Pratite nas

Kolumne

Hrvatski Jan Palach: ‘Ne dajte Hrvatsku, izdržite’ iliti znak otpora teroru, provokaciji i ispiranju mozgova

Objavljeno

na

Velike su razlike između onoga praškoga i ovoga zagrebačkoga samospaljivanja. Ipak, ima i jedna bitna sličnost. Oba su čina znak otpora teroru, onaj praški vojnom teroru, ovaj zagrebački finom, institucionalnom, medijskom teroru, sustavnoj manipulaciji i provokaciji, otpor ispiranju mozga

Jan Palach je čuvenu češki student koji se u znak prosvjeda protiv sovjetske tenkovske intervencije 1968. godine zapalio na glavnom praškom trgu. Damir Čakinić, sudionik Domovinskog rata, zapalio se u zagrebačkoj Savskoj ulici uz povik: “Ne dajte Hrvatsku, izdržite”! Dakako, svaka usporedba ova dva čina je krajnje nategnuta. Ono je bilo vrijeme surovih gaženja slobode jednog naroda i ljudskih prava, zagrebačko samospaljivanje odigralo se u, barem formalno, slobodnoj i nezavisnoj zemlji, Palach je bio mladić, nije preživio, a njegov je slučaj obišao cijeli svijet, Čakinić je zreo čovjek, srećom ostao je živ zahvaljujući brzoj intervenciji prijatelja i neće pretjerano uzbuditi nikoga. Čak mu se i ime nastoji zatajiti. Ipak, ima i jedna bitna sličnost. Oba su čina znak otpora teroru, onaj praški vojnom teroru, ovaj zagrebački finom, institucionalnom, medijskom teroru, sustavnoj manipulaciji i provokaciji, otpor ispiranju mozga. Ono što je Čakinić izgovorio prije nego se polio benzinom jasno govori kako on to nije učinio radi sebe, radi toga što su mu smanjili naknadu, već radi toga što mu je kao Hrvatu i kao branitelju te zemlje povrijeđeno dostojanstvo. Nekoliko dana prije njega na ulici u invalidskim kolicima je umrla Nevenka Topalušić, majka četvero djece, sudionica rata zajedno s mužem i osamnaestogodišnjim sinom. Rekla je prije smrti: “Odavde me samo mrtvu možete odnijeti”. I tako je i bilo. A prije njih ruku na sebe podiglo je više od dvije tisuće branitelja, pa i Zvonko Bušić koji je ostvarenje svog sna čekao u američkim zatvorima trideset godina. Kažu neki političari i analitičari, branitelji nisu poniženi već oni samo misle da su poniženi. To je slično onome: narod nije gladan, samo on to ne zna.

Branitelji iz različitih udruga i iz svih krajeva uporno već više od deset dana prosvjeduju pred Ministarstvom obrane tražeći smjenu ministra Freda Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića, čija je izjava zapalila vatru koja je tinjala duže vrijeme. I ta izjava nije uopće bezazlena. Zapitao se na nekom predavanju u Vukovaru kako to da ima toliko branitelja, koji imaju sva prava, s traumatskim sindromom, a među borcima Krajne, koji nemaju nikakva prava, takvih ima vrlo malo. Za Matića je to tek legitimno sociološko pitanje. Ali ne, pitanje nakon kojega nije uslijedilo nikakvo objašnjenje i nikakva isprika, je cinično i sugerira, onako generalno, lažne bolesnike. I “borce Krajine” spomenuo je nekako neutralno i ravnopravno s braniteljima. U Ministarstvu branitelja sjedi još jedna gospođa, Milena Horvat, i to kao načelnik važnog sektora za upravno-pravne poslove, koja je na to mjesto došla iz kvote SDSS-a.

Prosvjeduje se zbog zakidanja stečenih prava, ali to je tek vrh ledenog brijega koji je rastao godinama. To je samo kap u prepunoj čaši gorčine i razočaranja. Izvori nezadovoljstva su duboki. Dok nesposobna vlada reže na sve strane, pa i na braniteljima, njezini se ministri razbacuje novcem i luksuzom kao pijani milijarderi. Na ispisanim transparentima može se, između ostalog, pročitati: “Mi smo stvarali državi, političari je uništavaju”, “U pitanju je sudbina države, a mi smo dali krv za nju”, “1990. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena” i tome slično. Najbolja naša mladost odlazila je u rat ne zbog plaća niti zbog mirovina, već iz čistih ideala, radi obrane naroda, zemlje, domovine, svog grada, svojih grobova i crkava. Pa ni danas kad se bune ne rade to radi materijalnih dobitaka već radi narušenih ideala, radi opasnosti da se izgubi u miru ono što je dobiveno u ratu, radi opasnosti da brojne žrtve budu uzaludne.

Mora za sve kojima je toliko stalo do Hrvatske biti uvredljivo gledati to ustrajno nastojanje državnih poglavara na obnovi propale zajednice i bratstva i jedinstva s narodom koji je izvršio agresiju, sada pod firmom “regiona”, “zapadnog Balkana” ili “naših prostora” kao i to privilegiranje jedne manjine i pojedinaca iz te manjine koji su u danima biti ili ne biti stali na onu drugu stranu. Već dugo i nepodnošljivo se kotrlja teza o dogovorenom ratu u kojemu su ginule budale, o jednakim zločinima na svim stranama. Onda se pojavi iz Ureda predsjednika države tvrdnja kako je odluka o neovisnosti bila nedemokratska i nelegitimna. Odjednom počinje dominirati teorija kako je partizanski pokret od prije sedamdeset i pet godina ustvari temelj moderne Hrvatske, a tek u drugom redu se nevoljko doda i Domovinski rat. Nije li to zbog toga što je partizanski pokret temelj i Jugoslavije, i ne gradi li se onda na istom temelju kuća na dva kata!

Objavljen je popis branitelja s intencijom da se otkriju oni lažni, na koncu su svi ispali sumnjivi, a ništa nije otkriveno. Suđeni su, manje-više, svi glavni zapovjednici oslobodilačke vojske, mnogi silovatelji i ubojice ostali su nekažnjeni, u najvećem gradu stradalniku nameće se pismo koje simbolizira osvajanje i to dok srbijanski predsjednik neskriveno pokazuje nove velikosrpske ambicije, ni jedan film, osim jednoga koji se nedavno pojavio, nije snimljen, a koji bi o Domovinskom ratu govorio na afirmativan način, dok ih mnoštvo, uz, jasno, državnu potporu, govori o braniteljima kao kriminalcima i desperadosima. U udžbenicima se najnovija povijest prikazuje s “neutralnih” pozicija, iskrivljena i minimalizirana. U Upravno vijeće Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata instaliran je suradnik “Vojske SAO Krajine”.

Vlasti ništa nisu učinile na smirivanju situacije. Umjesto toga samo su nadolijevali ulje na vatru. Premijer je ocijenio da je riječ samo o glasnoj manjini, koja je instrumentalizirana u korist one druge političke opcije. Obratio se tek osmi dan prosvjeda i to putem televizijskih ekrana. Ocjeni o instrumentaliziranosti pridružio se i predsjednik Josipović nakon što je u pratnji ministra Matića obišao prosvjednike radi svoje predsjedničke kampanje. A sve je začinio Nenad Stazić, nazvavši branitelje “vojnim krilom” ili Sinn Feinom HDZ-a.

Za erupciju nezadovoljstva osobno veliku odgovornost snosi i sam predsjednik Ivo Josipović. Branitelji su se s njim našli oči u oči i propustili su mu postaviti neka tanahna pitanja: Zašto je, na primjer, tražio ocjenu ustavnosti Zakona o ništavnosti pravnih akata bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, kojim se motivima rukovodio dodjeljujući Vesni Teršelič i Documenti odličje, zašto je u istom danu s Borisom Tadićem obišao Vukovar i Paulin Dvor, čime se rukovodio kad je predlagao povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid i kad je povjerljivim dokumentima opskrbljivao srbijanskog veleposlanika u Zagrebu, koje je kriterije imao na umu pri izboru svojih savjetnika Budimira Lončara, Dejana Jovića, Joška Para, Siniše Tatalovića, Zrinke Vrabec Mojzeš, Tamare Obradović Mazal, jedno vrijeme savjetnice Vlade u Beogradu, ili Romane Vlahutin, koju spomenuti poklisar u svojoj memoarskoj knjizi o zagrebačkim danima naziva beogradskom Matom Hari u Zagrebu!? A sve su to važni detalji koji traumatiziraju ne samo branitelje, već i nešto širu populaciju.

 Josip Jović/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati