Hrvatski autistički narcizam

1

Novinar i pisac Boris Dežulović nedavno je, pred samo Silvestrovo, u Slobodnoj Dalmaciji objavio zanimljivi kratki esej enigmatskoga naslova „Priča iz autistične Zapadne Koreje” (30. prosinca 2013.)

Metaforička „Zapadna Koreja” za Dežulovića je, dakako, Republika Hrvatska, zemlja čiji narod, po njemu, živi u svojevrsnoj političkoj, spoznajnoj, komunikacijskoj i osjećajnoj samo-izolaciji, nesvjestan i nezainteresiran za sve ono što se događa u suvremenom svijetu.

dezul1a

Boris Dežulović sa suprugom (novinarkom) Julijanom Mojsilović s kojom se vjenčao tijekom filmskog festivala u Motovunu

Malodušni pisac koji, dade se naslutiti, sebe samog vidi kao građanina svijeta, otvorenog novim obzorima i spoznajama, tmurno je oslikao običaje duše i srca nas Hrvata:

„Živa se, dramatična historija Hrvatima događa pred nosom, u realnom vremenu i divljem tempu – devedeset posto ukupnog ljudskog znanja nastalo je otprilike otkad ste počeli čitati ovaj tekst, znanost dešifrira genske mape, klonira ovce i mamute, golim rukama hvata Higgsov bozon i priprema Adama i Evu za Mars, mijenja se fizičko lice Zemlje i iznova dijele resursi i interesi, Kina i Afrika crtaju nove geostrateške karte s nebitnom starom Europom u gornjem lijevom kutu, dotrajali se spremaju za historijski remont ili rashod i kapitalizam i socijalizam i demokracija i religija i država i nacija, preslažu se svi politički, ekonomski, kulturni i vrijednosni sustavi, nove tehnologije potpuno su promijenile način na koji mislimo i razumijevamo stvari, internet nas je pretvorio u dosad nepoznatu vrstu, naselio nas po optičkim kablovima i uspostavio tamo nova društvena pravila i odnose, redefiniraju se i čovjekova etika i čovjekova biologija – velika se i konačna Svjetska Revolucija valja iza njihova kvartovskog dućana, a Hrvati tamo i dalje zabavljeni sami sobom sviraju k…., piju pivo i svađaju se je li Ante Pavelić 1941. imao izbora.

I sve to bez diktature, vojske i nuklearne bombe, bez kontrole komunikacija i cenzure interneta, bez žbira, gulaga i jednog jedinog strijeljanog ministra!

Štoviše, prije pola godine tu su malu, autističnu Zapadnu Koreju priključili Europskoj uniji: nitko i ništa više Hrvatu s osobnom kartom ne stoji između njegova kauča i klupe u londonskom parku, nikad u cijeloj svojoj povijesti nije Hrvatska pod svojim imenom i prezimenom bila dijelom većeg svijeta nego što je ovaj, nikad joj vijest iz toga svijeta nije bila ni bliža ni uzbudljivija, pa ipak se ona samodovoljna i samozadovoljna zabila u dobrovoljnu izolaciju, tvrdoglavo odbijajući otvoriti i prozor, a kamoli Google”.

„Autizam” Zapadne Koreje – Hrvatske Dežulović dokazuje opisom sadržaja hrvatskih novina: „Hrvatske novine tako cijelih prvih dvadeset ili dvadeset pet stranica posvećuju unutrašnjoj politici, iako je u toj beživotnoj tundri posljednji put zanimljivo bilo još kad je umro Tuđman, pa tek onda, nevoljko, idu tri-četiri stranice s događajima iz svijeta, računajući jasno i reklame za svinjsku vratinu u Konzumu. U najuzbudljivije vrijeme svjetske povijesti još od doba kad su Kolumbo i Magellan otkrivali cijele nove kontinente i oceane, hrvatske novine toj povijesti posvećuju čak i manje prostora nego kulturi. A u međunarodnom metričkom sistemu ne postoji manja jedinica površine od kulturne rubrike hrvatskih novina.”

Splitsko-riječki (piše i za Novi list) i beogradski (piše i za tamošnje novine) pisac ne nalazi baš nikakvog razumijevanja ili povijesnog opravdanja za sveopći – politički, novinski i narodni – hrvatski autizam. Ispada tako da se mi Hrvati onako bez povijesne veze i bez razloga, „zabavljamo sami sobom i svađamo je li Ante Pavelić 1941. imao izbora”.

Zanimljivo je i to da je za autizam doista nesretnih Korejaca iz Sjeverne Koreje našao čitav niz zastrašujućih povijesna opravdanja: „Sjevernokorejskom diktatoru Kim il-Sungu i njegovoj mahnitoj familiji za istu stvar je trebalo šezdeset godina sustavnog terora, četvrta najveća vojska na svijetu, nuklearna bomba, čudovišni obavještajni aparat, državna cenzura medija i interneta, apsolutna kontrola javnih komunikacija, stotine hiljada žbira, cijeli arhipelazi gulaga i redovna godišnja strijeljanja partijskog rukovodstva. Sve kako bi Sjeverna Koreja vječno ostala mimo svijeta, mali izolirani otok na širokoj pučini dvadeset prvog vijeka.”

dezul2a

Socrealistični propadandni poster velikog vođe Kim il Sunga

Kao čovjek koji je proputovao nešto svijeta, pa i radio u zemljama o kojima Boris Dežulović eto piše, u njegovom eseju vidim ozbiljan spoznajni manjak: ne toliko u konstataciji kako Hrvate malo što zanima što se događa u Europskoj uniji (koje smo dio) i u njenim zemljama, a još i manje što se događa drugdje u ovom doista dinamičnom, uzbudljivom i rizičnom svijetu.

Problem vidim u njegovom ozbiljnom ideološkom sljepilu koje mu ne dopušta vidjeti barem tri tako očigledne stvari.

Prvo: da je upravo on i čitava plejada fakovaca i feralovaca opsesivno fiksiran na Antu Pavelića, „druga Tita”, ustaše i partizane, Jugoslaviju i samoupravni socijalizam, a, posebice, Franju Tuđmana koji ga i danas progone kao utvare, ne dajući mu ni najmanju priliku da se sam okrene svijetu koji je opisao nizom općih mjesta i stereotipa.

Drugo: zaboravlja da su Hrvati cijelo dvadeseto stoljeće zapravo živjeli u diktatorskim i zločinačkim režimima (Karađorđićevom, Pavelićevom i Titovom); zaboravlja i to da su Hrvati, kao i Korejci, pola stoljeća živjeli u političkom poretku temeljenom na jednostranačju, jednoumlju, kultu ličnosti i verbalnom deliktu. Štoviše, korejski despot i satrap Kim il-Sung bio je veliki štovatelj, pa i slijepi obožavatelj omiljenog Dežulovićeva junaka, komunističkog diktatora i „baršunastog” satrapa Josipa Broza Tita.

dezul3

Tito i Kim il Sung

dezul4a

Proslava u čast Velikog vođe Josipa Broza Tita 1977. godine

Treće: dok 90 posto Hrvata jedva jedvice preživljava teško im je razmišljati, nekmoli putovati u njihovu, tj. našu Europsku uniju: čak i u Beč, nekmoli Berlin, Rim, London ili Štokholm.

Današnji hrvatski politički i kulturni, pa i narodni-pučki „autistični narcizam” ima duboke povijesne – ideološke i kulturne – korijene, a za naraštaj rođen nakon Drugog svjetskog rata najsnažniji je korijen „samoupravni socijalizam” ili „titoizam”: doktrina prema kojoj je bivši jugoslavenski poredak bio jedinstven, neponovljiv i daleko najbolji u cijelom svijetu i cijeloj povijesti.

Dakako, veliku ulogu u oktroiranju tog tipa autističnog narcizma imala je i ranija prošlost koja je kultivirala uvjerenje kako „nema Splita do Splita”, „di ovog ima” i „tko ovo može platit”.

Što se, pak, tiče zajedničkog rada diktatora i despota na stvaranju vlastitih i uzajamnih kultova ličnosti, možda je najbizarniji, ali i najpoučniji primjer ovih malih Korejki koji pjevaju odu Velikom (komunističkom, jugoslavenskom) vođi: Tito Slobodo (video)

dezul5a

dezul6a

dezul7a

Novi vođa, despot i masovni ubojica Kim Jong Un na masovnoj vojnoj paradi u čast 100. obljetnice rođenja njegova djeda Kim ili Sunga

dezul8a

Birano društvo: Mao Ce-tung, Kim il Sung, Nicolae Ceauşescu i Josip Broz Tito

Autoru možete pisati na:  [email protected]

velecasnisudac.com

facebook komentari