Pratite nas

Analiza

Hrvatski apsurdi ili Jesmo li mi Hrvati uopće normalan narod?

Objavljeno

na

Vrijeme u kojem živimo po mnogočemu je – neobično. Neobično, ne samo po globalnim tehničkim i svim inim do sada jedva naslućivanim ostvarenjima ljudskog genija, nego čak i po političkim događanjima u jednoj tako maloj zemlji kao što je ta naša predraga nam domovina Hrvatska.

[ad id=”93788″]

I dok nas prethodno natuknuta globalna svjetsko-genijalna ostvarenja iznenađuju i oduševljavaju, ona tipično naša, hrvatsko-politička, trenutačno su toliko nakaradna da se još imalo normalan čovjek mora zapitati, jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom-takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi, kojima svjedočimo, očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo.

Pa da se ne zgražamo samo nad apsurdima ovoga trenutka, hajde da se malo prisjetimo barem nekih od onih, koji su ovima današnjima prethodili i na taj ih način zapravo i omogućili. Pritom ćemo ih, radi kakvog-takvog pregleda, ali i vanjske simbolike, označiti rednim brojevima od 1 do 13, što nipošto ne znači da i prije ovih, za vrijeme njih, pa i poslije ovdje navedenih, nije bilo i drugih, jednako svakom imalo normalnom ljudskom razumu neshvatljivih, a za nas, domoljubne Hrvate – zapravo jednako poražavajućih. Hrvatska je puna zloslutnih apsurda:

Apsurd broj 1:

Zahvaljujući samo Božjoj Providnosti što smo u tom najsudbonosnijem trenutku naše dosadašnje povijesti, u svojim redovima imali čovjeka vizionara, vojskovođu i političara dr. Franju Tuđmana, hrvatski je narod uspio ne samo ostvariti svoju vjekovima željenu samostalnost, nego ju i u domovinskom ratu od velikosrpskog agresora obraniti. Nažalost, ubrzo zatim hrvatski je narod, odlukom svojega biračkoga tijala, vlast nad svojom, krvlju i mnogim životima obranjenom domovinom, predao u ruke onima, koji su prilikom glasovanja u Hrvatskom Saboru bili protiv samostalnosti Hrvatske, te su u znak svojega neslaganja s tom odlukom, napustili sabornicu. Taj se apsurd, dakako, ne može odvojiti od apsurda, da poslije toliko godina, i nakon bezbrojnih, ničim oborivih dokaza o stravičnim zločinima, hrvatski narod još uvijek živi u ulicama i trgovima, te prolazi pored spomenika, posvećenima Josipu Brozu, ne samo najvećem zločincu nad hrvatskim narodom, nego ujedno i jednim od 10 najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća uopće.

Apsurd broj 2:

Gore spomenuti dvostruki apsurd urodio je novim, gotovo bismo morali reći trostrukim apsurdom, kada je taj isti hrvatski narod, najprije zbog pomanjkanja političke zrelosti, a onda zaveden veleizdajničkim lažima, u dva navrata izabrao za predsjednika svoje države prevrtljivog Stipu Mesića, da bi tom istom Stipi Mesiću, kojega je u međuvremenu Hrvatsko Nacionalno Etičko Sudište (HNES) osudilo za veleizdaju, hrvatski narod, za hrvatske prilike basnoslovnim iznosima, trajno plaćao „Ured bivšeg presjednika“, uključujući i njegova (privatna) putovanja po malone cijelom svijetu. Nešto slično kao što hrvatski narod još uvijek nemalim iznosima i financira razne tzv. „nevladine“ udruge i glasila, od kojih se, prema mnogim pokazateljima, većina njih uglavnom bavi – protu-hrvatskim aktivnostima.

Apsurd broj 3:

Za Mesićevog nasljednika hrvatski narod izabire jugonostalgičara Ivu Josipovića, sina Titovog upravitelja zloglasnog komunističkog kazemata „Goli otok“, čovjeka koji za vrijeme svoje vladavine jedva da je ikada izustio bilo koji pojam u kojem bi bio sadržan idiom „hrvatski“, da bi se u izbornoj kampanji za drugi mandat upravo blamirao sloganom „Naprijed Hrvatska“. Uostalom i Ivo Josipović je od gore spomenutog HNES-a također osuđen za veleizdaju, dok se hrvatski narod za propust njegova svojevremenog izbora, prilikom najnovijih izbora ipak „iskupio“, davši taj puta svoje povjerenje predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a ne njemu, dotadašnjem predsjedniku.

Apsurd broj 4:

Poslije nesretne i nespretne vladavine stranke HDZ pod predsjedanjem Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a s obzirom na njihove bezbrojne promašaje, sam ponovni izbor komunistički orijentirane ljevice i ne bi se smjelo nazvati apsurdom, kada baš ta vlada ne bi bila prožeta apsurdima koji su se redali kao na tekućoj vrpci. Jedan od najvećih proizašao je iz činjenice da je ljevičarska vlada Zorana Milanovića koalirala između ostaloga i sa strankom HNS, koja očito niti je tada bila, a niti je danas, niti „hrvatska“, niti „narodna“. No, za Milanovića, kakvog smo ga u međuvremenu imali nesreću upoznati, bila je baš to dobrodošla prilika da drugarici Vesni Pusić, čelnici te stranke, povjeri ministarstvo vanjskih poslova, iako ta drugarica svoje protuhrvatstvo ni danas ne krije, tvrdeći (i u Hrvatskom Saboru) da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH. I njezina osuda HNES-a za veleizdaju nije, dakako, mogla spriječiti njezino dalnje protuhrvatsko djelovanje i na drugim poljima.

Apsurd broj 5:

A kada je već riječ o Vesni Pusić ne možemo a da ne spomenemo kao jedan od najvećih mogućih (ovdje bi bilo bolje reći „nemogućih“) apsurda, činjenicu da ju je vlada Zorana Milanovića, nota bene, kada je, i iako je već znala da je nove izbore izgubila, ipak imenovala za kandidata za mjesto glavnog tajnika UN-a. Mjereno kriterijima vjernika, za ovaj bi se grijeh moglo reći da je „u nebo vapijući“! O toj posramljujućoj činjenici u svojim se kolumnama nisu oglasili dežurni protuhrvati kao što su Ante Tomić i Jelena Lovrić, da ne nabrajamo i sve ostale, i to ne samo što ju je, praktično tada već nepostojeća vlada kandidirala, nego i što ona osobno za tim teži, uprkos tome što zna da ju niti nova vlada, a niti predsjednica države, na toj funkciji, ne žele. Ovdje, nažalost, moramo napomenuti, da ni iz kojeg medija nismo mogli razabrati da su se te institucije i javno izjasnile protiv njezine kandidature.

Apsurd broj 6:

Nažalost, taj „u nebo vapijući grijeh“ bivšeg predsjednika vlade Zorana Milanovića, nije bio jedini takve vrste i takvih dometa. Sjetimo se samo

–  one u nekoliko navrata prijeteće „stisnute komunističke pesnice“

– onog očitog izrugivanja najvećoj svetinji svakoga Hrvata povicima „Hrvatska, Hrvatska…“ kada je bilo svakome jasno da to čini podcjenjivački i sa željom da povrijedi, ne one koji su tome prisustvovalii, nego one koje će to, izgovoreno tako i od toga čovjeka, zaboljeti

–  onih isto tako za svakoga Hrvata do srca bolnih obraćanja prisutnima s „drugarice i drugovi“, kada je također bilo svakome jasno da to čini zajedljivo i samo da bi provocirao „one druge“

–  pa sve do onih brojnih prostakluka, ne samo na račun političkih suparnika, nego posebno i na račun Predsjednice, bez obzira što je pred njom u takvim prigodama ispadao – neodgojenim uličarom.

Apsurd broj 7:

Da je takav čovjek ovih dana ponovno izabran za predsjednika SDP-a, ne samo da je apsurd, nego i zabrinjavajući sumrak te stranke, ali i dodatni otrov na hrvatskoj političkoj sceni, i to bez obzira na političko opredjeljenje promatrača. Jer, ako ta stranka u svojim redovima danas nema čovjeka zdravijih i kulturnijih manira, bojimo se, bez obzira što ta stranka nije i naša opcija, da su naši razlozi za zabrinutost nad dalnjim događanjima u Hrvatskoj još opravdaniji.

Apsurd broj 8:

Već smo prethodnim apsurdom ušli na posve „aktualni teren“, na kojem nam se apsurdi, upravo radi njihove aktualnosti, čine još teže probavljivima. Bez pretenzije da ih redosljedom spominjanja ujedno i vrednujemo, ovdje kao prvoga od tih „s aktualnih terena“ moramo nažalost navesti samu novu hrvatsku vladu, njezino konstituiranje i – dakako – nefunkcioniranje! Jer apsurd te vlade postoji upravo u njoj samoj, u njezinoj – jedva ikada i igdje do sada viđenoj – „koaliciji“., koja to, naravno, nije i koja kao takva zapravo niti ne može funkcionirati. Dojučerašnji provincijski politički amateri, skupljeni pod imenom „MOST“, odjednom su se „ni krivi ni dužni“ dokopali državničke vlasti, za koju kao da misle da će ju najbolje obnašati ako one koji su od njih jači i koji su na izborima kako-tako pobijedili, što više koče i sprečavaju. Da apsurd bude savršen i možda i u svijetu jedinstven, partneri (nota bene, ne možda „koalicijski“ nego kao u neku ruku „kartaški“) doveli su si za svojega zajedničkoga čelnika čovjeka, koji je doduše očito vrstan stručnjak za ekonomiju i financije, ali koji izgleda kao da nema pojma ne samo o tome kako se nekom „vladom vlada“ nego i o mnogim mogućim zakulisnim političkim igrama i možebitnim spletkama i onih s kojima bi morao surađivati kao i onih kojima bi se morao suprotstavljati.

Apsurd broj 9:

Među apsurde koji su gotovo normalna posljedica apsurda pod brojem 8, i ovdje opet bez želje da time i vrednujemo, na prvo mjesto stavljamo apsurd imenom „Intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, Frljić“. Čovjek usred Hrvatske, bez ikakva stida i obzira prema bilo kome i bilo čemu, javno napada i pljuje po svemu što je hrvatsko i nesmetano nastavlja upravljati kulturnom ustanovom kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci. Ali, čak ne niti samo to: Kao nekom čudnom „igrom slučaja“ grad u kojem taj Frljić „frlja“ – zamislimo – u konkurenciji Dubrovnika, Osijeka, Pule i Zagreba, biva proglašen „Evropskim gradom kulture za 2020. godinu“. Da čovjeku pamet stane!? Naravno, čisti slučaj! Kao što je i čisti slučaj da niti o tome (osim, naravno, o proslavi u Rijeci) nema posebnih osvrta ni komentara svekolike hrvatske „kulturne“ ljevice.

Apsurd broj 10:

Ali zato istodobno ta „(ne)kulturna ljevica“ ne prestaje s hajkama na novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji joj vjerojatno najviše ide „na živce“ baš time što im svojom mirnoćom i argumentima samo što ne odgovara onom poznatom: „Psi laju, a karavane prolaze“, na čemu mu, u znak naše svestrane podrške i na ovom mjestu – od srca čestitamo!

Apsurd broj 11:

Još jedan, gotovo do fizičke boli prisutan apsurd, proizlazi iz apsurda pod 8: Prema svemu što čujemo i čitamo izgleda da su i predsjednica države i predsjednik vlade kao i oba podpredsjednika, te većina ministara i njihovih pomoćnika, za većinu svojih savjetnika (ili u najmanju ruku najbližih suradnika) preuzeli kadrove iz redova bivše vlade. Pritom mi ne ulazimo u stručne sposobnosti i ljudske vrline tih ljudi, niti ih ikome od njih želimo osporiti, ali u očito nepomirljivoj ideološkoj podijeljenosti ne samo političara, nego i cjelokupnog hrvatskog društva kao takvog, upravo takvi potezi pravi su rasadnik svih apsurda u kojima živimo i koji nas sve više obilježavaju i sputavaju.

Apsurd broj 12:

Zar jedan od takvih apsurda nije i nedavna famozna krađa svakom običnom čovjeku jedva zamislive količine strane valute i zlata, ne možda nekom starčeku u nekoj zabaćenoj ulici na periferiji, već usred grada, u „srcu policije“, u samom „sjedištu kriminalističke policije u Zagrebu“. Naravno, nezahvalno je komentirati nešto, što još nije dovršeno, ali nas ovdje završetak ove priče, ma kakav on bio, zapravo uopće ne zanima. Nas zanima fenomen same mogućnosti ovog, u normalnim okolnostima zapravo jedva mogućeg čina. Jer, nije isključeno da je i taj apsurd, na ovaj ili onaj način, ipak posljedica jednog ili i više apsurda koje smo već i do sada naveli, s razlikom, da bismo po ovome na daleko i široko mogli postati predmetom općeg ismijavanja.

Apsurd broj 13:

U Hrvatskoj su na djelu prilično opširne teoretske i praktične pripreme za popravak vodotornja u Vukovaru. Mi već samu tu ideju smatramo apsurdnom, jer bismo njezinom realizacijom, a bez ikakve prave potrebe ili koristi, uklonili jedan od najuvjerljivijih simbola herojskog otpora i svjedoka velikosrpskog divljaštva prilikom njihove agresije na jedinu nam domovinu Hrvatsku. Dopuštamo da u ovom trenutku ne raspolažemo sa svim saznanjima potrebnim za sveobuhvatnu i objektivnu prosudbu, ali ne možemo a da ne upozorimo na onu, po našem mišljenju, štetnu stranu te zamisli. Uostalom, s obzirom na poznatu srbočetničku „istinoljubivost“, nije isključeno da bi možebitnu realizaciju toga projekta (odnosno drugim riječima uklanjanje toga simbola otpora i dokaza velikosrpskih zločina ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj), sadašnja četnička garnitura u Beogradu zloupotrijebila kao dobrodošlu priliku za nove laži u svoju korist, a na našu štetu.

I da završimo: Zar svih tih 13 navedenih, kao i onih još možebitno postojećih, a sada ovdje ipak nenavedenih apsurda, nisu preozbiljan razlog da se ne samo zapitamo, nego i duboko zabrinemo nad opravdanošću našega pitanja: Jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod?

Rudi Tomić / Toronto

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati