Hrvatski oltar mučeništva – demonska djela Hadžibega na Hutovskom gradu

0

[box_alert]Upozoravamo čitatelje na mučne opise zločina, gotovo ne zabilježene u povjesti. Mnogi i ne mogu pročitati ovaj tekst do kraja. Mi ga donosimo poradi sjećanja, lišenog mržnje i osvete, na sve strahote koje je čovjek propatio na ovom kamenu.[/box_alert]

Idući iz Mostara preko Hrasna u Klek nanese me put kraj Hadži-begove kule na Utovu. Utovo, ubavo seoce u kršu, leži izmegju Popova i Žabe Velike. Žaba Velika je brdo dosta visoko, a naliči potpuno devi s dvije grbe. Na brežuljku više Utova, a na podnožju Žabe Velike, uzdiže se Hadžibegova kula, u okrug sazidana, dosta visoka i okružena raznim zgradama za stanovanje. Sve se to skupa pričinja kao mali viteški gradić, a dosta je majka u crno zavio. To je bila residencija odmetnika Hadži-Derviš-bega Rizvanbegovića, brata malog cara hercegovačkoga, Ali-paše Rizvanbegovića, s nadjevkom Stočevića. Taj Hadži-beg bijaše sakupio okolo šest stotina dobrovoljaca, ponajviše kršćana Dalmatinaca, Hercegovaca i francuskih bjegunaca od Marmonta generala, koji je tada vladao Dalmacijom, a to sve ljudi zlikovaca onog vremena, sve s koca i konopca.

To je bila strašna četa; harala je, pljačkala i robila nemilice po Dalmaciji i Hercegovini i svukud, dokle je mogla dopirati. Hadži-beg je znao svoje najvjernije ljude i prijatelje iz Dalmacije do svog gradića domanuti, pa iz osvete, što mu ne bi darova donijeli, objesiti ili nabiti na kolac ili ubaciti u usijanu peć, neka u mukama izgore. Nije bio oženjen, nego je oskvrnjivao kršćanske djevojke i žene po miloj volji, te s toga mnogi prebjegoše u Dalmaciju. Poznavao sam nekoliko obitelji u Dubrovniku i nekim mjestima oko Stona, koje su od Hadži-begova zuluma morale svoju rogjenu grudu ostaviti. Kad bi koja djevojka ostala s Hadži-begom noseća, ovaj bi prisiljavao momke, da je uzmu za ženu. Momku nije drugo bilo: ili vjenčati ili na kolac ili u goruću peć. Umiranje na kocu bilo je strašnije nego na križu. Takav kolac bijaše dobro uglagjen, namazan lojem, debeo 15 cm., dug 2 i po metra i na vrhu dobro zaoštren.

Ko bi bio osugjen, da ga nabiju na kolac i tu nagje groznu mučeničku smrt, u toga bi vješto uturili takav kolac na donji otvor, pa bi ga protisli izmegju crijeva i rebara, te bi kolac izbio kroz meso za vratom tako, da se ne bi (oštetio) ozlijedio drob i džigerica. Po tom bi zabili kolac u zemlju i čovjek bi po tri dana morao visjeti i živjeti na mukama, ako bi toliko mogao trpjeti. U to bi vrijeme gavranovi i druge ptice dolazile na živu lješinu, trgale meso s kostiju i kljuvale u oči nesretnomu čovjeku. Za tih bi muka bijednik osjećao silnu žegju, no ne bi mu htjeli dati vode, samo da dulje pati, jer da bi se napio, prije bi se rastavio s ovim svijetom i lišio muka, koje je izmislila demonska duša.

Uz ovu strašnu smrt bijedne raje postajala je i smrt na čengelu. To je željezna oštra kuka, privezana za konopac. Ko bi bio osugjen na ovo mučilo, tomu bi zatakli čengel u rebro, pa bi ga objesili na stup ili o granu kakova debla, pa bi nesretnik visio tako dugo, dok ne bi izdahnuo i počela se lješina rastvarati, pa neugodnim vonjem na se namamila gavranove i druge ptice, što jedu takove organske ostatke.

hadžibegova kula

No Hadži-begu nijesu bila dostatna ova mučila, već je izmišljao nove vrste muke. Tako je on znao narediti, da se skuči mlad hrast jakim konopcem sve do zemlje, pa bi dao privezati čovjeka za vrh hrasta uzicom oko vrata. Kad bi to bilo gotovo, sluge bi Hadži-begove odsjekle konopac naglo, te bi se hrast svom silom povratio u svoje prvašnje stanje povukav nesretnika u zrak tako jako, da bi glava odletjela na jednu, a truplo na drugu stranu. Tako bi čovjek iz zraka naglo pao na kamenje i tu se sav zdrobio, a dok bi bio u zraku, padala bi kiša od mučeničke krvi! Pa da čovjek ne može biti najgora zvijer!

Hadži-beg je smatrao sav prijedjel od Krupe u Gabeli sve do Kleka svojim vlasništvom, te su mu svi morali plaćati danjak kao i sve agrarne daće. Imao je na kuli i jedan top.

Ali mu taj top nije služio za obranu od neprijateljske strane, nego da gruvanjem i tutnjavom zastrašuje na daleko okolicu, te da se znade, da je Hadžibeg na Utovu još u životu.

Ali-paša Rizvanbegović uvidje najposlije, da su zulumi raji dodijali, pa domami na lijep način tog svoga brata Hadži-bega u Stolac i tu ga dade ubiti po svojim kavazima. Tako se jadna raja oslobodi velikog zulumćara.
Eno kule Hadži-begove i sada na Utovu s ostalim ruševinama; o njoj znade i sada sva okolica pripovijedati svakojake jade.

Izvor teksta: Martin Gjurgjević “Memoari sa balkana 1858- 1878”

facebook komentari