Hrvatski mediji i ukrajinska kriza

0

Kriza u Ukrajini nastavlja se i ne nazire joj se skori kraj. Žrtve se već broje u tisućama, ali ukrajinska događanja polako su prestala biti vijest za hrvatske medije. Na naslovne stranice Ukrajina opet dolazi nakon obaranja malezijskog putničkog zrakoplova nad istočnom Ukrajinom.

mediji_u_HrvatskojTko je srušio zrakoplov i kako je srušen još uvijek se ne zna pouzdano, no to nije prepreka zapadnim medijima da unisono optuže proruske snage za taj čin, ako ne i same Ruse. Hrvatski mediji se, naravno, povode za zapadnim uzorima.

Tako je kratkom vremenu u medijski prostor pušteno mnoštvo sumnjivih informacija. Između ostaloga, broj poginule djece kretao se od troje do osamdesetero, a broj poginulih znanstvenika od dva do stotinu, uz to dosada su navedene već tri lokacije točnog pada zrakoplova itd.

Ono što posebno iritira su nategnute usporedbe između ukrajinsko-ruskog i hrvatsko-srpskog sukoba. Stoga je red da se već jednom razobliči ta usporedba. Prvo, Ukrajina i Rusija razišle su se sporazumno kada se raspadao SSSR, dok je Srbija divljački nasrnula na Hrvatsku dočim je ona izrazila želju za samostalnošću. Čak ni sada kada rusofilno stanovništvo na istoku Ukrajine ratuje protiv vlasti u Kijevu, tenkovi iz Moskve ne kreću na Ukrajinu kao što su nekoć iz Beograda kretali na Hrvatsku. Rusija, sasvim je sigurno, pomaže separatistima na razne načine, u oružju i ljudstvu, ali za sada ta je pomoć niskog intenziteta, kudikamo manja no što Zapad potpomagao pobunjenike u Libiji ili Siriji.  Doduše, to je pravdano potpomaganjem demokratskih promjena, međutim vidimo kako u tim zemljama cvjeta demokracija nakon američkog upletanja.

Drugo, neumjesno je uspoređivati proruske pobunjenike sa srpskim agresorom na Hrvatsku. Srbi su bili višestruko nadmoćniji u ljudstvu i oružju, dok je u Ukrajini obrnuta stvar, ukrajinska vojska na raspolaganju ima višestruko više i oružja i ljudi od pobunjenika. A tu je i potpora Zapada, koju Ukrajina ima od početka, a Hrvatska je nikada nije imala. Sve to upućuje na zaključak kako treba biti puno oprezniji kada se uspoređuju ta dva sukoba. Jedino što je neosporno jest to da Ukrajinci imaju pravo na svoju državu i slobodu, baš kao što su to imali i Hrvati. Međutim, Ukrajina je imala državu, dobila ju je bez rata, a onda su je korumpirane političke elite i inozemne agenture dovele do ruba građanskog rata. Odnedavno je i taj rub prijeđen. U toj igri nitko nije čist, ni ukrajinska oligarhija, ni Rusi, ni Amerikanci. Cijenu, naravno, plaća narod. Krvlju, neimaštinom, sve lošijim životnim uvjetima.

Sada su životom platili i nedužni putnici oborenog putničkog zrakoplova. Kako je došlo do toga, vjerojatno se nikada neće u potpunosti saznati, a teoretičari urote opet će doći na svoje. Ono što običnom konzumentu hrvatskih medija može zasmetati ta unisona spremnost da se ”američka istina” uzima zdravo za gotovo, da se informacije i dezinformacije ne podvrgavaju ni kritici zdravog razuma, a kamoli ideološkoj kritici. Zanimljivo je da isti oni novinari koji nikada neće napisati da su četnici klali i palili po Hrvatskoj, spremno ističu činjenicu da se šačica srpskih dragovoljaca bori na strani separatisti. Nastojeći valjda tako nacionalno osjetljive Hrvate pridobiti za svoju istinu. Mene osobno puno više zanima što su četnici radili u Škabrnji ili Širokoj Kuli negoli što danas rade u Lugansku, no o tome Pleše, Perica i slični novinari zavjerenički šute.

Vojni analitičar Fran Višnar čak misli da bi nakon incidenta s malezijskim zrakoplovom moglo doći do ukrajinske ”Oluje”, opet potežući paralelu s Hrvatskom. No nije jasno u kakvoj bi uzročno-posljedičnoj svezi mogli biti rušenje malezijskog putničkog zrakoplova i snaga ukrajinske vojske. Naime, Ukrajina je i do sada mogla izvesti svoju ”Oluju”. Jedino, ako Višnar na umu ima da bi separatističko rušenje zrakoplova, ako su to dopista učinili oni, oslobodilo ukrajinske snage da se prilikom napada na pobunjenike pridržavaju ikakvih ratnih konvencija. Ukoliko je to u pitanju, onda je to neizravno podupiranje ratnog zločina. Mi i dan danas sudimo naše vojnike zbog stvarnih ili isfabriciranih pogrešaka u Domovinskom ratu, stoga je neobično da se stvari drugdje drukčije tretiraju. U Lugansku već sada masovno ginu civili, no oni kao da svjetsku javnost ne zanimaju.

Ipak, u Višnarovoj opasci ima nečega. Ukrajina je pokrenula snažnu ofenzivu očito držeći da im je incident s oborenim zrakoplovom ostavio otvorene ruke u obračunu sa separatistima. Medijski se pokušava progurati teza da je Putin trajno diskvalificiran zbog veze sa terorizmom, te da se kao takav neće usuditi znatnije pomoći separatistima. No, što ako je to račun bez krčmara? Ako Rusija, upravo stoga što je stjerana u kut, reagira ratoborno, onda bi se cijela Europa, ako ne i svijet, mogla naći u kaosu. Za sudbinu samih Ukrajinaca, bojim se, nitko nije ozbiljno zainteresiran, oni su u ovoj šahovskoj partiji unaprijed žrtvovane figure. Sljedeći sasvim izvjesni gubitnici su Rusija i EU.  Zato mi je smiješno gledati hrvatske medije kako se upinju ostati na ”ispravnom” ideološkom putu. Kao i u nekim starim vremenima, koja neki očito nisu prežalili.

Silvana Perica, novinarka Večernjeg lista, priziva Majdan i u Moskvi, otkrivajući tako, možda i nesvjesno, pravu namjeru lutkara iz sjene. Ovladavanje Rusijom i njezinim resursima putem ”izvoza demokracije”. Opasne su to igre, i ne slute na dobro.
 

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari