobođenje od strane komunista – koji su upravo tu ideju od početka promovirali kao jednu od temeljnih i po toj osnovi pozivali narod da im se priključi „u borbi protiv okupatora“. No, pitanje je jesu li ikad takvo što uopće imali na umu. Oni su kao dio strogo centralizirane, internacionalne organizacije robovski podređene Kominterni i Moskvi, sanjali o „svjetskoj socijalističkoj revoluciji“, „ujedinjenju svih proletera“ i u Staljinu gledali boga, pa su im obećanja o tobožnjoj „nacionalnoj slobodi“ služila isključivo u propagandne svrhe s krajnjim ciljem pridobivanja „narodnih masa“ (kako su svojim „klasnim“ rječnikom oslovljavali narod), ali u suštinskom smislu to nikad nije bio stvarni dio njihovog programa. Uostalom, internacionalizam i nacionalizam oduvijek su antipodi, oni se međusobno isključuju i nespojivi su u bilo kojem smislu.

Ustaški pokret kao autentična revolucionarna organizacija imao je za cilj slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i iskazivao radikalan otklon od svake Jugoslavije, što s obzirom na krvavi velikosrpski teror koji je prema Hrvatima bio na djelu od samoga stvaranja Kraljevine SHS nije bilo ni malo čudno.

Isti to (ali samo deklarativno) željeli su i komunisti.

Iako je već na svome IV – Dresdenskom – kongresu (održan od 3. do 15. studenoga 1928.) KPJ  pozvala na rušenje i uništenje Jugoslavije kao „tamnice naroda“ i izrazila jednodušnu potporu svima koji su imali isti cilj – uključujući ustaše, VMRO i Kosovski komitet, samo koju godinu poslije bilo je posve jasno da oni vode sasvim posebnu, samosvojnu politiku prema direktivama iz Moskve i da se pošto-poto žele nametnuti kao lideri i predvodnici „radničke klase“ i naroda, dok u isto vrijeme gotovo ništa ne čine na realizaciji temeljnog cilja: rušenju Jugoslavije. KPJ je razdirana borbom za vlast, unutarnjim trvenjima i frakcijskim sukobima u kojima su nestajale čitave garniture najviših dužnosnika (u Staljinovim čistkama ili ubijani od žandara i policije u zemlji) izgubila cijelo desetljeće, a de facto nije postigla ništa – osim one kratkotrajne propagandne epizode vezano za španjolski građanski rat, kad su se tobože neki njezini članovi stavili na raspolaganje republikanskoj vojsci (što također nije prošlo bez unutarnjih obračuna – slučaj ubojstva Blagoja Parovića i drugih).

Od „borbe za nacionalna prava svih naroda“ do velikosrpske koncepcije

Iz brojnih razloga (prije svega pragmatičkih), komunisti se već na samome početku rata okreću četnicima – koji su kao monarhisti uživali masovnu potporu u Srbiji, ali i simpatije zapadnih saveznika (prije svega Engleske i SAD-a) i njih nastoje iskoristiti za svoje ciljeve.

Mada ideološki na potpuno suprotnim stranama, ova dva (na prvi pogled) nepomirljiva protivnika (četnici I komunisti) nalaze zajedničke interese, posebice u konkretnim situacijama na terenu. Pri tomu se nikako ne smije gubiti iz vida i to da su Srbi na području okupirane Jugoslavije u velikoj većini bili pristaše monarhije (a samim time i četnika), pa komunisti nisu bili skloni radikalnom obračunu s njima (jer bi time izazvali masovno nezadovoljstvo srpskog naroda s neizbježnim vrlo negativnim posljedicama i po sam partizanski pokret) nego su kalkulirali, pregovarajući i sklapajući sporazume s njihovim prvacima (kako s Dražom Mihailovićem, tako i s drugim vojvodama, ovisno o potrebi trenutka i razvoju događaja). Budući da su u prve tri ratne godine bili brojčano slabi i stoga u podređenom položaju u odnosu na druge strane u sukobu (pogotovu Nijemce), te da su od zapadnih saveznika priznati tek u prosincu 1943., nije ni čudno da su grčevito tražili oslonac prije svega u većinskom (srpskom) narodu do kojega je put (kako su ispravno zaključili) vodio preko četnika.

Unatoč svoj prevrtljivosti četnika – koji su osim s partizanima surađivali i sa svim drugim stranama u sukobu – komunisti kroz cijelo razdoblje rata zadržavaju prema njima poseban odnos koji se u mnogim segmentima očituje kao suradnički, pa čak i prijateljski. Rodoljub Čolaković, Aleksandar Ranković, pa i sam Josip Broz Tito, to su opravdavali nastojanjem da se preko „osnovne četničke mase“ pridobije većina srpskog naroda. Tako su, primjerice, čak i poslije najvećih klanja muslimana 1942. I 1943. Godine u B i H, Crnoj Gori i Sandžaku (u Foči, Goraždu, Čajniče, Bijelom Polju, Priboju, Pljevlju), četnički koljači primani u partizane i mnogi od njih postajali komandiri četa ili komandanti odreda, dok su samo ponekad strijeljani neki od vođa skupina – kako bi se drugi četnici zastrašili i vidjeli kako s komunistima „nema šale“.

Isključivi cilj četnika bilo je stvaranje „Velike Srbije“ istrebljenjem nesrpskog življa s područja NDH (u prvom redu Hrvata i muslimana) i oni to nisu skrivali.

O ciljevima srpskih četnika (neovisno o tomu tko njima nominalno zapovijedao i u koju skupinu se svrstavali), nema nikakvih nedoumica. Na ovom mjestu, evo samo nekoliko rečenica iz pera kompetentnog znanstvenika koje to potvrđuju jezikom činjenica:

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% teritorija NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. ‘Srpske zemlje’ (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila u sastavu srpske države i što na njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu ući samo u sastav tzv. ‘Homogene ili Velike Srbije’, kako su je nazivali u dokumentima. Glavni preduvjet za to je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju.“ (Mr Zdravko Dizdar, Medjunarodni znanstveni skup „JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995.“;

http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/dizdar.htm#cetnicki%20zlocini)

 Povijesne činjenice govore kako se rat najvećim dijelom odvijao na teritoriju NDH, gdje su vođene sve značajnije bitke – iz čega se može iščitati mnogo toga.

Nadalje, između četnika i partizana sukobi jačeg intenziteta bili su prava rijetkost, a četnici su koristili svaku priliku da upadnu na područja koja su napuštali partizani (ili Talijani) i tamo izvrše pokolje civila, što su konačno i njihove vojvode otvoreno iznosile, pa i u razgovorima s vodećim partizanskim dužnosnicima i zapovjednicima – primjerice, četnički vojvoda Radivoje Kerović u jesen 1942. Godine u istočnoj Bosni (nekoliko mjeseci poslije krvavih četničkih pokolja u Foči i Goraždu), upravo to čini na sastanku s političkim komesarom Glavnog štaba NOPO B i H Rodoljubom Čolakovićem, koji je praktično rukovodio cjelokupnom organizacijom partizanskih aktivnosti u ovoj regiji.

Dakle, evo što o tomu piše sam Čolaković:

 „’Čelik’ Srbi su najprije klali Muslimane bez razlike. ‘Turke’, kako oni nazivaju Muslimane, treba uništiti – to je bila četnička parola. Sad su oni promijenili dlaku, ali ćud nisu. Oni i sad oštre kame na muslimanske glave, ali im to ne smeta da licemjerno pružaju ruku pomirenja ‘Srbima Muslimanima’ i izbacuju parolu: ‘Nema Srba bez Muslimana – nema Muslimana bez Srba’.

Prije tri mjeseca razgovarao sam s četničkim vojvodom Radivojem Kerovićem na Zlatovu. U tom razgovoru on mi je rekao:

-Mi bi se s Vama sporazumjeli kad vi ne bi branili Turke. A mi ćemo dočekati da tri dana držimo vlast, pa pokoljemo sve što je tursko, a onda nek bude šta hoće.

Nisam ni pokušao da uvjerim vojvodu da je to i nečovječno i besmisleno.“ (Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, Beograd, 1952., knjiga četvrta, str. 65.)

I Hrvati s područja NDH bili su na meti četnika – od Srba, Donjeg Lapca, Gračaca i Knina, do zapadne i istočne Bosne, istočne Hercegovine – civili su izloženi brutalnim masovnim zločinima i progonima, s krajnjim ciljem da se etnički očiste prostori koje je trebalo uključiti u buduću „Veliku Srbiju“.

U isto vrijeme, mnogi četnički zapovjednici, pa čak i predstavnici četničkih snaga čitavih regija (poput istočne Bosne), formalno su „priznavali“ NDH i sklapali pisane sporazume s ustaškim vlastima – onda kad su na to bili primorani – ali su se samo rijetki držali potpisanoga i dogovorenog.

I komunisti su po potrebi pregovarali i s Nijemcima, pa čak bili pripravni i na akcije protiv zapadnih saveznika ako pokušaju s iskrcavanjem na Jadranu. Upravo je to obećano Nijemcima početkom ožujka 1943. Godine (u vrijeme „bitke na Neretvi“) kad su kao Titovi izaslanici Milovan Đilas, Koča Popović i Vladimir Velebit doletjeli u Zagreb na pregovore s predstavnicima Wehrmachta i s njima dogovorili primirje i zajedničku borbu protiv četnika. Našavši se u okruženju, partizani su primorani na kompromis, što su poslije nastojali prikazati kao „pregovore o razmjeni zarobljenika“, prešutjevši sve drugo. Sporazum je propao zato što mu se usprotivio sam Hitler, ali ostaje činjenica da Nijemci nisu krenuli na potpuno uništenje partizana (iako su do tada praktično razbili njihove snage – ubili 8.000 i zarobili 2.000 Titovih vojnika), nego su ih pustili na drugu stranu Neretve gdje su ovi iznenadili četnike i nanijeli im značajne gubitke.

U srazu s činjenicama, crno-bijela slika povijesti koja nam je od službene jugoslavenske historiografije desetljećima nametana kao istina, postaje tragikomična, čak što više, groteskna. Dolazimo do zaključka kako nema – doslovce – ni jednog jedinog značajnijeg događaja, a da komunistički agitpropovci nisu oko njega ispleli čitavu mrežu konstrukcija i krivotvorina, tako da su se na kraju i sami izgubili u vlastitim kombinacijama i posve različitim interpretacijama jednih te istih fakata ne nalazeći izlaza iz tog labirinta laži i obmana.

Saveznici su, dakle, tek na Teheranskoj konferenciji (održana 28. Studenoga – 1. Prosinca 1943. Godine u Teheranu) odlučili kako će pomagati jugoslavenske partizane i tek od tada KPJ i komunistički vrh postupno jačaju svoje pozicije i zauzimaju oštriji stav prema četnicima.

Pod pritiskom Churchilla, Tito se kolovoza 1944. Godine na jednom brodu kod Napulja sastaje s jugoslavenskim kraljem u egzilu Petrom II. Karađorđevićem i tada njemu i Churchillu obećava višestranačku vlast u budućoj Jugoslaviji (što je kasnije izigrao) i samo je za dlaku izbjegao to da mu se nametne Dražu Mihailovića kao ministra vojske.

Odmah nakon ovih razgovora slijedi kolektivna amnestija četnika (u tri navrata, od kolovoza 1944. Do polovice siječnja 1945.godine), čime im je pružena prilika da prođu nekažnjeno za sve masovne i grozne zločine što su ih do tada počinili i da preko noći kokarde zamijene petokrakama.

Hrvatski su antifašisti bili prevareni

U drugom dijelu svoje knjige, Bušić navodi brojne primjere hrvatskih partizana-antifašista koji su u rat krenuli čista i otvorena srca, u uvjerenju da se doista bore za oslobođenje svoga naroda. Mnogi od njih prijevaru komunističkog vodstva nisu shvatili na vrijeme i ostali su čak i nakon rata u uvjerenju da će ideali za koje su se žrtvovali biti ostvareni u okviru Jugoslavije. Kroz sudbinu Andrije Hebranga i brojnih drugih hrvatskih komunista koji su bili obilježeni kao „narodni neprijatelji“ i odbačeni samo zato što su tražili ispunjenje obećanja što ih je hrvatski narod dobio kad je krenuo u borbu za oslobođenje, on prikazuje uzaludnost takvih pokušaja.

Na kraju, evo još jednog zanimljivog citata:

„Nakon što je izabran za predsjednika Vijeća za oslobođenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio ‘Poruku Hrvatima'(Vjesnik, br. 3, od 20. veljače 1944.) u kojoj tvrdi:

‘Tim činom su rodoljubi na mene svratili pažnju ne samo Hrvata od Čakovca u Međimurju i od Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu, no također i ljudi naše krvi i jezika onkraj dalekih planina i širokih okeana, te osjećam potrebu da na časni poziv odgovorim ne samo članovima Vijeća, nego i svima koji su u toj odluci našli izražaj vlastitoj želji.

***

Negdje već rekoh, da je ovo prvi put što se, nakon Petra Svačića, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za svoju čast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi…’

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog pokreta bori za svoju hrvatsku ‘čast, za rodnu grudu’, za svoju hrvatsku domovinu i državu ujedinjenu ‘od Čakovca u Međumurju i Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu’. U tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo živote, nego i svoju čast, ali ne i san i težnju za suverenom državom Hrvatskom.“ (str. 31-32.).

Uz brojne citate dr Franje Tuđmana i drugih uglednih Hrvata-antifašista, Bruno nam želi poručiti kako smo svi mi koji mislimo dobro svomu narodu i iskreno se borimo za njegov boljitak na istoj strani – neovisno što smo ponekad spletom okolnosti ideološki na suprotnim stranama.

Bilo je to sasvim u skladu s njegovim idealističkim pogledima i shvaćanjima. I nastojanjima da zarad boljitka svoga naroda jednom zauvijek zakopamo sve ono što nas dijeli i ujedinimo se.

Ova poruka Ante Brune Bušića i danas je aktualna u istoj mjeri u kojoj je to bila u vrijeme dok je ispisivao stranice svoje knjige, a njegova sudbina najbolje pokazuje svu okrutnost i bešćutnost režima koji je čak i slobodu govora kažnjavao smrću.

Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu bio raspolućen, izložen međusobnim sukobima i napadima sa svih strana, prolazeći tako kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Ne samo da je ostao bez države i protiv svoje volje utopljen u novu Jugoslaviju, nego je u poraću izvrgnut masovnim ubojstvima, okrutnim progonima i grubom kršenju temeljnih ljudskih, građanskih i nacionalnih prava.

Srbi su poslije Drugoga svjetskog rata dobili status povlaštene nacije, jedinog „državotvornog naroda“ i predstavljani su kao „kičma Jugoslavije“. Širila se fama o „srpskom antifašizmu“ i o tomu kako su njihovom zaslugom oslobođeni svi drugi narodi. U isto vrijeme, Hrvati su proskribirani. Na njih je bačena anatema „izdajnika“, „fašističkih slugu i kolaboracionista“, ponijeli su epitet „genocidnog naroda“, rođene su brojne crne legende i mitovi (Jasenovac, Jadovno), Katolička crkva je proglašena „duhovnim začetnikom genocida nad srpskim narodom“. Hrvatski nacionalni identitet se zatiralo grubom silom a ljudi su ubijani ili osuđivani na robiju zbog onoga što su govorili ili pisali. Svaki spomen hrvatske samostalnosti i samobitnosti bio je „neprijateljska“ ili „teroristička“ djelatnost, pa je čak i zalaganje za vlastiti jezik proglašavano „separatizmom“ i „subverzijom“!

Korak po korak provođena je strategija pretvaranja Jugoslavije u „Veliku Srbiju“. I sve je to osmišljeno i provođeno u sustavu kojim su upravljali komunisti, da bi na kraju, u zadnjem desetljeću XX stoljeća završilo krvavim pokušajem brisanja svega što je hrvatsko. Već polovicom 80-ih godina, četnici i komunisti u Srbiji i „srpskim zemljama zapadno od Drine“ ponovno su sklopili savez i zajedničkim snagama krenuli u ostvarenje velikosrpske ideje. Kokarda i petokraka na zajedničkom krvavom poslu: Titova „JNA“ i njegovi kadrovi (Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Nikola Ljubičić, Branko Mamula i njihova generalska svita) zajedno s dojučerašnjim „ljutim ideološkim protivnicima“ iz redova velikosrpskih fašista razbili su Jugoslaviju i pokrenuli agresiju na susjedne republike. Samo zato što su se drznule ostvariti svoje pravo zajamčeno Ustavom SFRJ i što nisu pristale na unitarnu državu pod srpskom dominacijom. Savez među njima rodio se tako prirodno i spontano i bez ikakvih naznaka otpora „srpskih antifašista“, da je to naprosto neshvatljivo – ako se ne uzmu u obzir (spomenute) činjenice iz prošlosti.

Milošević, Šešelj, Ćosić, Drašković, Karadžić, Mladić, Martić, Babić i sva sila inih rasista i velikosrpskih fašista (od kojih je najveći broj također odnjegovan u krilu „majke Partije“) uz angažman „JNA“, SANU, UKS, Srpske pravoslavne crkve i intelektualne elite i uz masovnu potporu cjelokupnog srpskog naroda, krenuli su u konačni obračun: stvaranje „Velike Srbije“ metodama barbarskog zatiranja svega što nije srpsko, genocidom i etničkim čišćenjem.

Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj uspjeli su opstati i poraziti velikosrpski naci-fašizam u ratu. No, ono što je došlo nakon toga, svjedoči da je ta monstruozna ideologija ne samo preživjela i opstala, nego se pojavljuje u novom „demokratskom“ ruhu i u novim oblicima. Savez neokomunista i srpskih naci-fašista je itekako vidljiv i danas. Hrvatski je narod na meti sljedbenika iste ideologije, ideologije koja svoje nakazno zločinačko lice krije iza floskula o „antifašizmu“, „ljudskim pravima“ i „napretku“. Pozivaju se na „civilizacijske tekovine suvremenog svijeta“ a mentalni su baštinici najvećeg zločinačkog pokreta u povijesti ljudskog roda, komunizma – monstruma koji je tijekom XX stoljeća progutao 150 milijuna ljudskih života, a sve u ime „čovjeka“, „ravnopravnosti“, „mira“, „slobode“, „bratstva-jedinstva“ i „svijetle budućnosti“ ljudskog roda!?

Što se komunističke agitpropovske propagande tiče, u današnjoj Hrvatskoj sve je gotovo isto kao što je bilo i prije 70 godina, samo što su jedni akteri zamijenjeni drugima – poput statista na sceni…s tom razlikom što više nisu u poziciji provoditi svoj koncept „svijetle budućnosti“ i taj put u budućnost i „bolje sutra“ ponovno obilježavati desecima tisuća leševa i masovnim grobnicama, kako su to nekad radili njihovi očevi i djedovi.

Nikad im više ne smijemo dopustiti da dođu u priliku to ponoviti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Slavljenje zločina i zločinaca sastavnim je dijelom srpske tradicije

Objavljeno

na

Objavio

U Beogradu je nedavno novovjekom „srpskom Sinđeliću“, majoru bivše „JNA“ Milanu Tepiću, koji je u Bjelovaru ubio 11 hrvatskih branitelja i planirao sravniti ovaj hrvatski grad sa zemljom, podignut spomenik.

Da je ubio više ljudi ili uspio u svome naumu potpunog uništenja grada, za veliku većinu Srba bio bi još veći heroj i sasvim sigurno se ne bi čekalo 26 godina na podizanje spomenika.

Što veći zločinac, veći heroj – uglavnom je stav većinske javnosti u Srbiji i „republici srpskoj“ i to je kod naših istočnih susjeda tako, ne od jučer, nego stoljećima unatrag, naravno, pod uvjetom da se zločini čine za „Srpstvo“ i „Srbiju“. A „Srpstvo“ i „Srbija“ se „brane“ na svim onim prostorima na koje upru prstom srpski popovi i nacionalisti i ustvrde da su njihovi. Parole o „okupljanju svih Srba pod kapom nebeskom u jednu državu“, o „trinaestom izgubljenom i najnesrećnijem plemenu Izrailjovom“ koje „ima pravo“ granice i pravdu krojiti po svome jer spada u „izabranu naciju“, teorije o tomu da je „Srbija tamo gde god postoji makar i jedan srpski grob“ ili „gde živi barem jedan Srbin“ i slične nebuloze, temelj su srpskog naci-fašističkog programa s kojim se mi Hrvati u raznim oblicima suočavamo već dulje od jednog stoljeća (od emancipacije srpske nacije u Hrvatskoj).

Srpski naci-fašizam (kao izvorni program velikosrpske nacionalne ideologije u koju je ugrađena srpsko-pravoslavna religijska matrica), najstarija je inačica ove ideologije u Europi – što u svojim spisima potvrđuje i danas (poslije Svetoga Save) najviše čašćeni i slavljeni svetac Srpske pravoslavne crkve (okorjeli antisemit, fašist i velikosrpski šovinist) Nikolaj Velimirović koji je u zadnjih 80-ak godina u sjenu potisnuo čak prvoga srpskog sveca i rodonačelnika „svetorodne loze Nemanjića“, Stefana Nemanju. Nikolaj taj srpski naci-fašizam naziva „nacionalizmom Svetog Save“ ili „organskim nacionalizmom“ (i on obuhvaća „narodnu crkvu“, „narodnu dinastiju“, „narodnu državu“, „narodnu prosvetu“, „narodnu kulturu“ i „narodnu odbranu“) i sasvim je nalik njemačkom nacionalsocijalizmu, ali u sebi sadrži i elemente znakovite za talijanski fašizam.

Stoga ne čudi da se Nikolaj u vrijeme uspona nacionalsocijalizma u Njemačkoj s divljenjem i obožavanjem obraća „Velikom Vođi nemačkog naroda“ Adolfu Hitleru nazivajući ga „genijem“ i „herojem“, ali i podsjećajući na to da je „posaokoji on poduzima srpskom narodu prije 600 godina svršio Sveti Sava“, te da je „nacionalizam srpski kao stvarnost najstariji u Evropi“ (što je detaljno obrazložio u svojoj knjižici „Nacionalizam Svetog Save“ iz 1935. godine).

Dakle, imamo dva temeljna stupa velikosrpske nacionalne ideologije: prvo, rasističku teoriju o vlastitom narodu kao „izabranom“ (od Boga), „nad-rasi“ ili „nad-naciji“ (s posebnim statusom i pravima u odnosu na sve druge narode); i drugo, težnju da se ostvari ideal „okupljanja svih Srba u jednu državu“, ali tako da se neovisno o pravima i interesima drugih naroda svi krajevi u kojima oni žive (bez obzira na postotak koji čine u ukupnom stanovništvu) ili pak svi oni prostori koji su nužni za uspostavu održive srpske nacionalne države (čak ako Srba tamo i nema) pripoje toj budućoj „Velikoj Srbiji“.

Problem je kao što se vidi, mnogo dublji nego se manifestira na vanjskoj, pojavnoj razini.

Imamo posla s jednom monstruoznom osvajačkom ideologijom koja koristi sva sredstva i ne preza ni od čega kako bi li ostvarila svoje ciljeve. To je, nažalost, bjelodana i nedvojbena činjenica.

Cinični osmjeh „heroja Višegrada“, srpskog monstruma koji je ubio najmenje 130 osoba od čega je 119 žena, djece i staraca spalio žive – Milan Lukić u haaškoj sudnici

Bajke o „Nebeskoj Srbiji“, „Dušanovom Carstvu“, „Kosovskim junacima“ i svi drugi mitovi vezani za nacionalnu povijest, nisu ništa drugo do odraz kompleksa i frustracije jednog malog i u europskom kontekstu gotovo beznačajnog naroda koji je sam sebe uvjerio da je veliki, moćan i da može krojiti svoju sudbinu i sudbinu onih kojima je okružen onako kako to njemu i njegovim interesima odgovara.

Srbi su u isto vrijeme „najveći junaci“, ali i „najugroženiji narod“, oni se „nesebično i bez ostatka žrtvuju“, ali gube bitke – uvijek ih netko „progoni, kolje, ubija“, oni su trajno „ugroženi“ i „obespravljeni“, a u isto vrijeme u stanju su krajeve koji nikad u povijesti nisu bili njihovi (bilo da je u pitanju Dalmacija, Lika, Slavonija, Srijem, Bačka ili Banat) proglasiti „oduvek srpskim“. Za njih je normalno da danas tvrde kako su „starosjedioci“ u Hrvatskoj, iako do kraja XIX i početka XX stoljeća nije bilo niti spomena srpskog imena, a kamo li njihove nacije na tim prostorima (sve dok Srpska pravoslavna crkva nije posrbljavanjem pravoslavnog življa stvorila današnje „Srbe“.

Kult samožrtvovanja i osvete u kombinaciji s junaštvom i ugroženošću, daju onaj eksplozivni kompost koji uokviren u ovako postavljenu nacionalnu ideologiju za krajnji rezultat ima osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja.

Od razdoblja vladavine Nemanjića, preko pet-stoljetnog robovanja pod Turcima, potom protu-turskih, Balkanskih i Prvoga svjetskog rata, kod Srba se stvorila svojevrsna „kultura nasilja“ koja je postala sastavnicom mentaliteta brojnih naraštaja, a preko usmenih predaja, junačkih epskih pjesama, bajki, legendi i narodnih priča, taj narativ prenosio se s koljena na koljeno, do današnjih dana. I na temelju toga se nastojalo rješavati „srpsko nacionalno pitanje“, što u kontinuitetu traje već više od 150 godina (od Garašaninovog Načertanija)..

Sjetimo se 90-ih godina i onih čopora srpskih „patriota“ koji su hrlili iz Srbije i Bosne i priključivali se svojim istomišljenicima i sunarodnjacima u Hrvatskoj. U početku su mnogi mislili da je posrijedi  „folklor“ ili ikonografija koja je tek „ukras“ i nuspojava srpskih mitinga, sve dok se ti likovi nisu dočepali oružja i počeli pucati. Sjetimo se i tenkova „JNA“ koji su iz Beograda odlazili zasipani cvijećem, da bi već za dna-dva sijali smrt po Hrvatskoj.

I sve „u ime Srpstva“, „Srbije“ i „Pravoslavlja“. Koji to narod svoju sreću i budućnost može izgraditi na patnjama drugih? I je li to kršćanski narod? Ta pitanja oni moraju postaviti sebi samima. Zloporaba nacionalnih mitova i religije i njihova ideološka instrumentalizacija kod njih je dosegla zastrašujuće razmjere i u tom smislu Srbi su posve usamljeni i jedinstven primjer među narodima Starog kontinenta (dakako, nemam namjeru generalizirati, govorim o prevlađujući tendencijama).

Lik Rastka Nemanjića (Svetog Save) upotrijebljen je kako bi se ojačala velikosrpska nacionalna ideologija i on je ustoličen na mjesto „srpskog boga“, o čemu sjajno piše beogradski sociolog Damjan Pavlica:

„ (…) Sveti Sava je danas u Srbiji kultna figura broj jedan. U svome nezaustavnom rastu, Savin kult je potisnuo druge bitne ličnosti naše tradicije iz vidokruga, uključujući i samog Isusa Hrista.“ (http://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.10.2017.).

Naravno, Sava nije izabran slučajno za prvog i najvećeg među srpskim svecima. On u svojoj osobi objedinjuje onu religijsko-ideološku supstancu od koje je sadržana srpska velikodržavna misao kao ideja vodilja čitavog naroda. Sava je čak, što je nečuveno i nezabilježeno u bilo kojoj drugoj crkvi koja sebe smatra kršćanskom, proglašen božanstvom (entelehijomsavršenstvom), a budući da Srpska pravoslavna crkva već stoljećima njeguje etnofiletizam (stavljajući nacionalni interes iznad vjere ili točnije, zlorabeći vjeru kako bi ostvarila nacionalni interes – unatoč tomu što je etnofiletizam osuđen i odbačen kao hereza od strane Sabora carigradskih patrijarha još 1872. godine, što je obvezujuće za sve pravoslavne crkve), u konačnici dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: pojma, sadržaja i svrhe „srpskog pravoslavlja“ kao specifične i posebne inačice „srpskog hrišćanstva“.

„Svetosavlje“ nije ništa drugo nego naci-fašistička ideologija upakirana u niz religijsko-filozofskih floskula koje bi u konačnici trebale opravdati sve ono što velikosrpska politika zagovara i provodi. To je uloga koju su „Svetosavlju“ namijenili njegovi tvorci – fašisti Nikolaj Velimirović i vođa srpske fašističke organizacije „Zbor“ Dimitrije Ljotić zloupotrijebivši tako sveca koji je u srpskom narodu već stoljećima imao nespornu karizmu tvorca crkve, prosvjetitelja i čuvara vjere i nacije.

Osnovna poruka je: „U ime Srpstva i Pravoslavljasve je dopušteno, „Srbin nikad ne može počiniti zločin“ (jer „Božji narod nikad ne greši“), oni drugi su uvijek krivi ne samo za ono što su (možda) počinili prema Srbima, nego i za ono što čine Srbi („Ne možemo vam oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo“). Nije li to monstruozno?

Za sve postoji „opravdanje“ i „u ime srpske nacije i vere“ slobodno se može činiti najgore zločine, lagati, varati, pljačkati, silovati i oni Srbi koji to čine „bolji su hrišćani“ od časnih ljudi i mirotvoraca.

Srpski popovi prednjačili su u borbama u vrijeme Turaka, u Balkanskim ratovima (s križem oko vrata i sabljom u rukama), oni su masovno sudjelovali u četničkim odredima i trojkama u Drugome svjetskom ratu, mnogi popovi-koljači (poput Milorada Vukojičića Mace i Slobodana Šiljka) proglašeni su svecima SPC, a njihovi duhovni uzori bili su fašisti – Nikolaj Velimirović, Joanikije Lipovac (također sveci SPC). Dobro znamo kako su se srpski patrijarh, episkopi i vladike ponašali 90-ih godina XX stoljeća (od patrijarha Pavla, preko Atanasija Jevtića, Amfilohija Radovića, Irineja Bulovića, Filareta Mićevića, Vasilija Kačavende, Longina Krče, do Nikanora Bogunovića, Lukijana Pantelića, Nikolaja Mrđe, Lukijana Vladulova). „Nikolajevci“ u SPC i danas kolo vode i predstavljaju uporište i rasadnik radikalnog velikosrpskog ekstremizma.

Ta količina otrovne i rasističke mržnje koja je dolazila (za ratova 90-ih godina) iz redova najviših autoriteta Srpske pravoslavne crkve, nešto je nezabilježeno u povijesti Europe. Nosili su mitraljeze, blagosiljali četničke koljače i tenkove, vodili najprljaviju ratnu propagandu koja je ikad viđena na ovim prostorima (donosili lažne lubanje „srpske dece“ pred TV kamere kako bi dokazali „ustaški genocid“ – i to u isto vrijeme dok su etnički čistili, ubijali, palili i pljačkali hrvatska sela na Banovini, u Slavoniji, Lici, na Kordunu), sam patrijarh Pavle blagosiljao je Martića, Karadžića, Mladića i druge zločince a svojim govorima i „Poslanicama“ raspirivao mržnju i huškao svoj narod na rat.

I treba li se onda čuditi ponašanju „stada“ o kojemu „duhovnu skrb“ vode ovakvi „pastiri“?

Ako „Srbin ne može počiniti zločin“ i ako je njemu sve dopušteno, ta mitska matrica opravdava sve: od ubojstava i mučenja, do krivokletstva, prijevare, laži, mimikrije.

„Najveći srpski junak“ Marko Kraljević (poturica, lijenčina, pijanac – kako ga sami srpski izvori prikazuju), na prijevaru ubija Musu Kesedžiju koji ga je nadjačao u borbi – i to je „junačko djelo“.

Miloš Obilić na sličan način ubija sultana Murata – i to je također „junačko delo bez premca“.

Srpske i crnogorske komite (četnici) u Makedoniji i Albaniji izvrše genocid i etničko čišćenje u vrijeme Balkanskih ratova – i to su „junačka dela“ koja i danas služe „na ponos naciji“.

Draža Mihailović, pop Momčilo Đujić i ostali četnički koljači pokolju desetke tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu – i oni su također neupitni „nacionalni junaci“ i „čuvari Srpstva“.

Srpski kriminalci koji se stavljaju u službu jugoslavenskih tajnih službi i ubijaju emigrante po zapadnoj Europi – time čine „hvale vrijedna patriotska djela“.

Srpski monstrum Milan Lukić u vrijeme dok je haračio Višegradom 90-ih godina

Srpske paravojne postrojbe sastavljene od kriminalaca i zločinaca (JSO, Crvene beretke, Tigrovi, Škorpioni, Beli Orlovi, Srpski četnički pokret, Dušan Silni, Osvetnici, Srpska garda, Srpska dobrovoljačka garda, Beli Anđeli, Šakali, Šiltovi, Knindže, Alfe, Garda Panteri, Vukovi sa Vučjaka, Srpski sokolovi i drugi) izvrše masovna ubojstva i grozne zločine po Hrvatskoj, B i H, na Kosovu –  a njihove vođe (Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Branislav Lainović Dugi, Milorad Luković Legija, Vojislav Šešelj, Slobodan Medić, Mirko Jović, Slavko Aleksić, Vasilije Vidović Vaske, Slobodan Katić, Siniša Vučinić, Dragoslav Bokan, Dragan Vasiljković, Siniša Martić, Veselin Vlahović Batko, Nebojša Minić Mrtvi, Veljko Milanković, Ljubiša Savić Mauzer, Milan Lukić i drugi) danas su neupitni „junaci Srbije“ i idoli mladih o kojima se prave TV emisije i ispredaju legende.

Isti ti kriminalci – pripadnici paravojne postrojbe SDB-a (JSO) iz zasjede ubili su (2003. godine) premijera Srbije (nemoćnog čovjeka na štakama) i postali „nacionalne veličine“ (a onaj koji je ubojstvo najavio preko medija nakon toga je izabran za predsjednika države).

Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali notorni ratni zločinci odgovorni za desetke tisuća žrtava i optuženi za genocid, u Srbiji i „republici srpskoj“ slave se kao „Srpski Obilići“ i „spasitelji Srpstva“.

Jedan od najvećih monstruma, odgovoran za smrt najmanje 130 osoba (uglavnom žena, djece, staraca – bosanskih muslimana) od čega za spaljivanje „najmanje 119“ (i to živih!) na dvije lokacije u Višegradu, Milan Lukić, slavi se također danas u Srbiji i „republici srpskoj“ kao jedan od najvećih ratnih junaka. Njegova se knjiga promovira u hramu Svetog Save u Beogradu i u Kulturnom centru Pale („Istočno Sarajevo“) i naveliko reklamira s namjerom dokazivanja kako nije kriv. Na internetu se veličaju njegov „lik i djelo“ uz poznatu četničku pjesmu „Beli or’o“, naziva ga se „Herojem Višegrada“. Što reći na to?

(https://www.youtube.com/watch?v=8A-na6mEwUQ)

Pretresno vijeće MKSJ u Den Haagu u izricanju presude doživotnog zatvora tom „Heroju Višegrada“ okrutnom monstrumu Milanu Lukiću (20. srpnja 2009. godine) izreklo je u završnoj riječi ono što do tada ni u jednom drugom postupku nije:

„U cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj 20. vijeka, vijeka obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.“

(Vidi: http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720.pdf; točka 740; str. 320.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 9.10.2017.)

Stupanj civilizacijske zrelosti bilo kojeg društva mjeri se među ostalim i time koliko je ono u stanju realno sagledati sebe, pa i one „crne mrlje“ iz vlastite povijesti, odnosno, može li apsorbirati prošlost tako da na pogrješkama nešto nauči i ne ponavlja ih u budućnosti.

Ne rijetko čujemo kako je „zločin pitanje svih pitanja“, odnosno, da je upravo odnos prema tom najgorem obliku ljudske destrukcije – oduzimanju ljudskog života – razdjelnica koja odvaja humane, poštene i časne ljude od onih drugih koji su zgazili ljudske norme i prešli rubikon.

U tom kontekstu jako je važno napraviti mentalni odmak od zločina i zločinaca i ne dopustiti da opterećuju cijeli kolektivitet. Nema naših i njihovih zločina. Postoje samo zločini i zločinci (dakako, uz sagledavanje svih okolnosti, uzimajući kao jedino mjerilo istinu i činjenice – bilo da je riječ o djelima pojedinaca ili cjelini događaja i procesa).

Naši istočni susjedi u tom su smislu čini se još uvijek na početku, kao da je rat završio jučer.

Oni ne priznaju elementarne istine o naravi rata koje su već odavno činjenično argumentirane i toliko očite da ih je gotovo suvišno ponavljati, pa kako onda očekivati bilo kakav objektivan odnos prema drugim aspektima tog sukoba, pa i prema zločinima koji su evidentno i bez ikakve dvojbe počinjeni u ime srpskog naroda, Srbije i pravoslavlja?

Ako Srpska pravoslavna crkva, njihovi nacionalisti, vodeći intelektualci, političari, ali i većinska srpska javnost (!) kao nacionalne veličine i junake slave masovne zločince koji su počinili najgora djela genocida, zločine protiv čovječnosti, zločine etničkog čišćenja i naročito okrutnih umorstava, mučenja, silovanja, pljačke, zar se onda treba čuditi što podižu spomenik jednom Milanu Tepiću?

Zar nije za očekivati da i takvi monstrumi kakav je Milan Lukić u dogledno vrijeme dobiju spomenike? Ako ga se danas može propagirati kao „Heroja Višegrada“ i javno veličati okrutno spaljivanje živih ljudi samo zato što su žrtve druge vjere i nacije, koliko duboka mora biti ta mržnja i može li ljudski stvor niže pasti?

U Srbiji, nažalost, demokratske snage oduvijek završavaju na margini i nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake i duboke korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno.

Oni su se odrekli Slobodana Miloševića i svu krivnju zbrisali na njega, potiskujući činjenicu da on nije pao s Marsa i da je imao milijune sljedbenika koji su ga doveli na vlast, održavali na vlasti i konačno svrgnuli kad su vidjeli da nije ostvario velikosrpske ciljeve. Zar tamo, uostalom, nisu i danas na vlasti akteri ratova iz 90-ih predvođeni Vučićem i Dačićem? Zar u državnoj upravi i svim institucijama nisu ostale garniture iz bivšeg sustava koje omogućavaju preživljavanje i nastavak iste naci-fašističke ideologije (neki u Srbiji to su zgodno izrazili doskočicom: „Sve je isto, samo njega nema…“)

Koje su to međunarodne presude Srbija i „republika srpska“ prihvatile – osim onih koje su im išle u korist i amnestiraju ih od evidentne krivnje za počinjeno?

Oni se ne drže nikakvih međunarodnih normi, otklanjaju svaku odgovornost za izvršeni genocid, zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje, što je nedvojbeno sudski dokazano uz desetke osuđenih za ta djela i stotine godina dosuđene robije srpskim monstrumima.

I nikom ništa.

EU s njima pregovara kao da je sve u najboljem redu. UN šuti. Vijeće Europe šuti. Vodeće svjetske sile šute.

Srbija ne priznaje krivnju za ratove 90-ih i sve agresivnije radi na tomu da iskrivi prošlost i od sebe napravi žrtvu, a žrtve optuži kao krivce.

Kod njih je u tijeku rehabilitacija najvećih zločinaca XX stoljeća (Draže Mihailovića, Milana Nedića), dok je već prije 12 godina Ravnogorski četnički pokreta rehabilitiran i formalno, zakonski definiran kao „antifašistički“.

Ulice, trgovi, mostovi, škole po Srbiji i „republici srpskoj“ već godinama dobivaju imena masovnih zločinaca i sve je do sada ostajalo uglavnom bez reakcije.

Srbija je država koja „nije sudjelovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana (točan broj se ne zna jer su podaci strogo zaštićeni).

Srbija je država koja ima uvjerljivo najveći broj zločinaca i masovnih ubojica u Europi (a i šire) po glavi stanovnika.

Srbija je država koja se diči time što njezina mafija zauzima 8. mjesto u svijetu (ispred albanske mafije i mafije Jamajke).

Srbija je zemlja koja negira identitet gotovo svih naroda s kojima je bila u zajedničkoj državi (Makedonaca, bosanskih muslimana, Hrvata, Crnogoraca) i opstruira autokefalnost pravoslavnih crkava u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. I po tomu je jedinstvena u Europi.

Srbija je od 1986. godine do danas izradila dva velikosrpska „Memoranduma“ u kojima definira svoje naci-fašističke ciljeve, te načine i metode kojima će ih ostvarivati (prvi 1986., drugi 2011.), a treći je upravo i pripremi. Dakle, ne samo da se ne odriče svoga naci-fašizma, nego nastavlja s razvijanjem novih strategija u tom smjeru.

Srbija je država u kojoj se putem obrazovnog sustava i ideološke indoktrinacije djeci od malih nogu usađuje mržnja prema narodima u okruženju i priprema ih se za nove ratove. „Republika srpska“ je u svemu tomu prati u stopu i postaje rasadnik radikalnog srpskog ekstremizma i njegova udarna snaga zapadno od Drine.

Za svaku obljetnicu obilježavanja stradanja Vukovara mi Hrvati srećemo se s najprimitivnijim uvredama i blaćenjem žrtava agresije. Na športskim utakmicama na vukovarsko-borovskom području srpska mladež uzvikuje: „Vukovar je Srbija!“, „Ovčara, Ovčara!“, za pravoslavne Božiće i slave nose se srpske zastave i četnička obilježja, puca se, provocira i izaziva, skrnave se spomenici našim braniteljima a podižu mauzoleji četničkim zločincima – u hrvatskoj državi i na hrvatskoj zemlji stoje četnička obilježja. Hrvatsku se optužuje za „etničko čišćenje“ i „genocid“ u „Oluji“, a da se niti jednom riječju ne spominju masovni zločini što su ih srpski pobunjenici s „JNA“ i četničkom subraćom iz Srbije i Bosne napravili kroz pune 4 godine agresije (u Hrvatskoj i B i H uzrokovali su preko 20.000 hrvatskih žrtava).

Ni jedna obljetnica pokolja u Srebrenici ne prođe, da se diljem Srbije i genocidne tvorevine „republike srpske“ ne lijepe plakati sa slikom Karadžića i Mladića i natpisima: „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“.

Nismo li mi u Hrvatskoj zadnjih 10-15 godina suočeni s nastavkom te agresivne velikosrpske politike koja se očituje u stalnim pojavama ekstremnog srpskog nacionalizma uz ponovne tvrdnje da su Srbi (i nakon svega što su počinili) opet „ugroženi“? I o tomu se uglavnom šuti.

Jesmo li zbog svega toga odavno trebala reagirati – mnogo oštrije i odlučnije, pa i uz prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom? Kud vodi ova politika zavlačenja glave u pijesak?

Zašto se od agresora utuženjem ne traži isplata ratne odštete i time ne uvjetuju svi budući odnosi? Zašto se ne inzistira na potpisivanju deklaracije o miru, međusobnom nenapadanju i odricanju od teritorijalnih aspiracija za sve države koje su tvorile bivšu SFRJ?

Možemo li konačno shvatiti prostu i neumitnu istinu: da s ovakvom Srbijom koja se nije odrekla svoga velikosrpskog naci-fašizma (nego na njemu ustrajava i čak u isto vrijeme nas kao žrtve agresije optužuje za ekstremizam), ne možemo imati nikakve, a pogotovu ne normalne susjedske odnose?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića – 5. DIO

Objavljeno

na

Objavio

Srpsko-crnogorska oružana agresija na B i H - spaljeno selo Ravno (općina Trebinje), 1-3.10.1991.

 7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.

Potpukovnik Komšić: Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.

Reporter: Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.

 Reporter: Recite mi šta poslije ovoga slijedi?

 Potpukovnik Komšić: Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.(Vidi:

 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izebegovića  4. DIO

 

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati