Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

HRVATSKI NARODNI OTPOR I PISMO BRUNE BUŠIĆA

Objavljeno

na

(Neka mi se ovdje dozvoli iznijeti jedno pismo kojeg sam prije par dana dobio od jednog dobrog prijatelja, još boljeg državotvornog Hrvata i bivšeg člana Hrvatskog Narodnog Otpora koji redovito prati moje opise. Pismo ću donijeti u cijelosti, kako je vlasnik pisma to htio. Osim toga ovo pismo je nepoznato hrvatskom općinstvu jer je bilo privatna stvar primaoca.. Zato mislim da je i po stilu i sadržaju pisanja Brune Bušića ovo pismo potrebno iznijeti Hrvatima na znanje. Pismo donosim u cijelosti. Mole Boban, Otporaš.)

London, 24. studenoga 1975.

Dragi prijatelju Miličeviću,

primio sam Vaše pismo prije par dana, ali Vam nisam mogao odmah odgovoriti, jer imam i previše posla, a i problema oko smještaja. Hvala Vam mnogo na moralnoj podršci, a i na materijalnoj pomoći, koja mi je jako dobro došla, jer sam došao u izbjeglištvo bez ikakvih sredstava, a i u Hrvatskoj nisam ostavio nikakvu imovinu. Diplomirao sam prije jedanaest godina i čitavo vrijeme se provlačio po kojekakvim podstanarskim sobicama, a i po zatvorima, naravno.

I ono što sam pisao u Domovini pisao sam po svome najdubljem uvjerenju (naravno imajući na umu što mogu napisati, a što ne mogu, kad se moram poslužiti demagogijom, a kad napisati čistu istinu. Ovo što sada pišem u NH (Nova Hrvatska koju je uredjivao Jakša Kušan,moja opaska, Otporaš) ne pišem da bi nekome solio pamet ili ispravljao krivu Drinu. Pišem onakao kako sam vidio i spoznao neke probleme. Razumljinvo je da od samoga pisanja nema nikakve koristi. Ono je samo priprema za osloboditeljsku ([I]Moram nešto ovdje nadodati, a to je, dok Bruno i “proljećari” nisu došli u emigraciju, uobičajno je bilo pisati i upotrebljavati riječ “oslobodilačka” umjesto osloboditeljska. Bruno i neki su na gramatičkoj bazi uvjerili iseljeništvo da je pravilnije reći “osloboditeljski-a”, nego “oslobidilački”. Ista stvar što je Tudjman uveo u RH-koj da se kaže “Putovnica” umjesto “Putnica”. Što se osobno mene tiče i jedno i drugo je hrvatski, moja opaska, Otporaš) borbu i podrška borbi, a samim pisanjem nitko nikada nije istjerao okupatora iz svoje zemlje. Niti pisanje nekih reovucionarnih proglasa ne pridonosi ništa osloboditeljskoj borbi. Ono je i štetno, ako tim proglasima ne prethodi ili ako im ne slijedi direktna revolucionarna akcija. Dosta nam je bilo kojekakvih papirnatih revolucionaraca. Oni su isto tako umrtvivljavali hrvatsku osloboditeljsku borbu, kao i oni koji su prave hrvatske borce proglašavali udbašima, sovjetskim ili tko zna sve čijim agentima.

Hrvatska je emigracija brojna i osjećajno jaka, ali su mnogi i slijeva i s desna iskorištavali hrvatski idealizam i podredjivali ga svojim sitnim, sebičnim interesima i ciljevima.

Bugojanci su pisali revolucionarne proglase s puškom u ruci i u tome je njihova veličina. Nama ne trebaju ljudi koji samo raspravljaju o revoluciju, već ljudi koji će svojim djelima potvrditi svoje riječi.

Od oboranog (ostarijelog, mo) hrvatskog vodstva, to sam već napisao, ne treba ništa očekivati. To su sve sitni, nesposobni ljudi. (ovdje se radi o Savki Dabčević-Kučar, Mika Tripalo i ostala garnitura CK SKH, koja je velikodušno sudjelovala na sjednici u Karadjordjevu u prosincu 1971. Vidi “Zapisnik iz Karadjordjeva prosinac 1971”.,moja opaska, Otporaš). Ne treba se uzdati ni u americku, ni u sovjetsku pomoć, ni u bilo čiju. Sami sebi moramo potvrditi ne samo kao politički, nego i kao vojnički čimbenik. Kad to postignemo nećemo morati tražiti nikakve saveznike, sami će nam se ponuditi. (Imamo primjer NATO,moja opaska) Najprije moramo izboriti svoje vlastito dostojanstvo, da bi se netko prema nama odnosio kao prema ljudima . Naravno, to dostojanstvo nećemo izboriti nikakvim proglasima i deklaracijama, izborit ćemo ga iskazanim idealizmom, koji se ne boji mrtvih glava i grdnih rana. Nadam se da me shvaćate.

Bratski Vas pozdravlja

Bruno Bušić.

To je pismo pok. Brune Bušić, kojeg mi je poslao jedan koji redovito prati moje pisanje. Kaže da ga je na to potaklo neki dana, nedavno, jedan koji je na nekim websajtima htio reći da je Bruno ovakav i onakav, te se sa east-zagrebom i Otporašem počeo prepirati u vezi Brune. Sada ću samo staviti naslov šta će biti u idućem opisu o Bugojancima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati